slobodan milosevic...

nekad...


i sad...


......

Djordje Marjanovic




Đorđe Marjanović je rođen u Kučevu 31. 10. 1931.

Prvi njegov uspješni song postao je odmah i nacionalni megahit - riječ je o pjesmi "Zvižduk u osam", koju je on snimio 1959. ali je slavan postao nakon istoimenog filma Save Mrmaka iz 1962. godine, u kojem je Đorđe tumačio glavnu ulogu.

Ono čime je Đoko počeo uzbuđivati tadašnju publiku, osim svojim posebnim glasom, bila je – za to vrijeme potpuno neuobičajena – energična izvedba na sceni. Umjesto da samo stoji za mikrofonom i tek ponekim pokretom ruke pokaže da je živ, pjevač je počeo padati na koljena, plakati na sceni, valjati se, skidati sako i bacati ga u publiku... Đoko je u tadašnju Jugoslaviju donio nešto o čemu se samo moglo čuti u vezi s nastupima Elvisa Presleya ili Beatlesa.

"Eh, taj sako... Ni sam ne znam. Pesma me je ponela, skinuo sam sako i bacio ga u publiku. I, eto, postade kult. Od tada, nerazdvojni su pesma 'Romana' i sako... U vreme kada sam počinjao, pred mikrofonom se stajalo mirno, bez pokreta i pevalo se. Ja sam to pokušao, ali pesme su me nosile i krenuo sam, skinuo mikrofon, prešao rampu, ušao među publiku, igrao, klečao, smejao se i plakao sa svim onim dragim ljudima", prisjeća se Đoko.

Tako su nastali i 'Đokisti', prva fan skupina u zemlji koja je svakim danom brojala sve više članova. A kada je sredinom 60-ih na festivalu "Beogradsko proleće" u Domu sindikata, po mišljenju 'Đokista', njihov idol nepravedno ostao bez pobjede, fanovi su se okupili na trgu Marksa i Engelsa i priredili demonstracije. Morala je intervenirati i milicija, a masa se smirila tek kada se pojavio Đorđe i popeo na krov jednog automobila te otpjevao svojim obožavateljim nekoliko pjesama.

Prve LP gramofonske ploče Đorđa Marjanovića (produkcija PGP RTB) bile su "Muzika za igru" i "Mustafa".

Kako su brojne tadašnje muzičke zvijezde često odlazile na turneje u SSSR, krajem 60-ih na jednu od njih krenuo je i Đorđe Marjanović. I postao nevjerovatno popularan.

"Koliko puta samo sam punio velike objekte. Dvorac sportova u Moskvi, četrnaest dana, po dva koncerta dnevno i svaki put po dvanaest hiljada ljudi. U Jerevanu, stadion Ararat i petnaest hiljada gledalaca, po dva koncerta svih petnaest dana", podsjeća danas Đorđe Marjanović na nevjerovatne uspjehe kakve nije imao ni jedan drugi domaći pjevač.

U 70-im i 80-im Đoko je i dalje bio redovan na svim festivalima zabavne muzike i priređivao solističke koncerte, ali njegovi nastupi više nisu predstavljali jednako atrakciju kao na početku 60-ih, a na scenu su stigle i brojne nove zvijezde.

Na turneji Lepe Brene 1990. godine u Australiji posebni gost je bio i Đorđe Marjanović. Na jednom koncertu dogodila se prava drama – Đoko je usred pjesme "Mene nema ko da žali“, na nastupu u Melbourneu, doživio moždani udar.

Dugo je trajao njegov oporavak, ali je ozbiljno narušeno zdravlje značilo i oproštaj od redovnih nastupa. Nije je sasvim povukao, pjevao je povremeno, ali uglavnom na playback i bez svojih uobičajenih 'egzibicija'.

Tek se 2001. u punom sjaju pojavio na pozornici beogradskog Doma sindikata, kada je 30. 10. organiziran koncert kojim je proslavio svoj 70. rođendan. Prošetavši se kroz publiku do bine, slavljenik je koncert otpočeo pjesmom "Ko nekad u osam"... Rođendanske čestitke stizale su s raznih strana – brojne čak iz Rusije, od Ruskog doma, Moskovske filharmonije, Udruženja muzičara Moskve, Fondacija Gorbačov.

Radio-televizija Srbije i Đokini prijatelji priredili su u proljeće 2004. godine u beogradskom Sava centru konačni oproštajni koncert za pamćenje. Pjevali su Lado Leskovar, Riblja čorba, Jarboli, Inspektor Blaža, Delča, Romana, Goca Tržan, Sergej Ćetković, Yu grupa, Nada Pavlović i podsjetili na sve velike i nezaboravne Đokine pjesme - "K'o nekad u osam", "Dir la da da", "Đavoli u njoj", "Nikad nije kasno da se ljubi strasno", "Moje ludo srce", "Devojko mala" , "Romana", "Natali", a sam Đorđe Marjanović oduševio je prepunu dvoranu kada je i on otpjevao "Bela dama, crni kralj", "Lazarela", "Od ljubavi do mržnje", "Ružičasti sneg", "Milord"...

I Milord je zvanično otišao u mirovinu.

Danas živi u Beogradu, a nakon pet godina dobio je poziv koji nije mogao odbiti – da na na predstojećoj Beoviziji 2009. bude gost u pjesmi itekako simboličnog naziva 'Superstar', koju će izvesti zajedno sa grupom Beauty Queens i Oskarom (alter ego Ognjena Amidža).

Pobijedi li upravo ovaj tim, jedno je sigurno – u Moskvi će prepoznati Đorđa Marjanovića i s jednakim ga oduševljenjenjem dočekati kao i decenijama ranije.




NAPOMENA: Volio bih znati da li je u zivotu i kako ga zdravlje sluzi.


