Pronašli ste staru stranicu vremeplova. Nova se nalazi na ovom LINKU

Povodom stogodišnjice, 1983. godine, Vatrogasno društvo Tuzla publikovalo je monografiju koja je poslužila kao osnova za ovaj tekst.
S obzirom da monografija ima 149 stranica, tekstove smo morali skraćivati i prekrajati. Nadamo se da će autori izvornih tekstova imati za to razumijevanje.

ISTORIJSKE PRILIKE U VRIJEME NASTANKA VATROGASTVA

Prva solana podignuta je u Simin-Hanu 1884. godine, a započela je sa proizvodnjom u proljeće sljedeće godine. Proizvodila je preko 50 hiljada mtc krupne soli godišnje. U jesen 1891. godine podignuta je i puštena u pogon druga solana u Kreki, znatno većeg kapaciteta i modernije uređena, sa godišnjom proizvodnjom od oko 200 hiljada mtc fine soli. Za potrebe solane u Simin-Hanu, u Kreki je 1885. godine otvoren rudnik, a započeta je i izgradnja uskotračne pruge Doboj - Simin Han, koja je puštena u saobraćaj 29. aprila 1886. godine.
Prolzvodnja Rudnika "Kreka" vrlo brzo je rasla, tako da je on uskoro postao najveći proizvođač uglja u Bosni i Hercegovini. Već 1890. godišnja proizvodnja uglja iznosila je 500 hiljada mtc, 1894. milion mtc, a 1900. godine 2 miliona mtc smeđeg uglja. Pored toga, u sastavu ugljenokopa radila je i ciglana koja je u to vrijeme proizvodila u prosjeku milion komada cigli godišnje, a blla je podignuta u Kreki i prva koksna peć u Bosni i Hercegovini 1886. godine.
Zahvaljujući prirodnim i rudnim bogatstvima, do početka XX stoljeća, na tuzlanskom području izgrađeno je još niz drugih privrednih objekata koji su bitno uticali na život stanovništva kao i na društveno-ekonomske, političke i kulturno-prosvjetne prilike grada i njegove okoline. Među prvim industrijskim objektima blla je i prva bosanska fabrika i rafinerija špirita i ugljične kiseline, koja je počela sa radom 1888. godine, a proizvodilla je preko 8.000 ht špirita. Za daljnji industrijski razvitak tuzlanskog bazena od posebnog značaja bila je prva bosanska fabrika amonijačne sode u Lukavcu, koja je podignuta 1893. godine. Ona je godišnje proizvodila oko 240 hlljada mtc amonijačne kaustične i kristalnesode, a osnovnu sirovinu dobijala je iz Solane u Kreki. U Tuzli je također bila podignuta Fabrika piva, koja je od 1893. godine bila u sastavu Sarajevske akcionarske pivarske industrije, kao i još nekoliko industrijskih objekata značajnih za razvoj tuzlanskog područja (parni mlin, dvije električne centrale i drugi).

PRVI KORACI VATROGASTVA

Kao zvanična godina osnivanja Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Tuzli uzima se 1883. godina, kada su nadležne austrougarske vlasti potvrdile Statut DVD. Međutim, ima više ozbiljnih tragova, pa i pisanih dokumenata, na osnovu kojih se može zaključiti da je tuzlansko Dobrovoljno vatrogasno društvo počelo djelovati nešto ranije, 1880. godine.

Na razvoj vatrogastva u velikoj mjeri uticala je snažna industrijalizacija i urbanizacija tuzlanskog regiona. Posebnu pažnju austrougarske vlasti posvećivale su čuvanju imovine koja se nalazila u rukama države, odnosno onih industrijskih preduzeća nad kojima je država imala monopol. Zbog toga je, prema naređenjima austrougarskih vlasti, svaki opštinski ured u Bosni i Hercegovini morao za potrebe opštine nabaviti određene vatrogasne sprave i obezbijediti određeni broj činovnika koji su morali znati rukovati tim spravama.
Što se tiče zaštite od požara u industrijskim preduzećima, o tome su se morali brinuti vlasnici ili direktori ukoliko su se ona nalazila u rukama države. Tako su, na primjer, vlasnici Fabrike sode u Lukavcu 1893. godine osnovali vatrogasnu četu od 25 ljudi. lako su se nazivali "dobrovoljnim" vatrogascima, radnici su određivani u četu na osnovu direktorovog naređenja, kojem nije moglo biti prigovora.
Međutim, i pored svih nastojanja austrougarskih vlasti, vatrogasna služba na tuzlanskom području se veoma sporo razvijala, posebno u industrijskim preduzećima i rudnicima. Tako je, osim pomenutih, tek mnogo kasnije poslije izbijanja velikog požara u Fabrici špirita 1920. godine, koja se nalazila uz sam Rudnik uglja, pristupljeno organizovanijoj zaštiti rudničkih objekata i naselja, pa je tada osnovana vatrogasna jedinica Rudnika uglja u Kreki, a gotovo istovremeno i vatrogasna jedinica Fabrike soli.

