Curica se u potoku srala
pa je tatu na večeru zvala.
Hajde tata gotova salata.
Neću kćeri,podaj je materi

jesen u meni tuguje,
zasto sanjam cemprese,
moje ceste ne vode nikuda, nikuda! 

Neki kazu jedna od najljepsih balada .(Tekst iz male antologije klasika bosnjacke poezije).

HASANAGINICA

Što se bjeli u gori zelenoj?
Al´ su snjezi, al´ su labudovi?
Da su snjezi, već bi okopnuli,
labudovi, već bi poletjeli;
nit´ su snjezi, nit´ su labudovi,
nego šator age Hasan-age:
on boluje u ranami ljutim.
Oblazi ga mater i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam´ bolje bilo,
ter poruča vjernoj ljubi svojoj:
"Ne čekaj me u dvoru b´jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu!"
Kad kaduna r´ječ razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora,
i pobježe Hasanaginica,
da vrat lomi kuli niz pendžere.
Za njom trču dvi ćeri djevojke:
"Vrati nam se, mila majko naša,
nije ovo babo Hasan-aga,
već daidža, Pintorović beže!"
I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata.
"Da, moj brate, velike sramote,
gdi me šalje od petero dice!"
Beže muči, ne govori ništa,
već se maša u džepe svione,
i vadi njoj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,
da gre s njime majci uzatrage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dv´je ćeri u rumena lica:
a s malahnim u bešici sinkom,
od´jeliti nikako se ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo,
i jedva je sinkom rastavio,
ter je meće k sebi na konjica,
s njome grede dvoru bijelomu.
U rodu je malo vr´jeme stala,
malo vr´jeme, ni nedjelju dana,
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
da najveće imotski kadija.
Kaduna se bratu svomu moli:
"Ah, tako te ne želila, braco!
Nemoj mene davat za nikoga,
da ne puca jadno srce moje,
gledajući sirotice svoje!"
Ali beže ne hajaše ništa,
već nju daje imotskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše,
da njoj piše listak, b´jele knjige,
da je šalje imotskom kadiji:
"Djevojka te l´jepo pozdravljaše,
a u knjizi l´jepo te moljaše,
kad pokupiš gospodu svatove,
dug polduvak nosi na djevojku,
kada bude agi mimo dvor,
nek´ ne vidi sirotice svoje!"
Kad kadiji b´jela knjiga dođe,
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po djevojku.
Dobro svati došli po djevojke,
i zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
dvi je ćerce s pendžera gledahu,
a dva sina prid nju izhođahu:
tere svojoj majci govorahu:
"Svrati nam se, mila majko naša,
da mi tebi užinati damo!"
Kad to čula Hasanaginica,
starišini svatov´ govorila:
"Bogom brate, svatov´ starišina,
ustavi mi konje uza dvora,
da darujem sirotice moje!"
Ustaviše konje uza dvora.
Svoju dicu l´jepo darovala:
svakom sinku nazve pozlaćene,
svakoj ćeri čohu do poljane;
a malomu u bešici sinku,
njemu šalje u bošči haljine.
A to gleda junak Hasan-aga,
ter dozivlje do dva sina svoja:
"Hod´te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas,
majka vaša srca arđaskoga!"
Kad to čula Hasanaginica,
b´jelim licem u zemlju udrila,
uput se je s dušom rastavila,
od žalosti, gledajuć´ sirota!

__________________

Visental ,i ja volim tu pjesmu od Parnog Valjka .

citat:

---

Amelina wrote:
Cutie, bas volim ovu pjesmu od Shakire, e jesi me ´nasla´. Thnx!

---

Sunce,
Ti me pravo rasplaka sa Hasanaginicom. Jadan je bio polozaj zena u tim vremenima, nikakvih prava. Nama danas je to nezamislivo.
 

citat:

---

cutie wrote:
Sunce,
Ti me pravo rasplaka sa Hasanaginicom. Jadan je bio polozaj zena u tim vremenima, nikakvih prava. Nama danas je to nezamislivo.

