Četnički fašizam je kao korov u regiji

Proces rehabilitacije vođe četničkog pokreta Dragoljuba Draže Mihailovića u Srbiji predstavlja najgrublji oblik falsificiranja historijskih činjenica, te ideološko-političku reviziju historije na koju BiH mora odgovoriti, složni su u svojoj ocjeni predstavnici nekoliko vodećih nevladinih organizacija iz Sarajeva.

Gotovo svi članovi porodice Veljka Droce, iz Srpskog građanskog veća - Pokreta za ravnopravnost (SGV), bili su aktivni učesnici partizanskog pokreta u Drugom svjetskom ratu. Činjenice i iskustva koje Droce pamti potvrđuju da Draža Mihailović nikada nije bio antifašista - naprotiv, može se svrstati u red najvećih zločinaca Drugog svjetskog rata i zločinaca protiv čovječnosti.

„Tri iskustva pamtim o tome: prvo je progon partizana iz Srbije karjem 1941. godine, od Čačka, Milanovca, Kragujevca, Valjeva, Užica. Drugo, strahovit pokolj koji su organizovali njegovi oficiri u Foči, Goraždu i Višegradu - Dangić, Todorović, Mihajlović, Račić, strahovit pokolj Bošnjaka u Čajniču, Rogatici i Višegradu 1943.

I posljednje, ni u jednoj od bitaka na strani antifašista, onih koji su se borili protiv Nijemaca, Italijana i drugih okupatora, Draža nije učestvovao. U nekim je, kao što je u 4. neprijateljskoj ofanzivi, aktivno učestvovao u borbi protiv partizana“, navodi on.


Direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti dr. Smail Čekić upozorava kako je rehabilitacija Draže Mihailovića rehabilitacija srpske nacionalističke ideologije, na čijim je osnovama na kraju XX stoljeća ponovo u BiH izvršen genocid. Zbog toga se treba osvijestiti i ne treba čuditi, dodaje Čekić, bojazan preživjelih žrtava posljednjeg rata.


http://www.mojevijesti.ba/novost/119883/Fasizam-je-kao-korov-

Zločini: Foča, žrtva genocida XX vijeka



Prokletstvo zbog granice sa Srbijom i Crnom Gorom

Mujo Kafedžić je rođen u Foči 1930. godine. Nedavno je objavio knjigu Foča, žrtva genocida, u kojoj piše o svom rodnom gradu od doba bosanske feudalne države, preko osmanskog vakta, austro-ugarskog perioda, Prvog svjetskog rata, do genocida nad Bošnjacima prvo u Drugom svjetskom ratu, a zatim u ovom posljednjem, kad je dovršen projekat Draže Mihailovića – u Foči više nema Bošnjaka i u posljednjih 20 godina nije se rodilo nijedno bošnjačko dijete. Kroz svjedočenja preživjelih i citirajući brojne dokumente Kafedžić priča krvavu priču Bošnjaka ovoga kraja. On sam je, kako piše, preživio pokolj u Drugom svjetskom ratu zahvaljujući srpskoj porodici koja ga je spasila, ali i činjenici da nije bio veći od puške, što je četnicima bila mjera za ubijanje muških muslimanskih glava. Esad Bajtal u svojoj recenziji kaže: “Foča je svaki put dijelila ukupnu povijesnu sudbinu BiH, ali je zahvaljujući nezavidnom pograničnom i geopolitičkom položaju, znatno krvavije plaćala teritorijalno-osvajačke ambicije svojih istočnih susjeda – Srbije i Crne Gore. Rukopis svjedoči o nevjerovatnim prizorima mučenja i iživljavanja na ljudima...” Dani donose dijelove ove knjige koja govori o planskom i organiziranom ubijanju i progonu fočanskih muslimana



“Od 1941. do 1945. u Foči je stradalo 4.186 građana, od toga 3.632 muslimana, 534 Srba, 18 Hrvata i dva ostala”
“Putovao sam i mnoge gradove pohodio, ali ovako mjesto još nisam vidio”.