[Edited by Dajdza on 27-08-2012 at 22:02 GMT]

Goran Bregović: Sarajevo je malo neobična selendra



Sarajevo nije obična selendra. Ono je malo neobična selendra, kaže u intervjuu za "Nezavisne" Goran Bregović, proslavljeni muzičar i kompozitor.
"Sarajevo ima sve simptome velikog grada, samo nije veliki grad", dodao je Bregović, ovogodišnji dobitnik nagrade "Isa-beg Ishaković" u kategoriji umjetnost, koja mu je uručena na manifestaciji u sarajevskom Narodnom pozorištu.
Istakao je da je značaj tog priznanja prvenstveno u tome što je apolitično, a govorio je i o novim projektima, aktuelnoj turneji, ali i mentalitetu ovdašnjih ljudi.
NN: Kažete da je Vaša muzika radosna, da uveseljavate ljude i da ste sretni što ste za takvu vrstu umjetnosti dobili nagradu. Smatrate li da je na ovim prostorima mnogo i dosta tuge?
BREGOVIĆ: Nažalost, žiri, ali i većina ljudi umjetnost doživljavaju kao nešto sumorno, teško, tužno, tako da je ovo zaista presedan, jer nikada nigdje nisam bio gdje je neko jednu ovako ozbiljnu nagradu dao muzici koja se raduje. Vrijeme je da se to promijeni.
Sarajevo ima sve simptome velikog grada, samo nije veliki grad. Vrijeme je da se to promijeni, kaže Bregović
NN: Muzika bi trebalo da bude svojevrsna terapija. Koliko se trudite da Vaša muzika ima takvo dejstvo?
BREGOVIĆ: Te teške teme na ovim prostorima nikada nisu otvarane, posebno teme pedofilije. Ljudi u svijetu o tome govore, a kod nas se o tome šuti, kao da toga nema. Muzika u svakom slučaju može dosta toga olakšati, ako ne promijeniti.
NN: Koliko muzika može povezati ljude?
BREGOVIĆ: Može, jako mnogo. Svjedok sam toga, jer gdje god da sam svirao ljudi su me razumjeli, odgovarali su pozitivno oni, bez obzira na pol, naciju, vjeru i rasu, bili su povezani na mojim koncertima. Međutim, muzika nije ništa važno, nije hrana, nije zrak, nije seks... muzika je, kao što kaže onaj babo iz filma "Sjećaš li se Doli Bel", k'o sol, može i bez soli, ali je malo bljutavo. Nauka kaže da je muzika prvi ljudski jezik. Ljudi su pravili muziku prije nego što su počeli da govore, prije nego što su imali politiku, vjeru i prije bilo čega drugog. Muzikom se ljudi tako lako sporazumijevaju, ali, nažalost, ona nema moć kao artiljerija.
NN: Živite u različitim gradovima, najčešće na relaciji Pariz - Beograd, dobar dio života ste proveli u Sarajevu. Gdje je, zapravo, Vaš dom?
BREGOVIĆ: Živim na relaciji Beograd, Sarajevo, Zagreb, to je moja emotivna domovina. Nisam siguran koja je tačno definicija doma. Proteklih godina sam nekako uvijek bježao u Pariz, ali tamo ne mogu da radim. Moram da budem na ovoj relaciji koju sam pomenuo kako bih mogao da funkcionišem. Nekako je moje najprirodnije stanje kada se seljakam.
NN: Jednom ste izjavili da ste se lako snašli u Parizu jer ste tamo bili anonimni. Da li Vam je zaista bilo lakše da počnete od nule?
BREGOVIĆ: Najljepši je početak. Imao sam sreću da sam morao da počinjem dva puta, što smatram najljepšim i najvažnijim događajima u svome životu.
NN: Zbog ove nagrade ste otkazali koncert u gruzijskoj prijestonici Tbilisiju, ali će te, vjerovatno, nastaviti svoje aktivnosti?
BREGOVIĆ: Imam turneju koja traje od aprila do novembra. Izlazi mi nova ploča, pa mi je ova turneja dosta teška i naporna.
Ističe da se muzikom ljudi lako sporazumijevaju, ali da ona, nažalost, nema moć kao artiljerija
NN: Znači, radite nešto novo? O čemu je riječ?
BREGOVIĆ: To je drugi dio moje ploče "Alkohol", prvi dio je izašao prije godinu i nešto. Drugi dio nosi naziv "Šampanjac za Cigane" i on je kao jedna mala reakcija na taj pritisak koji imaju Cigani u Evropi i koji je meni nepodnošljiv. Tjeraju ih iz Italije, tjeraju ih iz Francuske, pale im kuće po Mađarskoj, biju ih po Srbiji i Rumuniji... tako da je ovo neka moja mala logična reakcija na to što se želi reći o Ciganima - da su oni problem ovome svijetu. To nije tačno! Cigani su uvijek bili talenat ovog svijeta. Malo je ozbiljnih kompozitora u istoriji koji nisu bili pod uticajem, ili, ako ništa, impresioniranih neobjašnjivim ciganskim talentom, a među tim kompozitorima sam i ja. Na ovaj album pozvao sam u goste Cigane koje ja volim, za koje mislim da su ostavili traga u popularnoj kulturi.
NN: Kroz svoju muziku pokazujete izuzetan osjećaj za manjine što je rijetkost na ovim prostorima.
BREGOVIĆ: Teško je, mnogo toga mi ovdje još treba da naučimo. Zbog toga ja stalno bježim u Pariz. Tamo su bježali ruski pisci, španski, skandinavski slikari. Kultura Pariza je kultura stranaca, dok mi naučimo da smo profitirali time što je neko došao, na primjer iz Sandžaka, Afrike, biće nam potrebne godine. Sjećam se da je prije rata na ovim prostorima bila Akademija za pilote i bili su tu ljudi iz nesvrstanih zemalja i među njima svega četiri crnca, koja su imala "tarabu" u svim diskotekama, nigdje ih nisu puštali. Mi smo užasni rasisti. Slaveni su užasni rasisti. Imam to isksutvo i iz Sarajeva. Slaveni su inače takvi zato što su se malo miješali sa drugima. To je nešto što mi treba da naučimo!
Koncert u Banjaluci
NN: Vaša turneja je u toku. Da li će Banjaluka imati priliku da Vas vidi i čuje?
BREGOVIĆ: Nadam se da hoće. Nekako malo sviram kod nas. Ove godine i nekako, a prošle godine sam imao 140 koncerata, a svega pet koncerata na teritoriji bivše Jugoslavije. Žao mi je, ali šta ću! Neki dan me neko zvao iz Zagreba. Iduće godine ću vjerovatno svirati nekoliko velikih koncerata sa muzičarima koji su mi gosti na ploči i volio bih da bar jedan od koncerata bude na ovim prostorima.

