|
Terrel Ray Castle je stao na liniju za
slobodna bacanja cetiri sekunde prije
kraja utakmice. U tom trenutku, "Slo-
bodin" istanbulski domacin, ekipa
"Galatasaraya", imao je prednost od sest koseva razlike (81:75). I s tim
porazom Tuzlaci su mogli proci pretkolo Kupa Radivoja Koraca. No, ukoliko bi Castle
promasio oba penala, Turci bi mogli prevesti loptu
i... Zbog tog "i", "Slobodini" su navijaci skoro
pa prestali disati. Iz tuzlanskih kafana se nije
cula muzika, samo glas radioreportera iz grada na dva kontinenta. Na centralnom trgu, pred
sluzbenim prostorijama Kosarkaskog kluba "Sloboda Dita", poveca grupa najnervoznijih
cekala je rasplet i skoro omamljeno gledala u zvucnike izbacene na okolne prozore. Terry
je dao jedan penal, pa jos jedan. Turcima je ostao ocajnicki pokusaj. Dugo dodavanje
skoro preko cijelog terena i sut za tricu. Put lopti, tamo negdje kod zapisnickog stola,
presijeca Jasmin Hukic i vraca je ponovo
Castleu, cisto da Amerikanac proba idu li ga sutevi
s centra. Nisu ga isli, no to vise nije moglo promijeniti kraj. "Sloboda Dita" je u Turskoj
izgubila (77:81), ali nije ispala. Ostala je u
igri zbog plus sest iz prve utakmice, odigrane u Mejdanu sedam dana prije istanbulskog
meca (18.10.) i preko tima ciji igracki kadar vrijedi cetiri miliona dolara - sto je skoro
pa osmogodisnji budzet Tuzlaka - izborila ucesce u Kupu Radivoja Koraca.
Povijest fanatizma
A tog 18. oktobra, pred prvu utakmicu "Slobode" i
najbogatijeg turskog kosarkaskog kluba, tesko je u
Tuzli bilo, pored igraca i njihova trenera
Drazena Pesica, naci jos nekoga ko je vjerovao da
"Dita" moze dalje. Ipak, u pola osam, kada je
pocela ova kao i sve druge "Slobodine"
utakmice, u Mejdanu, dvorani sa 4.200 sjedecih mjesta, bilo je 7.000 navijaca. I jos 1.500
ispred! Oni nisu mogli uci i vidjeti kako se ekipa bez ijednog znacajnijeg rezultata u
medjunarodnim takmicenjima vraca u igru sa minus 11 i na kraju pobjedjuje tim kom je bilo
predvidjeno finale Kupa Koraca sa sest razlike. Kako? Cvrstom odbranom kakvu trener
Pesic zahtijeva? Dobrim dijelom. Castleovom i
Terzicevom brzinom? Da. Hukicevom prodornoscu? Takodjer. Skokovima
Samira Lerica, Ramiza Suljanovica i
Zarka Vujovica? Bez daljnjeg. No, je li to bilo dovoljno za cudo?
"Delegat Fibe je poslije utakmice rekao kako ce poslati poseban izvjestaj o
atmosferi u dvorani", kaze jedan od
utemeljitelja navijaca "Dite" i svih ostalih tuzlanskih
klubova, covjek kojeg valjda jos samo u kuci zovu pravim imenom, dok je za sve
druge Seco, fanaticni poznavalac svega sto ima
veze s loptom u Tuzli i, na kraju, neko ko je vodjenje Fukara prepustio mladjima, zapravo
novom lideru poznatom tek kao Suljo. Sada
on, kao Seco u vrijeme dok je "Dita"
pokusavala biti jugoslavenski prvoligas, dirigira
hiljadama ljudi cija je zadaca dici tim, pomoci
mu da dobije. A kad dobije...
"Atmosfera u gradu podsjeca na onu s kraja osamdesetih kada je
'Jedinstvo
- Aida' osvajalo titulu prvaka Evrope",
opisuje novu tuzlansku kosarkasku groznicu Ibrahim
Kozlic, tamosnji sportski novinar i TV komentator, neskriveni fan "Sloboda
Dite", najstarijeg kosarkaskog kluba u Bosni i
Hercegovini, osnovanog 1946, kada je kasniji radijski reporter, tada nastavnik fizickog
vaspitanja u gradskoj gimnaziji, Mirko
Kamenjasevic, na jednom zidu kredom nacrtao krug
i poslao djake da ga gadjaju loptom. Bilo je to 19 godina poslije prve odigrane
kosarkaske utakmice u Tuzli, o kojoj se tesko moze
saznati i jedan jedini podatak. Tek se da
pretpostaviti kako je gledao i izvjesni
Jovanovic, povratnik iz Amerike i neko ko je u grad
donio prvu kosarkasku loptu.