(Evlija Čelebija na ulazu u Aladžu džamiju, 1664.)

***

Četnički napad na Foču krenuo je 19. augusta 1942. Obezglavljeni i uplašeni narod u haotičnom stampedu nahrlio je na Drinski most koji je ranije bio srušen i nakon toga improviziran čeličnim užadima preko kojih su bile nabacane daske. Bjesomučno su se gurali ljudi, stari i mladi, žene i djeca... Žene su bacale djecu u rijeku. Uplašena djeca su vrištala dozivajući ubijene roditelje. Gazilo se preko ranjenih i poginulih... Dolina Drine bila je u užasu. Most je pogođen i popustio je pod teretom. Kolona bjegunaca je prekinuta. Oni koji nisu uspjeli preći morali su nazad u ruke dželatima... Tada počinje pokolj.

Zaharije Ostojić, major, nakon zauzimanja Foče svom komandantu Draži Mihailoviću 23. 8. 1942. piše: “Juče završio akciju u Ustikolini i grebenu Jahorine. Po dosadašnjim podacima 1.000 do 3.000 muslimana poklano...” Četnički komandant Đurišić je 3. 4. 1943. izdao proglas u kome muslimanima poručuje: “To je bila samo prva opomena i sada zavisi od vas samih da li će strašna osveta srpskog naroda i dalje nastaviti prema vama do potpunog uništenja vaših naselja i života.” Četnici su se nakon toga naseljavali u napuštene muslimanske kuće, uzurpirali bošnjačku zemlju.

Legendarni general partizanske vojske Kosta Nađ pisao je: “Ulaskom u Foču čovjek je naprosto bio zapanjen prisustvom smrti. Posvuda smo mogli vidjeti jezive prizore četničkih zločina. Muslimansko stanovništvo dočekalo nas je kao spasioce. Stare žene su dizale feredže, zalijetale se prema nama, ljubile ruke... Tek što sam sjahao, dva starca u fesovima su klekli preda me i počeli da me blagosiljaju. Četnici su pred nama bezglavo pobjegli slijedeći svog komandanta Sergija Mihajlovića. Foča je iza njih ostala sablasno opustošena, okvavljena i izmučena. Leševi ubijenih ljudi su plivali Drinom i Ćehotinom...”

Prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina u periodu od 1941. do 1945. u Foči je stradalo 4.186 građana, od toga 3.632 muslimana, 534 Srba, 18 Hrvata i dva ostala. Nijedno stratište muslimana poslije II svjetskog rata nije obilježeno, a to je pravdano politikom “izbjegavanja uznemiravanja građana i podizanja međunacionalnih tenzija”. Dragutin Braco Kosovac u svojoj knjizi Sarajevo u revoluciji je pisao: “Nisam preveliki pristalica da se suviše podsjećamo na taj tragični rezultat politike zavađanja naših naroda koju su vodili vlastodršci kroz istoriju, ali kad su zabilježeni jedni zločini, morali bi biti i drugi. Pod parolom odmazde zbog ustaških zločina vrhunac orgijanja četničke rulje bili su pokolji na fočanskom i goraždanskom drinskom mostu nekoliko hiljada nedužnih seljaka i građana Muslimana i nekoliko službenika Hrvata iz Foče. Noću se klalo, a po danu mostovi su bili crveni od svježe i usirene krvi...”

Bošnjački šapat Ne samo da stratišta nisu obilježena već se o tome nije smjelo ni govoriti. Sjećam se iz djetinjstva da se o tome šaptalo u bošnjačkim kućama. O klanju na drinskom mostu (pored koga sam odrasla) prvi put sam čula od dede s mamine strane. Drugog, s očeve strane nisam ni zapamtila, osuđen je 1947. kao pripadnik pokreta Mladih muslimana i zatvoren. Jer je puno govorio i kritikovao politiku komunista koja je amnestirala četnike koji su poklali muslimanski narod u Foči koji je ostao obespravljen i nakon 1945. jer se nisu mogli ni izjašnjavati kao muslimani. Moj otac je u vojnoj knjižici bio – Hrvat, kao većina fočanskih muslimana.