citat:

---

Dajdza wrote:
Goran Bregović: Sarajevo je malo neobična selendra



Sarajevo nije obična selendra. Ono je malo neobična selendra, kaže u intervjuu za "Nezavisne" Goran Bregović, proslavljeni muzičar i kompozitor.
"Sarajevo ima sve simptome velikog grada, samo nije veliki grad", dodao je Bregović, ovogodišnji dobitnik nagrade "Isa-beg Ishaković" u kategoriji umjetnost, koja mu je uručena na manifestaciji u sarajevskom Narodnom pozorištu.
Istakao je da je značaj tog priznanja prvenstveno u tome što je apolitično, a govorio je i o novim projektima, aktuelnoj turneji, ali i mentalitetu ovdašnjih ljudi.
NN: Kažete da je Vaša muzika radosna, da uveseljavate ljude i da ste sretni što ste za takvu vrstu umjetnosti dobili nagradu. Smatrate li da je na ovim prostorima mnogo i dosta tuge?
BREGOVIĆ: Nažalost, žiri, ali i većina ljudi umjetnost doživljavaju kao nešto sumorno, teško, tužno, tako da je ovo zaista presedan, jer nikada nigdje nisam bio gdje je neko jednu ovako ozbiljnu nagradu dao muzici koja se raduje. Vrijeme je da se to promijeni.
Sarajevo ima sve simptome velikog grada, samo nije veliki grad. Vrijeme je da se to promijeni, kaže Bregović
NN: Muzika bi trebalo da bude svojevrsna terapija. Koliko se trudite da Vaša muzika ima takvo dejstvo?
BREGOVIĆ: Te teške teme na ovim prostorima nikada nisu otvarane, posebno teme pedofilije. Ljudi u svijetu o tome govore, a kod nas se o tome šuti, kao da toga nema. Muzika u svakom slučaju može dosta toga olakšati, ako ne promijeniti.
NN: Koliko muzika može povezati ljude?
BREGOVIĆ: Može, jako mnogo. Svjedok sam toga, jer gdje god da sam svirao ljudi su me razumjeli, odgovarali su pozitivno oni, bez obzira na pol, naciju, vjeru i rasu, bili su povezani na mojim koncertima. Međutim, muzika nije ništa važno, nije hrana, nije zrak, nije seks... muzika je, kao što kaže onaj babo iz filma "Sjećaš li se Doli Bel", k'o sol, može i bez soli, ali je malo bljutavo. Nauka kaže da je muzika prvi ljudski jezik. Ljudi su pravili muziku prije nego što su počeli da govore, prije nego što su imali politiku, vjeru i prije bilo čega drugog. Muzikom se ljudi tako lako sporazumijevaju, ali, nažalost, ona nema moć kao artiljerija.
NN: Živite u različitim gradovima, najčešće na relaciji Pariz - Beograd, dobar dio života ste proveli u Sarajevu. Gdje je, zapravo, Vaš dom?
BREGOVIĆ: Živim na relaciji Beograd, Sarajevo, Zagreb, to je moja emotivna domovina. Nisam siguran koja je tačno definicija doma. Proteklih godina sam nekako uvijek bježao u Pariz, ali tamo ne mogu da radim. Moram da budem na ovoj relaciji koju sam pomenuo kako bih mogao da funkcionišem. Nekako je moje najprirodnije stanje kada se seljakam.
NN: Jednom ste izjavili da ste se lako snašli u Parizu jer ste tamo bili anonimni. Da li Vam je zaista bilo lakše da počnete od nule?
BREGOVIĆ: Najljepši je početak. Imao sam sreću da sam morao da počinjem dva puta, što smatram najljepšim i najvažnijim događajima u svome životu.
NN: Zbog ove nagrade ste otkazali koncert u gruzijskoj prijestonici Tbilisiju, ali će te, vjerovatno, nastaviti svoje aktivnosti?
BREGOVIĆ: Imam turneju koja traje od aprila do novembra. Izlazi mi nova ploča, pa mi je ova turneja dosta teška i naporna.
Ističe da se muzikom ljudi lako sporazumijevaju, ali da ona, nažalost, nema moć kao artiljerija
NN: Znači, radite nešto novo? O čemu je riječ?
BREGOVIĆ: To je drugi dio moje ploče "Alkohol", prvi dio je izašao prije godinu i nešto. Drugi dio nosi naziv "Šampanjac za Cigane" i on je kao jedna mala reakcija na taj pritisak koji imaju Cigani u Evropi i koji je meni nepodnošljiv. Tjeraju ih iz Italije, tjeraju ih iz Francuske, pale im kuće po Mađarskoj, biju ih po Srbiji i Rumuniji... tako da je ovo neka moja mala logična reakcija na to što se želi reći o Ciganima - da su oni problem ovome svijetu. To nije tačno! Cigani su uvijek bili talenat ovog svijeta. Malo je ozbiljnih kompozitora u istoriji koji nisu bili pod uticajem, ili, ako ništa, impresioniranih neobjašnjivim ciganskim talentom, a među tim kompozitorima sam i ja. Na ovaj album pozvao sam u goste Cigane koje ja volim, za koje mislim da su ostavili traga u popularnoj kulturi.
NN: Kroz svoju muziku pokazujete izuzetan osjećaj za manjine što je rijetkost na ovim prostorima.
BREGOVIĆ: Teško je, mnogo toga mi ovdje još treba da naučimo. Zbog toga ja stalno bježim u Pariz. Tamo su bježali ruski pisci, španski, skandinavski slikari. Kultura Pariza je kultura stranaca, dok mi naučimo da smo profitirali time što je neko došao, na primjer iz Sandžaka, Afrike, biće nam potrebne godine. Sjećam se da je prije rata na ovim prostorima bila Akademija za pilote i bili su tu ljudi iz nesvrstanih zemalja i među njima svega četiri crnca, koja su imala "tarabu" u svim diskotekama, nigdje ih nisu puštali. Mi smo užasni rasisti. Slaveni su užasni rasisti. Imam to isksutvo i iz Sarajeva. Slaveni su inače takvi zato što su se malo miješali sa drugima. To je nešto što mi treba da naučimo!
Koncert u Banjaluci
NN: Vaša turneja je u toku. Da li će Banjaluka imati priliku da Vas vidi i čuje?
BREGOVIĆ: Nadam se da hoće. Nekako malo sviram kod nas. Ove godine i nekako, a prošle godine sam imao 140 koncerata, a svega pet koncerata na teritoriji bivše Jugoslavije. Žao mi je, ali šta ću! Neki dan me neko zvao iz Zagreba. Iduće godine ću vjerovatno svirati nekoliko velikih koncerata sa muzičarima koji su mi gosti na ploči i volio bih da bar jedan od koncerata bude na ovim prostorima.

