Volite li poeziju? Kakvu? Podijelite sa forumom omiljene pjesnike i djela.
 

Visoki jablani – Tin Ujevic


Oni imaju visoka cela, vijorne kose, siroke grudi;
od gromora njina glasa suma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se sire
i bune, i prodiru u vis, u etire.
Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
bijedi, suzanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere sto zivi u smaku
i vrelo svjetlosti sto tinja u mraku
i sunce u oblaku...

Oni imaju polet orlova, srcanih zracnih ptica,
oni poznaju pjesmu nasih najdubljih zica,
uzdusni piloti, nebeski piloti,
za svijet u slobodi, za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rodjena u placu, sazrela u muku.

Njina muska desna neprestano zida
dvore covjecanstva. Dom Prometejida!
i gdje tinja savjest, kao iskra sveta
oko njih se kupi orijaska ceta
za slobodu prava.

Ali u samoci njihova je glava
ispravna i cista povrh mracne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje.
Kao vrsak divnih, zelenih jablana
rezuci do munje vedri obzor dana.

Tako, uistinu do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijece plavi, ruji, zuti;
nagnuti u ponor nebeskoga svoda
dok crvena jesen drumovima hoda.

Mi stupamo bijelim dolom u tisini,
oni, sami, gordi, drscu u visini,
muce zednu zjenu ili revnu opnu;
sto ne mogu, sto ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrska gdje se pjesme gnijezde!
samo vile lete, ili bure jezde;
a nad njima sunca: samo zvijezde, zvijezde!
 

Revolucija


Prije nego što pojedeš sopstvenu djecu,
dobro se najedeš tuđe!
Ne laži da si jedino rješenje,
idi to pričaj onima
koji istoriju mjere svojim životom


Neću te pustiti unutra!
Džaba si pravdi otela vagu!
Džaba si jednakosti ukrala plašt!
Mrš! Idi i spašavaj nekog drugog!
Mi ćemo spasiti sami sebe,
Upravo time...
što ti svoja vrata nećemo otvoriti!

Unknown

I have travelled over long roads
I have met fortunate Roma
I have travelled far and wide
I have met lucky Roma
Oh, Romani adults, Oh Romani youth
Oh, Romani adults, Oh Romani youth
Oh, Roma, from wherever you have come
With your tents along lucky roads
I too once had a large family
But the black legion murdered them
Come with me, Roma of the world
To where the Romani roads have been opened
Now is the time - stand up, Roma,
We shall succeed where we make the effort.
Oh, Roma adults, Oh, Roma youth
Oh, Roma adults, Oh, Roma youth.


A evo prevod

Djelem, djelem, lungone dromensa
Maladilem baxtale Romensa
Djelem, djelem, lungone dromensa
Maladilem baxtale Romensa.
Ay, Romale, Ay, Chavale,
Ay, Romale, Ay, Chavale.
Ay Romale, katar tumen aven
Le tserensa baxtale dromensa
Vi-man sas u bari familiya
Tai mudardya la e kali legiya.
Aven mansa sa lumiake Roma
Kai putaile le Romane droma
Ake vryama - ushti Rom akana
Ame xutasa mishto kai kerasa.
Ay, Romale, Ay Chavale,
Ay, Romale, Ay Chavale.
Cigo,jeli ti poznato ovo?  

Toooo careeee,

hajd reko da vidjam sta ima na ovoj poeziji, ljepe pjesme, nema sta, ali me ti sad oboriiii.


Evo malo nase Bosanske poezije..e vala isplaka se citajuci Smrt Omera i Mejrime.
[URL=http://hjem.get2net.dk/VRBAS/pedia/antologija.html http://hjem.get2net.dk/VRBAS/pedia/antologija.html

[Edited by Cigo on 25-06-2004 at 17:14 GMT]

[Edited by Cigo on 25-06-2004 at 17:15 GMT] 

J Jevtushenko

Nekada smo se svadjali
Ne iz milosti prema primirju koje ce poslije doci
Sada se ne svadjamo, znaci i ne mirimo se

Ali bez ikakve smo moci

I zeleci sve cesce i cesce
Ponavljanje sumnji i muka
Mi ispustamo neke stvari kao case iz namjerno olabavljenih ruku

