citat:

---

statebriga wrote:
roditelj mora biti svom djetetu prijatelj. sada se na svakom koraku govori o pravima djeteta, a istovremeno niko ne govori o njihovim obavezama. zbog toga se djeca (posebno teenager-i) ponasaju kao da imaju pravo na sve, pa tako i da odbiju pomoci roditeljima, uciti ili vratiti se kuci na vrijeme.

ako roditelji zanemare prijatljski odnos i postanu "tirani", dijete ce se zatvoriti u sebe, a nakon toga ce roditelj poceti da gubi uvid u djetetov zivot, sto se, nerijetko, moze zavrsiti na putu koji niko svom djetetu ne zeli.

dosljednost je veoma bitna, ali ne i dosljednost koja se (lako) moze pretvoriti u tiraniju.

---

citat:

---

flor wrote:
Jel baš problem u bezobrazluku tinejdžera i njihovom neispunjavanju obaveza?
Prije bi se reklo da je to roditeljsko prikrivanje bijesa zbog osjećaja neučinkovitosti u smislu savršeno funkcionirajućeg djeteta

---

citat:

---

Aidatuzla wrote:
svi oni budu u toj fazi neko vrijeme (u manjoj ili vecoj mjeri). to znaci da su zdrave mlade osobe. nije ni njima lako u tim godinama bezobrazluk kod njih nastane ako se tim godinama pridoda los odgoj

---

Složio bi se da se manipulira pravima djeteta. Da li je pravo djeteta u, recimo, Ruandi i ovdje isto? U poveljama UN-a se čini da jeste, a na terenu je to sasvim druga priča.

Što se tiče obaveza i radnih navika, ja mislim da se za to treba stvoriti sklonost kod djece. Ako dijete ima sklnost prema nauci i školi, to sasvim sigurno nije moglo dobiti samo od sebe. To vidi kao smisao i vrijednost od onoga ko ga odgaja. Ako roditelj poštuje školu, o njoj govori na pozitivan način, onda će dijete vidjeti smisao u trudu i radu u školi, ili još bolje bit će mu jasno zašto ide u školu.

Ako se zamisli situacija da roditelj obezvređuje školu i dijete na bilo koji način, kako bi onda dijete moglo vidjeti smisao u toj školi i u svome uspjehu. To bi mu više bila kazna nego uživanje.

Često ljudi govore "vidi kako od onih običnih siromašnih radnika djeca pozavršavali fakultete, a mi svojoj obezbijedili sve, a ona ne uče?!"
To je možda zato što "običan" radnik cijeni i postavlja školu i nastavnike iznad svega, kao ideal i uzor, dok s druge strane imaš one koji često govore s visoka "pihhh, ko je sve nastavnik, kakve su nam bezveze škole, sad ću ja toj učiteljici održat lekciju, neće ona nas handriti, de ti to dijete otaljaj, uzmi diplomu, ko ih yebe..." Tu nema nikakve vrijednosti, jer je za dijete vrijednost to što roditelj govori, a s druge strane mu i ne pokazuje da se trudom i radom nešto postiže, nego samo olajavanjem i obezvređivanjem svega kao "primitvno", što i nije neki ideal...

e, upravo tako! to sam i htjela rec', vidis, nisi ti dzabe u prosvjeti, a ja za hastalom, vidi se ta razlika

nego, tacno kao sto si napisala... od prvog dana, naravno, moguceg dana, krene pospremat svoje igracke, uzme jednu, ostavi drugu, to su prvi koraci ka stvaranju zdrave obaveze - ne sto ce meni, kao majci, pomoci, nego sto ce znati da se bavi sobom kad odraste!

a citanje, jbg, ja tu nisam bila dovoljno dosljedna, a moja mati je fino uvijek govorila. daj joj slikovnicu, nek' je gleda 3 minuta prije nego zaspi, onda ce uvijek citat... a ja, dam slikovnicu, pa procitam nesto, pa ovo ono, kad dijete malo odraste, ja prestala da govorim... uvijek joj je knjiga bila mrska

citat:

---

flor wrote:
... dok s druge strane imaš one koji često govore s visoka "pihhh, ko je sve nastavnik, kakve su nam bezveze škole, sad ću ja toj učiteljici održat lekciju, neće ona nas handriti, de ti to dijete otaljaj, uzmi diplomu, ko ih yebe..." Tu nema nikakve vrijednosti, jer je za dijete vrijednost to što roditelj govori, a s druge strane mu i ne pokazuje da se trudom i radom nešto postiže, nego samo olajavanjem i obezvređivanjem svega kao "primitvno", što i nije neki ideal...