Bilo kako bilo, organizovano vatrogastvo stiglo je zajedno sa austrougarskom vlašću. Istina, nije isključeno da se nekakvi oblici vatrogasnog organizovanja postojali i ranije, ali to tek treba istražiti. Ono što je sigurno i o čemu postoje pisani tragovi, jesu katastrofalni požari koji su Tuzlom harali.
Tako Živko Crnogorčević u svojim "Memoarima" piše:
Godine 1848. bila je ovdje jangija (požar): sva je čaršija izgorjela..."
Crnogorčević piše i o vjerovatno najvećem požaru koji je Tuzlu zadesio u prošlom stoljeću - 1870. godine:
"Opet je bila jangija. Izašla je vatra iz Pašina hana, gdi je danas Horoščića Jove magacin; sva je čaršija izgorela i sutradan do 9 sati a la franka nije se moglo ugasiti. Pred današnjom Fondovskom kućom bile su izvučene kace i napunjene vodom da se po čem ne zapali varoš, i tu je vatra presječena... Tada je došao iz Sarajeva indžinir, neki Mojzes Talijanac. Mjerio je sokake i pravio planove, i zaslužio je lijepih novaca ko je umio (da da mito) da mu se ne siječe plac..."
Međutim Kreševljaković, preciznije od Crnogorčevića, oslanjajući se na izvještaj lista "Bosna", u vezi sa izbijanjem vatre 1870. godine u Pašinu konaku, koja je zahvatila svu čaršiju, piše:
"Požar je izbio 9. 9. 1870. te je izgorjelo 296 dućana, 13 magaza, čaršijska džamija, medresa, mekteb, pet hanova, 12 kafana, 3 mehane, 2 solare i više kuća pod gradom (Kreševljakovlć: Hanovi 111 i Esnafi 98)."
Iz tog vremena ostao je zabilježen i požar 1871. godine, kada je "samo jedan sokak izgorio".

Osim ovih zapisa, malo ima dokumenata o tome kako su se Tuzlaci u najstarija vremena branili i štitili od stihije ognja i drugih elementarnih nepogoda. Jedno je sigurno, tek osnivanjem Dobrovoljnog vatrogasnog društva, Tuzla i njeni stanovnici dobijaju sigurniju zaštitu i organizovanu odbranu od požara, poplava i drugih sličnih nevolja i nepogoda. Bez obzira na indicije da je vatrogastvo u Tuzli bilo poznato i u vrijeme turske vladavine, viši stepen organizovanosti i opremljenosti vatrogasne službe i poznavanja vatrogasnih sredstava veže se, ipak, za prve godine austrougarske vladavine. Tako, na primjer, postoje podaci da je već u oktobru 1879. godine, Zemaljska vlada u Sarajevu, aktom br. 21188/7, molila Zajedničko ministarstvo finansija u Beču za tumačenje: "da li gradskoj opštini Donje Tuzle može da bude dozvoljen uvoz vatrogasne opreme oslobođen od carine." Ističe se da je oprema vlasništvo gradske opštine u Donjoj Tuzli, a nabavljena je u Beču. Zajedničko Ministarstvo finansija u Beču, aktom br. 5190/BiH od 20. oktobra 1879. godine, odgovara da je uvoz "vatrogasnih potrebština za Tuzlu, oslobođen plaćanja carina". Pored ostalog, ovim odobrenjem tuzlanski su vatrogasci nabavili jedan vatrogasni šmrk.
Ubrzo zatim, već početkom 1886. godlne, i Uprava Solane Simin Han nabavlja iz Beča opremu sa priborom ... koji omogućava samostalno obavljanje vatrogasne službe". U ovoj opremi takođe je bio jedan vatrogasni šmrk...
Osim indirektene potvrde da organizovano vatrogastvo postoji i prije formalnog datuma osnivanja Dobrovoljnog vatrogasnog društva "Tuzla", ovo ipak govori da organizovana vatrogasna služba i u Tuzli, kao i drugim našim krajevima, počinje tek sa prvim godinama vladavine Austro-Ugarske Monarhije.
To nije slučajno, jer je već u prvoj polovini 19. stoljeća svaka austrijska pokrajina imala svoju vatrogasnu organizaciju sa pravilima i uputstvima o tome kako se organizuje "protupožarna zaštita i odbrana od ognja".
Nov način života, sve veći broj stanovnlka u gradovima i počeci industrijalizacije Bosne i Hercegovine stvaraju i nove potrebe, uključujući i vatrogastvo. Među oficirima i činovnicima koji su došli na službu u naše krajeve, bilo je najviše Poljaka i Čeha, a zatim Nijemaca, Mađara i Talijana. Većina njih je iz zemalja i područja u kojima je vatrogastvo bilo dobro razvijeno, pa su oni, uz moralnu i materijalnu pomoć vlasti, počeli sa osnivanjem vatrogasnih društava. Sa svoje strane, austrougarska vlast pridavala je vatrogastvu veliku važnost i značaj, o čemu svjedoče i mnogi zakoni, pravilnici i odredbe kojim je nova vlast regulisala vatrogasnu preventivu i organizaciju vatrogasnih društava i jedinica.

