Dalmatinska priča za laku noć

Ko je koga opalija

Piše: Slobodanka Boba Đuderija



Poslin na kavi ona meni objašnjava kako san ja priko svake mire strašljiva, da se čovik ničega u životu ne smi bojat i da recimo u pristrojavanju na cesti ali i u životu inače triba uvik nastojat priduhitrit druge vozače ka šta je ona naprimjer bila priduhitrila jednoga iz njene firme koji je okolo priča da je on nju ka opalija

Kad san položila vozački bila san ponosna ka da san spasila državni proračun. A ko ne bi bija ponosan kad uspije u nemogućoj misiji. S obziron da niko nije virova da ja vako zamantana mogu išta držat pod kontrolon a kamoli volan, moje prolaženje ispita iz prvog puta je bilo ravno čudu. Ja san se isto čudila. Kad su mi oni iz komisije rekli da san prošla, pitala san ih da jesu li sigurni i savjetovala da malo razmislu s obziron na ijonako katastrofalno stanje na hrvackin cestama.
Poslin san cila sritna počela vozit guštajuć ka malo dite. Lipo bi upalila radijo, klimuckala glavon u ritmu muzike i vozuckala. Taj sritni period nije dugo traja jer san bila prespora pa su se iza mene stvarale duge kolone šta me isto znalo razveselit jer bi se osjećala ka Tito. Kako su u ratu svi iz kolone gledali di će i kud će Tito, tako je i moja kolona gledala u mene i čekala di ću i kud ću, a pogotovo jel' uopće oću.

Uz sporu vožnju dodatni problem je bija taj šta san naprimjer pješake puštala da priđu cestu i na pješačkon i bez pješačkog jer mi je bilo lipo kad bi mi oni onda mavali i smješkali se i ljubazno klimali. Ja san se isto smješkala i još ljubaznije odklimavala i taman bi raznježeno počela kontenplirat kako je mir u svijetu moguć i sve to, kad bi vozači iza mene počeli trubit i urlat. Da mi pas mater i čaču i sve po spisku. I sad ti stvaraj mir u svijetu.

Osim propuštanja pješaka, zaustavjala san se još i da pustin i mačke i pase i kolone mrava. Aj mačke i pasi su to brzo obavjali, međutin kad bi krenili mravi, uvik je tribalo malo duže čekat jer su spori a kolona in nepregledna, ki ona kolona iza mene.

Sljedeći problem je bilo pristrojavanje. Taman ja krenen da ću se pristrojit kad neko auto iskrsne u momen mrtvon kutu. Toga mrtvog kuta san se najviše bojala jer mi je moj instruktor vožnje non stop tupija kako najviše judi gine zato šta ne obraćaju pažnju na taj mrtvi kut. Šta bi tek bogati bilo da je živ, pobija bi po nacije.



U svakon slučaju cesta bi došla do svoga logičnog završetka, tojest do raskršća, a ja još uvik nepristrojena. I onda namisto da iden di triban, iden di moran. Čoviče, nikad doma doć. Od toga pristrojavanja san bila postala skroz rastrojena i to su bili oni rijetki momenti u momen životu kad san žalila šta nisan političar pa da se s lakoćon pristrojavan po potribi.

Onda san jednoga dana prvome susidu uspila zadnjin dilon, pri nespretnon rikvercu, sorit suhozid kojoga je još njegov pradida bija naslaga isprid kuće. Ja san poslin tvrdila da mu nisan ja sorila zid i kad mi je pokaziva misto di san udrila pravila san se da taj zid prvi put u životu vidin, ka Jaca kad jon pokažu neke ugovore šta je potpisala. Čovik mi je povirova isto ka šta je i narod povirova Jaci.

Na kraju san digla ruke od vožnje, na veliku radost svih ostalih sudijonika u prometu. I susida.
Međutin, nisan se riješila trauma jer većina judi sa kojima se ponekad vozin pati od poremećaja zvanog „Ko zadnji, magarac“, pa se jurcaju po gradu ka da je puno važno oće li od Sućidra do rive doć za deset oli za trinajst minuta.

Tako se neki dan vozin sa prijatejicon novinarkon. Nismo ni krenile, ona je već beštimala na sve oko sebe šta vozu presporo. Utrkivala se sa svin autiman iza i isprid sebe dok san je ja pristravljeno molila da smanji jerbo da nisan baš neka ovisnica o adrenalinu. Ali aj ti to objasni novinaru.

