Ispraæaj i dženaza dr. Deše Mešiæa æe se obaviti ispred Prinèeve džamije u Ši selu, u petak 22.oktobra 2010.godine u 12:30 sati, a ukop u haremu Džindiæ džamije u Tuzli.
In memoriam Isabel Hemon, kcerka naseg pisca Aleksandra Hemona
Potomstvo, pocivaj u miru
...jedna od njegovih prica...
Izvještaj o posjeti Potomstva Sarajevu
Obavještavam zainteresovano graðanstvo da je posjeta Potomstva Sarajevu prošla u najboljem redu i da joj je Tatin rodni grad nedvojbeno prijao.
Miljacka joj nije smrdila, štaviše nièim izazvane patke su joj se jako dopale. Stoglava baja je nije napala, pošto je bila na radnom odmoru u Meksiku. Iako je dosta vremena provela lebdeæi na oblacima duvanskog dima, niko joj nije puhao direktno u lice. Lokalni jezik je nije zbunio, nego je sa nepatvorenom samouvjerenošæu potpunim strancima koji nisu mogli odoljeti da joj pomiluju lokne govorila: "Doviðenja", kao što je baki i dedi govorila: "Laku noæ."
Dosadno joj nije bilo: prijali su joj tobogani i ljuljaèke, kretanje gradom, trèkaranje po Bašèaršiji i štraftanje po Vilsonovom, kao i druženje sa svojom prvom rodicom Ružom/Ðulom, koja je veteran posjeta Sarajevu. Energija joj se u Sarajevu bezmalo utrostruèila, što je u njenim roditeljima (naroèito Mami, pošto je Tata dosta švrljao po regionu promovišuæi svoja pisanja) prouzrokovalo energetsku krizu. Nijedan pijani pubertetlija se nije zakucao u taksi, sigurno dijelom zato što je veæina taksista vozila sporije i pažljivije sa djetetom u autu. Niko Tati pred njom nije nagurao štosom nos u sinuse niti ga je nogama išamarao. Zapravo, ako je uopšte bilo ikoga u njenom magnetnom polju ko je Tati htio nauditi, bio je bespogovorno razoružan njenom magnetnom dobrom voljom.
Mazala je æevape, a naroèito somun, tamanila je pitu (sirnicu), prija joj ašèe, sa naglaskom na bosanski lonac, iz korneta je iskopavala zadnje molekule sladoleda od Egipta, a nisu joj bile mrske ni Ramizove šamponjeze, niti mnogobrojne kifle koje smo, kao maðionièari vadili iz torbe, da utažimo glad. I najvažnije od svega: svijet joj se smiješio, a i ona njima, prièali su s njom, a i ona s njima, ljubaznost i ljubav frcali su na sve strane. Kad je Tata pitao Potomstvo da li joj je bilo lijepo u Sarajevu, da li je, drugim rijeèima, vidjela šta osim kaljavih privida, ona je jednostavno rekla: "Yeah."
Otud odgovarajuæa komisija jednoglasno donosi zakljuèak da je Tati pao kamen sa srca.
Niko ko nema djece ne može potpuno razumjeti odgovornost koju roditelj (evo, recimo, ja) osjeæa prema svom djetetu. Iako Potomstvo to nièim nije zahtijevalo, i vjerovatno neæe sve do puberteta, ja sam lièno odgovoran za stanje svijeta, kako na molekularnom tako i na planetarnom nivou. Ja sam odgovoran kako za svinjsku gripu tako i za manjak mlijeka u frižideru, kako za katastrofu u Iraku, tako i za gubitak šnale zbog kojeg joj ide kovrdžava kosa u oèi. Kad kasne avioni, to je zbog mene, a da su se dva kriminalca pred njom upucala, i to bi bila moja greška.
Nije, dakle, u pitanju samo hoæe li joj se dopasti Sarajevo ili neki drugi grad. Pitanje je hoæe li joj se dopasti ovaj svijet, takav kakav je, hoæe li joj u njemu biti udobno, može li ona u njemu biti sretna. Otud je moja odgovornost da joj ukažem na ono što valja, na najbolje trenutke i detalje, da je zaštitim od onog najgoreg ili objasnim kako sama da se brani. I tako svaki dan, neprestano svjestan da je moje znanje o svijetu ogranièeno i neobjektivno. Roditelji djeci prenose ne samo svoje znanje nego i svoje neznanje, ne samo svoje ushiæenje postojanjem, nego i strahove koji s tim postojanjem dolaze. Kako dijete èija znatiželja nema granica zaštititi od spoznaje da nikog od nas jednog dana neæe biti, a kako je onda pripremiti za suoèavanje s tim? U svijetu, kao i u Sarajevu, ljepota i užas postoje istovremeno, nekad u potpuno istim stvarima. Volio bih da uvijek prvo spazi ljepotu, jer za užas uvijek ima vremena.
