Mozda se neko i zainteresira za egzoticna sjemena i biljke. Lijep je to hobi. Mozda neki napravi i biznis.

http://www.entrepreneurialstories.com/ExoticKing.html

ja zivim pristojno, pomalo i dosadno. probudim se da popijem bobe, onda jos malo odspavam, pa ustanem i doruckujem, obucem se i odem na posao, radim do kasnih poslije podnevnih sati, onda se vratim kuci, naprvim veceru, veceramo, malo opet radim, a ako ne radim onda se vidimo s nekim na picu, rijetko izlazim, rijetko sazivam svijet po stanu, rijetko idem po tudjim stanovima, 4-5 mjeseci godisnje planiram odmor, 3-4 sedmice aktivno odmaram i tako... imam kredita kao u prici, skoro da nemam familije, ali sam, uz sva sranja, relativno sretna osoba

je l' se pitanje na ovo odnosilo?

Dan i komad

Jebo sad hiljadu maraka
FOTO: Jozica Krnić
Piše: Emir Imamović

U zemlji u kojoj i Djed Mraz prosi – viđen u traženju milostinje kod Vječne vatre prije dvije godine, svjedoci poznati organima gonjenja – umjesto da dijeli poklone, nije nikakvo čudo to što je i Robin Hood zreo za pregleda kod uglednog sarajevskog psihijatra dr. Bore Đukanovića. Socijalista iz Sherwooda je kod kuće otimao bogatima da bi davao siromašnima, a kod nas će, ako već nije počeo, otimati onima što imaju malo, kako bi dao onima što nemaju ništa. Bogate neće dirati. Za njih će glasati na izborima.

Štrajk javnih službenika Federacije BiH, iako više liči na kakvu zajebanciju – štrajkaju sedam dana, svaki dan od dvanaest do dva, što je kao voditi oružanu borbu za slobodu od osam do četiri, pa kući na ručak – izaziva, sudeći po medijskim napisima i, istina očekivanim, reakcijama federalnih vlasti, kolektivnu osudu. O tempora o Evo Morales, da prafaraziram nekoga pametnog, rade za oko 1.400 maraka i bune se, a prosječna plata malo veća od osamsto KM – ovih para, reklo bi se.

Ne znam niti jedan bračni par takozvanih javnih službenika, ali od njih sedam hiljada i dvije stotine, mora biti dvoje što idu na isti posao i kao takvi zarade 2.800 maraka. Rekoh, ja ih ne znam, ali ih mogu „nacrtati“: imaju preko trideset pet godina, dvoje djece – jedno u obdaništu, drugo u osnovnoj školi – stan od sedamdeset kvadrata kupljen na kredit, automobil star petnaestak godina, svako po mobitel, fiksni telefon, internet, kablovsku televiziju, nisu vegetarijanci, puše oboje, al' smanjuju svaki dan... I pravo im je dobro, al' u nekoj stvari. Stan su kupili zahvaljujući jednoj od onih povoljnih kreditnih linija za koje ih je nafrakana bankarska službenica ubijedila da bolje nema nigdje, pa sada sedam, osam stotina maraka svakog prvog preko Sarajeva šalju u, recimo, Austriju, jer naše banke su ili njihove ili Njemačke, ako nisu turske ili malezijske.

Kada plate struju, vodu, grijanje, odvoz smeća, TV pretplatu i kablovsku, tri telefona, vrtić i jednom odu u Mercator, ali oprezno, samo po najnužnije namirnice, sa jednom se grandioznom platom pozdrave. Onu drugu dijele na trideset dana, nakon što oboje „poguraju“ roditelje penzionere sa po sto maraka. Digitron kaže: 1.200 maraka kroz trideset, jeste jednako 40 KM dnevno. Ili malo manje, kada mjesec ima trideset i jedan dan. Februar bi bio najbolji, da nije nakon januara u kojem se otplaćuju novogodišnje radosti, pa se u veljaču prenesu minusi. Dakle, sa četrdeset maraka dnevno, dvoje odraslih i dvoje djece treba jesti, oblačiti se, liječiti od gripe, kupovati novine i knjige, socijalizirati se – ići u kafanu – jednom sedmično ručati u restoranu, makar i ćevape, odlaziti u kino, pozorište, na koncerte, voziti automobil ili kupovati karte gradskog prijevoza, popraviti veš mašinu ili nešto drugo što se, sa vremena na vrijeme, kvari, platiti jednom djetetu ekskurziju, uštediti za godišnji odmor, starijem platiti treninge karatea i dopunsku iz engleskog, a mlađem sinu ponekad dati barem čokoladu...

