USPON NA NAJVIŠI VRH PROKLETIJA „MAJA JEZERCE“, 2694 mnv u ALBANIJI, od 12. do 14. marta 2010.godine

Ekipa PD „KONJUH“ Tuzla, u sastavu Cembauer Stevo-STIV i Hodžić Sanjin, prošli vikend, provela je na Prokletijama u Crnoj Gori i Albaniji, gdje je uspješno izvršila uspon na najviši vrh „Prokletija“ i Albanije, na „Maja Jezerce“ visine 2694 mnv. Ovaj uspon izvršen je u sklopu međunarodne akcije „Prokletije bez granica“, a u organizaciji PD „Pobeda“ Beograd (Srbija) i PSD „Hrid“ iz Plava (Crna Gora). Učestvovalo je ukupno 67 planinara i to: 45 iz Srbije, 8 iz Crne Gore, 2 iz BiH ( tj. naša ekipa iz Tuzle) i 12 sa Kosova. U izuzetno teškim zimskim uslovima, na vrh se popelo 29 planinara, od ukupno 67 učesnika. Uspon je trajao punih 12 sati, boravak na vrhu pola sata, a povratak 5 sati, što je ukupno 17,5 sati u jednom danu!!!

Slijedi opširniji IZVJEŠTAJ!

U četvrtak, 11.marta u 22 h priključujemo se, u Beogradu, grupi od 40 planinara iz Beograda i Srbije i nastavljamo put Ibarskom magistralom do Crne Gore i sela Vusanje, 7 km od albanske granice.

U petak, 12.marta 2010.godine, u prijepodnevnim satima stižemo autobusom do početka sela Vusanje, odakle nas čeka oko 10 km pješačenja sa kompletnom opremom do ljetne pogranične karaule, gdje ćemo se smjestiti. Snijeg pada, a mi se krećemo kroz prelijepu dolinu Ropojana, oko koje su nazubljeni vrhovi Prokletija!


Prelijepa dolina „Ropojana“

Čitavim putem kroz dolinu prtimo stazu u snijegu dubine 70 cm, do druge manje doline Ropojanski zastan i karaule, gdje stižemo nakon 4,5 sata pješačenja. Po dolasku slijedi smještaj u napuštenoj karauli (1384 mnv) i u šatorima oko karaule u zimskim uslovima, odmor i pripreme za sutrašnji uspon. U večernjim satima stiže još 5 planinara iz Vranja (Srbija).


Kolona kroz dolinu Ropojana“

U subotu, 13.marta 2010.godine, oko 1 h poslije ponoći, ustajemo i pripremamo se za dugotrajni marš i uspon na „Maja Jezerce“. U međuvremenu stižu planinari iz Crne Gore i sa Kosova, tako da je za akciju spremno 67 planinara. Tačno u 2 h kreće kolona planinara sa upaljenim čeonim lampama i ubrzo se formirala duga „svijetleća zmija“.


Pripreme za akciju u dva sata poslije ponoći

Snijeg i dalje, pomalo pada, na nebu izviruje poneka zvijezda, a temperatura je plus jedan. Staza prvim dijelom vodi kroz šumu prema graničnom kamenu B 17 (1780 mnv), gdje ulazimo u teritoriju Albanije. Sporo napredujemo, jer moramo prtiti stazu u snijegu dubine i do 1,2 m, a nagib je svakim metrom sve veći i veći. Po izlasku iz šume, već je svanulo, gasimo lampe, naprosto „bauljamo“ po dubokom snijegu, a svuda oko nas „ustobočili“ se veličanstveni vrhunci i grebeni „Prokletija“.


Ekipa PD „Konjuh“ Tuzla – na stazi

Snijeg još provejava, sunce je zarudilo po vrhuncima, a teperatura pada na minus četiri. Put nas dalje vodi na jug, kroz dolinu jezera (ima ih ukupno šest) koja su sada pod dubokim snijegom i malo pomalo stižemo do jednog dugačkog snježnika. Već smo izgubili mnogo (duplo) vremena i ako ga budemo obilazili nećemo moći da odradimo čitavu akciju, tj. da uspenjemo i sam vrh i da se vratimo nazad.