---

Evo jos jedne iz iste zbirke,



Smrt Omera i Merime
Bosanska narodna pjesma



Dvoje su se zamilili mladih;
Omer momce, Merima djevojce,
U proljece kad im cvjeta cvijece,
Kad im cvjeta zumbul i karanfil;

Upazi ih jedna mala straza,
Mala straza Omerova majka;
Pa besjedi Omerova majka:
- Oj, Omere moje milo perje !
Hajd Omere, rano materina,
Hajd rano, da te zeni majka;
Ti se mani Mejrime djevojke,
Ljepsom ce te ozeniti majka,
Lijepom Fatom, Atlagica zlatom;
I ljepsa je i visa od Mejre,
I bjelja je i rumenija je;
Nije vidla sunca ni mjeseca,
Niti znade na cem zito raste,
Na cem zito, na cemu li trava;
Niti znade sta je muska glava;
Jos je Fata od roda bogata,
I tebe ce potpomoci blagom.

Al´ besjedi Omer momce mlado:
- Prodji me se, moja mila majko!
Necu Fate za zivota moga,
Vec ja hocu Mejrimu djevojku:
Nije blago ni srebro ni zlato,
Vec je blago, sto je srcu drago.
To ne slusa Omerova majka,
Vec na silu ozenila sina,
I na silu dovela djevojku.

Kad je bilo vecer o veceri,
Vecerase kiceni svatovi,
I svedose dvoje mladenaca.
Sam je sobom Omer besjedio:
- Sad ce meni moja Mejra reci,
Da djevojki svilen kaftan skidam;
Nisam, duso, zivota mi moga !
Zivota mi i moga i tvoga !
Sad ce meni reci moja Mejra:
- Sad moj Omer legao s djevojkom,
Pak djevojki bijelo lice ljubi !
Nisam, duso zivota mi moga !
Zivota mi i moga i tvoga !
I nasega prvog milovanja !
Pa govori Fatimi djevojki :
- Ao, Fato, ala ti si lijepa !
Moja Mejra nije tako lijepa !
Al´ je Mejra mome srcu draga.
Oj, boga ti, Fatima djevojko,
Donesi mi divit i hartije,
Da napisem do dv´je do tri r´jeci,
Da te moja ne ob´jedi majka.
Ne pust glasa do bijela dana,
Dok se braca piva ne napiju
I sestrice kola naigraju,
Stara majka pjesme ne napjeva.

Pa on pise staroj majci svojoj:
- Nacini mi sanduk od simsira,
Kupajte me djulom rumenijem,
Obuc´te mi tananu kosulju,
Sto j´ Mejrima u milosti dala;
Vezite mi vezenu mahramu,
Sto j´ Mejrima u milosti vezla;
Kitite me cvijecem svakojakim,
Ponajvise cv´jecem karanfiljem,
Cim je mene Mejrima kitila;
Skupi meni, moja mila majko !
Skupi meni mlade nosioce,
Nosioce momke nezenjene,
Pratioce djeve neudate.
Nos´te mene kraj Mejrina dvora;
Nek me vidi Mejrima djevojka,
Nek me vidi i nek me cjeliva,
Kad me nije zivog cjelivala.

To napisa pa se rasta s dusom.
Kad ujutro bjel dan osvanu,
Visoko je oskocilo sunce,
Cudila se Omerova majka,
Da joj Omer ne dolazi dole;
Ona ide gore na cardake,
Nosi kitu sitnog bosiljka,
Da probudi dvoje mladenaca,
Pa udara pasmagom u vrata:
- Ustaj gore, Omer-beze sine !
Visoko je oskocilo sunce !
Nisi li se naljubio lica
L´jepe Fate sestre Atlagica ?
Kad djevojka otvorila vrata,
Suze roni niz bijelo lice;
Al´ govori Omerova majka:
- Sto, Omere, zeljela te majka !
Sto djevojka grozne suze roni ?
Al´ govori Fatima djevojka:
- Ne kuni ga, draga majko moja !
Joste si ga sinoc pozeljela,
Kad si ga silom ozenila.
Pa joj daje b´jelu knjigu citat.
Cita r´jeci Omerova majka,
Cita r´jeci, grozne suze roni.