Pretjerujem? Možda... Kao da se baš mora jesti meso svaki drugi dan, pušiti, pričati na mobitel, gledati National Geographic, ići u kafanu, jesti vani, čitati novine i knjige,posjećivati kino, pozorište i koncerte, mijenjati odjeća, veš prati u mašini... Može se, vala, na posao i pješke, na godišnji na balkon stana u Hrasnom, ni grah nije skup, a može se jesti pet dana. Može se, naučili smo u ratu,bez svega, samo nek' je glava na ramenima.

I to nas je, da prostite, sjebalo. To da je najvažnije da ne puca i da su svi živi i zdravi, a za ostalo ćemo se snaći. Iz snalaženja smo stigli, prvo, do pitanja: ne je li plata dobra, već je li redovna – inače je neobično da se redovno radi i rad jednako redovno naplati – pa zatim do toga da je važno imati kakav – takav posao i na kraju do spremnosti da se crkavica čeka dva, tri, osam, trideset šest mjeseci.

Iz navedenog je jasno, ja jasniji biti ne mogu, kako mi u štrajku javnih službenika Federacije smeta samo to što su neozbiljni: što ne štrajkaju od non do stop i ne bore se, ne protiv smanjenja plata od četiri i pol posto, već za povećanje od najmanje pet posto. Nije, naime, problem što je plata administrativnog radnika 1.400 maraka, već što je prosječna bijednih osam sto i dvije, tri marke. Nije problem ni što vozač nekog ministra radi za 900 eura, već što to nije uobičajeno sa tendencijom da dogodine bude milja.

Problem je, međutim, što poslanik u, recimo, Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovini, godišnje može zaraditi oko 100.000 – slovima: sto hiljada maraka – a ne mora raditi ništa. Može na svakoj sjednici čitati novine, slati SMS-ove, rješavati križaljke, koleginici iz suprotnog političkog bloka gledati u dekolte i na kraju glasati kako mu je ranije rečeno. Problem je i što Zlatko Lagumdžija i Sulejman Tihić u Sarajevu imaju više stanova nego članova šire familije – sve i jedan kupljen – što je kuća Milorada Dodika po kvadraturi veća od Sokoca, što pola bivših funkcionera Herceg–Bosne i većina sadašnjih najglasniji branitelja hrvatskih nacionalnih interesa ima vile i apartmane u Makarskoj, odmah do punice, svastike, daidžince Damira Hadžića, što je onaj uhljup Nedžad Branković stambeno, luksuzno naravno, zbrinuo i cuku, što se najviše aktera političkog života krije iza zidina bošnjačkog Dedinja na Poljinama, što... Ma što smo, jednostavno rečeno, mi kreteni.

Ko malo traži, toliko i dobije, ako ima sreće, a ako nema, njemu je i 1.400 maraka k'o milion, samo nek' je redovno. Zato je, eto, svaki štrajk dobar, makar bio i dvosatni. Kada se jedni bune, ima neke nade da će i ostalima doći iz stomaka u glavu. Nije, naime, pristojan život onaj u kojem nisi gladan, već onaj u kojem se od rada može, da ponovim, obnavljati odjeća, liječiti od gripe, kupovati novine i knjige, socijalizirati se – ići u kafanu – makar jednom sedmično ručati u restoranu, odlaziti u kino, pozorište, na koncerte, voziti automobil ili kupovati karte gradskog prijevoza, popraviti veš mašinu ili nešto drugo što se, sa vremena na vrijeme, kvari, platiti jednom djetetu ekskurziju, uštediti za godišnji odmor, starijem platiti treninge karatea i dopunsku iz engleskog, a mlađem sinu kada zatraži čokoladu reći da ne može zato što je već jednu pojeo, a ne zbog toga što mama i tata nemaju ni pfeninga u džepu.

Zgražanje nad štrajkom javnih službenika zapravo je pristajanje na društvo u kojem se kriminogena elita hoće upisati u historiju, dok se roblje hrani pričama o boljoj prošlosti ili o tome kako od Senada sestra, Senada normalno, radi u McDonalds'u u Munchenu i ima 900 eura mjesečno. Inače, za 900 eura u Munchenu se može gotovo isto što i u Sarajevu, ali se o tome ne govori: onima sa platom od 800 maraka, tih dalekih 1.800 izgleda kao ostvarenje sna. A nije ni blizu.