Danas u Srbiji dokazuju kako je Draža Mihajlović bio antifašista. Njegov unuk je pokrenuo inicijativu za Dražinu rehabilitaciju (vraćanje njegovih građanskih prava) te poništenje presude kojom je 1946. pred Vojnim sudom osuđen na smrt strijeljanjem.

U instrukciji Draže Mihailovića napisanoj 20. 12. 1941. stoji da su ciljevi njegovih odreda “stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama: Srbije – Crne Gore – Bosne i Hercegovine – Srema – Banata i Bačke”. Govorio je Draža i ovo: “Muslimansko stanovništvo je svojim držanjem dovelo do toga da ih naš svet više neće i ne želi da ima u svojoj sredini. Potrebno je već sada da se pripremi iseljavanje u Tursku, ili ma gdje van naše teritorije. Na dan ustanka će svi biti pokrenuti iz svojih naselja što niko neće moći zaustaviti.”

Prema nalazima Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina na prostoru Čelebića, Zavajta i Meštrevca od 1941. do 1945. stradalo je najviše muslimana, njih 1.017. Komisija nije registrirala 574 žrtve.

“U decembru 1941. u kuću su mi došla tri naoružana četnika: Branko Radović, Neđo Mališ i Bogdan Kostić, svi iz Dragočave. U kući je bio moj otac Šahbaz Karup. Izveo ga je Branko Radović i ubio nedaleko od kuće. U kući je bio i moj brat Juso, star deset godina. Odveo ga je Bogdan Kostić. Ubio ga je na obali Drine na mjestu zvanom Kanara. U kući je bio moj amidža, Halil Karup, star 27 godina. Iz kuće ga je izveo Neđo Mališ. Ubili su ga u našoj štali, probovši ga četiri puta s puščanim bajonetom, a nakon toga... Zaklali su ga. Usprkos tih zločina počinjenih mojoj rodbini, kao i još mnogih drugih, nažalost ti četnici su i danas na slobodi. U kuću Bajra Mahmuta su 1943. došli naoružani četnici, Branko Radović, Neđo Mališ, Vojin Mališ (komandir četnika), Filip Mališ, Sveto Mališ i Jagoš Novović, svi iz Dragočave. Svi su sada kod svojih kuća, osim Jagoša Novovića koji je u bjekstvu. U kući je bila moja strina Naza Karup (22 godine) s jednogodišnjom kćerkom s još 16 osoba, većinom ženskinja i djece, a u drugoj kući, odmah pored te bilo je još 14 osoba. Četnici su ih sve poklali, pa zatim zapalili. Očevidac i svjedok je Aziz Karup koji se spasio.” Ovu izjavu je Zemljanoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina dao Murat Karup.

Ali i dalje se o tome nije smjelo javno govoriti. Da jeste, i da je bivši sistem insistirao na suočavanju sa prošlošću i procesuirao veći broj Dražinih četnika (umjesto što ih je amnestirao) možda se ne bi ponovio pokolj u Foči 1992. Ovako, sigurno je svakom Fočaku teško, preteško čitati Kafedžićevu knjigu o fočanskoj istini i sudbini tamošnjih Bošnjaka, o svojim djedovima, nanama, amidžama, strinama, daidžama i brojnoj drugoj rodbini koja je ili poubijana ili raseljena širom svijeta...

Napad na Foču “U drugoj polovini osamdesetih godina”, piše Kafedžić, “nastupila je vrlo uočljiva promjena u međunacionalnim odnosima u Foči”. Konzervirani dugo pritajeni pripadnici, sljedbenici i poštovaoci ravnogorskog pokreta počeli su s buđenjem. Uz pojavu Slobodana Miloševića na jugoslovenskoj političkoj sceni četničke glave su sve više dignute. U prvi mah izgledalo je beznačajno i naivno, da bi vrlo brzo postalo jasno da je đavo ponovo došao po svoje. Neka čudna kadrovska politika skoro sve školovane muslimane, učesnike revolucije, rasturila je van fočanskog prostora...