---

Jovo Kapičić



Ja sam najveća žrtva Golog otoka

U izdanju crnogorskog dnevnika "Vijesti“, knjiga ispovijesti zamjenika šefa bivše jugoslovenske UDBE, generala i narodnog heroja Jova Kapičića, pod naslovom „Goli otoci Jove Kapičića“ novinarke Tamare Nikčević promovisana je u Podgorici, 3. decembra 2009. godine, kada se i pojavila u prodaji. Knjiga je već 4. decembra 2009. godine rasprodata, novo i dopunjeno izdanje je u pripremi. Sa dozvolom autorke, čitaocima e-novina u dva nastavka predstavićemo delove ovog bestselera

*Kada ste dobili čin generala?
KAPIČIĆ: 1946. godine. Odmah nakon rata, napravljena je kadrovska struktura. U tom su dijelu Crnogorci zauzimali vrlo istaknuto mjesto. Aleksandar Ranković je bio postavljen na mjesto ministra policije, a četvorica od petorice njegovih pomoćnika, među kojima i ja, bili su Crnogorci.

*Sa dvadeset sedam godina ste, dakle, iz rata izašli kao heroj, dobili čin generala, bili jedan od glavnih ljudi UDB–e…
KAPIČIĆ: Da se razumijemo: bio sam bog!

*Kakvo je to osjećanje?
KAPIČIĆ: Uh!... Čudesno, intenzivno… Ali, zna da bude i jako opasno. To je stvar karaktera. Moć lako opije i začas vas pretvori ili u velikog nitkova ili u sveca.

*Šta ste radili te 1945. godine?
KAPIČIĆ: Početkom 1945. sam pozvan u Ministarstvo spoljnih poslova, gdje mi je pomoćnik ministra, Vladimir Velebit – gospodin i plemić među nama partizanima - saopštio da sam raspoređen na mjesto savjetnika jugoslovenskog ambasadora u Parizu.

*Jugoslovenski ambasador u Parizu bio je Marko Ristić?
KAPIČIĆ: Jeste. Bio je vrlo obrazovan čovjek, učtiv, ali i jako neprijatan.
*Kako ste se slagali?
KAPIČIĆ: Loše.Tražio je od mene da obavljam poslove koje sam smatrao ponižavajućim, pa mi se jednoga dana smučilo: “Druže ambasadore, ovdje nijesam došao da bih bio vaš potrčko. Ja sam general, ratnik i ne pada mi na pamet da budem bilo čiji kurir!”

*Šta vam je odgovorio Marko Ristić?
KAPIČIĆ: Ništa, htio je da bude gazda. Otišao je u Beograd i tražio da me povuku. Rekao je Titu: ili ja, ili on. Tito je pravilno procijenio da je u tom trenutku za Jugoslaviju bolje da u Parizu ostane Marko Ristić. Čim sam stigao u Beograd, zvali su me iz Titovog kabineta. “Ajde, sjedi” – ponudio me je Tito još na vratima. “Znam da si ljut, ali moram da ti objasnim. Jova, čim je Ristić došao, sebi sam postavio pitanje: ko će bolje da razgovara sa Malroom – Marko Ristić ili ti koji si juče stigao iz šume. Ko bi Jugoslaviju bolje predstavio?”
“Druže Tito, u pravu ste” – shvatio sam.
Pa, stvarno - šta bih ja sa Malroom?!

*Po povratku iz Pariza, 1946, šta vam je bio glavni zadatak?
KAPIČIĆ: Bilo ih je u to vrijeme mnogo. Jedan od glavnih je bilo i hapšenje Draže Mihailovića. OZN-a je u martu 1946. formirala grupu od nas deset, dvanaest, kojom je rukovodio lično Alaksandar Ranković. Prethodno je srpska OZN-a uhapsila Nikolu Kalabića, Mihailovićevog zamjenika, čovjeka kome je četnički vođa bezgranično vjerovao. Obećao je da će nam pomoći prilikom hapšenja Draže.

*Kako je OZN-a došla do Nikole Kalabića?
KAPIČIĆ: Na prevaru. OZN-a je imala informacije o njegovom kretanju, pratila ga je, namamila i uhapsila. Kalabić je odmah pristao da sarađuje. Odlučili smo da jedan broj pripadnika srpske tajne policije, zajedno sa Kalabićem, po svaku cijenu ubacimo među četnike. Bilo nam je veoma važno da Dražu uhvatimo živog. Moj zadatak je bio da, kao Rankovićev pomoćnik, odem u Višegrad i kontrolišem akciju. Prerušio sam se u šefa lokalne meteorološke stanice.