Ali mimo svega toga, ako Potomstvo razvije neku vrstu razumijevanja i ljubavi prema Sarajevu, onda æe imati pristup onim Tatinim predjelima koji su u Americi slabo posjeæeni, pomalo zarasli u dijasporièno rastinje. Biæe tako u stanju da prepozna nekakav kontinuitet izmeðu sebe i njega i onda, možda, nastavi njegove uzaludne projekte ili ih barem ozbiljno shvati. To bi bilo produženje vrste na duševnom nivou, to bi bio onaj metafizièki štambilj koji bi Tatin život zauvijek ovjerio kao smislen.
Moj otac je odrastao na brdu blizu Prnjavora, gdje su do kraja svog života živjeli baba i deda i gdje sam i ja èesto provodio ljeta. Vremenom se izmeðu nas razvila neka vrsta rituala: gotovo svaki put kad bismo tamo bili zajedno, on bi me poveo u kratku šetnju po našoj zemlji. Obièno bi to bilo u predveèerje, i dok se sunce spuštalo u noæ, a polja zraèila mirise do tada suspregnute žegom, moj otac bi mi sa nepatvorenom iskrenošæu govorio o važnosti èinjenice da su ovi posni bregovi naša zemlja, koja æe nas uvijek hraniti, šta god da se desi. Buduæi urbano dijete, meni zemlja nije imala neku posebnu vrijednost, niti sam imao namjeru da se, bez obzira na velièinu belaja, ikad prehranjujem mukotrpnom zemljoradnjom. Ali mi je taj naš posjed - tih sto teško obradivih dunuma - bio drag ne samo kao mjesto sa posebnim (i ne uvijek prijatnim) mirisima i okusima, nego kao i epicentar života koji moj otac naziva svojim. On je tu bio nastao, te tako, nekako, i ja, uprkos èinjenici da je moj život bio i jeste potpuno drugaèiji.
U mojoj familiji niko ne umire u zemlji u kojoj se rodio, a razlike u naèinima života meðu generacijama su nepojmljive svijetu koji veæ generacijama živi udobni srednjeklasni život na manje-više istom mjestu, svijetu kojem pad vrijednosti nekretnina za 15 posto predstavlja neizdrživu katastrofu. Nama je preseljavanje, raseljavanje i gubitak imovine, zemlje, kuæe ono što su nekome escajg, ruèni radovi i porodièni portreti. Sa takvom liènom historijom, neka vrsta kontinuiteta je duševna potreba. Znanje o tome ko smo mi se mora prenositi lièno, prièom, jer nije upisano u naš okoliš, ne vidi se tamo gdje živimo. Naša se životna putanja može iscrtati samo kalemljenjem fragmenata, a ti se fragmenti, evo, moraju kupiti diljem svijeta. Tako je Potomstvo u Sarajevu svoje male džepove napunila kamenèiæima kojim je Tata obilježio put kuæi i koji æe i njoj omoguæiti da se jednom opet vrati.
Jeste. Tuga velika. Inace, nema skoro pa nikakve vijesti o tome, osim posmrtnica u Oslobodjenju.
Grozno , a zaista nema nikakvih vijesti. Tako mi je zao. Prije par mjeseci gledala sam jednu emisiju u kojoj Hemon sa toliko ljubavi prica svojoj djevojcici.
alterego Nivo: Novi forumaš Registriran(a): 18-10-2010 Odgovori: 8 IP: Maskiran
IN MEMORIAM
Danas je pokopan Bozo Cajic veliki borac i veliki covjek.Neka mu je vjecna slava i hvala mu za sve sto je uradio za Tuzlu i tuzlake u i nakon rata.Sve nas je manje al ima nas jos koji se sjecamo slava ti Bozo i veliko hvala.Ratni drugovi.
Selver Brdariæ (preminuo u petak, 5. 11.) bio je legenderni sarajevski pjevaè. Isprva je pjevao u Formuli 4, èiji su se èlanovi èesto smjenjivali, da bi kasnije otišao u grupu Cod, koju su 1974. osnovali Nenad Jurin, Džemo Novakoviæ i Izidor Kajiæ.
Pored grupe Cod, Selver Brdariæ napravio je i zavidno solo karijeru sa brojnim hit singlovima: Djevojèice moja/Afrika (1977.), Dio Sunca (1978.), Kako ti je ime svijete/Otišla je s drugim (1978.) i Imam dvije cure (1979.).
Sa grupom Cod snimio je singlove Doði mi na èaj/Želim igru tu (1975.), Ciciban/Rok za moju bivšu punicu i njenu prijateljicu (1976.), Novi štos/Nisi mala beba (1976.), Ekskurzija/Kad smo bili sasvim mali radili smo divne stvari (1977.), Semafor/Ja i moja mala (1978.) i Slušaj me, majko/Ðiha diha" (1980.), kao i dva albuma Doðite na èaj (1977.) i Bijeli bagremi (Jugoton 1978.).
Selver Brdariæ preminuo je u svojoj 59. godini, 5. novembra 2010., iza sebe ostavivši uspješnu pjevaèku karijeru i neizbrisiv trag u muzièkoj historiji Sarajeva. Ostat æe zapamæen kao èovjek koji je prvi otpjevao višestruko obraðivanu pjesmu Deni.
Re: IN MEMORIAM 