Ali ni tuga ni suze
Tek voda iz tih parcadi se cijedi
Sto je razbijeno slucajno to vodi do srece
Sto je namjerno slomljeno to nikom ne vrijedi

Ako ti jave: umro sam,
a bio sam ti drag,
onda ce u tebi
odjednom nesto posiviti.
Na trepavici magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si uopste ponekad
mislila sta znaci zivjeti?
. . . . . . . . . . . .
Ako ti jave: umro sam
evo sta ce biti.
Hiljadu sarenih riba
leprsace mi kroz oko.
I zemlja ce me skriti.
I korov ce me skriti.
A ja cu za to vrijeme
letjeti visoko...visoko
Zar mislis da moja ruka,
koljeno, ili glava
moze da bude sutra
korijen breze
il´ trava?
. . . . . . . .
Ako ti jave: umro sam,
ne vjeruj
to ne umijem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nesto
kao leprsav trag.
I zato: ne budi tuzna.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i cudno drag.
Nocu, kad gledas u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidis neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja jos uvijek
sasav letim, i zivim.



ovo sam maloprije nasla na flopiju...ko zna cije je, ali mi se svidjelo...

Ovo ti je Miroslav Antic. Djesi ga nasla? Imas li jos?

Ova prva se zove Besmrtna pesma a nasla sam je na nekakvom starom flopiju

a evo, nasla sam jos nesto

NEPOVRATNA PESMA


Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svet krećeš.
Nemoj da mi nešto petljaš.
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bežim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Šta ti znači staro sunce,
stare staze,
stari prag?
To je ono za čim može da se pati.
To je ono čemu možeš srce dati.
Al´ ako se ikad vratiš
- moraš znati:
tu ćeš stati.
I ostati.

Očima se u svet trči.
Glavom rije mlako veče.
Od reke se dečak uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se dečak uči
da zapara nebo sjajem
i od druma - da se muči
i vijuga za beskrajem.

Opasno je kao zmija,
opasno je kao metak
kad u meni večno klija
i ćarlija moj početak.
A meni se u svet srlja.
Stisnem srce.
I zažmurim.
Al´ kad pođem - neću stati,
jer jedino znam da žurim.
Ne znam kuda.
Ne znam zašto.
Ne znam šta se tamo skriva.
Znam jedino da ne mogu
tu, gde - kako pružim nogu -
vezuje me odmah neko,
zauzdava
i potkiva.

Opasno je kao munja.
Opasno je kao metak
kad u meni večno kunja
i muči me moj početak.
Zato bežim.
Trčim.
Tražim.
Stvaram zoru kad je veče.
Nek´ od mene život uči
i da tepa i da teče.
Ja sam takvo neko čudo
što ne ume ništa malo,
pa kad krenem - krenem ludo,
nestrpljivo,
radoznalo...
Ne znam šta me tamo čeka
u maglama izdaleka,
al´ ako se i pozlatim,
il´ sve teško, gorko platim
ja ću uvek samo napred.

Nikad neću da se vratim.

Miroslav Antić


A ako te interesuje, ima jos na
ovoj stranici

Za ljubitelje poezije

Abdulah Sidran iz knjige 1001 noc, Sarajevske price.

Padale su granate
bombe su padale

jedna nam je i u sobu usla
a on me ni zagrlio nije

rat je veliko zlo, koje hoda
u kuce dodje, u dusu udje

i kucu i dusu uzme

a meni je trebalo
samo da me zagrli

krila sam kad placem
krila sam kad mrzim

krila sam od djece
da mi treba ljubav

samo jednom da me zagrlio
meni bi prosao rat

prosao bi za me
uzas koji hoda, uzima zemlju

uzima grad, otima kucu
rastura dusu

tristo dana rata
a on me ni pogledao nije

tristo dana i tristo nociju
rat nema duse ni ociju

predugo smo zajedno
i znam da se ljubav trosi

kao novci, kao uspomene

ali su okolo
padale granate

i meni je trebalo
samo da me zagrli.




[Edited by m-v on 08-12-2005 at 02:18 GMT]