*Zašto baš to?
KAPIČIĆ: Činilo nam se da bi to moglo da bude najmanje upadljivo. Nosili smo nekakve žice, kablove, stalno nešto, kao, mjerili, premjeravali… U stvari, kada su se naši momci ubacili među četnike, putem radio veze i u saradnji sa vojskom, pratili smo šta se događa u štabu Draže Mihailovića. Kalabić se sa momcima iz OZN-e već nalazio na Bijelom brdu, na granici sa Bosnom. Taktika je bila da lokalni seljaci koji su sa nama sarađivali puste priču da je u blizini viđen Nikola Kalabić, koji, izgubivši vezu sa glavnim štabom, na sve načine pokušava da pronađe Mihailovića. Kada je Nikola Kalabić konačno pronašao Dražu, ispričao mu je ono što smo prethodno bili dogovorili: Srbija je spremna za ustanak, za Dražin povratak, četnici moraju da se organizuju, da krenu u gerilsku borbu… Logično, Draža je povjerovao u priču svog zamjenika i donešena je odluka da četnici krenu prema Srbiji. Akcija je krenula u Dobrunu. Mihailović je imao ličnu gardu, danas bi rekli – tjelohranitelje, koje su naši momci likvidirali. Bio je gotov! Stavili su mu lance na ruke i javili mi da dođem. Stigao sam u “marici” bez prozora. Momcima sam čestitao na uspješno izvedenoj akciji i uveo Mihailovića u kola.

*Šta ste mu rekli?
KAPIČIĆ: Ni riječ! Smjestio sam ga pozadi, sjeo do njega i krenuli smo za Beograd. Sjećam se da smo u Titovom Užicu bili stali da ručamo.
“Generale, hoćete li da vam momci donesu ručak, piće?” – pitao sam Dražu.
“Neću ništa, hvala vam” – odbio je.

*Kako je Draža Mihailović djelovao?
KAPIČIĆ: Žalosno. Onako mali i smežuran, izgledao je jadno i nikako. Cijelim putem je u ruci stezao prljavu šajkaču, ćutao, riječ nije progovorio. U Beograd smo stigli oko tri sata popodne. Odveo sam ga u kabinet ministra unutrašnjih poslova Srbije, Slobodana Penezića Krcuna. Tito je bio u posjeti Poljskoj, pa sam pozvao Rankovića:
“Druže Marko, stigao sam”!
”Otkud ti, Jovo?! Zašto si napustio Višegrad?!” – pitao me je.

Ne želeći da mu takvu vijest saopštim telefonom, pozvao sam ga da dođe u Krcunovu kancelariju, koja se nalazila u Đušinoj ulici. Vjerovatno nešto sluteći, Ranković je stigao kao metak. Nije mogao da vjeruje.

*Draža Mihailović je nešto rekao Rankoviću?
KAPIČIĆ: Ništa! Ćutao je, sjedio zgrčen na stolici... Pored Draže je stajao naš oficir, koji ga je pazio da ne iskoči kroz prozor, da ne izvrši samoubistvo. Krcun Penezć je bio u Novom Sadu. Kada je stigao, u njegovom kabinetu smo se ponovo okupili Ranković, Krcun, Draža Mihailović sa policajcem koji je za njega bio zadužen i ja. “Osim srpskog, ima li još negde u svetu naroda u kome zamenik pristane da izda svog vrhovnog komandanta?!” Bilo je to sve što je rekao Draža Mihailović.

*Pratili ste suđenje?
KAPIČIĆ: Jesam, naravno. Bilo je nekih intervencija iz inostranstva da se Draži Mihailoviću spasi glava. Čuo sam Tita kada je rekao: “Kako da mu sačuvamo glavu?! Šta će reći Srbija?!”

*Kako to mislite: šta će reći Srbija?
KAPIČIĆ: Bilo je drugačije vrijeme. Srbija je insistirala na svom antifašizmu, a Srbi su veoma vodili računa o tome da ih neko od ostalih naroda FNRJ ne optuži da na bilo koji način štite saradnike okupatora, kvislinge kakav je bio Draža Mihailović. Danas je, nažalost, drugačije… Vidite da traže Dražinu rehabilitaciju…

*Kako na to gledate?
KAPIČIĆ: Kao na sistematski pokušaj mijenjanja istorije…

*Ipak, da li je tačno da 1941. Srbi nijesu baš masovno prilazili komunistima i partizanima?
KAPIČIĆ: Tačno je da partizanske jedinice, u odnosu na broj stanovnika, nijesu masovno popunili Srbi iz takozvane uže Srbije. Bilo je Srba iz Bosne, Hrvatske, Dalmacije, Vojvodine… Ali, bez obzira na to, Srbi su brojnost nadoknađivali neizrecivim junaštvom.

*Znate li gdje je strijeljan Draža Mihailović?
KAPIČIĆ: Ne znam. Rekao sam vam da sam Dražu doveo ne u Rankovićevu, nego u kancelariju Krcuna Penezića. To znači da je, osim hapšenja, sve ostalo bila nadležnost srpske UDB–e. Savezna se u tu stvar nije miješala. Poslije hapšenja Draže Mihailovića, dobio sam naređenje da odem u Crnu Goru.

*Šta je prethodilo Rezoluciji Informbiroa?
KAPIČIĆ: Staljin je htio da nas pokori po svaku cijenu... Rusi su se prema nama ponašali kao da smo njihova gubernija. Na Titovu adresu su iz Moskve stigla dva pisma – prvo, 27. marta 1948, a drugo, još žešće, 4. maja iste godine. Bio je optužen da služi imperijalizmu, da je odustao od komunističke partije... Nakon toga, Tito je 19. maja pozvan u Bukurešt, na sjednicu Informacionog biroa komunističkih partija.