Gornje Podrinje je još preživljavalo teške ratne rane iz Drugog svjetskog rata, kad su se nad njim počeli nadvijati ratonosni oblaci devedesetih godina XX vijeka.

Prema popisu stanovništva 1991. u Foči je živjelo 51 posto Muslimana, 45 posto Srba i ostalih oko 3,5. Po shvaćanjima nosilaca ideje o velikodržavlju Srba, rijeka Drina ne smije biti vododijelnica između “srpske braće” na lijevoj i desnoj obali. Podrinje s Drinom, zanosnom ljepoticom i njenim polodnim priobaljem svakako je jedan od primamljivih motiva, inicirajući generator ciljeva agresije. Milošević je pokrenuo i aktuelizirao ideju u Dobanovcima 30. 4. 1992. o “prelasku Srbije na lijevu obalu Drine” kao jedan od prioritetnih zadataka srpskog naroda što je SDS ugradila u svoj program – uspostaviti koridor u Podrinju i ukloniti granicu između srpskih država.

Napad na Foču započeo je 7. na 8. april 1992. Jedini otpor pružen je u Donjem polju, do 16. aprila. Po osvajanju Foče četnici s ruljom pljačkaša iz Foče, Crne Gore i Hercegovine za prvih 10 dana opljačkali su bogata trgovačka preduzeća, bošnjačke kuće i stanove. Spalili su većinu bošnjačkih kuća, džamije i dušu grada – Prijeku čaršiju. To su završili negdje do polovine maja, a zatim su krenuli u pljačku i paljevinu sela... Jabučka dolina je 29. juna djelovala sablasno. Bošnjačka sela bila su prekrivena dimom od paljevina i eksploziva artiljerijskih projektila, a zrak pun mirisa baruta i eksploziva. Sve što su našli živo, ubijali su. Trupla su ostavljali na ledini ili su ih spaljivali. Huso Hodžić gledajući sve to rekao je: “Ja sam izgubio vjeru u Boga. Sumnjam da iko ima na nebesima. Da ima zar bi dozvolio da se rađaju ovakvi gadovi.”

Bošnjaci su ponovo klani na Drinskom mostu... Fočanski SDS-ovci nisu se zadovoljili samo progonom i ubistvima Bošnjaka po stanovima i kućama nego su koordinirali akciju s policijom Crne Gore koja je hapsila fočanske Bošnjake izbjegle na njihovu teritoriju i vraćala ih u KPD.

Nema više muslimana... Tih dana četnici su u Foči s pravom pjevali: “Evo zore, evo dana, nema više muslimana...” Na kraju 1992. na fočanskom prostoru nije bilo nijedne žive bošnjačke glave.

Nakon posljednjeg rata u Foči je ekshumirano 860 osoba, a traga se za još 728. Bošnjaci su pobijeni, protjerani i svi njihovi objekti popaljeni i porušeni. Izvršena je srbizacija prostora. Realizacija projekta velike Srbije bila je uspješna i kompletna. Realizovan plan genocida, biocida, urbicida i kulturocida u potpunosti. Od povratka zagarantiranog Dejtonskim sporazumom nije bilo ništa, pri čemu svoju ulogu ima i bošnjačka vlast koja se nije angažirala oko toga. Ravnogorski zloduh dozvan atavističkom mržnjom Vojislava Maksimovića, Velibora Ostojića, Petka Čančara i drugi SDS-ovih neofašista još je u političkoj praksi vlasti vrlo živ. Bošnjaka u Foči nema. Ni na ulici ni u organima uprave.

U posljednjih 20 godina u Foči, niti u dolini Ćehotine nije rođeno ni jedno bošnjačko dijete.