Kako ona inače obrađuje crnu kroniku, posumnjala san da, u nedostatku friških vijesti, pokušava sama izazvat neku prometnu nesriću sa puno mrtvih, da bi imala o čemu pisat, ako preživi. Takvi su van novinari, ako vijesti nema, oni će je stvorit.

Poslin na kavi ona meni objašnjava kako san ja priko svake mire strašljiva, da se čovik ničega u životu ne smi bojat i da recimo u pristrojavanju na cesti ali i u životu inače triba uvik nastojat priduhitrit druge vozače ka šta je ona naprimjer bila priduhitrila jednoga iz njene firme koji je okolo priča da je on nju ka opalija. Ja zinila.

- Pa jel' te opalija?
- Nije!
- Pa šta je onda iša to okolo pričat?
- Ne znan, al' bogami san ga tako sredila da više nikad neće takve p*z**rije pričat! Znaš šta san mu napravila?
- Prigazila si ga na pješačkon? – iskusno ću ja.
- Ne, nego san ga uvatila jedan dan na hodniku, unila mu se u facu sa svin mojin ženskin atributiman, sa naglaskon na dekolteju, a u dekolteju dvi čiste petice brale, i utirala ga u jednu praznu kancelariju!
- A?
- E. I onda san mu rekla „Skidaj se!“
- Molin?!
- E! „Skidaj se, majku ti tvoju!“. I još san se naslonila leđima na vrata da ne more uteć. On sta otvorenih usta, ublidija, priznojava se, govori „daj jesi li poludila koji ti je bog?“
- I onda?

Photo: Stock
- Onda san mu rekla: „Jel' ti pričaš okolo da si me opalija? Pričaš. A jesi li me opalija? Nisi. E, sad ću ja tebe lipo opalit, pa ću svima pričat okolo kako san ja tebe opalila! Samo šta ja, za razliku od tebe, neću lagat. Skidaj se rekla san ti, da te ja ne skinen!!“ Bogami se lipo bija usra. Tako san ga držala u straju još malo, pa san ga pustila, pobiga je niz hodnik ka da ga svi vrazi gone!
- Bogami, taj više neće laprdat svašta. Svaka ti čast! Majkemi, da je do mene, ja bi te proglasila ženon godine!
- Zašto?
- Kako zašto, pa sj***** si muškoga i to vrhunski!
- Jesan, jesan, ali za postat ženon godine tribala bi spizdit malo više judi.
- Jel? A koliko?
- Bar četri ipo miljuna, i to oba spola!

http://www.metacafe.com/watch/yt-HwZhN_lPp9o/scare_prank_gone_horribly_bad/

Dva siva galeba
Ima li života posle braka?

Piše: Slobodanka Boba Đuderija



Ovdašnje raspuštenice, za razliku od svjetskih raspuštenica, nakon rastave najčešće žive u nekoj vrsti nametnutog celibata, jer, ako su se već usudile prhnuti iz kaveza i narugati tradiciji trpljenja, onda bar, po prešutnom, a nekad i glasnom shvaćanju okoline, moraju tu slobodu plaćati odricanjem od takve vrste ovozemaljskih užitaka

Stvar je bila u tome da Neve nije imala svoj život. Malo je ona i inače imala stvari koje je mogla nazvat svojima, osim šta je mirne duše mogla svagdi izjavit da ima – svoju dicu. Njena dica su međutim imala, osim nje, i svoje sobe, svoje kompjutere, svoje slobodno vrime, svoje slušalice na ušima, i svog tatu koji više nije bija muž njihove mame.

Nakon šta su dica narasla dovoljno da ih može ostavit same kad padne mrak, a to doba je kod Neve, kao roditeljice, službeno nastupilo tek nakon šta su dotična dica napunila i pripunila osamnajst godina, Neve, koja je dotad imala samo svoju krpu, svoju metlu, svoje radno misto u firmi za dvi ijade kuna, svoje neprospavane noći i svoju alimentaciju koja je bila njena samo dok je čeka, a kad, i ako je dočeka više nije bila njena nego ju je predavala Elektrodalmaciji, Vodovodu i Telecomu, zaključi da sad napokon i ona može imat nešto svoje a šta ne bi imalo veze sa kućom i kućanstvon.

