citat:

---

tuba wrote:
Nego mogla bi se ova igra nastaviti.


Shta mislite ko je ovo??

---

Ova dole samo da ne izadje pred malu djecu.

Legendarnog nogometaša Crvene Zvezde i jednog od najboljih iz 'stare garde' bivše države, 71-godišnjeg Dragoslava Šekularca, pretukao je beogradski taksist. Više ga je puta udario po licu, razbio mu arkadu i rasjekao jagodicu nakon sudara u centru Beograda.

Iako sudar nije bio ozbiljan već su se samo okrznuli automobilima, udarcima je prethodila žučna rasprava i masa psovki s obje strane, piše Blic.
'Sudar nije bio ozbiljan. Ali počela je svađa koja je trajala 10-ak minuta. A onda je taksist dvaput udario Šekija tako jako da ga je odbacio na izlog. Pukla mu je arkada i bio je sav krvav. Udarci su bili takvi da su ljudi pomislili kako je netko pucao', kazao je jedan od očevidaca koji je sjedio u obližnjem kafiću.

'Bilo je grozno. Automobili su se samo ogrebli, ali vidjela sam da je taksist uhvatio Šekularca za glavu i bacio ga na asfalt. Šekularac je potom ustao, ušao u automobil, bijesno ponovno izašao van, skinuo registarsku tablicu s taksija i bacio je. Taksist ga je nakon toga nastavio udarati', kazala je slučajna prolaznica.
Iako se svi koji su se tamo zatekli slažu kako je nemoguće reći tko je započeo svađu, složni su u tvrdnji da su psovke bile obostrane, ali i revoltirani činjenicom da je je taksist prvi napao slavno lijevo krilo.
'Koliko god mislio da si u pravu, ne možeš tako brutalno napasti i udariti čovjeka koji ima 70 godina, koji je dvostruko niži i stariji od tebe. Šekularac je od udarca doslovno odletio metar i pol'.

Dragoslav Šekularac je rođen 8. novembra 1937. godine u Štipu (Kraljevina Jugoslavija), a po ocu vodi poreklo iz plemena Vasojevići (severna Crna Gora). Šeki je bio jedan od najpopularnijih fudbalera i legenda jugoslovenskog i svetskog fudbala, druga Zvezdina zvezda. Veliki majstor fudbala i gotovo nenadmašni dribler, zbog koga su hiljade gledalaca hrlili na stadione.

Posle blistave igračke karijere, Šekularac je u fudbalu ostao kao trener. Počeo je sa mlađim uzrastima u Crvenoj zvezdi, potom vodio nižerazredni Mladenovac, a zatim je radio u Australiji i Gvatemali. Kao šef stručnog štaba, sa Crvenom zvezdom je osvojio „duplu krunu" (1990), s timom koji je bio preteča onog, koji će godinu dana kasnije postati prvak Evrope i sveta. Šekularac je bio trener i Kluba Amerike (Meksiko), korejskog Busana, Obilića (1998-2000), i naposletku, 2006. godine, vodio je Srpske bele orlove iz Toronta.
U crveno-belom dresu je kao igrač bio 11 godina (1955-666). Za Crvenu zvezdu je odigrao 375 utakmica i postigao 119 golova (pet puta bio prvak Jugoslavije i jednom pobednik nacionalnog kupa). Kratko je bio internacionalac u nemačkom Karlsrueu, a zatim pola godine prvotimac OFK Beograda. Od 1969. godine je ponovo u inostranstvu, otisnuvši se u daleku Kolumbiju, gde je igrao za Santa Fe, Milionaris i Ameriku iz Kalija, i nakratko u FK Pariz. Igračku karijeru je završio u Severnoj Americi, igrajući u Kanadi za srpske „Bele orlove" i mali fudbal za Dalas (SAD).
Šekularac je ostavio veoma dubok trag i u reprezentaciji Jugoslavije, za koju je nastupao 41. put i dao šest golova. Na Olimpijskim igrama u Melburnu 1956, sa Jugoslavijom je osvojio srebrnu medalju. Dva puta je bio učesnik svetskih prvenstava, 1958. u Švedskoj i 1962. u Čileu, gde je bio u životnoj formi i izabran je u idelni tim šampionata. Šekularac je bio najzaslužniji što je Jugoslavija bila četvrta na svetu, mada je on kasnije izjavio da je trebalo da igramo veliko finale s tada nepobedivim Brazilom.

Asim Ferhatović – “Hase”



Za njega se kaže da je kao niko prije njega, demonstrirao školsko igranje fudbala, igru doveo do gotovo savršene skladnosti poteza, unio nekoliko noviteta i dokazivao superiornost tehnike nad snagom.. Asim Ferhatović, majstor driblinga, lucidni graditelj, markantna figura, i napokon, najbolji strijelac jugoslovenskog prvenstva u sezoni 1963/64. Na nesreću bio je neopravdano izostavljen u reprezentaciji, pa nije uspio svoju fudbalsku virtuoznost demonstrirati u većem opsegu i na međunarodnoj sceni.

U onom dijelu grada, Kovači, gdje je rođen, gdje je načinio prve fudbalske korake, volio je odigrati mali fudbal sa vršnjacima i komšijama. Čovjek koji je prošao kroz jugoslovenski i evropski fudbal, uvijek je ostao čvrsto vezan uz rodni kraj. Popularni “Hase” nikada se nije mogao dugo odvojiti od svog rodnog grada, od komšija i prijatelja, pa mu je zbog toga i propao kratki angažman u Istanbul, jer Asim ni uprkos privlačnim novčanim ponudama nije izdržao izvan kluba i grada.