Fočanski heroji



Prva drinska brigada



Oko 750 Bošnjaka sa prostora fočanske opštine organiziralo se u Prvu drinsku brigadu koju je krajem aprila 1992. formirao Zaim Imamović. Borci ove jedinice s ponosom ističu imena istaknutih suboraca: Midhat Džanko, Alija Rasim, Omer i Amir Puriš, Pašo Pašalić, Nihad Klinac, Dževad Hanjalić, Azem Merkez, Esad Vejo, Murat Dragolj, Munir Šubo, Ahmet i Husnija Bekan, Jasmin Haznadar, Dževad Selimović, Emin Osmanspahić, Džemail Milatović, Hasan Turčilo, Zaim Imamović...

Iz Foče je 70 pripadnika Armije RBiH odlikovano Zlatnim ljiljanom.






Tri faze genocida



Klanje na Drinskom mostu



Početkom okupacije 1941. Gornje Podrinje, a time i Foča, ušla je u talijansku okupacionu zonu. U isto vrijeme to je pripadalo kvislinškoj tvorevini NDH. Ustaški doglavnik Mile Budak podstrekivao je masovne zločine protiv Srba. Na velikoj skupštini ustaša u Gospiću govorio je: “Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo pokatoličiti i tako pretvoriti u Hrvate.” Najveći pokolj srpskog stanovništva desio se jula 1942. Tada je ubijeno 58 Srba.

Prva faza genocida nad fočanskim muslimanima – opravdavana ovim ubijanjem Srba – desila se od decembra 1941. do 20. januara 1942. od strane domaćih i rogatičko-romanijskih četnika koje je predvodio Radivoj Kosorić. Druga faza genocida nastupa 19. 8. 1942. i traje sve do februara 1943. Najcrnji dan za fočanske muslimane bio je upravo 19. august kada je stradalo stanovništvo zatečeno u gradu. Nikada nije utvrđen tačan broj žrtava. Treća faza genocida nastaje nakon Đurišićevog pokolja i likvidacije seoske milicije u pljevaljskom kraju. Bošnjački živalj likvidiran je bez milosti. Spaljivano je i živo i mrtvo i bacano u špilje i rijeke kako bi tragovi stravičnog bezumlja četničkih psina rata bili prikriveni. Ova faza je trajala do kraja rata. Četnici su hvatali bošnjačke muškarce po kućama, na radnim mjestima, po ulicama i selima, neke ubijali na licu mjesta, a većinu odvodili na Drinski most gdje su ih klali...

Prema podacima Vladimira Dedijera, a kako je utvrdila sreska komisija za utvrđivanje ratnih zločina, u Foči je tada ubijeno 3.525 muslimana, no nezvanično se govorilo o šest do osam hiljada.






Odgovornost Bošnjačkih vođa



U Foči su vedrili i oblačili Hadžija i Šaja



Tragično jeste, piše Kafedžić i pita, ali šta se i kako dogodilo i zbog čega u Foči više nema Bošnjaka? Političari su žrtvovali istok BiH, mada istinu ne priznaju.

O predratnoj SDA piše: “Ti ljudi su bili skromnih intelektualnih kapaciteta i opšteg znanja, bez ikakva političkog iskustva i ugleda u čaršiji, ali odani i politički moćni, povlašteni da odlučuju o svemu i nameću svoje stavove legalnim organima stranke i vlast. Zbog njihove dominacije fočanski intelektualci su izbjegavali uključivanje u strukture politike i odbrane. To je uslovilo potpunu nespremnost za odbranu, pa je Foča skoro obezglavljena dočekala ratnu kataklizmu. (...) U Foči su vedrili i oblačili Halid Čengić iz Odžaka kod Ustikoline i Senad Šahinpašić Šaja, pripadnici užeg kruga halke. Zahvaljujući da li njihovoj ličnoj nesposobnosti, diskretnim migovima prvog u Bošnjaka, ili krajnjoj vlastitoj neodgovornosti, Foča kao sinonim bošnjačkog stradanja u II svjetskom ratu nespremna je dočekala genocid 1992! (...) Fočanska SDA je imala dva paralelna rukovodstva, jedno legalno izabrano, a drugo nemoćno, formirano ’naopako’ od vrha stranke, time u vrhu i prihvaćeno, a narodu nametnuto. Predsjednik opštinske organizacije SDA bio je injženjer Taib Lojo i izabran je za kongresnog delegata. Muhamed Čengić je na sastanku OO SDA Foča saopštio da na kongres idu neizabrani delegati – Halid Čengić i Senad Šahinpašić Šaja, nisu izabrani, ali su osobe od Izetbegovićevog povjerenja te djeluju iz ’sjene’. Ovdje spomenuti Muhamed Čengić nije sin Halida. Hadžijin sin je ef. Hasan.”