Da austrougarska vlast ništa nije prepuštala slučaju, vidi se iz ustrojstva i organizacije DVD Tuzla. Ono se temelji na sistemu vojne organizacije i komandovanja. Po pravilu, na čelu društva bio je okružni načelnik kao predsjednik, gradonačelnik - potpredsjednik, a za komandanta su postavljeni režimu odani i iskusni vojni službenici i starješine. I na druge neposredne načine režim je nastojao da osigura svoj odlučujući uticaj na rad Društva, obezbjeđujući apsolutnu većinu u Upravi Društva i komandnom sastavu pojedinih odjela vatrogasne čete. Godine 1887, na primjer, DVD Tuzla imalo je u Upravi 13 članova, od kojih je osam bilo stranog porijekla. Za domaće ljude bile su "rezervisane", uglavnom, funkcije potpredsjednika Društva.
0 nastojanju austrougarske okupacione vlasti da sistemom organizacije čvrsto drži društvo vatrogasaca pod svojom kontrolom govori i činjenica da su sva zvanična dokumenta i akta DVD Tuzla tog vremena, kao i cijela administracija i korespondencija, vođeni na njemačkom jeziku. Statut iz 1883. godine, memorandum Društva, pečat i grb, bili su ispisani na njemačkom jeziku. Po pravilu, sve zapisnike glavnih skupština Društva vodio je djelovođa Opštinskog vijeća. Od značaja je napomenuti, takođe, da su komande bile na zemaljskom -domaćem jeziku, što je ostalo duže vremena. Ipak je već 1887. godine na glavnoj skupštini predlagano da se komanda uvede na njemačkom jeziku "... pošto članovi izvježbajući većinom zemaljski jezik ne znaju." Ovaj prijedlog nakon duže debate većinom glasova je odbijen, mada je ubrzo ipak uvedena komanda na njemačkom jeziku.

Eto, tako je to počelo dalekih osamdesetih godina prošlog vijeka. U narednim decenijama život Društva preplitao se sa politikom i istorijom koja je zabilježila čak dva svjetska rata, smjene raznih političkih sistema, a svi zajedno preturili smo i srbijansku agresiju 1992. godine. Za sve to vrijeme, Društvo nije nikada prekidalo sa radom, što je podvig sam za sebe.
Sva ova priča je samo zrnce bogatog mozaika. Nismo spomenuli ni jedno ime, ni jedno od mnogobrojnih dobrovoljnih i industrijskih društava, vatrogasne saveze, a već smo utrošili jako puno prostora. A koliko toga bi se moglo napisati neka ilustruje podatak da je recimo 1963. godine, Sreski vatrogasni savez imao 36 DVD-a, 35 IDVD-a i jednu profesionalnu vatrogasnu jedinicu. Zato ćemo u nastavku pažnju usredsredit na tu jedinu profesionalnu jedinicu jer to smo mi, današnja Profesionalna vatrogasna brigada Tuzla.

Nismo uvijek bili brigada. To smo formacijski postali tek nedavno, a najduže smo nosili naziv Profesionalna vatrogasna jedinica ili skraćeno, PVJ Tuzla.