“Ne mogu, brate ja, igrati za novac i slušati kako trebam igrati. Hvala im. Bili su korektni i nisu mi pravili probleme. Rekao sam im da ja mogu igrati samo u Sarajevu”, izjavio je legendarni Hase nakon povratka iz Istanbula.

Odlučujući trenutak za daljnji razvoj njegove nogometne karijere je dolazak na Koševo. Kao i većina vršnjaka sa Kovača, navijao je za FK Sarajevo. Divio se braći Lovrić, Mantuli, Glavočeviću, Konjevodu… Već na prvim treninzima sprijateljio se sa Ibrom Biogradlićem, pa će njih dvojica zajedno igrati više od petnaest godina u istom dresu i biti, jedan u odbrani, drugi u napadu – oslonac ekipe. Dobre igre, vješti driblinzi i nezaboravni golovi u omladinskoj kategoriji donijeli su Asimu mnogo komplimenata, a trener Ruždić je znao govoriti: “Taj mali zna mnogo. Ima urođeni dar, ali je potrebno da vježba više nego drugi, mora se brže oslobađati lopte, hitrije igrati.” ”Mića Ruždić je bio veliki stručnjak i pedagog. Među nama je uživao autoritet, i mada nikada nije galamio, bojali smo se njegovih odluka. Najveća kazna bila je izostanak iz ekipe.” – pričao je Hase. ”Hase”, kako su Ferhatovića zvali od malena, bio je toliko zaljubljen u fudbal, imao je toliko energije, da je osim na službenim utakmicama za omladince FK Sarajevo, često igrao i sa svojim vršnjacima. I tako se događalo da odigra dvije utakmice u jednom danu; prvu ujutru na Kovačima, a drugu onu službenu na Koševu.

Razdoblje pojave i zdrave igre Asima Ferhatovića sigurno je jedna od najblistavijih epoha sarajevskog fudbala: razdoblje u kojem se prelazilo s romantičnog shvatanja na modernu interpretaciju nogometne igre. Hase je bio spona između stare garde sarajevskih nogometaša, koji su oduševljavali, ali nisu znali okruniti svoju vrijednost (Franjo i Đuka Lovrić, Ančić, Mantula, Svraka, Glavočević, Arslanagić, Šehović i drugi) i generacije koja će, još igrajući zajedno s Asimom, osvojiti naslov jugoslovenskog prvaka. A to su bili Musemić, Blažević, Fazlagić, Prodanović, Prljača, Bajić, Jasenković…

Hase nije znao za posebne pripreme, ni za karantine, ni psihologe. On je jednostavno volio fudbal i igrao prvenstveno srcem. U nekoliko navrata Asim je znao i povrijeđen igrati za svoj voljeni klub. Znao je da pobjegne iz bolnice samo da bi obukao dres Sarajeva. Na jednoj utakmici, na Koševu, Hase je izvodio takve majstorije driblajući protivničku odbranu da je radio-reporter Mirko Kamenjašević u trenucima oduševljenja rekao:

“Dragi slušaoci, dok Hasetu ne uzmu loptu, slušajte muziku iz našeg studija!”

On je jednostavno s loptom mogao sve. I zato kao uspomena i istinita legenda može da bude jedan naslov u novinama kada se Asim Ferhatović opraštao od fudbalskih terena. Tada je preko cijele stranice napisao novinar koji se godinama divio Ferhatoviću: “JEDAN JE HASE”!

U timu sa Koševa nastupao je od 1948. do 1967. godine, a oprostio se nakon teške povrede u Rijeci. Za Bordo tim odigrao je 600 utakmica, od toga 422 prvenstvene. Ukupno je postigao oko 400 golova.. U prvenstvenoj sezoni 1963/64. bio je najbolji strijelac Prvenstva Jugoslavije sa 19 golova. U toj sezoni (1966./67.) Sarajevo osvaja prvu titulu prvaka. Asim Ferhatović preminuo je 25. januara 1987., u svom Sarajevu, a njemu u čast danas Olimpijski stadion Koševo nosi njegovo ime.

Zeljko Bebek





Razdoblje depresije

Nakon glazbene suradnje sa Zrinkom Tutićem iz 2000., koja nije naišla na pozitivne reakcije, glazbenik je dvije godine bio u depresiji, nije mogao pronaći autore u čije bi ideje vjerovao. Nakon toga uslijedila je turneja s Bijelim dugmetom i prije dvije godine, nakon što je čuo neke skladbe koje mu je ponudio Branimir Mihaljević, uvidio je da se ima s čim vratiti na scenu.

– Ova pjesma pokazuje da imam drukčiji pristup glazbi i album je više umjetnički nego, uvjetno rečeno, kavanski, ali spreman sam riskirati i ove pjesme pjevati u kavanama – kaže Bebek otkrivajući da ovakav radni polet nije osjećao od 70-ih kad su mu svi govorili kako pjesme poput "Selme" ili "Hopa cupa poskočit ću" ne mogu biti hitovi. Komentari publike na "Začarani krug" su pozitivni, a najviše hvale za novi Željkov izričaj imaju njegov djeca i supruga Ružica.

– Kad idemo na put, uvijek me pitaju jesam li uzeo CD sa svojim pjesmama. Rock-bend koji ih je osvojio bio je The Who. Kad sam im pustio njihove pjesme, počeli su se raspitivati što tekstovi znače i tada sam shvatio da su mi djeca genetski senzibilizirana za rock – veselo je ustvrdio. Otkrio nam je i tajnu svoje vitalnosti:

– Veliki je doprinos mom zdravlju i vitalnosti to što sam prije devet godina prestao pušiti i jako je bitno shvatiti da je količina hrane koju treba pojesti određena veličinom tanjura. Životnu energiju i moć produljuje i smijeh, zabava i pjesma. Sve što želim jest da me zdravlje služi što dulje i zato kad nazdravljam uvijek kažem u zdravlje, a ne živjeli.
Kraci izvod. Vecernji list

Doktori o oporavku legendarnog glumca: Bata više neće biti kao ranije!

