Molba: Kada kopirate tekstove i slike sa ovog topica molimo vas da navedete izvor odakle ste preuzeli informacije (Portal: Tuzlarije.net).


Ili linkom da uputite i druge da procitaju link je http://bhstring.net/tuzlauslikama/tuzlarije/forum/viewtopic.php?TopicID=3140&page=0



Kapija 25.05.1995 godine 20:55h

Zemlja je smrtnim sjemenom posijana, ali smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema, i nema kraja, smrću je samo obasjana staza uspona od gnijezda do zvijezda...






Ovdje na ovoj kapiji grada odmotava se tamna priča...

Toliko tamna da tamnija ne može biti...

Toliko sramna da sramnija ne može biti...

Toliko tužna da tužnija ne može biti...

Toliko ružna da ružnija ne može biti...

Toliko strahotna da strahotnija ne može biti...

I kravava da krvavija ne može biti... I krvava da krvavija ne može biti..


VELIKI BOŽE UČINI DA ZASLUŽENA KAZNA STIGNE ONE KOJI SU NAM OVU BOL, NEPREBOLNU NANJELI


Na ovom su mjestu četnici 25.maja 1995.godine mučki ubili 71 nedužnog građanina Tuzle uglavnom mladića i djevojaka. Tako je u jednom trenutku pokošena mladost ovoga grada. Neka je rahmet, pokoj i šutnja svima. Proučite fatihu i pomolite se, pamtite i opominjite da nam se Vase Miskina, Markale, Kozara, Foča, Stupni Dol, Omarska, Srebrenica, Musala, Tuzlanska "Kapija" i sve druge bosanske i sve hercegovačke kapije nikom i nikada ne ponove...PAMTITE I OPOMINJITE!!!





Te noći nisu pucali na grad, pucali su nam u Sulejmana odhranila majka, u zlatno sunce selam ćeš mi materi, pucali su nam u dušu, u pjesmu, u sjajni mjesečev srp, pucali su nam u tanku obrvicu djevojačku, u zjenicu oka su nam pucali, pucali su nam u levhe i mihrabe i ubijali snene i zaljubljenje, ubijali žudnju da se spoje sve obale svijeta...Ugasili su nam vid i svjetlost u bisernim očima i zamutili najbistrija jezera u našim očima. Te noći tuzlanska kapija bila je rodno mjesto tuge nad tugama, pjesme nad pjesmama, kletve nad kletvama...



...PAMTIĆEMO TU MAJSKU NOĆ, PAMTIĆEMO TU MAJSKU NOĆ kao vječnu tugu i vječnu opomenu sve dok se rađa i umire dan, sve dok ptice pjevaju i cvjetovi mirišu, sve dok nas zelene budu nesanice slutnjama tamnim zaplitale, sve dok su ljudi to što jesu melek i šejtan koji put života vuku na dvije suprotne strane svijeta...

I ovaj grad je našom krvlju zalivan, i ovdje je naš krvavi i ljudski nauk učen i ovaj grad je pržen, ranjavan, al lomljen i vidan i vavjek nanovo zidan, bio trn u oku, kost u grlu, štitom vjere, štitom ljubavi, štitom nade. Štitili ga, sačuvali ga šehidi i šehitluci, borci, znani i neznani ginjenici, junaci i gazije da bi bio i ostao to što jeste grad, stamen i kamen kojemu vatra, olovo, plamen nemogavše ništa i tako sve do danas, kroz dugo vrijeme je bolovo i odbolovo svako olovo.


DOŠAO SI OVDJE GDJE JE NAJNEZAHVALNIJE BILO DOĆI, OVDJE GDJE JE NAJLUĐE BILO STIĆI, OVDJE GDJE JE IPAK NAJJUNAČKIJE BILO NAIĆI, JER OVDJE SE NE ŽIVI SAMO DA BI SE ŽIVJELO, OVDJE SE NE ŽIVI SAMO DA BI SE UMRLO, OVDJE SE I UMIRE DA BI SE ŽIVJELO


Pisano je, ostalo, zapamćeno je, kroz vijekove, kroz stoljetlja u srca, u kami duboko urezano je, pisano krvlju, pisano sabljom i topuzom pisano, pisano po kamenu, po zemlji, po suncu, po nebu, po mjesečini pisano, sedam, sedamdeset, sedamdeset i sedam puta pisano po nebu zvjezdanom, vremenom pisano, pisano po čestitosti i sve ostalo kao sveti zavjet, kao zakletva i ko kletva ostalo, ostalo kao jedini zvjezdani put u nigdini koji nas vodi ka suncu i slobodi, toplini života i dobroti bivanja i snivanja.