Vojislav Maksimović je 1992. promijenio ime grada u Srbinje. “Danas fočanske ulice i sokaci nose imena hajduka, drumskih razbojnika, četnika, ratnih zločinaca, seoskih knezova, srednjovjekovnih kraljeva... Ispade Foča je najsrpskiji grad na svijetu.” Foča je imala 17 džamija, a u okolnim selima još 23. Sve su spaljene

ha sinoč emisije o ćetaljima...
kaje men moj đed,jene godine prije rata,ja mislim da sam to nedje vec piso...
posli rano ojtra nedje za beograd,i priko majevice,a to je onaj đed partizan,veli morel kako drugim putem,tu nikad nismo do kraja pročešlali
kolko skonta,nisu svi bili ćetnici,odn,neki su bili i ostali ta vojska jugoslavije u izgnanstvu,kvislinzi,a ljoticevci su bili ko orginal ćetnici
ni men to nikad nije bilo jasno??a dje je bio draza za vrijeme rataono u beogradu il nedje u planinama

Zoran Milanović

Rehabilitacija Mihajlovića je loš i kukavički pristup

Hrvatski premijer Zoran Milanović izjavio je danas kako ne odobrava proces rehabilitacije četničkog ratnog zločinca Draže Mihailovića, koji je u toku na srbijanskim sudovima, te da na to gleda kao na loš, eskapistički i kukavički pristup, ali i istaknuo da kao hrvatski premijer ne može utjecati na sudske presude u Srbiji.

Kada je četnička ideologija u pitanju, nema tu ideologije, samo jedna zla praksa", odgovorio je Milanović HDZ-ovom zastupniku i potpredsjedniku Sabora Vladimiru Šeksu koji ga je upitao kako on i Vlada gledaju na proces rehabilitacije četničkog zločinca i pokreta, koji smatra zabrinjavajućim i opasnim.

Taj proces nije samo unutarnja stvar Srbije, budući da je četnički pokret u Drugom svjetskom ratu i u Hrvatskoj i Bosni&Hercegovini počinio brojne zločine, te da su ratni zločini pod četničkom kokardom počinjeni i u Domovinskom ratu, posebno u Vukovaru a i mnogo više u ratu u Bosni.

Milanović je odgovorio da na te procese gleda izuzetno negativno, te da taj stav prenosi i u svojim razgovorima s predstavnicima srbijanskih vlasti.

"Bez obzira na to što svakome ko je bio žrtva, naročito u Drugom svjetskom ratu, to znači više od svijeta, radi se možda pomalo i o precijenjenoj ideologiji, koje nema jer je to bilo kompleksno za njih, te o jednoj lošoj praksi.

Ponovio je da nema uticaja na događaje u Srbiji, ali da prema njima može izraziti svoju rezervu, skepsu i nezadovoljstvo,

Dodao je da je četnički pokret bio zla praksa, neuspješan pokret koji nije imao nikakvu ideologiju i kojemu nitko nije vjerovao, čak ni Nijemci u Drugom svjetskom ratu.

Ovdje nije riječ samo o pitanju sudske rehabilitacije Draže Mihailovića, nego i činjenice da su u Srbiji četnici izjednačeni s antifašistima te dobili ista prava kao i borci partizanskog pokreta.

"Kada kažete da se na to teško može uticati, slažem se s tim, ali kada srbijanski predsjednik Tadić traži da mi ne obilježavamo Dan pobjede, Oluju, tu se treba isto oglasiti, reagirati na to. To je isto u jednoj korelaciji i aktualni vrh srbijanske politike u biti podržava i pristaje na takve rehabilitacije. Nije to samo praksa, nego i zločinačka ideologija", rekao je Šeks.