Iako je prošao kritičan period od tri sedmice otkako je Velimir Bata Živojinović doživio moždani udar, slavni glumac neće više biti isti.
Slabije i sporije će govoriti, a bez pomagala neće moći ni da hoda. Ovo je za Kurir potvrdio dr Milan Savić, direktor bolnice “Sveti Sava”, u kojoj se Živojinović nalazi na liječenju i oporavku.

“Bati se, nažalost, funkcije nikad neće vratiti na staro, možda samo djelić toga. Njegovo zdravstveno stanje sigurno neće biti kao ranije jer je on i srčani bolesnik. O trajnim posljedicama teško je govoriti, ali će ih biti. Neće moći samostalno da hoda, biće mu potrebno pomagalo. Počeo je da pomjera ruke, govor mu je usporen, ali to se liječi terapijama. Preživio je kritičan period i njegovo stanje se dosta popravilo. Ipak, prilično je iscrpljen i umoran, pa su mu potrebni odmor i apsolutni mir. Očekujemo da će početkom sljedeće sedmice izaći iz bolnice i da će biti premješten u centar za rehabilitaciju, ali još uvijek nismo sigurni u koji. Pregovaramo s klinikom za rehabilitaciju u Sokobanjskoj ulici, ali još uvek se nismo dogovorili. Lečenje će trajati dva meseca i posle će se videti krajnji rezultati. Bata je veliki borac”, rekao je dr Milan Savić za Kurir.
Direktor bolnice “Sveti Sava” dr Milan Savić ispričao je za Kurir jednu anegdotu iz Batinog bolničkog apartmana. “U toku jedne posjete smjestio sam Batu u stolicu. Upitao sam ga da li mogu da legnem na njegov krevet, a on mi to nije dozvolio. Rekao mi je: ‘Nije to, doktore, dobra ideja. Ko legne poslije mene, taj nadrlja!’”

Neda ukrade





Nekad kazu dobra pjevaljaka koja je zivjela u Sarajevu. Nakon rata presleila se u Beograd i otuda porucila, " da u Sarajevu od tamosnjih Magbula nije mogla nastupati na RTV Sarajeo".Istina ili laz, hajde ga znaj?
Poslije rata zakazala je i jedan koncert sve mi se cini u Splitu. Na koncer su dosla samo 4 posjetioca.
Vremena se promijenila, sa vremenom i izgled, pa i popularnost, sto je sasvim normalno.

Evo jedan kraci izvod iz intervjua, datog poslije rata.