I da nam se nikada više ovo zlo ne ponovi, i da nas više nikada dušmani ne zateknu uljuljkane u bešici zaborava...

Čekali smo dugo...Vrijeme je da shvatimo kako smo dugo čekali, sada smo prvi put zastali znajući da je vrijeme da vremenu pogledamo u oči, vrijeme je da priznamo kako smo sastanak riječi i djela uzalud čekali....

Vrijeme je da se i jauk okameni...



Kapija


Bili su mladi
bili su još bez grijeha

prije početka stigli do kraja
25, tuzlanskog maja

Kapija plače, čaršija PAMTI
Čaršija plače, Kapija PAMTI

Tišinom ječi čaršija stara
nebo se na nas obara
25. tuzlanskog maja

Kapija plače, čaršija PAMTI
čaršija plače, Kapija PAMTI







[Edited by cupo on 16-09-2009 at 03:21 GMT]

Agencija REUTERS nacinila je snimak neposredno nakon zlocina na Kapiji



Jos jedan snimak sa detaljima iz 1995.g








[Edited by cupo on 06-05-2009 at 23:42 GMT]

Još jedan potresan snimak zločina na Kapiji napravljen neposredno nakon masakra, u tuzlanskoj bolnici, pojavljuju se i svjedoci masakra itd.




Jedan od najpotresnijih momenata. Majka Šemsa među poginulima u tuzlanskoj bolnici prepoznaju svoju kcerku Amiru Mehinović

Bolnica "Gradina" 1995



Priče iz bolnice

Medicinska sestra Mejrema Ramadanović bila je dežurna u prijemnoj ambulanti 25.5.1995., izmedju ostalog rekla je:

"Nosili smo ih u dekama, na nosilima, u čaršafima, a poslije i na rukama. Uznosili ih uz stepenice u šok sobu, u operacionu salu, hodnici su bili preplavljeni njihovom krvlju. Stigli su ubrzo u pomoć i kolege od kuće. Bilo je bitno izdržati, biti jak, jači od naših ljudskih mogućnosti, da damo sve od sebe, da spasimo što više života. Teško je gledati oko sebe desetine izmasakrirane djece koja pružaju ruke i mole za pomoć. Pomozite... nemojte mene, ja se osjećam dobro, pomozite mom drugu, on je teže ranjen... spasite život mojoj djevojci. I u tom momentu su bili puni života, nesebični, željni kao i mi da ih što više preživi. Kada su svi živi bili zbrinuti i u sigurnim rukama hirurga i sestara, trebalo je obaviti još jedan težak i bolan posao. U holu su ležala beživotna tijela dječaka i djevojčica, kojima sam željela ali nisam mogla pomoći.

Djevojka plave kose imala je nogu na prsima. Bila je tako lijepa, kao i sve druge djevojčice i dječaci. Bili su najljepše obučena djeca te noći, kao da su znali da odlaze zauvijek. Tolika ljepota i mladost slila se te noći u miris spaljenog mesa."

Sva ta mlada, beživotna tijela upućena su na Zavod za patologiju. Već u prvim satima postajalo je jasno da se identifikacija mora izvršiti u najkraćem roku, jer Tuzla je luda od bola, ubijeno je 71 a hiljadu majki nije znalo je li medju njima njihovo dijete. Zamrli od nevjerice i boli svi ljekari, zdravstveni tehničari, radnici Kliničkog centra, zajedno sa svim sugradjanima učinili su u noći izmedju 25.i 26. maja 1995.godine, kao i mnogo puta ranije, sve što su mogli.

Svoja ljudska preživljavanja ubistva tuzlanske mladosti nosiće zauvijek u sebi."

Glavna sestra Hirurške klinike, Nihada Husanović, tog se dana kasno sa posla vratila kući: "Olovni kapci su jedva čekali da svom težinom donesu sat-dva kasno popodnevnog sna. Suprug i 18-godišnji sin su bili izašli. Umor nakupljen pogledima ranjenika, koji su ležali na mojim odjeljenjima vladao je tišinom praznog stana. U daljini se čuo zvuk telefona i sirena na ulici. Nije prestajalo zvoniti. Glas iz slušalice, stariji sin:

Mama, je li Miki kod kuće?
Nije što pitaš?
Onako, reci mu kad dodje da mi se odmah javi, ćao.
Spustih slušalicu.Opet krenuh ka ležaju. Telefon, snaha ...
Dobro veče, kako ste, je li Miki kod kuće?
Nije sine,
Kada dodje recite mu molim vas da mi se odmah javi, eto dovidjenja.