Zaglavljeni između ukidanja Republike Srpske i njenog odvajanja od BiH, suverene i raspadnute Bosne i Hercegovine, trećeg entiteta i deset kantona čiji hladni pogon iznosi pola milijarde maraka godišnje, mi svoju bijedu možda nismo zaslužili, ali pokazujemo nevjerovatnu spremnost da u njoj ostanemo. Osuđujući one što se bore da ne izgube sedamdesetak maraka, saučestvujemo u zločinu nad pristojnim životom, a on, da ponovim, ne znači biti sit, već... Može još jednom: pristojan život je onaj u kojem se od rada može, da ponovim, obnavljati odjeća, liječiti od gripe, kupovati novine i knjige, socijalizirati se – ići u kafanu – makar jednom sedmično ručati u restoranu, odlaziti u kino, pozorište, na koncerte, voziti automobil ili kupovati karte gradskog prijevoza, popraviti veš mašinu ili nešto drugo što se, sa vremena na vrijeme, kvari, platiti jednom djetetu ekskurziju, uštediti za godišnji odmor, starijem platiti treninge karatea i dopunsku iz engleskog, a mlađem sinu kada zatraži čokoladu reći da ne može zato što je već jednu pojeo, a ne zbog toga što mama i tata nemaju ni pfeninga u džepu.

Onaj tata i ona mama što će, opet, izabrati „naše“ da zarađuju oko 100.000 – slovima: sto hiljada maraka – a ne moraju raditi ništa. Osim, naravno, braniti interese svog gladnog naroda. No, to su već slučajevi za pomenutog Boru Đukanovića. Čim završi sa bosanskim Robin Hoodom dovedenim na pregled zato što je otimao onima koji imaju malo, da bi dao onima što nemaju ništa. Bogate nije dirao, već je za njih – glasao

Katastrofalno stanje u BiH: Stvari bez kojih se ne može živjeti skuplje i za 30 posto, nezaposlenost raste, plate se smanjuju

SARAJEVO - Većina prehrambenih namirnica poskupjela je prošle godine u bh. trgovinama, pokazuje statistika.

U udruženjima za zaštitu potrošača tvrde da se epilog vrtoglavog rasta cijena hrane danas ogleda u kućnim budžetima bh. domaćinstava, koji su bez novca, pa se kupuje samo najosnovnije.

Poređenjem podataka, utvrdili smo da su veći iznosi na cjenovnicima istaknuti za brašno i peciva, meso i jaja, mlijeko i mliječne proizvode, ulje, maslac i margarin, šećer, kafu, med, kao i većinu vrsta voća i povrća.

Primjera radi, u saopštenjima Agencije za statistiku BiH može se uočiti da je junetina bez kosti u decembru 2010. koštala 12,42, a u istom mjesecu prošle godine 13,08 KM po kilogramu, pišu Nezavisne.

Tvrdokorni sir je sa 11,69 poskupio na 12,21 KM, a za hljeb od pšeničnog brašna, po kilogramu, u prošlom mjesecu trebalo je izdvojiti čak 30 feninga više nego godinu dana ranije.

Preciznije, od 25 prehrambenih proizvoda obuhvaćenih statistikom, poskupjelo ih je 19, a za preostalih šest cijena se nije mijenjala ili su neznatno pojeftinili.

Da su ovakvi podaci signal za oglašavanje zvona za uzbunu, ali i za radikalne mjere kojim se mora pomoći građanima, slažu se i sindikalci i predstavnici udruženja za zaštitu interesa potrošača.

"Posmatrajući samo osnovnu potrošačku korpu, dolazimo do zaključka da su upravo te stvari, bez kojih se ne može živjeti, poskupjele 20 do 30 procenata, dok broj zaposlenih stagnira, a plate se smanjuju. Dakle, blago rečeno, stanje je katastrofalno", opomenuo je Avad Bahto, potpredsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH.

Zabrinuta je i Gordana Bulić, predsjednik Upravnog odbora Saveza udruženja potrošačara BiH, koja kaže da naša zemlja s aktuelnim stanjem spada u red najsiromašnijih država u Evropi.