Silazak u dolinu jezera

Nakon dogovora vođa uspona, odluka je, da se krene uzbrdo uz sam snježnik, da bi se dobilo na vremenu. Dvadesetak planinara odustaje od daljnjeg uspona i vraća se u logor. Tri planinara iz Crne Gore imali su daske za skijanje, pa su ih koristili za „prtjenje“ staze u dubokom snijegu prema vrhu snježnika.


Uspon uz snježnik

Po izlasku na vrh tog snježnika imali smo predivan prizor, jer nam se ukazao cilj naše akcije, obasjan suncem, sniježni vrh, najviši vrh Prokletija „Maja Jezerce“ 2694 mnv. Idemo dalje preko zaravni i polako se penjemo prema prevoju (2354 mnv). Odavde smo se prošle godine, u isto vrijeme, morali vratiti zbog nevremena i sniježne mečave, a na samo 300 m visinske razlike od samog vrha.


Najviši vrh „Prokletija“ – „MAJA JEZERCE“ 2694 mnv

A sada, prije dolaska na prevoj, skrećemo udesno prema vrhu i dolazimo do stijena i gotovo vertikalnog sniježnika ( oko 70 % ). Spušta se i magla, koja dodatno otežava završni uspon. I ovdje odustaje nekoliko planinara, od daljnjeg uspona. Krećemo se prema gore, a imam osjećaj da jedan drugome sjedimo na vratu i ramenima, gotovo da se bojim i pogledati naniže.


Završni uspon je počeo!

Opet moramo koristiti daske za skijanje, za „prtjenje“ staze uzbrdo, a pod i dalje debelim snijegom. Mic po mic, korak po korak, a čini mi se da je prošla vječnost, izlazimo na kuloar. Oprezno ga savlađujemo, a pomažemo se cepinom. Stižemo do grebena, koji je mjestimično prekriven ledom i smrznutim snijegom, a vrh je pred nama, maltene na dohvat ruke.


Izlazak na vrh „Maja Jezerce“ (lijevo)

Neki stavljaju i dereze! I nakon 10 minuta evo nas, ... nas 29 planinara ..., na vrhu „Maja Jezerce“ 2694 mnv, a nakon punih 12 sati hodanja, „prtjenja“ i penjanja po dubokom snijegu. Slijedi euforija oduševljenja i čestitanja!!!


Planinari iz Srbije, Crne Gore, BiH i sa Kosova - na vrhu „Maja Jezerce“

Magla se malo razišla, pa smo mogli da uradimo nekoliko zajedničkih i bezbroj grupnih i individualnih fotosa. Pored drugih, zavijorila se i naša BiH zastava i zastava našeg PD „Konjuh“ Tuzla.


Ekipa PD „KONJUH“ Tuzla na krovu Albanije, na 2694 mnv

Nakon pola sata boravka na krovu Albanije, krenusmo nazad nizbrdo, ali sada puno opreznije. Tko nije prije, sada stavlja dereze i polako se spuštamo niz gotovo vertikalni sniježnik. Polako, polako i još lakše i spustili smo se, a ostalo je bilo sve rutinski i programirano. Po dolasku u šumu, već je pao mrak i stavljamo čeone lampe. Po mraku otišli i po mraku došli!!! Nakon 5 sati u povratku, oko 19,30 h stižemo do karaule. Slijede večernje aktivnosti, okrijepa i zasluženi noćni odmor.


Ekipa u karauli – zasluženi odmor

U nedjelju, 14.marta 2010. godine: ustajanje, jutarnje aktivnosti, pakovnje opreme i već u 8 h napuštamo karaulu i krećemo prema selu Vusanje. Imamo usput vremena i za nekoliko prelijepih fotosa.


Na povratku – i to su Prokletije!