Svojevremeno ste snimili pjesmu "Sarajevo, gdje je moja raja". Gdje je sada ta vaša sva sarajevska raja i da li imate kontakt sa njima?
- Ja sam u duši Sarajka. To je moj grad. U Sarajevu sam postigla najveće uspjehe, tu sam postala i dan danas ostala poznata pjevačica. Sve moje najljepše uspomene me vežu za taj grad. Svu tu moju sarajevsku raju srećem širom svijeta, mnogi dođu na moje koncerte bilo da su u Njemačkoj, Americi, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji...To neko sarajevsko društvo se odmah prepoznaje, mi imamo taj neki specifičan način komunikacije i humora. Kada smo zajedno onda smo apsolutno, stopostotno Sarajlije, bez obzira gdje danas živimo i kojim dijalektom ili jezikom govorimo.
Zbog čega ste snimili tu pjesmu?
- Kompletan autor te pjesme sam ja i ona je nastala u momentu kada sam bila tako blizu, a ipak tako daleko od Sarajeva. Ja nikada srcem nisam otišla iz Sarajeva. U tom gradu imam još nekretnina. Taj grad je dio moje životne priče i čvrsto stojim iza toga. Tu pjesmu sam prosto usnila, jednog jutra sam se probudila i zapisala svoj san. Ja i kada neću da razmišljam o Sarajevu, on je moja podsvjest.
Rekli ste da je Sarajevo dio vaše životne priče. Da li je ta priča završena?
- Jooj, ja se nadam da nije, iskreno se tome nadam. Ja sam upravo ovih dana završila snimanje spota za moju novu pjesmu "Na Balkanu", a prve kadrove snimila sam u Sarajevu. U tom gradu imam mnogo obozavateljki, a jedna od njih koja ih predvodi organizirala je cijelu tu ekipu. Svi smo povezani, svi smo vrlo bliski, a veže nas taj sarajevski duh.
Koliko u Nedi Ukraden ima volje, želje, a možda i straha da napravi solistički koncert u Sarajevu?
- Na to pitanje bih mogla da vam odgovorim pitanjem: "Da li bih ja trebala da napravim koncert u Sarajevu?". U svim ovim proteklim godinama se dosta toga izdešavalo, mediji su dosta toga ružnog govorili o meni, a i neki ljudi koji su mi privatno bili jako bliski. Ja bih trebala da budem blesava, slijepa i gluha, pa da kažem kako to ne vidim i ne čujem. Ne želim koncert po svaku cijenu, a da ga želim to je potpuno jasno. Pa, prvi koncert u životu napravila sam u Sarajevu. Voljela bih zaista bih voljela, sa velikim žarom i elanom i da to bude koncert gdje bih se ja kao i svi koji dođu dobro osjećali.
Da li mislite da su mediji krivi zbog svega?
- Mene nikada niko nije ništa pitao. Nikada nije sa mnom niko otvoreno razgovarao, evo kao što to vi sada činite. U svakoj branši ima mnogo zavisti i ljubomore, mnoge moje kolege bile su zavisne na moj uspjeh. Mnogima je bilo jako, jako krivo što sam baš ja 1991. godine stajala rame uz rame sa rahmetli Alijom Izetbegovićem i što sam dobila nagradu "Žena godine", a on "Muškarac godine", kao najpopularnija Sarajka i Sarajlija. Ja sam bila daleko od te ratno-huškaške priše. Ne znam da li je iko više nadrljao od mene u tim vremenima, pa i poslije, sa svake strane. Potječem iz Imotskog, danas živim u Beogradu i ne znam da li se ikome ista ružnije od Imotskog do Beograda desilo kao sto je meni. Od devastiranja imovine, devastiranje karijere, moralne dikreditacije, moga imena...Moj otac je sve to teško i tragično podnio i on je jednostavno umro od tuge 1997. godine. Nije mogao vjerovati da se to se dešava sa mnom i našom porodicom..."
Zašto sada plačete?
- Plačem zbog sebe, plačem zbog svih neistina, sav ovaj razgovor me jako teško pogodio...
Mnogo se pričalo i pisalo o vašem odnosu sa Hankom Paldum...?
- Posljednja osoba kojoj sam se bukvalno javila u Sarajevu, bila je upravo Hanka Paldum. Nisam se javila svojoj familiji, javila sam se njoj, kada još moguće bilo telefonirati. Pozvala sam nju i njenu djecu da dođu kod mene u stan, iako je ona prije mene kupila stan u Beogradu na Bežanijskoj kosi. Kao prijateljica i koleginica željela sam da joj pružim gostoprimstvo, da se jednostavno skloni sa djecom, da djeca ne gledaju strahote rata, da ne budu pod bombama i granatama. To mi se obilo o glavu kao strašan bumerang. Nakon toga srbijanski mediji su se obrušili na mene, pljuvali su me sa svih strana, kao kako me nije sramota zvati Hanku Paldum. I mediji u BiH u to rijeme su udarali po meni, a koliko je ona bila dio te sve priče, ja to ne znam. Međutim, čitala sam par njenih izjava i gledala je na televiziji, nakon čega sam jednostavno ostala šokirana njenom kvalifikacijom mene. Ja nikada nisam bila politički angažirana, nikada nisam bila član ni jedne stranke, od svega sam se distancirala. Međutim, svi su pokušavali da mi spuste, da mi kažu da mi nigdje nije mjesto, da nigdje nisam svoj na svome i to je užasno. Za to se potrudio svaki nacionalista i to me jako boli. Ja sam se, međutim, vremenom uzdigla iznad svega toga, pa i iznad Hanke Paldum. Bitna mi je moja porodica, moj život i sve ostalo je po strani. Devedesete su bile jako tragične godine za mene, i ko je imao volje i želje za pjesmu kao i za koncertima, svaka mu čast. Ja to nisam mogla. Meni je u to ratno vrijeme bilo žao svih mojih kolega u Sarajevu, koji su možda morali biti dio tog nekog miljea, jer prosto nisi mogao govoriti drugačije i vjerujem da je mnogima bilo jako, jako teško. Ja im na svaki način opraštam jer se kaže da se u ljutnji, u mržnji, u bijesu kažu neke ružne stvar iako se tako u stvari ne misli. Publika je ta, posebno mlađa, dokazala da se brzo i lako ruše te političke barijere.


[Edited by Dajdza on 03-08-2012 at 03:05 GMT]