Borba protiv politike zaborava

Banja Luku oslobodili antifašisti, a ne četnici!


Grupa autora i autorki jutros je na spomeniku antifašistima i borcima NOR-a na Šehitlucima izvela akciju povodom Dana grada Banja Luka.

Spomenik je prekriven velikom parolom na kojoj je ispisano “Banja Luku oslobodili antifašisti, a ne četnici”.

Akcija "pokrivanja" spomenika Šehitluci ima za cilj borbu protiv politike zaborava, prebrisavanja prošlosti i historijskog revizionizma kroz isticanje antifašističkog nasljeđa i solidarnosti građanki i građana Banja Luke...

Svjedoci smo proglasavanja fasistickih pljackasko koljackih srbijanskih cetnickih bandi "antifasistima" i to od strane vlade srbije .Ne treba to da cudi ,jer za svo ovo vrijeme bisi komunisticki rezim nije podigao ni jedan spomenik genocidu Bosnjacima podrinja iako je u proslom ratu od cetnicke kame stradalo vise Bosnjaka nego u ovom zadnjem ratu.Drina je krvava tekla,a sa cuprija na drini su se svaljivala trupla poluzaklanih Bosnjaka.(Vidi knjigu "Genocid nad Muslimanima - Vladimir Dedijer)

Zasto je to tako i zasto ni jednog spomenika bosnjacima za vrijeme titnog rezima iako se znalo da je izvrsen genocid u podrinju i da su je preko 100 000 Bosnjackih civila poklano u krvavim chetnickim pirovima?

Odgovor je zapravo veoma jednostavan i kristalno jasan,samo nije popularan.
Chetnicka pijana banda, je zapravo bila partizanski saveznik do 1943. a,chetnici su do 1943.poklali svo podrinje
To je bio i razlog nastanka Handzar divizije ,a ko historijski prati dokumente iz tog vremena jasno vidi u kakvoj teskoj situaciji su bili Bosnjaci izlozeni licemjernoj velikohrvatskoj politici koja je zapravo tezila totalnom unistenju Bosnjaka muslimana uz pomoc chetnika.

"Ova jedinica je formirana sa ambicijom zalaganja za bosansku autonomiju pod zaštitom Njemačke, a protiv četničkih zločina nad Bošnjacima i ustaške asimilatorske agresije na Bošnjake. Na pitanje zašto Bošnjaci nisu odmah prišli partizanskom pokretu, odgovor treba tražiti u činjenici da su partizani s početka rata sarađivali sa četnicima, koji su pobili desetine hiljada bošnjačkih civila. Bošnjačka ambicija srednjeg puta i zalaganja za bosansku autonomiju ubrzo je izigrana od njemačkih vlasti, a ostao je teret historijske odgovornosti."

"Handžar divizija ne samo da nema nikakvu suodgovornost za holokaust nad Jevrejima, već je jedan jedini primjer antifašističke oružane pobune unutar SS formacija, koja se dogodila 16. septembra 1943. u francuskom gradiću Villefrance de Rourgue, gdje je ova jedinica imala obuku. Bosanska Handžar divizija je jedina SS formacija kojoj evropski antifašisti svake godine odaju poštovanje."

Mr. sci. Fatmir Alispahić

Villefrance de Rourgue - patroliranje prvim oslobodjenim gradom u Francuskoj



Odavanje pocasti hrabrim vojnicima Handzar divizije koji su se pobunili i oslobodili Villefrance de Rourgue

Drugi Svjetski Rat (Knjiga Genocid nad Muslimanima Vladimir Dedijer)Pokolj Bosnjaka podrinja

pogledajte ovog lazova

samo bolesni umovi vlade srbije mogu doci na ideju da rehabilituju osudjenog ratnog zlocinca!



Drugi Svjetski Rat (Knjiga Genocid nad Muslimanima Vladimir Dedijer)Pokolj Bosnjaka podrinja