Razbudih se ... što li ga to zovu, u par minuta sa dva različita mjesta. Uho je već registrovalo sirene, sirene sa ulice. Pala pred Kapiju. Puno poginulih i ranjenih.... adrenalin je učinio svoje ... grč u stomaku, osušeno grlo. Ulaz u bolnicu zakrčen kombijima, autima, kamionima, ulaz krvav, dijelovi organa po podu.

Hol bolnice prepun ... patike, šarene majice.... Bože, djeca. Sale rade ... raditi brzo, brzo. Djeca, samo djeca. Bolni izrazi lica, šokirani, zaprepašćeni. Košmar ... brže, brže, sve mora raditi, što bolje, što brže. Ne razmišljam, hodnik prepun djece ... hol bolnice, suprug je došao da pomogne.

Registrujem njegov glas:

Prevrćem tijela, još ga nisam našao.
Koga? Mikija?

Raditi, samo raditi, što bolje, što brže. Jedan sat ujutro ... tri, četiri sata ... raditi, što više, ponavljam u sebi

Znas ko je poginuo, majku im, odzvanjalo je u ušima

Ej, Nihada, zovnu mladji sin koji je došao pomagati, cijelo vrijeme.

Trči gore na prijem javi se ocu, pobudali, traži te.

Jauci i glasovi ranjenih su bivali sve tiši. Sredstva za smirenje i smanjene bolova su činila svoje i olakšavala muke. Nikome ništa nije bilo jasno. Košmar. Mijenjali su se brojevi poginule i ranjene djece. Bože vidi nas!

Viša medicinska sestra Ginekološko akušerske klinike Ramiza Suljić ispratila je svoje kćerke, Almu i Alisu, nerado im dozvoljavajući da se u gradu sastanu sa svojim vršnjacima. Ona se sjeća ... ˝muž me tješi-ne paniči, uvijek se puca, ne mogu stalno sjediti u kući. Odjednom čujem korake ispred kuće, ključ se ne okreče. Ma nije im jos vrijeme. Koraci se ponovo čuju, blago kucanje na vratima. Skačem iz kreveta da sto prije dodjem do vrata, ali ne mogu, ne mogu noge. Ne daj Bože. Jednom, prije nepunu godinu, takvo kucanje me presjeklo, oduzelo mi dio života. Na vratima vidim djevera. Kaže da ne zna sta se dogodilo ali da su i njegove kćerke sa mojima.

Iz daljine čujem glas komšinice - Nisi sigurno gledala televiziju, kažu da je granata pala na Kapiju, ima mnogo povrijedjene omladine i pozivaju zdravstvene radnike u pomoć - izgovorila je u jednom dahu. Mislila sam da ću se onesvijestiti, pred oči mi dodju moja djeca i od nekud mi dodje moja snaga i istrčim na ulicu ... masa vojske, policije, roditelja. Oko mene samo nijema tišina smrti. Pogledam po leševima, oni zamotani u bijele čaršafe i poredani u safove, baš onako kako smo ih prije petnaest, šesnaest, sedamnaest, osamnaest godina redali na kolica da krenu svojim majkama na prvi podoj. Zatim ugledam babicu Nihadu, piše brojeve na leševe, piše je li muško ili žensko. I dalje stojim skamenjena. Bože šta je ovo, je li ovo neka sudbina ili slučajnost. Babica na rodjenju, babica na smrti, i onda i sada ih obilježava.

Ulazim u šok joj strašnije.

Pitam lakše povrijedjene - Djeco, znate li moju Almu i Alisu, to su moje kćerke?

Djeca me gledaju raširenih očiju, punih bola i straha. Možda misle da nisam normalna. Podignem glavu čini mi se da su svi zdravstveni radnici Tuzle ovdje. Svi trče, žele da svima pomognu. Jauci, bol, strašna bol. Neki koji su svjesni mole.. "Pomozite".

Jedan dječak krklja, a šapuče ˝Sestro molim te nazovi moju mamu i kaži joj da ne brine. Molim te sestro ona je srčani bolesnik, ako čuje za ovo umrijeće. Odvučen je u operacionu salu, ali su ga izvukli nepomičnog. Nije stigao na red za operaciju, nije stigao nazvati svoju mamu.