"Jednostavno, naši potrošači nemaju dovoljno novca ni da se prehrane, a već postoje i određene najave za novi rast cijena, koje se vrlo često obistine. U takvom stanju trpi potrošač, čiji je novčanik prazan ili sve tanji. Jedini izlaz su povećanje prihoda i stope zaposlenosti, a dobro bi došle i mjere zbrinjavanja građana koji su u stanju socijalne potrebe", zaključuje Bulićeva.

Slično ističe i Ljubica Čolović, pomoćnik ombudsmana za zaštitu potrošača BiH, koja naglašava da se građani svakodnevno suočavaju sa trendom stalnog i nekontrolisanog rasta cijena na tržištu robe i usluga, potrebnih za njihove egzistencijalne potrebe.

"Posebno zabrinjava rast cijena osnovnih prehrambenih proizvoda, kao što su hljeb, brašno, ulje, šećer i drugi, koji nemaju alternativu", navodi Čolovićeva.

RAST CIJENA HRANE

(Podaci Agencije za statistiku BiH)

Proizvod Decembar 2010. Decembar 2011.



Hljeb od pšeničnog brašna (kg) 1,95 2,25

Riža 3,29 3,48

Junetina bez kosti 12,42 13,08

Kokošija jaja 0,23 0,27

Pasulj 3,83 4,20

Tvrdokorni sir 1,69 12,21

Mljevena kafa 13,07 13,87

Šećer 1,79 1,98

Med 13,38 14,49

Privrednici naglašavaju da sporazum CEFTA ne zabranjuje uvođenje akciza, jer upravo ovakav način koriste zemlje potpisnice sporazuma kako bi zaštitile domaću proizvodnju.

Ukoliko se primjeni ovakav model, taj princip će omogućiti svim proizvođačima da izbjegnu nelojalnu konkurenciju kojoj su postojećim propisima izloženi iz Srbije i Hrvatske. Čak se, takvim razvojem događaja, može očekivati i snižavanje cijena domaćih proizvoda.

Stoga je važno da i sami potrošači u podršci domaćoj proizvodnji vide svoju šansu, kako kroz manje troškove, tako i kroz dodatna zapošljavanja.

U vrijeme teške ekonomske krize, država mora poduzeti korake kako bi zaštitila svoje građane, a samo domaća proizvodnja može omogućiti otvaranje novih radnih mjesta. U tom smislu, privrednici su pozvali građane Bosne i Hercegovine, da prilikom kupovine bilo kojega proizvoda, prvo pogledaju da li imaju kvalitetan domaći proizvod, jer je to zapravo jedini način da građani sami sačuvaju svoja radna mjesta.

Eto, dragi političari, učinite nešto za našu jadnu privredu i uvedite akcize na robu iz Srbije i Hrvatske.

Troskovi sve veci, primanja sve manja. Borim se, ne dam se. Al nece moc dugo ovako.
Da mi je te troskove nekako stici, a i onu masinu za sudje da napunim.

Jedemo meso koje košta 1,10 KM po kilogramu




Dok je bh. stočarstvo na ivici ambisa, u našu zemlju uvozi se meso iz brojnih država, a vrijednost mu je često nerealno niska, što otvara pitanje koliko je zdravo za upotrebu.

Iz Vanjskotrgovinske komore BiH saznaje se da smo prošle godine iz Rumunije uvezli 220.697 kilograma otkoštanog mesa peradi, ukupne vrijednosti 245.393 marke, što znači da jedan kilogram košta oko 1,10 KM, pišu Nezavisne novine.

Stoga su u panici i predstavnici udruženja za zaštitu potrošača, ali i zaštitnici domaće proizvodnje.

Ljuti su, jer, kažu, u BiH se već godinama uvozi sve i svašta, što završava na kuhinjskim stolovima.

Podsjećaju da mehanički otkoštano meso uglavnom završava u parizerima, viršlama i paštetama, te potrošače pozivaju da paze šta kupuju.

"Ranije su uvezene velike količine pilećih bataka, koje su prodavane na pijaci 'Arizona', a cijena je bila bagatela. Narod je trčao da kupuje kao da se dijelilo besplatno. Ispostavilo se da su pilići hranjeni enormnim količinama antibioktika, koji su korišteni kao stimulatori rasta", podsjeća Stojan Marinković, predsjednik Komisije za zaštitu domaće proizvodnje BiH.