Prije nego šta joj je potomstvo postalo punoljetno, na samu pomisal da bi se upustila u noćni život, od svojih prijateljica i, naravno, svoje matere, čula bi zgrožene uzvike tipa: „Šta? Osam sati navečer je, a ti misliš otić na piće s nekim? A šta će ti dica? Nećeš ih valjda ostavit same?!“

Dica su tada već bila debelo pribacila sedamnajstu, ali Neve je bila dite ovoga kraja, a u ovin krajevima se dicu, pogotovo mušku, ne ostavja bez majčinskog nadzora sve dok majka prirodnin zakonima ne napusti ovaj svit, na opću žalost muških potomaka i bezgranično veselje njihovih životnih družica, lokalno popularno zvanih – neviste.

Neve bi se na kritike onoga poštenog ženskog roda osjećala ka zadnja kurbetina, šta je inače titula koju žena u ovin krajevima stekne i za benignije propuste od napuštanja osamnaestogodišnje nejači u ranim večernjin satima e da bi udovoljila vlastitin guštima i prirodnin potribama.

I tako je našla svoga ljubavnika.

Dici je spremila večeru, a da opere savjest, oprala je cilu kuću, zavrtila dvi mašine robe, od kojih je za drugu mašinu morala pridodat i malo one čiste, napravila kolače, ofregala podove, nazvala svoju mater, pridala izvješće o rečenom freganju i kuvanju, i tada, djelomično umirene savjesti, krenila u uređivanje i freganje i same sebe.

Suočena sa bijednin i zapuštenin stanjem svoje kozmetičke torbice, koju je prenamijenila u kozmetičku torbicu tako šta je krpenu vrećicu za školske papuče jednog od potomaka sačuvala i u nju ugurala malo kozmetike zaostale još iz divojačkih dana, shvatila je da se više ne sića pravila za ulipšavanje i nanošenje mejkapa, iako su joj nekad prijateljice znale govorit da se niko ne zna našminkat ka ona i čak joj na tom talentu otvoreno zavidile.

Slegla je ramenima napućenih usana isprid ogledala, nanoseći šminku koja se mrvila ka parmezan kojim je godinama posipala paštašutu kuvanu i spremanu u bračnom zanosu dok se i taj zanos nije razmrvija, rastopija i nesta, misleći “Jebiga, šta sad, improvizacija je majka kurbanja“, te nakon otprilike pola sata sređena išetala iz kuće, prethodno prpošno cmoknuvši dičicu u glavuše, nastojeći izgledati kako na primjer izgleda kad samo ide do pazara po spizu ili do suside na kavu.

Muški primjerak kojeg je izabrala za aktera u planiranoj borbi za svoje gušte nije bija u puno boljoj situaciji od nje. Razveden i razmamljen, jer mu je mama, pokoj joj duši, nesmotreno i samoživo napustila ovaj svit još prije desetak godina, stisnut u stanu sa sinom doživotnim studentom, gladan ljubavi, pažnje, paštašute i seksa, moga joj je, ka misto odvijanja radnje, ponudit jedino svoj auto i lokalnu gradsku plažu.

Doduše, kad ju je vidija onako sredovječno raspupanu, od života umornu, ali punu onog neiživljenog žara rasne žene i bivše lipotice, poželija ju je odma tu, na asfaltu, isprid auta na kojeg ju je, nehajno oslonjen, čeka.

Godine čoviku nose puno nezgodnih stvari, usiču mu bore na lice, nalipe višak fizičke mase na vidljiva mista, uvuku se u kosti u formi raznoraznih artritisa, reuma, spondiloza i ostalih staračkih simptoma sa kojima se nauči živit, ali te iste godine donose i neke prednosti, koje do izažaja najviše dođu upravo pri takvim nekim susretima na praznim gradskim plažama u nekim, relativno ranim, večernjim satima, između dvoje bića u određenim godinama.

Naime, nema puno priče niti bespotrebnih odugovlačenja. Judi se bace jedno na drugo apetitom o kakvom mladost može samo sanjati – čežnjom usamljenosti i straha od nadolazećeg razdoblja kad se više na nikoga nećemo moći bacati čak i ako budemo htjeli, jer bi nas svako bacanje bacilo u krevet na duže razdoblje, polomljenih kukova i ukočenih križa.

Seks je oduvik bija najbolji u godinama kad čovik zna da mu ostaje još malo tih godina. Cila predigra se stisne u onom kratkom momentu nelagode kojeg se odradi skoro više forme radi, tek toliko da jedno drugom damo do znanja da smo sačuvali dostojanstvo usprkos godinama, a onda se bacamo na strateška mista partnera direktnošću gladnog diteta, nestrpljivošću apstinenta, strašću ne-svojom-voljom čednih bića.

Neve je bila odma spremna, odbacila je sa sebe, zajedno sa odjećom i cipelama, sve godine uzornog ponašanja jedne dalmatinske raspuštenice, uzorne majke i kćerke, izmrcvarene, sputane bivše neviste i žene.