Naišla sam na moje ratne drugove, reanimiraju, zaustavljaju krvarenja. Tješe me - Nisu one Ramiza ovdje. Od suza ne mogu jasno vidjeti, riječi ne mogu iz grla a duša viče -

Ljudi ovo su sve moja djeca, naša djeca.

Znate koliko smo se moje kolegice i ja radovale njihovom prvom vrisku, prvom podoju.

Kapija nakon masakra 1995.godine


















[Edited by cupo on 04-08-2005 at 23:31 GMT]

Asim Horozic - Kompozicija Kapija popraćena slikama koje su nastajale tokom godina




Tuzlanski pjevači za ubijenu mladost Tuzle

Ranjeno krilo nastavlja let




Ranjeno krilo nastavlja let

Udiše vjetar preko aleje sunce na zalasku.
Kroz trepet lišća šapće tihu zadnju uspavanku.

Tu gdje je zemlja kolijevka meka
oni će spavati i
jedno drugom mladosti tajne nijemo odavati,
i jedno drugom mladosti tajne nijemo odavati.

Gasi se svijeća,
umire cvijet, ranjeno krilo nastavlja let,
kazaljka staje na pola kruga
a iznad grada slomljena duga.

U prvo jutro ispod humaka
nemoj ih buditi,
možda će tamo s druge strane prvi put ljubiti.

Tu gdje je zemlja kolijevka meka
oni će spavati i
jedno drugom mladosti tajne nijemo odavati,
i jedno drugom mladosti tajne nijemo odavati.

Gasi se svijeća,
umire cvijet, ranjeno krilo nastavlja let,
kazaljka staje na pola kruga a iznad grada slomljena duga.

[Edited by cupo on 06-05-2009 at 01:23 GMT]

Imena i slike poginulih ,spisak ranjenih na Kapiji 25.05.1995


25. maja 1995. godine su poginuli:

1. Suzan Abulismail, 15 godina
2. Edina Ahmetašević, 20 godina
3. Elvis Alagić Enko, 17 godina
4. Admir Alispahić, 24 godine
5. Lejla Atiković, 14 godina
6. Asmir Bakalović, 19 godina
7. Adnan Beganović, 16 godina
8. Damir Bojkić, 27 godina
9. Indira Borić, 36 godina
10. Ilvana Bošnjaković, 17 godina
11. Elma Brguljak, 20 godina
12. Lejla Bučuk, 16 godina
13. Sanja Čajić, 17 godina
14. Selma Čaušević, 17 godina
15. Amir Čekić, 21 godina
16. Samir Čirak, 18 godina
17. Almasa Ćerimović, 19 godina
18. Zada Dedić, 20 godina
19. Razija Djedović, 19 godina
20. Amir Djapo, 20 godina
21. Suzana Djušić, 14 godina
22. Amir Djuzel, 26 godina
23. Muris Fatušić, 15 godina
24. Ago Hadzić, 20 godina
25. Hamdija Hakić, 48 godina
26. Senad Hasanović, 26 godina
27. Šemsa Hasičić, 20 godina
28. Alem Hidanović, 19 godina
29. Nedim Hodzić, 30 godina
30. Hasan Hrustanović, 25 godina
31. Adnan Hujdurović Kindze, 18 godina
32. Elvira Hurić, 16 godina
33. Almir Jahić Bato, 18 godina
34. Azur Jogunčić, 24 godine
35. Sandro Kalesić, 2 godine
36. Franc Kantor, 24 godine
37. Damir Kurbašić, 20 godina
38. Vanja Kurbegović, 17 godina
39. Vesna Kurtalić Veca, 15 godina
40. Sulejman Mehanović, 28 godina
41. Pera Marinović, 37 godina
42. Nenad Marković Nešo, 19 godina
43. Amira Mehinović, 21 godina
44. Edin Mehmedović, 19 godina
45. Edisa Memić, 19 godina
46. Adrijana Milić, 17 godina
47. Nešet Mujanović, 20 godina
48. Edin Mujabašić Mony, 21 godina
49. Samir Mujić, 28 godina
50. Elvir Murselović, 23 godine
51. Šaban Mustačević, 29 godina
52. Dijana Ninić, 20 godina
53. Selma Nuhanović, 17 godina
54. Indira Okanović, 16 godina
55. Rusmir Ponjavić, 20 godina
56. Raif Rahmani, 22 godine
57. Fahrudin Ramić, 34 godine
58. Nedim Rekić, 27 godina
59. Jasminko Rosić, 32 godine
60. Nihad Šišić, 19 godina
61. Armin Šišić, 19 godina
62. Senahid Salamović, 25 godina
63. Edhem Sarajlić, 20 godina
64. Jasminka Sarajlić, 23 godine
65. Asim Slijepčević Asko, 20 godina
66. Savo Stjepanović, 25 godina
67. Jelena Jezidzić Stojičić, 44 godine
68. Ilinka Tadić, 53 godine
69. Azur Vantić, 19 godina
70. Mustafa Vuković, 23 godine
71. Adnan Zaimović Garo, 27 godina