Zbog toga, ističe on, nije ni čudno što su neki proizvodi od mesa na bh. tržištu toliko jeftini.

"Poznato je da su u nekim od tih proizvoda još ranije pronađeni polifosfati, koji za sebe vežu ogromne količine vode, a osim toga su kancerogeni. Uzmite parče salame i spustite u suvu tavu, te je stavite na vatru. Vidjećete kako iz salame izlazi voda. Biće vam sve jasno. Oni nam prodaju i vodu i meso lošeg kvaliteta i kancerogene materije", tvrdi Marinković.

Zabrinut je i Mesud Lakota, sekretar Udruženja za zaštitu interesa potrošača Kantona Sarajevo, koji ističe da su u mesnoj industriji mnoge stvari pokrivene maglom.

"Mi meso uvozimo i iz Južne Amerike. Dolazi nam smrznuto meso koje završava u salamama, kobasicama i paštetama. Kvalitet je upitan i ako ne zadovoljava standarde u Evropi, ovdje prolazi. Roba bi morala da zadovoljava minimum kvalitete i ne bi bilo problema", podvlači Lakota.

Inače, dok bh. peradari jedva sastavljaju kraj s krajem, u našu zemlju prošle godine uvezeno je 15.714 tona živinskog mesa i žive živine.

Uvozili smo iz zemalja u regionu, ali i iz Turske, Holandije, Njemačke, Italije, Poljske i brojnih drugih država.

I voće i povrće postali 'luksuz': Na pijaci se kupuju po dvije mrkve ili jedna glavica luka

"Kriza je baš, ova zima je katastrofa, dešava se da ljudi uzimaju po dvije narandže ili po jednu bananu, ne pamtim da je bilo gore", žale se prodavci.

Prodaja na zelenim pijacama u januaru ove godine manja je za 164.471 marku u odnosu na prethodni mjesec, a prodavci kažu da je kriza toliko izražena da ljudi kupuju samo po dvije mrkve ili jednu glavicu luka, pišu Nezavisne.

Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, ukupan promet na pijacama u januaru iznosio je 1.097.894 KM, dok je mjesec prije taj promet bio veći za pomenutih 164.471 KM.

Prodaja na pijacama u odnosu na isti period prošle godine smanjenja je za 4,3, a u odnosu na decembar prošle godine za čak 13 odsto. Statistički podaci govore da je najviše prodato povrća na šta je potrošeno 446.812, zatim na voće 267.448, mlijeko i mliječne proizvode 136.482 i živinu i jaja 113.012 maraka.

Na banjalučkoj zelenoj pijaci prodavci se žale da ne pamte lošiju godinu i zimu za prodaju.

"Kriza je baš, ova zima je katastrofa, dešava se da ljudi uzimaju po dvije narandže ili po jednu bananu, ne pamtim da je bilo gore", žale se prodavci.

Dana Malić, prodavac na banjalučkoj pijaci, kaže da povrće i voće kupuje samo onaj ko mora.

"Najviše se kupuje za djecu i to kelj, brokuli, prokelj, krastavci, paradajz. Ovim danima pretežno dolaze penzioneri, oni slabo kupuju, samo gledaju i 'pare' oči. Oni kupuju male količine, toliko malo da nam je teško da to izvagamo. Kupuju glavicu luka", priča Malićeva.

Prema njenim riječima, penzioneri kažu da je sve lijepo i da bi kupili, ali jednostavno nemaju novca.

"Neki dan naišla jedna baka i pita me da joj nešto spakujem iako nema para da plati, inače kaže neće imati šta da jede", kaže nam Malićeva.

Gordana Bulić, predsjednik Upravnog odbora Saveza udruženja potrošača BiH, ističe da je prošle i ove godine bh. potrošače pogodila velika besparica i nezaposlenost i da ne čudi što je za građane hrana postala luksuz.

"Nije ni čudo da se tako male količine namirnica kupuju, jer ljudi nemaju para, jednostavno se nema od čega kupovati. Potrošačima poručujemo da budu što racionalniji prilikom kupovine i da dobro isplaniraju svaku marku gdje će i kako potrošiti", kazala je Bulićeva.

Ona smatra da je jedini način da se sadašnja situacija promijeni povećanje zaposlenosti i otvaranje novih radnih mjesta.

(Bportal.ba)