Boro Stjepanović: Kako sam pucao na Sarajevo



Kada je počeo rat...
Da, bili smo u Sarajevu... Prvih četrdeset dana gotovo da nismo izašli ili iz stana ili iz podruma. Onda je, sredinom juna 1992, neka srpska vojna ili policijska formacija provalila u naš stan i sina i mene nasilno mobilisala. Sina sam kasnije nekako uspio da izvučem...
Kako su vas mobilisali?
Kako?! Rafal u vrata, a onda:
"Neka izađu svi muškarci!"
Sišao sam sa sinom. Ispred zgrade su već bile okupljene ostale komšije.
"O, pa i ti si tu", prepoznao me je jedan od njih. "Ko ti je ovo?"
"Sin", rekao sam.
"Dobro, pređite obojica na onu stranu."
Svrstao nas je među svoje, među Srbe.
Šta da radim? Da vičem da nisam Srbin?! Jer, nisam...
Kako niste?
Nisam! Naprosto, ne osjećam se tako. Dio sam hrvatske ili crnogorske kulture više nego srpske; a opet, nisam ni Hrvat, ni Crnogorac. Izjašnjavao sam se kao Jugosloven...
Znate, ne bih više nikoga da plašim sobom. Šta sam? Ništa! Ja sam ja, Boro Stjepanović, ma kako da sam rođen. Kod Šekspira, to kaže jedan kopilan. Svejedno... Nemam nacionalno osjećanje. Eto, znam da mi je etničko porijeklo crnogorsko: moji su iz Nikšića – Riđani, nekakvi Ugrenovići starinom; jedni otišli ka Risnu, drugi u Bosnu, treći u Rusiju. Ta ruska porodica je dala sedam generala. Ma ko da su, njima se baš i ne ponosim...
Šta se dogodilo kada su vas izveli iz stana?
Postrojili su nas, rasporedili: Srbe na jednu, Hrvate i Bošnjake na drugu stranu. Sjećam se, Nikola Šupica – ogroman, krupan čovjek u nekim razvaljenim papučama, magistar ekonomije, govori četiri strana jezika – pobunio se kada su ga izveli:
"Ja sam Jugosloven!", rekao je. "Neću sa vama!"
Nije pomoglo; kao i nas, i njega su odvojili na srpsku stranu. Odveli su nas na Vrace, iznad Grbavice, gdje su bili smješteni srpski magacini i komanda. Zadužili smo puške.
"Napunite ih!", naredili su.
Kako da ih napunimo, bog te vidio! Pokazali su nam i komandovali: pucaj!
Na koga?!
Eh, na koga!? Na Sarajlije, na komšije, na prijatelje, na braću...
"Samo prebacujte preko Miljacke!", vikali su.
Dvije stotine metara ispred nas stajala je zgrada Lorisa, u kojoj se nalazila prodavnica slovenačke sportske opreme. Tamo sam jednom davno kupio najbolju Adidas trenerku... Rekli su da pucamo na zgradu. Bio sam zgranut.
"Na koga da pucam, čovječe?!", pitao sam.
"Pucaj slobodno!", odgovorio je komandir. "Reci da sam ti ja naredio."
"Samo sam izvršavao naređenja" – tako su se od sopstvenih zločina branili i nacisti; tako se danas brane svi ti naši haški heroji.
Jeste li pucali?
U momentu sam uhvatio pogled svog sina: gledao me je preplašeno. Tek je bio počeo da živi, tek napunio osamnaest godina... Prestravljeno su me gledala i četvorica komšija... A nalazili smo se među "našima", među Srbima. Čudno, je l’ da?
Shvatio sam da od mene očekuju da nešto uradim, da ih nekako spasim. Nanišanio sam i opalio u veliki, debeli dimnjak Lorisove zgrade. Odahnuvši, i ostala petorica su učinila isto... I, eto, zamislite: ipak su nas natjerali da pucamo na Sarajevo. Nismo imali izbora, znate... Mogli smo ili da pucamo u neki prozor iza koga se – kao i mi do prije sat, dva – sluđena i prestrašena krila neka sarajevska porodica; ili da gađamo u dimnjak, sigurni da nećemo nikoga ubiti.
Nakon tog psihičkog loma, odveli su nas na stražu, na prvu liniju fronta. Stajali smo tu, na ovoj strani; svi ostali su bili – tamo. S tim što sam navijao za one tamo.
Za koga ste navijali?
Za građane Sarajeva, za žrtve koje su branile cjelovitu Bosnu.
Pred početak rata, potpisao sam Deklaraciju za jedinstveno Sarajevo, zbog čega me je napao taksista koji je, kao i njegove vođe, htio da podijeli Sarajevo "kao Bejrut". Taksi stanica mu se nalazila ispred Hotela "Zagreb", gdje se okupljao vrh Srpske demokratske stranke.
"Šta hoće ona uštva, onaj Boro Stjepanović?!", čuo je, rekao mi je, od njih. "Beograd mu je dao sve, a on potpisuje Deklaraciju o jedinstvenom Sarajevu!"
A u Sarajevu, u cijeloj Bosni, preko noći su napravljene granice. Bosna je podijeljena i, u toj suludoj podjeli, moj brat je ostao na Dobrinji, u muslimanskom dijelu, ja na Grbavici, u srpskom. I onda je trebalo da idem na Dobrinju i pucam na brata?!
"Ko ga jebe što je ostao kod Alije!", rugali su se ovi sa Pala.
Znate li šta se dogodilo sa vašim komšijama – Hrvatima i Bošnjacima – koje su, kao i vas, srpske snage izvele ispred zgrade?
Postali su roblje: odvođeni su u takozvanu radnu četu. Kao i moj brat...
Šta je radna četa?
Naiđe kamion, pokupi vas i odvede na prvu liniju fronta da kopate ili rovove ili grobove.