Spisak povrijeđenih na Kapiji

1. Jasminka Ibraković
2. Damir Tucaković
3. Esad Salkić
4. Amir Ramić
5. Idriz Teparić
6. Damir Mujkanović
7. Edin Mujabašić
8. Omer Medić
9. Nedim Malohodzić
10. Edin Buzaljko
11. Ljubiša Glogovac
12. Hajrija Nurkić
13. Adnan Mujačić
14. Zlatan Mujčinović
15. Muhamed Baraković
16. Damir Osmanović
17. Tihomir Stojanović
18. Mirko Mišković
19. Nevres Jašarević
20. Zijad Radančić
21. Zijad Aljukić
22. Osman Ramadanović
23. Šejla Ljaljić
24. Azra Kapetanović
25. Damir Behlulović
26. Senada Mujkić
27. Samir Djapo
28. Mirza Musić
29. Damir Huseinović
30. Dino Kalesić
31. Irena Kalesić
32. Zijada Husinović
33. Irmela Junuzović
34. Nermina Islamović
35. Majda Hamzić
36. Miralema Imamović
37. Edin Sakić
38. Merima Alić
39. Ademir Halilčević
40. Samir Mehmedović
41. Senad Mulajusufović
42. Meliha Talić
43. Mirza Ćilimković
44. Mirsad Hajdarević
45. Zlatan Suljetović
46. Edin Hodzić
47. Selma Pirić
48. Safeta Hasanović
49. Jasminka Zaimović
50. Adisa Opresić
51. Jasmina Sahitović
52. Almir Jahijagić
53. Davor Nečemer
54. Sead Cipurković
55. Elza Hurić
56. Ivica Tadić
57. Alis Mahmutović
58. Nihad Babajić
59. Alma Avdić
60. Adnan Zoletić
61. Asim Hadziselimović
62. Jasmin Hadzimehmedović
63. Damir Pirić
64. Anel Mehmedović
65. Nedzad Aljić
66. Edin Gulamović
67. Muhamed Isić
68. Alen Ljaljić
69. Nihad Alić
70. Jasmin Hajdarević
71. Nedzad Mešić
72. Almir Borogovac
73. Almir Jalijagić
74. Admir Ikinić
75. Selma Mustajbašić
76. Samir Huseinefendić
77. Jasmin Razić
78. Šimo Marijanović
79. Samir Čorsuljić
80. Almir Delić
81. Nenad Radojčić
82. Mehmed Husarkić
83. Edin Nukić
84. Osman Ibrišimović
85. Ajla Hadzimehmedović
86. Entaz Suljetović
87. Nafija Baraković
88. Mirsad Imamović
89. Ivo Petrović
90. Krunoslav Tokić
91. Edin Hurić
92. Fahrudin Rahmanović
93. Mensur Hasanović
94. Melida Mehinagić
95. Almir Nakić
96. Suada Čačković
97. Goran Djulabić
98. Amra Ponjavić
99. Mirza Djulić
100. Zoran Jakobec
101. Adnan Rajdarhodzić
102. Sanja Šečić
103. Jasenko Imširović
104. Davor Mariček
105. Jasmina Zahirović
106. Mensur Hadzić
107. Almir Brkić
108. Semil Kusturica
109. Ahmed Isić
110. Sanela Ahmetović
111. Fikret Memić
112. Alma Muratović
113. Zoran Divjak
114. Sadik Salkić
115. Nedim Omerović
116. Jasmin Dajanović
117. Fahreta Zulić
118. Denis Altumbabić
119. Azra Dajanović
120. Bahrudin Hadziefendić
121. Nadir Kulenović
122. Enes Dedić
123. Fahrudin Zunić
124. Fedja Čustendil


Preko 200 mladica i djevojaka je ranjeno na Kapiji ali nazalost do danas nisu prikupljena sva imena.