Sto je reko Omer momce mlado,
Sto je reko to su i ucinili:
Nacinili sanduk od simsira,
Kupali ga djulom rumenijem,
Obukli mu tananu kosulju,
Sto j´ Mejrima u milosti dala;
Vezali mu vezenu mahramu,
Sto j´ Mejrima u milosti vezla;
Kitili ga cvijecem svakojakim,
Ponajvise cv´jecem karanfiljem,
Cim je njega Mejrima kitila;
Skupilu mu mlade nosioce,
Nosioce momke nezenjene,
Pratioce djeve neudate.
Nosili ga kraj Mejrina dvora.
Vezak vezla Mejrima djevojka
Na pendzeru na debelom hlatku;
Za glavom joj dva rumena djula.

Al´ besjedi Mejrima djevojka:
- Djul mirise, moja mila majko,
Djul mirise oko naseg dvora,
Cini mi se Omerova dusa.
Al´ besjedi l´jepe Mejre majka:
- Muc ne luduj, Mejrima djevojko !
Sad tvoj Omer drugu dragu ljubi,
A za tebe mladu i ne mari.
Al´ besjedi Mejrima djevojka:
- Djul mirise mila moja majko,
Djul mirise, Omerova dusa.
K njoj dolazi najmladja snasica,
Al´ besjedi Mejrima djevojka:
- Bogom tebi, mila snaho moja !
Dva mi djula na djerdjef padose,
Bog bi dao, da bi dobro bilo !
Vrlo miri cv´jece karanfilje,
A jos vecma zamirisa kosa,
Cini mi se mog milog Omera.
Al´ govori mila snaha njena:
- Da Boga ti mila zaovice !
Zar ti ne znas za Omera tvoga ?
Omer ti se drugom ozenio,
Bas Fatimom lijepom djevojkom;
Sad Omer za te i ne znade,
Vec on ljubi Atlagica zlato.
Razljuti se Mejrima djevojka,
Od ljutine sva je prebledjela,
Od zestine malo potamnila,
A od tuge vece izumrla;
Vezec prebi iglu od biljura;
I zamrsi sest pasama zlata,
Pa oblaci na noge pasmage,
Ona hoce avliji na vrata;
Al´ joj snaha mila govorila:
- Ne ljuti se, mila zaovice !
Omer ti se jeste ozenio,
Al´ je jadan nocas izdahnuo
Od zalosti za tobom djevojkom,
Sada mrtva Omera ti nose.

Briznu plakat Mejrima djevojka,
Pa istrca pred bijele dvore,
Al´ Omera nose na nosila;
Ona tuzi kao kukavica:
- Nosioci, braco nerodjena !
Nerodjena, kao i rodjena !
Spustite ga na zemljicu carnu,
Da ga jadna mrtva cjelivam,
Kad ga nisam zivoga ljubila !
To su oni za dobro primili,
Mrtvo tijelo na zemlju spustise.
K njemu Mejra ziva primaknula,
Mrtva Mejra crnoj zemlji pala.
Dok Omeru raku iskopase,
Dotle sanduk Mejrimi stesase,
U jednu ih raku sahranise,
Kroz sanduke ruke sastavisem
A u ruke rumenu jabuku,
Nek se znade da su dragi bili.

Malo vrijeme zatim postojalo,
Iz Omera zelen bor nikao,
Iz Mejrime zelena borika;
Borika se oko bora vila,
Kako svilja oko kite smilja,
Ko djevojka momku oko vrata:
Cemerika oko obadvoga.

Opet ti mene rasplaka, ovo bolje neg Shakespear, ovo je pravo bosansko blago. 

Malo ulja da ne žulja,
malo soli da zaboli,
pi?ka zove u pomo?,
k**** kaže sad ?u do?.

stani malo kafanski sviracu
stani malo i nesviraj vise
nek odmore tvije stare kosti
s kolegama podjeli baksise...

noci su ti izrezale celo
svaka noc je novu boru dala
ujutro ces sa svicima kuci
il s damama sumnjiva morala
-----------------------------

ulicna svjetiljka baca svljetlost u krug
dok ceni leptiri lete pravona nju
ali ne znaju da tu im je kraj da ih ubija njene svjetlosti sjaj...