Jedinica je zvanično formirana odlukom Skupštine opštine Tuzla, 01. januara 1953. godine. Međutim, kao stvarna godina formiranja jedinice uzima se 1948. godina, kada je pri sekretarijatu unutrašnjih poslova formirana organizaciona jedinica za vatrogastvo, takozvana Vatrogasna milicija.

Početak rada Vatrogasne milicije je bio težak zbog malog broja vatrogasaca i slabe opremljenosti. U nedostatku svoje, korištena je ionako skronma oprema Dobrovoljnog vatrogasnog društva Tuzla.
To su godine poslijeratne neimaštine i informbirovske blokade, ali su ipak činjeni napori da se nabavi najnužnija vatrogasna oprema. Tako je početkom 1951. godine Vatrogasna milicija dobila svoje prvo vatrogasno vozilo marke "Praga" i motornu pumpu "Rakovica", a već 1952. godine raspolagala je sa tri vatrogasna vozila i dovoljnim količinama ostale vatrogasne opreme.

Ipak, uvidjevši propuste i nedostatke ovakve organizacije profesionalnih vatrogasnih jedinica, tadašnja vlast donosi Zakon po kojem opštine organizuju profesionalne vatrogasne jedinice kao budžetske organizacije.Prvog januara 1953., Skupština opštine Tuzla formira Profesionalnu vatrogasnu jedinicu Tuzla koja preuzima opremu i ljudstvo Vatrogasne milicije čiji vatrogasni vod tada broji 17 vatrogasaca.

Slijede godine razvoja, širenja i narastanja grada, a s njim i vatrogasne jedinice. Raste broj vatrogasaca i nabavlja se tehnička oprema. 1966.godine Jedinica ima 32 profesionalna vatrogasca, tri vatrogasna vozila za gašenje požara i jedne autoljestve na automatski pogon visine 32 m "ZIL 157 K" ruske proizvodnje.Smještajni prostor se povećava na 465 m2 od čega je poslovni prostor 225 m2, na boksove za smještaj vozila otpada 200 m2 i servisnu radionicu 40 m2.

Formiranjem servisa vatrogasnih aparata stvorena je mogućnost sticanja sopstvenih prihoda, što je omogućilo poboljšanje uslova rada vatrogasne Jedinice.
Period od 1970. do 1980. godine, za razvoj Profesionalne vatrogasne jedinice Tuzla je posebno značajan jer se podudara sa razdobljem u kojem jugoslovensko pa i bosansko hercegovačko vatrogastvo, doživljava vidan napredak. Jača i razvija se saradnja vatrogastva sa društveno-političkim organizacijama, a sama Profesionalna vatrogasna jedinica postiže značajan napredak u svom razvoju, osposobljavanju i tehničkoj opremljenosti.
U ovom periodu nabavljeno je više novih specijalnih vatrogasnih vozila i to:

- Jurišno vatrogasno vozilo voda-pjena-prah, koje je za naše potrebe proizveo beogradski "Vatrosprem". Na ovom vozilu su smještena sva sredstva za gašenje požara, tako da se sa njega mogu gasiti sve vrste požara.
- Autocistema od 8000 l vode, koja služi kao prateće vozilo, takođe proizvodnje "Vatrosprem",
-Automehaničke hidraulične ljestve od 52 m visine. Nabavkom ovog vozila stvorila se mogućnost za efikasnije djelovanje u spašavanju građana i gašenja požara na objektima visine do 15 spratova. Ovo vozilo je izrađeno u fabrici "NETZ" Zapadna Njemačka.
- Specijalno tehničko vozilo marke Mercedes koje proizvela Njemačka firma "ZIGLER". U ovo vozilo ugrađeno je 316 raznih uređaja, alata i instrumenata kojim vatrogasci mogu uspješno djelovati u zatvorenim i eksplozivnim prostorijama, u slučajevima spašavanja iz ruševina, saobraćajnih udesa, kao i manjim elementamim nepogodama.

Profesionalna vatrogasna jedinica posjeduje vlastiti sistem radio veze na koji se 1980.godine uvezuju sve opšine Sjeveroistočne Bosne.Sva vatrogasna vozila opremljena su sistemom radio veze.U periodu od 1980. do 1990.godine i dalje se čine napori za tehničkim jačanjem Vatrogasne jedinice, nabavkom nove i zamjenom stare i dotrajale opreme.Nabavljaju se izolacioni aparati za komprimirani zrak, čime se povećava bezbjednost ljudstva i uspješnost same akcije gašenja požara.