[Edited by cupo on 28-05-2008 at 18:50 GMT]

Oproštaj od tuzlanske omladine na Slanoj banji


Sahrana ubijene omladine obavljena je ranom zorom u 4 sata ujutro, jer i nakon 25.maja Tuzla je bila intenzivno granatirana. Prenosimo govore s posljednjeg ispraćaja..





Dragi roditelji, braćo, sestre, bližnji i prijatelji tuzlanske mladosti stradale u najvećoj ratnoj tragediji koja je zadesila naš grad i našu domovinu, u zločinu kojeg je nad našom budućnošću, uveče 25.maja počinio četnički fašistički agresor.

Danas kada se posljednji put opraštamo od zločinom ubijene mladosti Tuzle, od naših mladih građana čiji je put trebao značiti budućnost ove zemlje - teško je kazati riječ utjehe i sabura.

Kako nazvati bol, tegobu, gorčinu i tugu koju osjećaju svi ljudi potošeni zločinačkim ubistvom naše djece. Kako nazvati suzu i grcaj - majke, oca, sestre, brata, djeda, nene, familije i prijatelja, ovu suzu u oku Tuzle i Bosne i Hercegovine.





Danas u Tuzli i suza postaje riječ, jer jedino se njome moze iskazati bol za mladim nasilno oduzetim životima naših bližnjih, sinova i kćeri, braće i sestara. Jedino ta iskrena suza danas može govoriti o smrti u našim srcima, o teškoj spoznaji da ćemo sutrašnji, prekosutrašnji i svaki drugi dan buditi se i biti-usamljeni za komad duše, dio srca, za jednu mladost i ljepše sutra. Djeci podarimo život, sate, dane, mjesece i godine roditeljske pažnje i ljubavi.Bdijemo nad njima, čuvamo ih kao zjenicu oka, kao svjetlost bez koje život nema smisla..Zar uopšte moze da se pojavi neko i da uz dupuštenje tzv. Čovječanstva uništi tu svjetlost jednog mladog života.? Zar je ikome dopušteno, zar iko smije i može da uzima pravo na život?

Može, i to je ono što ovaj narod nikada nece zaboraviti i oprostiti. A ova bol ce stići svakog ko to pred Bogom zaslužuje!





Tuzlanska zločinom ubijena mladosti, draga djeco,

Vaši roditelji, sestre i braća, bližnji i prijatelji, Vaš grad i Vaša domovina danas se u neizmjernom bolu posljednji put opraštaju od Vas.

Zajedno ste rasli, snivali iste snove, radovali se životu.





Uz poštivanje iskrene želje Vaših roditelja, uz vjerovanje da bi to bila i Vaša želja: zajedno ćete počivati u miru. Na brdu sa kojeg se pruža pogled na Vaš grad, na Slanoj banji, gdje ste mnogi u šetnji sa roditeljima pravili svoje prve korake u životu - biće Vaše vječno počivalište.

Za mladost Tuzle i Bosne i Hercegovine, za mladost miroljubivog svijeta, Vaš vječni mir će biti vječna opomena i svjedočanstvo, nama koji ostajemo - zavjet i zakletva - da zlo mora biti unišzeno

zamjenik načelnika Opštine Tuzla dr.Sead Avdić.





Oproštaj od Jasminke Sarajlić i Edina Mujabašića


U ovu zoru, kada nad Tuzlom sviće novi dan, kao cvat mladosti i buđenje proljeća, mi se u teškom bolu moramo oprostiti sa svim Jasminkinim i Edinovim nedočekanim danima, mjesecima i godinama, sa svim njihovim nedosanjanim snovima, sa mladošću koja je jedino htjela da živi, i ništa više.

U svitanje novog dana, čije jutro je moralo pripadati našoj Jasminki i našem Edinu, mi se na mjestu gdje počiva 48 mladih Tuzlaka moramo oprostiti od njih. U saburu i dostojanstvu, ali sa saznanjem da nikada nećemo oprostiti i zaboraviti.





Ako ima Boga i pravde, onda će ove suze i bol vaših bližnjih, vaše Tuzle, stići sve one koji učiniše zlo. U ovo tužno tuzlansko jutro, umjesto u životu i sreću, mi vas ispraćamo u vječni mir. Vaše preseljenje na Ahiret nije putanja koju vam je darovao život. Ono nije po zakonima prirode i ljudskosti. I zbog toga će svaka ova suza prolivena za vama imati težinu kazne za one koji nam vas oduzeše...