*Kakva je bila jugoslovenska reakcija?
KAPIČIĆ: Osim Andrije Hebranga i Sretena Žujovića, koji su se, čim su počeli prvi napadi na Tita, izjasnili za Staljina, svi su bili u šoku. Bilo nam je teško. Staljin je bio idol i niko od njega nije očekivao takav udar. Rusi su pokušali da ponize svog najboljeg saveznika i prijatelja. Tito je odmah sazvao sjednicu Centralnog komiteta KPJ. Obavijestio je članove CK da neće da ide u Bukurešt i predložio im da ga, ako misle drugačije, smijene. Svi su odmah skočili: Kako da ideš?! Nećemo da te šaljemo pod Staljinov nož!

*Da li je SSSR bio iznenađen odgovorom?
KAPIČIĆ: Sada su oni bili šokirani. Sa sjednice u Bukureštu, koja je održana 28. juna 1948, stigla je rezolucija Informbiroa u kojoj su Jugosloveni bili pozvani da ustanu protiv “slugu imperijalizma”. Rezoluciju IB, uz odgovor jugoslovenske Vlade SSSR-u, “Borba” je 30. juna 1948. prenijela u cjelosti.
*Taj odgovor je pisao Milovan Đilas?
KAPIČIĆ: Đilas je pisao, a Plenum CK KPJ usvojio tekst.

*Šta je bio Hebrangov i Žujovićev stav?
KAPIČIĆ: Da se prihvati kritika, tj. da se uradi ono što je od nas tražio Staljin. Kasnije su obojica bila izbačeni iz Partije i zatvoreni u vilu kod Sremskih Karlovaca. Bila je to neka vrsta kućnog pritvora. Išao sam da ih obiđem…

*Slao vas je Aleksandar Ranković?
KAPIČIĆ: Naravno. Tražio je da odem kod njih, saopštim im da su isključeni iz Partije i da će, ne budu li se pokajali, biti uhapšeni. Žujović je bio ugledan, hrabar čovjek, član Vrhovnog štaba, tokom rata jedan od dvojice najznačajnijih Srba. Tek što je bio započeo štrajk glađu.

“Crni, zašto štrajkuješ glađu?” – krenuo sam oštro. “Ko te je tjerao da ustaješ protiv Tita i Partije? Zar nijesi zajedno sa njim stvarao Jugoslaviju? Kako te nije sramota?! Bio si dobar čovjek i ostani takav do kraja. Prekini štrajk, napiši Titu pismo i pokaj se. U suprotnom, bićeš uhapšen”.

*Šta vam je odgovorio?
KAPIČIĆ: “Jovo, donio si mi crne vijesti” – rekao je uhvativši se za glavu. “Ali, ako je tako, napisaću Titu pismo”.

*Kako je reagovao Andrija Hebrang?
KAPIČIĆ: Nije želio da razgovara... Čitao je knjigu. Rekao sam mu isto što i Žujoviću. Bio je vrlo nadmen i arogantan čovjek. “Dobro, hvala” – rekao je, ne pogledavši me. Odbio je da napiše pismo Titu.

*Zašto je Andrija Hebrang kasnije stavljen u nadležnost srpske UDB-e? Zar nije bilo logično da bude pod saveznom ili hrvatskom?
KAPIČIĆ: Ne znam, to je bila greška. Da je “slučaj Hebrang” bio u nadležnosti savezne UDB–e, vjerujem da bi stvari bile mnogo drugačije.

*U kom smislu drugačije?
KAPIČIĆ: Prema njemu bismo se, siguran sam, drugačije odnosili; ne bismo ostavljali prostora za različite sumnje koje su ostale do danas… Milorad Milatović, pomoćnik Krcuna Penezića je saslušavao Hebranga. Informacija da je Hebrang u zatvoru izvršio samoubistvo objavljena je kasnije u Milatovićevoj knjizi. Pričalo se da je Andriju Hebranga ubila policija… Ne vjerujem da je to tačno.

*Zašto ne vjerujete? Kako neko može izvršiti samoubistvo objesivši se o nepostojeći radijator?!
KAPIČIĆ: Ako čovjek odluči da se ubije, ne možete ga u tome spriječiti. Uostalom, to nije ni vaša, a ni moja stvar; nijesmo bili tamo...

*Ali, kako onda tvrdite da Hebrang nije ubijen?
KAPIČIĆ: Ne tvrdim. Tako su mi rekli.

*Ko vam je rekao?
KAPIČIĆ: Upravnik zatvora, Pavle Baljević, je bio moj prijatelj. “Ubio se” – rekao mi je. Da li je od mene nešto krio, ne znam. Pitao sam i Milatovića. ”Jovo, dodijalo mu je. Ubio se!” – tvrdio je i Milatović. Ne znam, sa tim nijesam imao posla.

*Koliko puta ste posjetili Goli otok?
KAPIČIĆ: Tri puta, ukupno pet dana. Prvi put, prije nego što je zatvor i napravljen, Ranković mi je rekao da izvidim teren: „Javi se Stevu Krajačiću, a on će ti dati dalje instrukcije. Miroslav Krleža, koji je to čuo od vajara Antuna Augustinčića, ispričao nam je da u Kvarnerskom zalivu postoji ostrvo mermera na koje bi mogli da smjestimo naše IB-eovce“.

*Miroslav Krleža je ispričao?! Kome?
KAPIČIĆ: Ne znam. Pretpostavljam Titu.

*Nijeste to neposredno čuli?
KAPIČIĆ: Ne. Čuo sam od Rankovića, ali ga nijesam pitao ni kome je to Krleža rekao, ni od koga je Marko to čuo... Pazite: Krleža nije predložio osnivanje logora, taman posla; samo je rekao da je od Augustinčića čuo da postoji ostrvo mermera...