Vec godinu dana nakon osnutka, "Sloboda" je igrala svoje prvo finale na
improviziranom terenu izgradjenom u samom centru
grada - na crkvenom zemljistu pored Vladikine palace, i pokrivenom sljakom koju je
dovezao kosarkas Dzesi Konrad, zaposlen kao
sofer u Gradskom saobracajnom preduzecu. Tuzlaci su tada izgubili od sarajevskog
"Torpeda" i osvojili drugo mjesto u BiH. Deceniju
i nesto kasnije, 1959. godine, "Sloboda"
prvi put ulazi u prvu jugoslavensku ligu. I ispada nakon dvije godine. Trebale su opet proci
decenije da se "Dita" vrati. I tada su, kao i
danas, navijaci slusali prenos dramaticnog finisa
velike utakmice, samo sto su tog 21. marta 1981. sjedili u kucama, a dan poslije slavili na
ulici, na Trgu oslobodjenja, nekih pedesetak metara od mjesta ovogodisnjeg pracenja
komentara iz Istanbula. "Sloboda Dita"
je, dakle, prije 19 godina u Zadru igrala majstoricu za
ulazak u Prvu A ligu i nakon produzetaka savladala ljubljanski "Slovan" 105:100. A onda
je cijelu deceniju ispadala u drugu, pa se opet vracala u prvu ligu, ali sve pred
popunjenom dvoranom. U to je doba jos samo
zagrebacka "Cibona", predvodjena pokojnim
Drazenom Petrovicem, imala vecu posjetu. I, za
razliku od "Slobode", nekreativnije navijace. Oni
su, naime, Arsenija Pesica, centra sa sijedim
pramenom, inace "Slobodino" pojacanje iz
beogradskog "Partizana", tada docekali
stihovima: Crven fesic nosi Arso Pesic...
Klub - grad - pobjeda
Nije ovogodisnje kvalificiranje u Kup Radivoja
Koraca najveci uspjeh tuzlanskog kluba. I prije
dvije godine "Sloboda" je igrala isti nivo
istog takmicenja. Ali turisticki, ne zabiljezivsi
niti jednu pobjedu. Ove bi godine, medjutim, moglo biti drugacije. Tim je uigraniji, igracki
jaci, ljetos su u "Slobodu" dosli
reprezentativni centar Samir Leric i bivsi "Bosnin" bek
Goran Terzic. Mladi centar Ramiz Suljanovic, pokazao je to sudar s Turcima, vise ne gubi
koncentraciju ukoliko jednom pogrijesi. Jasmin Hukic jos je fizicki jaci i teze gubi zivce,
zbog cega je do sada cesto skupljao licne. Terrel
Ray Castle je standardan, a svi skupa uspijevaju odigrati odbranu kakvu Pesic zahtijeva:
agresivnu i cvrstu, u kojoj je nedostatak visine
cesto nadoknadjen udvajanjem na protivnickim centrima i brzim pokrivanjem sutera.
Iako trener Pesic jos uvijek ne pokazuje optimizam tvrdeci kako "Slobodu"
cekaju protivnici iz Izraela, Grcke i Turske,
zemalja u kojima se igra vrhunska kosarka, njegovi igraci sada vec cvrsce vjeruju u
mogucnost prolaza. Bas kao i njihovi navijaci, koji
svakodnevno u klupske prostorije navrate - onako. Klub, zapravo, i funkcionira kao
svojevrsna svegradska institucija. Igraci,
navijaci, clanovi uprave, srecu se i kad moraju i kad
ne moraju. I nijedan dan nije izuzetak. Samo je pitanje ko ce se prvi pojaviti: jedan od
najomiljenijih Sarajlija u Tuzli, Goran Terzic, Amerikanac Castle, koji pod obavezno
mora odgovoriti na pitanje sta ima - naravno, na bosanskom. Tek tada i njegov maternji
jezik dobija svoje mjesto u komunikaciji. Istina, periodicno: jedna engleska rijec -
coach, najcesce - po prostoprosirenoj recenici.
Svoje prve dvije utakmice u Kupu Radivoja Koraca, "Sloboda Dita" igra u Mejdanu.
Ko hoce, tu moze vidjeti kako funkcionira veliki klub, cuti koliko su glasni fanovi koji
sebe zovu najboljim dvoranskim navijacima u Evropi, osjetiti kako 7.000 ljudi iz petinih
zila trazi pobjedu, vidjeti razocarenje onih koji ne uspiju uci, obici klupski
office i kupiti suvenir i provjeriti koliko je tacna
neskromna recenica jednog od najvecih
"Slobodinih" bolesnika: "Mi smo evropski
klub." Uostalom, prvi koji su sve ovo morali vidjeti
jesu celnici Kosarkaskog saveza. Imali su rezervirana mjesta u prepunom Mejdanu i nisu
dosli vidjeti kako pada "Galata"!? Pred
generacijom rodjenih pobjednika.
|