Neka vam je rahmet duši...

dr.Refik Ahmedinović pomoćnik načelnika Opštine Tuzla


Oproštaj od Dijane Ninić


Ova čudnovata tišina u zoru 7.juna svjedok nam je da će proljetni dan nad Tuzlom osvanuti bez još jednog Sunca koje je trebalo čistinom svjetlosti da obasja sve svoje i naše buduće dane. U ovom danu Tuzla se oprašta sa još jednim svojim svjetionikom budućnosti, sa Dijanom Ninić čija mladost nije uspjela izdržati teške neprebolive posljedice četničkog zločina, učinjenog nad tuzlanskom omladinom 25.maja 1995.godine.

Dijanin, zločinom prekinuti životni put ostaje kao neodvršena i nenapisana knjiga kao tek započeta priča o svim njenim neostavrenim snovima, o svemu što je željela i htjela u životu. Korice te knjige su sklopljene zločinom i zbog toga će sve ono što nije ispisano, a naša je Dijana po svim božijim i ljudskim zakonima imala neotuđivo pravo - ostati da boli i opominje.

Tomo Vidović, sekretar Sekretarijata za društvene djelatnosti Opštine Tuzla

Pogledajte kako je plato Kapije izgledao nakon masakra. Danima su članovi porodica, prijatelji, mnogobrojni Tuzlaci obilazili mjesto masakra i odavali počast žrtvama.




Nakon masakra gradjani Tuzle su na Kapiji palili svijeće, ostavljali cvijece, mnogobrojne stihove posvecene mladosti Tuzle





Protest na Praskom trgu 8.juna 1995 godine





[Edited by cupo on 07-05-2009 at 00:46 GMT]

Na mezarju/groblju na Slanoj banji pokopano je 58 djece, dok je ostalih 13 sahranjeno na drugim grobljima.





Cvjetovi naši nerascvali

Večeras ćemo za njih voljeti prijatelju moj, večeras stisnimo ruke pogledajmo u nebo vinimo se zajedno do zvijezda, osjetimo dodir neba, dodir stvarnosti jer tako malo treba, prijatelju moj, tako malo da izbrišemo trag prošlosti, večeras volimo za one, koji više voljeti neće, osjetimo za njih miris proljeća koje se budi, dodirnimo sunce i oblak kraj njega pruži mi ruku jer tako malo treba...

Probudimo noćas usnule duše neka sve granice pred njima se ruše, neka osjete strast života i radost koja iz oka sja...

Večeras ih povedimo u kolo sreće i zaigrajmo zajedno, jer večeras ćemo prijatelju moj, večeras ćemo za njih voljeti prijatelju moj..


Posjetitelji Tuzlarija o 25.maju

˝Nekada sam voljela maj. Mjesec ruza i mladog lisca, asocira na matursko vece, diplomski ispit, Dan Mladosti...A sta vrijedi maj kad u njemu procvatose krvavi makovi crveni? ´92., ´95. Nikada vise. Hoce li biti da ne bude nikada vise? Tog maja ´95. jedan je djevojcurak dobio novu kosulju i pobjegao neni, da na Korzu pokaze drugaricama cvjetove na bijelini kosulje djevojacke. I ostadose cvjetovi, krvavi makovi da zauvijek, zauvijek cvatu na vezenom rukavu jedne kosulje. I nece za tu mladost biti setnji i igranki, ni zaljubljenih suza, ni bjezanja sa casova, ni maturske vecere, ni svadbe nece biti, ni djetinjeg placa i starenja uz voljeno bice. Sve sto je moglo biti - stalo je. Sve sto jeste - neka ipak i uzinat svima BUDE, NEKA se nastavi - za i u ime mladosti ´95. i slobode ´92. Da se NIKAKO I NIKADA NE ZABORAVI! Historija i sudbina, ruku pod ruku sa necim cemu imena ne znam opet su posramili ljudski rod.˝


˝Sta moze da vrati ocu i materi dijete, krv i meso njihovo? Sta moze da im vrati zivot? Kolika tuga, preduboka i prestrasna, ogromna tuga! I kolika bi kazna morala biti zlocincima i da ih sve redom pohvataju i kazne? Bi li smrt krvnika bila dovoljna? Nista nece vratiti godine i zaustaviti sate da bi stalo vrijeme. A hoce li neljudi koji su zlocin uradili, i njihova djeca, hoce li nauciti iz ovog krvavog maja lekciju? Bojim se da oni sto su losi djaci I NE ZELE I NECE!˝