*Zato vas i pitam.
KAPIČIĆ: Ne, ne!... Ranković mi je tako rekao, a ja nijesam imao razloga da ga dalje propitujem. Na Goli otok sam otišao sa profesorom geologije…

*Kojim profesorom?
KAPIČIĆ: Ne sjećam mu se imena; znam da je bio profesor Beogradskog univerziteta. Goli otok je bilo malo, kamenito, pusto ostrvo, puno zmija. Međutim, profesor je utvrdio da golootički mermer nije tip sedimentne materije, nego da je u pitanju eruptivna masa koja nije za upotrebu.

*Aleksandar Ranković je rekao na Golom otoku je polovina nevinih!
KAPIČIĆ: Ne, ne… Upravo se i pozivam na Rankovićevu izjavu: trećina nevinih! Ali, šta smo mogli?! Sa naše strane, tamo niko nije ubijen, niko strijeljan, mučen, zlostavljan… To je laž!

*Kako laž?! Postoje svjedočenja tih ljudi. Književnik i akademik Dragoslav Mihajlović je pisao o užasima i poniženjima koje je tamo doživio.
KAPIČIĆ: Kakvi ljudi, kakav akademik?! To su lažovi! Sjećam se da sam učestvovao na tribini o Golom otoku, kojoj je prisustvovao i taj vaš akademik. “Da li je istina” – javio se odmah da mi postavi pitanje, “da su jednom, u čast vašeg dolaska, na Golom otoku ubijena dvojica zatvorenika? Njihove leševe su stražari kasnije doneli da vam ih pokažu!” Začudilo me je takvo pitanje. Nije ga postavio neuk čovjek, nego akademik. Pitao sam ga da li je tome lično prisustvovao. “Nijesam” – rekao je - “ali sam čuo”.
“Gospodine Mihajloviću, to nije tačno” - uzvratio sam. “Ali, i ja sam čuo zanimljivu priču: kažu da ste na Golom otoku, među zatvorenicima, važili za nejveću ništarobu i đubre!” Zanijemio je. Poslije toga je dao intervju za jedne beogradske novine i, nakon duže vremena, prvi put nijednom riječju nije pomenuo Goli otok.

*Molim vas… Poznato je da su zatvorenici, baš zbog torture koju su preživjeli, kasnije izbjegavali da pričaju o danima provedenim na Golom otoku.
KAPIČIĆ: Kakva tortura?! Sve su to gluposti, najobičnije laži! Kakvo mučilište?! Evo, pitam vas: zašto Dobrica Ćosić, kada se vratio iz obilaska Golog otoka, nešto o tome nije rekao?! Recite mi: zašto?!

*Rekao je Aleksandru Rankoviću i Edvardu Kardelju!
KAPIČIĆ: Pustite to! Zašto nije javno rekao?! Zato što nije bilo mučenja!... Evo, ne vjerujete?! Znam, mnogi ne vjeruju… Zatvorenici su se međusobno sukobljavali, tukli, podmetali, špijali... Ponižavali su jedni druge i zato ne žele o tome da govore…

*Ali, zna se da je UDB-a ubacivala svoje ljude koji su zatočenike provocirali, podsticali na sukobe…
KAPIČIĆ: To nije istina! UDB-ini saradnici su bili samo tzv. sobne starješine, zatvorenici koji su, prihvativši saradnju sa nama, kontrolisali ostale, prijavljivali nam šta se dešava, šta ko priča... Inače, svaka nova grupa koja bi stigla na Goli otok, morala je najprije da prođe “toplog zeca”. Stari zatvorenici bi napravili špalir kroz koji su trčali pridošlice. Ovi su ih psovali, pljuvali, udarali nogom u zadnjicu, udarili im po koji šamar… To je bilo poniženje. Niko od UDB-e nije ubijao ili mučio zatvorenike. Svega stotinu njih je upravljalo logorom!... Šta nam je to trebalo? Bili su izolovani, okolo njih more, nigdje nikoga. Izdali su, izjasnili se za Staljina i SSSR i nema te zemlje i te demokratije na svijetu u kojoj takvi ljudi ne bi bili kažnjeni.

*Zašto čuvari nisu spriječili sukobe o kojima govorite?
KAPIČIĆ: Nijesu htjeli da ih sprečavaju. Neka se tuku, neka rade šta hoće… Zašto da sprečavamo?!

*Zato što su vam, recimo, ti ljudi do juče bili prijatelji, saborci... Najzad, bili su – ljudi!
KAPIČIĆ: Ali su se okrenuli protiv nas, izdali su zemlju, Tita, Partiju… Tačno je: bili su sa nama u ratu, znali smo ko su, na šta su spremni i možda baš zbog toga što smo imali svijest o tome sa kim imamo posla, na neki način smo ih se i plašili. (…) Kada sam drugi put otišao na Goli otok, najprije sam obišao svaku baraku i zatvorenicima održao kratak govor.

*Šta ste im rekli?
KAPIČIĆ: “Naša država” - rekao sam – “za čiju ste se slobodu borili na isti način na koji sam i sam to činio, neće dozvoliti da je, poslije toliko žrtava, neko danas ruši”. Kazao sam im i da sam svjestan da među njima ima velikih junaka, i hrabrijih od mene, ali da to ne mijenja stvar… Da, bojali smo ih se! Sjećam se da sam jednom, tokom razgovora sa Rankovićem, predložio da sve zatvorenike ne okupljamo na istom mjestu. “To nijesu ljudi sa ulice, skupljeni s koca i konopca. To su ratnici koji su hrabro ginuli, koji su stradali ne štedeći se nijednog trenutka… Šta ako ih tamo bude nekoliko hiljada?! Koja je vlast u stanju da spriječi njihovu pobunu?! Šta ako krenu na nas?!” – pitao sam.

“Onda ću ih sve pobiti” – odgovorio je Ranković.

(…)

Bilo je “biti ili ne biti”, strahoviti pritisak. Da nijesmo napravili Goli otok, cijela bi Jugoslavija postala Goli otok! Bili smo ugroženi i nijesmo mogli da dozvolimo da raste peta kolona.