"Šta da radimo, ubijte ih, to su vaši! Znate da su vaši. Ne bismo svoje izlagali na taj način...", govorili su.
Ko ih je vodio na prvu liniju fronta?
Sve vojske su kupile: ako vas procijene kao Bošnjaka ili Hrvata, odvodi vas srpska vojska; i obrnuto... Pošto je odbio da uzme pušku, moj brat je, kao i mnoge Sarajlije, morao u radnu četu.
Kako ste uspjeli da oslobodite sina?
Zahvaljujući sestri od tetke moje žene koja je za dvadeset i četiri sata napravila nekakva dokumenta koja su potvrđivala da sam, kao, bolestan, nesposoban za vojsku, da je moj sin vojni obveznik Srbije, u Beograd pozvan na regrutaciju. To je fotokopirala i poslala na Pale, na faks komande srpske vojske.
Marko i ja smo otišli kod komandanta.
"Ovo vam ništa ne vrijedi", rekao je ulazeći u džip. "Džaba!"
Sin me je pogledao... Taj pogled ne mogu da zaboravim... Onda smo otišli kod zamjenika komandanta koji je odmah potpisao.
"Slobodni ste!", rekao je.
Obojica?
Čekajte!... Rekli su nam da moramo da prođemo još jednu provjeru. Poslali su nas na Lukavicu, gdje nas je opet dočekao komandant sa početka priče. Pored njega je sjedio komandir čete, otac dječaka koji je sa mojim Markom išao u školu.
"Marko je možda rođen u Beogradu, ali je odrastao u Sarajevu; učio je sa mojim sinom, znam!", rekao je bijesno.
I to baš u trenutku kada se njegov šef spremao da potpiše papir koji je mom djetetu obezbjeđivao odlazak iz pakla. Komandant se dvoumio. Nekoliko puta je vadio olovku iz džepa, a onda odustajao. Ćutali smo i čekali. Kao pred giljotinom.
"Evo šta ćemo", rekao je konačno. "Sina ćemo ti pustiti, neka ide; ali ti, ti ćeš ostati!"
Ostali ste?
Ostao. Mislio sam – samo dijete da izvučem; u januaru je bio napunio osamnaest... Sutradan sam njega i ženu utrpao u neka kola, poslao ih, nadao sam se, na sigurno, u Beograd. Tamo su mi živjeli tast i tašta. Imaju potpisana dokumenta, izvukli su se, dobro je...
"Pravo da ti kažem, ti papiri im ne vrijede mnogo", rekao mi je bezbjednjak iz čete. "Opšti je haos, ništa se ne zna. Svaka straža do Drine može da ga skine sa autobusa i pošalje ga u Žepu."
Zašto u Žepu?
Žepa je bila najveće srpsko stratište. Mrtve i ranjene su dovozili kamionima... Bio sam očajan. Međutim, moja žena je, stigavši sa sinom na Pale, otišla da kupi hljeb. Nismo ga vidjeli mjesec dana. Tražeći radnju, vidjela je helikopter koji je trebalo da krene za Beograd.
"Izvinite", prišla je pilotu, "ako ima mjesta, da li bismo sin i ja mogli sa vama?"
"Prazan sam, gospođo", odgovorio je. "Ali..."
Šta – ali?! Odlučio je njegov kolega, oficir.
"Pusti ljude, čovječe! Prazni smo, ulazite!", nasmijao im se.
U pola dva su stigli na Batajnicu.
Kako ste saznali da su stigli?
Bio sam pod utiskom razgovora sa bezbjednjakom. Ne javljaju se, mislim, nemamo kontakt; ko zna šta je... Veze su bile u prekidu... Ipak, histerično sam okretao beogradski broj: 322XXXX. Nakon bezbroj pokušaja, čuo sam slab zvuk.
"Zorica i Marko su krenuli za Beograd, stići će...", vikao sam u slušalicu.
"Stigli su, već su stigli", prekinula me je tašta i ispričala šta se dogodilo.
Slušalicu je preuzela Zorica.
"Kako je tamo?", prošaputao sam molećivo.
Zapravo, tražio sam da mi kaže kako je u svijetu u kome ti na glavu svakodnevno ne padaju granate, u kome postoji nekakav život. Ili – njegova imitacija. Gušile su me suze... Nalazio sam se na mjestu gdje se bez prestanka pucalo, gdje se ginulo i gdje molite boga da barem na sekund zastanu, da čujete tišinu.
Kada ste vi izašli iz Sarajeva?
Nakon desetak dana. Vodili su me okolo, pokazivali vojnicima...
"Hej, majstore, hoćemo li jednoga dana o ovome snimati filmove?", pitali su me.
Nisam smio da kažem, iako sam znao da nikada neće biti snimljen ni jedan pošten kadar o tom sramnom ratu, o toj sramnoj opsadi. Dramska struktura mora biti zasnovana na nečem pozitivnom, herojskom; film bi trebalo nešto da afirmiše. Šta ovo da afirmiše?! Kako da snimite film veličajući sopstveni zločin?! Ne može!
Ubrzo, ona ista rođaka moje žene napisala je molbu koju su potpisali dekani tri sarajevska fakulteta, rektor, profesori svih vjera i nacija, u kojoj se od komande na Palama traži da mi dozvole da se sa svojim studentima prebacim u Beograd. Pismo je poslala Nikoli Koljeviću.
Koljevića ste poznavali odranije?
Nikolu Koljevića sam svojevremeno angažovao da, kao poznati šekspirolog, predaje na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, na kojoj sam bio i dekan i profesor. Sada sam čekao da me Koljević pozove. Nije se javio. Nekako sam izmolio da me puste da odem kod njega na Pale, da pitam šta je sa mojom molbom.