˝Na vitrini u stanu gledam okacene jedne male kopacke....Sandro Kalesic u njima nikada ne odigra niti jednu utakmicu....u sumici kraj mezaristana na slanoj banji uvijek se cuju ptice...jedno dijete u smrt je otislo siroko otvorenih ociju˝



˝Poznavala sam Vesnu....Rodila se na isti dan kao i moj brat i to je bio jedan od razloga sto sam je smatrala znacajnom osobom u mom zivotu...Uvijek vedra, nasmijana, slatkorjeciva, puna nade i snova, i zelje za zivotom.... Posjetila sam njenu majku samo dva puta od kad Vesne nema.... (Isprva sam mislila da to nije lijepo s moje strane, ali sam onda shvatila da mozda i cinim ispravno...)...Oba puta smo neprestano plakale....Ona je pocinjala cim me ugleda, jer kako kaze, podsjetim je na njenu Vecu, a ja cim bi mi rekla: »Moje Vece vise nema da te doceka na vratima....»....Divim se toj zeni, koja nalazi razlog i smisao zivota, pazljivo cuvajuci albume sa Vesninim slikama i dnevnik u kojem je na prvoj stranici ispisana pjesma: Vjencanja nece biti...˝



˝Svaki put kad odem na Slanu Banju, nekakva je zlokobna tišina u čitavom kompleksu. Dopire do uha smijeh djece koja se igraju, ali je i on tih, izobličen i strašan. Čini mi se da i on zna dokle treba da se čuje...
Čak i moja petogodišnja kćerka ušuti, pusti glavu i mirno hoda...Jednom me je upitala ˝imaju li oni svoju djecu?˝, nisam znala šta da joj odgovorim. Pomislila sam da djeca znaju bolje objasniti i reći ono što mi mislimo...jednostavno, s malo riječi objasniti trenutak...˝



˝25.maj je dan kada bi i tuzlansko kamenje plakalo da moze .
Ne postoje rijeci koje mogu opisati tugu Tuzlaka ni rijeci koje mogu utjesiti one koji su izgubili bliske osobe .
Ne treba ni govoriti ˝neka se ne zaboravi ˝ sve i da se hoce masakr koji se 25.maja 1995. desio na Kapiji u Tuzli se ne moze zaboraviti .
Nadam se da postoji raj /dzenet i da su neduzne zrtve nasle svoj mir a bar malo mira naci cemo i mi svi kada se pocionici ovog zlodjela izvedu pred lice pravde.˝



˝Nekad smo mislili, mislili i znali, da smo najjaci, jer smo mladi!
Nekad smo pjevali i slavili mladost
i opet mislili mladi smo i hrabri!
Danas mislim mladi smo, hrabri smo,
najjaci smo, jer smo mladi...a njih vise
nema, zato jer ˝zlo˝ nije htjelo vidjet mladost, ˝zlo˝ je ubilo mladost,
˝zlo˝ nas je natjeralo da NE ZABORAVIMO!!!!

Tuzla nece zaboraviti!!

Vjecno pocivali u miru ˝



˝Neka im je vjecna slava
i pokoj dusama njihovim neduznim.Amin.
Moja najveca ljubav je otisla toga dana zauvijek. S.M. nikada te necu zaboraviti˝



˝Moj narod je umro, a ja, još uvijek živeći, oplakujem ga u samoći i povučenosti.
Umrli su moji dragi, pa mi je život poslije njih postao samo stradanje.
Moj narod je umro, suze i krv potopiše visoravni u mojoj zemlji, a ja ovdje živim ...........
Moj narod je umro na raspeću.
Umro je ruku ispruženih i istoku i zapadu, a pogleda uprtih u crnu prazninu.
Umro je ćutke i čovječanstvo nije čulo njegove vapaje.
Umro je jer nisu bili nasilnici.
Umro je jer prema ugnjetačima nisu bili okrutni.
Umro je zato što su bili mirni.
Umro je u zemlji u kojoj je teklo med i mlijeko.
Umro je i moj i vaš narod...˝ Pokoj dušama vašim, cvjetovi naši nerascvali

[Edited by cupo on 06-05-2009 at 23:58 GMT]