---

citat:

---

statebriga wrote:

ne znam zasto, mozda zbog teme o placama, ali cini mi se da si ovo meni uputio. ne mogu bas uzeti svoju porodicu kao primjer, jer mi imamo jedan vrlo drugaciji (kada uporedim sa svima oko sebe) nacin odrastanja, jer smo nas dvije od rodjenja samo nas dvije i imamo vrlo partnerski odnos, o svemu vrlo otvoreno razgovaramo i raspravljamo, a nemamo ni nekih posebnih tajni (oduvijek). ja svojoj cerki jasno dam do znanja ko je los nastavnik, a ko je dobar. no, istovremeno joj objasnjavam zbog cega ono, sto ne moze dobiti od loseg nastavnika, treba naci online ili u kucnoj biblioteci, jer su joj ta znanja potrebna u daljem zivotu.

ja zelim da moje dijete zna da je neko los nastavnik, da ne bi stvarala kod sebe pogresnu sliku o tome sta je dobar nastavnik

---

Da se vratim konkretno na temu.
Moje mišljenje je da savjeti ili pravila za odgoj djece nemaju baš neku vrijednost. Zato jer više vjerujem u osjećaje i prirodne reakcije roditelja prema djeci. Držat se pravila u odgoju je ko slušat pjesmu ali ne i riječi (ako ih u pjesmi uopšte ima). Po tome bi značilo da svi isto moramo reagovat na bilo koji umjetnički žanr, na nečiju emociju pokazanu na bilo koji način, što je nemoguće. Isto tako je nemoguće da par pravila (npr. kako kaznit, popustit ili biti dosljedan) važe jednako za svu djecu u svakom prostoru i vremenu.

Ako si roditelj, pa to gotovo nužno znači da te dijete mora nekad iznervirati, začuditi ili zbuniti. To vrlo vjerovatno proizilazi iz činjenice da se to dijete ponekad vrlo razlikuje od onoga što smo mi zamislili kakvo bi ono trebalo biti. Iako je ono naše, to je ipak drugi čovjek sa svojim potrebama, koliko god da je star.

Problem je možda u tome što roditelj ne trpi bilo kakvu napetost između sebe i djeteta, zato se polome živi kako bi potisnuli u sebi ljutnju i osjećaje koje tad imaju prema djetetu. Tad vagaju, ili ga kaznit ili mu pustiti nešto. A još gore od prikrivanja ljutnje je istući dijete ili ga vrijeđati.

"Svojeglavo" dijete vrlo dobro zna kad ga prihvatamo, a kada prikrivamo ljutnju prema njemu. Znači, ako bi mogli prihvatiti to da smo popizdili radi djeteta (ali ga ne tući zbog toga ili drakonski kažnjavati), prihvatiti svoju ljutnju prema njemu, možda bi mogli vidjeti i nešto više od neugodne napetosti, možda razumjeti kako se i zbog čega osjeća tako buntovno, njegove potrebe, a samim tim imati i adekvatniju reakciju u određenim okolnostima. Jer, ne trebamo zaboraviti da je takvo dijete i samo sebi teško. Možda zato što nije blisko ni s kim...

Ovo naravno ne mislim da je svakodnevnica, nit je svojstveno većini porodica. Mislim na eventualne slučajeve gdje se radio o npr. jako "buntovnoj" ili "hiperaktivnoj" djeci...

citat:

---

Aidatuzla wrote:



i meni je mama uvijek citala pred spavanje

ja s njim citam i to hoce uvijek iste price i zna kojim redoslijedom uzimamo slikovnice a onda kaze "hajde mama sad malo pjevaj" ma idi bjezi

---

Kratko, a jasno:

"Ne gledajte na dijete kao da je neki dragulj, već se trudite da ono to postane" - Vasto