Sastanak sa Koljevićem zakazala mi je Mira Nogo sa kojom je moj brat nekada radio u Izvršnom vijeću BiH; kada je počeo rat, prešla je na Pale.
Nije u srodstvu sa slavnim prezimenjakom, Rajkom?
Ne, ne... Mislim da nije. Mira mi je obezbijedila i prevoz do hotela u kome se nalazio Nikola Koljević. Vozač je bio odnekud sa juga Srbije, došao na Pale da se bori... Na njegovoj glavi sam prvi put vidio crvenu beretku.
"Ratovao sam u Hrvatskoj, u Vukovaru", brbljao je. "Evo, sada i u Bosni, u Sarajevu... Ali, vjeruj, jedva čekam da pukne na Kosovu pa da se Šiptarima naj***m majke."
Koljević me je primio hladno...
U kakvim ste odnosima sa Koljevićem bili prije rata?
Normalnim: nikada pretjerano bliskim, ali – pristojnim. Sada kao da se trudio da mi stavi do znanja da sve što je nekada bilo više ne važi. Pita – šta se dogodilo.
"Ništa", kažem, "dobili ste, pretpostavljam, moja dokumenta... Znate, ipak bih da se bavim svojim poslom."
U momentu sam shvatio da sam rekao nevjerovatnu glupost.
"Svi bismo mi da se bavimo svojim poslom!", skočio je od stola kao oparen. "Ali, šta ćemo sa srpstvom?! Neko ovdje mora da se bori za srpstvo! Nama dolaze ljudi sa svih strana svijeta; juče je došao čovjek iz Amsterdama, a vi biste da se bavite svojim poslom! Drugim riječima, hoćete da bježite?"
"Ma, ne, ne...", pravdao sam se. "Porodica mi je u Beogradu... Htio bih da izađem sa svojim studentima..."
"Riješili smo da zadržimo sve svoje vrijedne ljude", prekinuo me je nervozno. "U deset imamo zakazano Predsjedništvo, iznijeću vaš problem, pa – šta odluče! Javite se sutra predsjedniku vlade."
Ko je bio predsjednik vlade?
Vjerujte da se ne sjećam... Koljević mi je dao do znanja da je razgovor završen. Do svijesti mi je doprlo da su me smjestili među svoje "vrijedne ljude". Osjećao sam se bijedno. Da, pitao me je i da li imam još nekog u Sarajevu.
"Na Dobrinji mi je ostao brat sa porodicom". rekao sam.
"I moj brat je ostao dolje!", prosiktao je. "Nekoliko puta sam ga pozivao, obezbijedio mu da izađe, ali nije htio. E, više ne mogu za njega da odgovaram!"
Inače, prije rata se znalo: Nikolica Koljević – tako su ga zvali – bio je američki đak, doktorirao u SAD; njegov brat Svetozar takođe profesor Univerziteta – poznati srpski nacionalista! E, sada je Svetozar odbio da izađe iz opkoljenog Sarajeva; a Nikolica je otišao na Pale.
Kako ste to razumjeli?
Nikako! Samo se sjećam da sam, kada je krenula opsada Sarajeva, u mislima svakodnevno pisao pismo Nikoli Koljeviću.
Zašto baš njemu?
Zato što nisam očekivao da će se pretvoriti u to; ipak smo se poznavali, rekao sam vam...
I dok su moji sin i žena sa komšijama silazili u podrum – na čije smo prozorčiće, čuvši da bi to moglo zadržati metke, bili postavili sunđere – ja sam ostajao u stanu; tačnije – u hodniku, jedinoj prostoriji u kojoj se kako-tako moglo živjeti. Na zid sam bio dovukao plakar, na drugi – biblioteku; knjige će nas, vjerovali smo naivno, zaštititi od granata. E, tu, u tom hodniku sam ležao na dušeku i čitao Šekspira. Ponovo ću ga pročitati, mislio sam; cijelog, vama u inat!
Kome?
Koljeviću, Paljanima, bezumnicima, ratu... Neka bombarduju, govorio sam sebi, ne mogu mi ništa! Čitaću Šekspira i, sve i da poginem, neću biti na gubitku. Tako sam, čitajući sa olovčicom u ruci, došao do Mletačkog trgovca, do Šajloka, koga ovih dana igram...
Jevrejine, imaš pravo na svoji funtu mesa; to ti dozvoljava venecijanski zakon. I, kada već insistiraš, uzmi je – kaže Porcija. Ali, ovdje piše i još nešto: ne smiješ proliti kap krvi. Jer, ako je proliješ, visićeš!
Taj dio sam bijesno podvlačio, u glavi pišući pismo Nikoli Koljeviću. Zanimljivo, u hrvatskom prevodu se ne kaže – visićete, nego – molićete boga da presudite sebi... Tako nešto. Upravo se to dogodilo Nikoli Koljeviću. Nažalost, ne zbog griže savjesti, to se zna...
Šta se zna?
Zna se zbog čega se Nikola Koljević ubio, kako, ko mu je donio pištolj...
Ko?
Radovan Karadžić. Ali, ne bih to, pustite...
Za razliku od ostalih Sarajlija koje su četrdeset i četiri mjeseca proveli pod snajperima i granatama, ubrzo sam izašao iz grada. Ipak, nikada neću zaboraviti naredbu Ratka Mladića; slušao sam je sopstvenim ušima:
"Rastresite im mozak! Rastresite im mozak!"
Dakle, on meni i mom djetetu hoće da rastresa mozak. Zašto? Tu sam valjda pukao... Zauvijek sam se distancirao... U tom smislu, donekle razumijem Emira Kusturicu: kao i mene Srbi, i njega su "njegovi" htjeli da posvoje. Nije se dao, ali je ušao u drugu klopku...
Mislite da je riječ o upadanju u klopku?
Vjerujete, iz mjesta bih preskočio tu temu.