*Razumijem argument o ugroženosti, o opasnosti kojoj ste mogli biti izloženi, ali ne mogu da razumijem da ste se protiv Staljina borili njegovim, staljinističkim metodima!
KAPIČIĆ: Goli otok jeste crna mrlja na našoj revoluciji i to se, sa stanovišta humanosti, ne može braniti. Međutim, nije bilo torture… I zapamtite što ću vam reći: nije Vlado Dapčević, niti bilo ko od njih, zatvorenika… Ja sam najveća žrtva Golog otoka!

*Nastavak feljtona u subotu 6. februara

*Knjigu "Goli otoci Jove Kapičića" u Srbiji objavljuje V.B.Z. Beograd. Od 1. marta će biti na kioscima.

Životna priča "Dinamovog" Tuzlaka

Ismet Hadžić, član legendarne generacije zagrebačkog Dinama iz 1982. godine priča o životnoj kalvariji koju je prošao, borbi s alkoholom, dugovima, radu na pijaci...



Ismet Hadžić, bivši Dinamov branič i član legendarne generacije iz ‘82., prošao je put od vrha do dna i natrag. Njegova priča javnosti nije strana, no uvijek zadivljuje način na koji se danas 58-godišnji trener izvukao iz nemogućih životnih prilika.Financijska situacija počela mu se pogoršavati nakon završetka karijere, jer je imao previše povjerenja u prijatelje i “prijatelje”...

Počeo sam im posuđivati novac, od 10 do 100 tisuća eura. Bio sam tako odgojen da sam pomagao svima koji su me tražili. Sjedili bismo za stolom, netko bi rekao: ‘Treba mi pet, deset tisuća da se izvučem’, i ja sam mu dao jer meni u tom trenutku nije trebalo. Nisam bio škrt. A onda je došla kriza. Ljudi nisu vraćali, ili su vraćali premalo. Neki su me počeli i izbjegavati. Posebno sam bio slab kad bi spomenuli djecu. I danas bih im vjerojatno za to posudio. Ali shvatio sam tužnu istinu: ako hoćeš izgubiti prijatelja, daj mu 100 eura. Eh, da mi je tada bila ova pamet - priča Hadžić za zagrebački Jutarnji list.

Kako su okolnosti postajale sve teže, izgubio je krov nad glavom. Nije imao novca ni za podstanarstvo.
- Gdje god bih došao, udarao sam glavom u zatvorena vrata. I alkohol je počeo raditi svoje. Zapao sam u totalnu krizu, toliku da sam dvije godine morao spavati u autu na Zapruđu. Svaku večer su me čuvali policajci, bilo ljeto ili zima. Kupao sam se i brijao na Bundeku i tamo jeo zeleno voće. Zato mi je Bundek danas k’o Sejšeli. Bio sam u jako, jako teškoj situaciji. Ne bih htio vrijeđati klošare, ali bilo mi je teže nego njima.

Slamku spasa pružio mu je Faruk Spajić, s kojim je Hadžić nekad bio u vojsci, ali ga tada nije poznavao.

- Pozvao me kod sebe na Trešnjevački plac, gdje sam gurao kolica. Prvih dva, tri dana se zacrveniš, ali poslije ti je svejedno. Nisam se stidio raditi, jer na kraju dana sam imao svojih 20 kuna. Za moju priču dugo nije znao nitko, čak ni članovi generacije ‘82., sve dok Zlatan Arnautović preko Ivice Šanteka i Jutarnjeg lista nije pokrenuo medijsku bujicu.

Priča bi bila drugačija da je Hadžić 1982. otišao u Fenerbahše. No, Ćiro ga nije pustio, htio je da momčad ostane na okupu i obrani naslov.

- Možda bih danas imao vile i Mercedes. Nudili su između 300 i 400 tisuća dolara. To je bila basnoslovna ponuda, s obzirom da je Džajić, najbolje lijevo krilo, u Bastiju otišao za 90.000. U Dinamu sam ostao još nekoliko godina, a onda sam otišao u Las Vegas igrati mali nogomet, ali od toga se nije moglo živjeti. Porezi su bili jako visoki.

Riješio se Hadžić i alkohola. Već devet godina nije popio ni kap.

- Jednog Uskrsa sam došao k sebi, pogledao se u ogledalo i rekao: ‘Dosta je, konju jedan, što to radiš od sebe!’ U početku mi je malotko vjerovao, ali onda su vidjeli da sam se promijenio. Nije bilo više ‘tri deci pive’, samo kavica i mineralna. Počeli su mi pomagati ljudi, iz Lokomotive su se javili Čabraja i direktor Šikić, intervenirao je i Zdravko Mamić i odmah sam prihvatio posao.

Danas je na svim stranama. Osim posla u Lokomotivi, trenira i individualno s igračima, surađuje u kampovima Dinama i Lokomotive, a najviše je ponosan na svoje veterane.

- Što bih radio da nema toga? Gledao sapunice na TV-u? Sada sam jako zadovoljan svojim životom, a zdravlje me, hvala Bogu, još uvijek služi. Samo neka potraje.

Mladim igračima poručuje: stavite školu na prvo mjesto!
- Nogomet zahtijeva spartanski život, ali slomiš nogu i za godinu dana te više nema. Eduardova sreća u nesreći je bila što se polomio u Engleskoj. Ovdje bi mu to vjerojatno bio kraj. Važno se okružiti i dobrim ljudima. Bogat si čovjek ako imaš jednog ili dva prava prijatelja. Meni su se ramena spustila od svih ‘prijatelja’ koje sam častio i koji su me tapšali. Nažalost, danas te više cijene po tome koliko imaš novca, nego kakav si čovjek.

Napomena: Nemam fotografiju iz mladosti, ali sam siguran da ga poznaju mnogi Tuzlaci.

Izvor. Slobodna Bosna



[Edited by Dajdza on 18-10-2012 at 04:45 GMT]