Posjetili smo ponovo i naseg jarana Senaida u selu Lolici



Senaid i sestra



Ovako je bilo prosli put

Cerska...

...ne vraćaju se baš svi. ili su na onom svijetu, ili su po bijelom svijetu. to malo ljudi što se vratilo uglavnom je tu zato što im se nije ukazala prilika da idu gdje je bolje - neobrazavano, zaboravljeno, prepušteno samo sebi, naviklo da se muči. jednom riječju - samo se SIROTINJA vraća. dojadio im muhadžirski život, gdje god su bili odjekivalo im u ušima "...nije ovo tvoje!"

...al´ nije da im nije drago što su se vratili. kažu ovdje malo ko ide kod doktora - jer... nema potrebe. probao sam med što ga jedan povratnik ovdje pravi - tu nema automobila, nema fabrike da ga (ko što oni znaju reć´) opogani. voda izvire gdje god se okreneš. miriše miriše miriše!

...prave im cestu. neki od povratnika uspješno sarađuju sa poljoprivrednom zadrugom "Voćar" (destinacija Vegafruit) i relativno dobro žive od zemlje, dok oni što žive više u brdima nemaju tu privilegiju. što god posiju - nemaju kome prodat´. zbog neuslovne ceste i ekonomski gledano malog broja povratnika niti jednoj firmi se ne isplati da organizuje transport. kuće su raštrkane u dužini od 12 kilometara, a sami povratnici nemaju čim´ to transportovati. nekad se desi da im urod zbog toga i propadne. ova cesta što je sada rade ide samo do škole, onih 12 kilometara iza škole ostaće netaknuti još ko zna koliko dugo vremena.

...njima je najgore. kad sam jednom od povratnika postavio pitanje: "jeste li znali šta vam se sprema?" odgovorio je: "a kako smo mogli znat´. sve su srbi bili na rukovodećim mjestima u firmama, u opštini, u vojsci, u policiji... malo je bilo školovanih muslimana. nije nam niko im´o reć´ šta nam se sprema. ja evo govorim ovim ljudima da prvo gledaju kako da školuju djecu... al džaba, teško je njima da shvate kol´ko je to važno. oni, koji to shvataju, neće da im se djeca pate pa su ostali u federaciji, u tuzli... a vratili bi se da je cesta bolja i da je organizovan prevoz djece do škole i nazad!"

"...kad sam se ono razbolila prije par sedmica i htjela da uzmem bolovanje, meni je rekao direktor osnovne škole u milićima (kojoj škola u Cerskoj administrativno pripada) da će poslati dva učitelja da me zamjene na par dana - djeca džaba dolazila toliko pješačila, i kad su došli onda su sjedili tu ...onako. niko se iz milića nije pojavljivao, i ja onako bolesna odem pa im dam da nešto rade nadajući se da će neko doći. ma da su mi makar javili da neće doći pa da djeci kažem da ostanu kod kuće dok ne ozdravim, da se jadni ne muče putujući. ...a ima među njima tako pametne djece".

[Edited by malisa on 21-05-2006 at 02:19 GMT] 

Malo smo svratili i u zvornik, tacnije na kulu. evo šta sam ja zabilježio...


i zabilježio sam ovog šampiona djelić sekunde prije nego me je tom loptom spuc´o direkt´ u glavu ...kad mi aparat nije isp´o ...imam svjedoke


a tokom nezaobilaznog obilaska memorijalnog centra potočari, jedan suvi vijenac mi je zapao za oko ...šta je meni tada palo na pamet i zašto sam ga slikao neću komentirati
 

Put koji vodi kroz Cersku je u jako losem stanju, osim dionice od Konjevic polja pa nekih 400 metara iza skole, koja se ovih dana popravlja. Dok smo se vozili prema udaljenim kucama u selu, stalno mi je u mislima bio onaj djecak koji pjesaci devet kilometara svaki dan do skole, i pokusavao sam se staviti u polozaj tog djeteta, narocito u zimskom periodu...




Sa jedne od udaljenih tacaka Cerske...Nas domacin koji nas je proveo kroz selo, nam je ispricao dok smo prolazili pored stada ovaca pokraj ceste, da su vukovi proljetos napravili ogromnu stetu unistivsi desetine ovaca ljudima koji zive ovde, a koje su i jedan od izvora prezivljavanja ovih ljudi...Opet sam se sjetio djece, koja svaki dan moraju proci sav ovaj put do skole i nazad...

Djeca su djeca ma gdje otisli, i druzili se s njima, neki ce reci da se drukcije zovu mozda, ali ova djeca u Cerskoj su ostavila takav utisak na mene, da sada poredim djecu iz Tuzle recimo s njima, i u tom poredjenju ona su subjekt poredjenja. ...Njihov skolski dan protice u drustvu svojih starijih, mladjih, rodjaka, prijatelja..a onda se moraju zaputiti kuci, koja je daleko jako daleko, al im to nije tesko, vidi se, osjeti se... ...Njihove rucice su prepune zuljeva, od motike, od grablji, lopata...Mnogi cuvaju goveda na ispasi, s knjigom u ruci...Nije im tesko...tako kazu.....Meni je bilo kad su to govorili.....I sad mi je...



Prvacici...

A Boze dragi, ljubi teta Amelina svog Aliju i obraze crvene.  

eto kako malo treba da se ovoliko djece razveseli i da im se zivot ucini ljepsim barem i na dan.

cupavi...idemo dalje?

ove slike vratise mi osmjeh na lice u ovakvo ruzno jutro.
cupo svaka cast

Samo jedno veliko HVALA u moje ime za vas humani rad. Rijetki su danas takvi.
Ne bih vas pojedinacno nabrajala sad, ali svaka cast carevi!