Formiranjem SIZ-a za zaštitu od požara, izdvajaju se namjenska sredstva za zaštitu od požara po stopi od 0,33% iz bruto ličnih primanja zaposlenih. Navedena sredstva se usmjeravaju za nabavku sljedeće vatrogasne tehnike:

- Navalno vatrogasno vozilo TAM-190, voda-pjena i
- Autocistema 8000 l vode i 800 l pjenila takođe proizvodnje TAM-260 sa ugrađenom pumpom visokog pritiska do 40 bari.
- Uz pomoć Opštinskog sekretarijata za narodnu odbranu Tuzla. 1989 godine nabavljeno je kombinovano vatrogasno vozilo voda-pjena-prah. Ovo vozilo je namijenjeno za gašenje svih vrsta požara

lzbijanje agresije na našu Republiku, Profesionalna vatrogasna jedinica Tuzla dočekuje sa 78 zaposlenih radnika i ispravnom vatrogasnom tehnikom. Šestog maja 1992.godine izvršena je mobilizacija ratnog sastava Vatrogasne jedinice i izvršene sve pripreme za očekivanu agresiju na naš grad. 15. maja 1992.godine, u popodnevnim satima ratni sastav Vatrogasne jedinice već ima svoju prvu ratnu intervenciju.
Pored pripadnika Profesionalne vatrogasne jedinice u sastav Jedinice specijalne namjene za PPZ ulaze i odjeljenja VD "Tuzla", VD "Kreka" i VD "G.Tuzla". U ovom periodu jedinica broji ukupno 86 pripadnika.

Kako je vrijeme agresije odmicalo, povećava se intenzitet granatiranja našeg grada. Broj od 86 vatrogasaca nije u mogućnosti odgovoriti sve većem broju intervencija, pa Jedinica tokom 6., 7., 8. i 9. mjeseca broji do 113 vatrogasaca. Kako je agresor potiskivan sve više od grada, smanjuje se i granatiranje gradskog područja, a samim tim i broj požara u gradu, polovinom novembra 1992.godine, Jedinica ponovo broji 86 vatrogasaca.

Pored gašenja požara Jedinica aktivno vrši snabdijevanje pitkom vodom, prvenstveno jedinice Armije Republike BiH na ratištima Majevice, Brčkog i Vozuće.
Pitkom vodom u ovom periodu snabdjevani su mještani MZ-a opštine Tuzla preduzeća "Majevičanka" Gornja Tuzla, "Mlin i Pekara" u Ljubačama i druga preduzeća po potrebi.

Profesionalna vatrogasna jedinica Tuzla predstavlja u svakom slučaju kičmu i osnovnu udarnu snagu tuzlanskog vatrogastva. Kadrovski je osposobljena i tehnički opremljena da može u svako doba i u svim uslovima uspješno intervenisati i obaviti svoj zadatak.
Od svog formiranja do danas, Profesionalna vatrogasna jedinica intervenisala je na oko 10.000 intervencija, kako požara, poplava tako i tehničkih intervencija.
Da spomenemo samo najteže: Sava Bijeljina, Žitokombinat Brčko, Vitaminka Brčko, Zeleni Jadar Srebrenica, Grafičar Tuzla, Siporex Tuzla, KHK Boris Kidrič Lukavac, Matros Sremska Mitrovica i druge.
Značajne intervencije na poplavama su u Doboju, Derventi, Bosanskom Brodu i Tuzli.

Na takmičenjima Profesionalna vatrogasna jedinica postiže vrijedne uspjehe, kako na zonskim tako i na republičkim i saveznim. Vrijedan spomena jeuspjeh na 14. Sletu vatrogasaca Jugoslavije u Titovom Užicu, gdje smo u kategoriji 114 ekipa zauzeli prvo mjesto.

Zaslužnih pojedinaca bilo je mnogo u periodu od 50 godina postojanja Profesionalne vatrogasne jedinice Tuzla. Spomenimo bar one koji su bili na čelu jedinice. To su:


Maksimović Stojan,
Sapundžić Vlado,
Mazalica Vlado,
Ljubić Drago,
Popadić Stevo,
Izić Fadil,
Nurkanović Ismet,
H.Mehmedović Ismet,
Šehanović Feriz.