Cijeli intervju, izuzetno zanimljiv.
http://www.nezavisne.com/novosti/intervju/Boro-Stjepanovic-Kako-sam-pucao-na-Sarajevo-154071.html

citat:

---

Dajdza wrote:
Neda ukrade





Nekad kazu dobra pjevaljaka koja je zivjela u Sarajevu. Nakon rata presleila se u Beograd i otuda porucila, " da u Sarajevu od tamosnjih Magbula nije mogla nastupati na RTV Sarajeo".Istina ili laz, hajde ga znaj?
Poslije rata zakazala je i jedan koncert sve mi se cini u Splitu. Na koncer su dosla samo 4 posjetioca.
Vremena se promijenila, sa vremenom i izgled, pa i popularnost, sto je sasvim normalno.

Evo jedan kraci izvod iz intervjua, datog poslije rata.

Svojevremeno ste snimili pjesmu "Sarajevo, gdje je moja raja". Gdje je sada ta vaša sva sarajevska raja i da li imate kontakt sa njima?
- Ja sam u duši Sarajka. To je moj grad. U Sarajevu sam postigla najveće uspjehe, tu sam postala i dan danas ostala poznata pjevačica. Sve moje najljepše uspomene me vežu za taj grad. Svu tu moju sarajevsku raju srećem širom svijeta, mnogi dođu na moje koncerte bilo da su u Njemačkoj, Americi, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji...To neko sarajevsko društvo se odmah prepoznaje, mi imamo taj neki specifičan način komunikacije i humora. Kada smo zajedno onda smo apsolutno, stopostotno Sarajlije, bez obzira gdje danas živimo i kojim dijalektom ili jezikom govorimo.
Zbog čega ste snimili tu pjesmu?
- Kompletan autor te pjesme sam ja i ona je nastala u momentu kada sam bila tako blizu, a ipak tako daleko od Sarajeva. Ja nikada srcem nisam otišla iz Sarajeva. U tom gradu imam još nekretnina. Taj grad je dio moje životne priče i čvrsto stojim iza toga. Tu pjesmu sam prosto usnila, jednog jutra sam se probudila i zapisala svoj san. Ja i kada neću da razmišljam o Sarajevu, on je moja podsvjest.
Rekli ste da je Sarajevo dio vaše životne priče. Da li je ta priča završena?
- Jooj, ja se nadam da nije, iskreno se tome nadam. Ja sam upravo ovih dana završila snimanje spota za moju novu pjesmu "Na Balkanu", a prve kadrove snimila sam u Sarajevu. U tom gradu imam mnogo obozavateljki, a jedna od njih koja ih predvodi organizirala je cijelu tu ekipu. Svi smo povezani, svi smo vrlo bliski, a veže nas taj sarajevski duh.
Koliko u Nedi Ukraden ima volje, želje, a možda i straha da napravi solistički koncert u Sarajevu?
- Na to pitanje bih mogla da vam odgovorim pitanjem: "Da li bih ja trebala da napravim koncert u Sarajevu?". U svim ovim proteklim godinama se dosta toga izdešavalo, mediji su dosta toga ružnog govorili o meni, a i neki ljudi koji su mi privatno bili jako bliski. Ja bih trebala da budem blesava, slijepa i gluha, pa da kažem kako to ne vidim i ne čujem. Ne želim koncert po svaku cijenu, a da ga želim to je potpuno jasno. Pa, prvi koncert u životu napravila sam u Sarajevu. Voljela bih zaista bih voljela, sa velikim žarom i elanom i da to bude koncert gdje bih se ja kao i svi koji dođu dobro osjećali.
Da li mislite da su mediji krivi zbog svega?
- Mene nikada niko nije ništa pitao. Nikada nije sa mnom niko otvoreno razgovarao, evo kao što to vi sada činite. U svakoj branši ima mnogo zavisti i ljubomore, mnoge moje kolege bile su zavisne na moj uspjeh. Mnogima je bilo jako, jako krivo što sam baš ja 1991. godine stajala rame uz rame sa rahmetli Alijom Izetbegovićem i što sam dobila nagradu "Žena godine", a on "Muškarac godine", kao najpopularnija Sarajka i Sarajlija. Ja sam bila daleko od te ratno-huškaške priše. Ne znam da li je iko više nadrljao od mene u tim vremenima, pa i poslije, sa svake strane. Potječem iz Imotskog, danas živim u Beogradu i ne znam da li se ikome ista ružnije od Imotskog do Beograda desilo kao sto je meni. Od devastiranja imovine, devastiranje karijere, moralne dikreditacije, moga imena...Moj otac je sve to teško i tragično podnio i on je jednostavno umro od tuge 1997. godine. Nije mogao vjerovati da se to se dešava sa mnom i našom porodicom..."
Zašto sada plačete?
- Plačem zbog sebe, plačem zbog svih neistina, sav ovaj razgovor me jako teško pogodio...
Mnogo se pričalo i pisalo o vašem odnosu sa Hankom Paldum...?
- Posljednja osoba kojoj sam se bukvalno javila u Sarajevu, bila je upravo Hanka Paldum. Nisam se javila svojoj familiji, javila sam se njoj, kada još moguće bilo telefonirati. Pozvala sam nju i njenu djecu da dođu kod mene u stan, iako je ona prije mene kupila stan u Beogradu na Bežanijskoj kosi. Kao prijateljica i koleginica željela sam da joj pružim gostoprimstvo, da se jednostavno skloni sa djecom, da djeca ne gledaju strahote rata, da ne budu pod bombama i granatama. To mi se obilo o glavu kao strašan bumerang. Nakon toga srbijanski mediji su se obrušili na mene, pljuvali su me sa svih strana, kao kako me nije sramota zvati Hanku Paldum. I mediji u BiH u to rijeme su udarali po meni, a koliko je ona bila dio te sve priče, ja to ne znam. Međutim, čitala sam par njenih izjava i gledala je na televiziji, nakon čega sam jednostavno ostala šokirana njenom kvalifikacijom mene. Ja nikada nisam bila politički angažirana, nikada nisam bila član ni jedne stranke, od svega sam se distancirala. Međutim, svi su pokušavali da mi spuste, da mi kažu da mi nigdje nije mjesto, da nigdje nisam svoj na svome i to je užasno. Za to se potrudio svaki nacionalista i to me jako boli. Ja sam se, međutim, vremenom uzdigla iznad svega toga, pa i iznad Hanke Paldum. Bitna mi je moja porodica, moj život i sve ostalo je po strani. Devedesete su bile jako tragične godine za mene, i ko je imao volje i želje za pjesmu kao i za koncertima, svaka mu čast. Ja to nisam mogla. Meni je u to ratno vrijeme bilo žao svih mojih kolega u Sarajevu, koji su možda morali biti dio tog nekog miljea, jer prosto nisi mogao govoriti drugačije i vjerujem da je mnogima bilo jako, jako teško. Ja im na svaki način opraštam jer se kaže da se u ljutnji, u mržnji, u bijesu kažu neke ružne stvar iako se tako u stvari ne misli. Publika je ta, posebno mlađa, dokazala da se brzo i lako ruše te političke barijere.


[Edited by Dajdza on 03-08-2012 at 03:05 GMT]

---

Nisam to znao. Ali jedan vise ili manje kad je u pitanju veliki broj ne znaci nista. Ma danas je to moda. Ako si k.... , onda ti nude dobro placeno mjesto i jos mnjogo toga. Evo ovoj poklonili auto. Ali ima ona narodna "nema dzabe ni u stare babe" ili "plati pa klati"





[Edited by Dajdza on 27-08-2012 at 02:56 GMT]