Na povratku sa prijateljima!

Nakon 2,5 sata stižemo do škole u Vusanju gdje nas čeka autobus. Slijedi prepakivanje i smještaj opreme, vožnja, ručak u Gusinju, pozdravljanje sa domaćim planinarima iz Plava i dalje vožnja prema Beogradu, gdje stižemo nešto prije ponoći. Nas dvojica noćimo u Beogradu kod prijatelja, a u 9 h ujutro (ponedjeljak) već smo na putu za Tuzlu ...! I to je to, za ovaj puta!

VEDRO!

Izvještaj i foto: Cembauer Stevo-STIV


[Edited by STIV on 17-03-2010 at 17:45 GMT]

[Edited by STIV on 17-03-2010 at 17:48 GMT]

[Edited by STIV on 17-03-2010 at 17:49 GMT]

[Edited by cupo on 17-03-2010 at 22:27 GMT]

Prenj LUPOGLAV 2102 mnv (20-21.Mart 2010.)

Dugo očekivani zimski uspon na Lupoglav konačno je postao stvarnost.
Nakon odgođenog uspona sredinom februara, i loših vremenskih uslova, konačno smo uspjeli organizovati odlazak naLupoglav.

20.Marta 2010. 5 sati ujutro
Put Prenja je krenula osmočlana ekipa: Pilja(PD Varda-Banovići), Đapo, Mima, Franja, Vedran i Igor (PD Konjuh-Tuzla), Haso (PD Svatovac-Lukavac) i Kemo (PD Visočica-Visoko).

Dvadesetak kilometara prije Mostara skrećemo na makadamski put gdje se iskrcavamo, kupimo opremu i krećemo ka kampu gdje bismo trebali provesti noć.
Planinska staza vodi po hercegovačkom kršu i dobrim djelom kroz grabovu šumu i nisko rastinje, što ovaj šestosatni marš čini izuzetno napornim. Oko 1100 mnv nailazimo na prvi snijeg, koji se pod Hercegovačkim suncem već počeo topiti, tako da je daljnji uspon bio još teži. Kako napredujemo prema kampu, dubina snijega se povećava a bilo je mjesta gdje je prelazila metar.
U kamp (oko 1600 mnv) stižemo popodne odakle se pruža pogled na Lupoglav.
Postavljamo šatore ručamo, večeramo, odmaramo i topimo snijeg kojeg ima u izobilju.
Oko 9 dobijamo vijest da je neke planinare zatrpala lavina na Zelen Gori i da ih traže helikopterima.
Ta priča i priča o prošlosedmičnoj lavini na Vitu, bila je moralna "podrška" za sutrašnji uspon na vrh koji je već odnio 3 života. Laku noć.
Ujutro ustajemo u 4 a na uspon smo krenuli u 4:30.
Uz sve tehničke pripreme krećemo ka vrhu u 3 naveza. 1. Đapo, Igor, Franja 2. Pilja, Mima, Vedran 3. Kemo i Haso
Oko 8 sati tim redom i izlazimo na vrh. Na vrhu se zadržavamo 10-15 minuta i laganim koracima, opreznije nego pri usponu, spuštamo se ka platou.
Drugi navez je imao klizanje, ali sve je završilo bez ozbiljnih problema, zahvaljujući brzom reagovanju Pilje.
U 11 kupimo šatore i krećemo nazad. U 3 sata se nalazimo sa našim vozačem u mjestu Bjela i sretni i umorni krećemo kućama.
Lupoglav smo krenuli penjat u zimu a ispenjali ga u proljeće. (20-21.Mart 2010.)




[Edited by igorbjeli on 22-03-2010 at 23:40 GMT]

[Edited by igorbjeli on 23-03-2010 at 23:57 GMT]

[Edited by igorbjeli on 22-03-2010 at 23:37 GMT]

[Edited by igorbjeli on 22-03-2010 at 23:38 GMT]

[Edited by igorbjeli on 22-03-2010 at 23:39 GMT]