Ovdašnje raspuštenice, za razliku od svjetskih raspuštenica, nakon rastave najčešće žive u nekoj vrsti nametnutog celibata, jer, ako su se već usudile prhnuti iz kaveza i narugati tradiciji trpljenja, onda bar, po prešutnom, a nekad i glasnom shvaćanju okoline, moraju tu slobodu plaćati odricanjem od takve vrste ovozemaljskih užitaka.

Auto je bilo relativno komotno, ali tijesno za širinu njihove želje. Ljubljenje je bilo isto ka i nekad, filmsko, uzbuđujuće, podsjećajuće, ali kosti bogami nisu uspijevale, ka nekad, nać položaj za finale iz kojega bi se izašlo bez težih fizičkih ozljeda i dugoročnih posljedica po umrtvljene zglobove. Pa je Neve, u jednom momentu, postala svjesna da kroz prozor auta viri njeno golo stopalo.

Pomislila je kako smišno može nekom slučajnom prolazniku izgledati taj njen zaglavljeni taban sa prstima raširenim u šoku neprimjerene poze dok su pokušavali uskladiti ritam u klupku na zadnjem sjedalu, i ona se, sasvim divojački blesavo, uvati hihotat.

On je sta, prikinija nastojanja, a ona mu, slobodom i drskošću žene u godinama, glavom pokaže, i dalje smijući se, na svoje golo stopalo koje je virilo izbačeno kroz prozor, noktiju prigodno nalakiranih opscenom crvenom, kurbanjskom bojom, a on, neopterećen mladalačkom potrebom za dokazivanjem, prasne u smij zajedno s njom, smijući se paralelno njenom stopalu i svome klonulom, obeshrabrenom junačini.
Tresući se zajedno u zagrljaju smija, jedno drugome su u očima otkrili iskre staroga neba. Ona je dlanom mazuckala njegov stomak pedesetogodišnjaka, osjećajući naglu, neobjašnjivu raznježenost nad tim najočitijim prokazateljem njegovih godina, a on je, blagošću prijatelja u nevolji, usnama tješio njene bore umora oko očiju natrackanih razmrvljenom, prerijetko korištenom šminkom.

Taj zagrljaj u kojem su ostali još nepreviđeno dugo nakon napada ludoga smija bija je zagrljaj dva stara galeba na pustoj plaži nakon dugog leta. Kratak odmor ispod krila nekoga tko zna što je let...

- Idemo? – upitala je Neve nakon duge, umirujuće šutnje, navlačeći na sebe, zajedno sa odjećom, i plašt zabrinutosti poštene žene i odgovorne nečije mame, gledajući na sat sa, nakratko pobijeđenim, prezrenim, ali uvijek prisutnim, žilavim osjećajem krivnje.

U stan je ušla na prstima. Na stolu su njeni punoljetni macho potomci ostavili sve znakove pojedene, njenim unaprijed pokajničkim zanosom, pripremljene večere.

Malo poslije, u kupatilu, nakon šta je pospremila nered u kužini, otkrila je da nema nikakvu kremu, ni tonik, ni šta već svaka žena koja drži do sebe triba imat za skidanje šminke sa lica.

Našla je neku kremu za ruke kojoj je odavno proša rok, i pred ogledalom, stružući crvenilo sa napućenih usta, pomislila: „Jebiga, šta sad, improvizacija je majka svakog kurbanja".

(e-novine)

nikako...

Zene drage, imam problema s urastanjem dlacica. Sta da radim? Ima li kakva prevencija?
Ili... mogu li se kako dlake prorijediti?
Na nogama mi iz jedne rupice rastu tri dlake al' haj' to, nego su ostre ko one na celicnoj cetki.
Od struka nagore nekako ih drzim pod kontrolom, al koncentacija u donjem dijelu tijela je nevjerovatna
Ma zlo!
Nesto mi oni laseri ne mirisu ima li sta bez struje, unistavanja folikula itd.

De, zive bile

citat:

---

MelMel wrote:

sve sto ti mogu reci je da nije lako zensko biti.

---

citat:

---

Crvena starka wrote:


Nije moja ona ti
Odoh ih sad brenerom spaliti

---

citat:

---

djecko wrote:

I kod mene je isti slučaj ,pa se ne žalim.
Mislim, nema ti lijeka

---

citat:

---

Crvena starka wrote:


I kod tebe veca koncentracija od struka nadole?

---