Tuzla: 16/5/92, Dan posle Bitke na Brcanskoj Malti




[Edited by cupo on 29-04-2009 at 02:41 GMT]

MAT Tuzla - Artiljerija Bosanac sam bekrija

Objavljeno na Tuzlarijama 13.12.2002. u 09:53

Koliko je bilo poginulih na Brčanskoj Malti ´92.?

Nažalost, sve što mi se dešavalo u toku tih godina, usmjerilo je moj život onako kako ni u snu nisam sanjala. Odjednom sam "ostarila" od silnog straha...Biti svjedok i učesnik takvih događanja ostavilo je traga, kojeg tada nisam bila ni svjesna.Postavila sam sebi (nesvjesno) nove životne ciljeve, "obogatila" duh novim osjećanjima za koje sam mogla samo pročitati da postoje, na silu saznala da je čovjek prvi na životinjskoj ljestvici i da se do zadnjeg daha bori za goli opstanak (instikt!?),vidjela (i doživjela) kolika ljudska bol može biti velika i nedokučiva, neobjašnjiva i uvijek nedorečena...
Bole lične tragedije, bole slike koje se ne mogu izbrisati (koje se uvijek vrate!!), bole ljudi kojih više nema...Bole mjesta na koja i sad odlazim, i uvijek pričam o stvarima koje smo tamo doživljavali, ali to više nije to...
Nije to samo MAJ...ali i mene, cupo, ovaj maj rastuži...a onda me naljuti do bijesa...
Neko od vas reče, oprostiti?!!
Bila bih najveći licemjer kada bih rekla DA...NIKAD!!! Živjeti s tim MORAM!!
ŽAO mi je prijatelja, poznanika, ljudi kojih više nema, ...
ŽAO mi je SEBE kojoj su uzeli najljepše godine, ŽAO mi je mog sina kojem sam lagala da su banane od plastike i da se ne jedu (slika koju je našao u knjizi), žao mi je što sam sjekla šumu na Pašabunaru (a policija mi oduzimala testeru i sjekiru),žao mi je...žao mi je sina kojem sam ugrozila zdravlje ozbiljno dajući mu da jede ono što imam...Mogla bih ovako pisati i pisati, ali ne vrijedi...
Bol unutra tinja, tinja...možemo se mi trsiti da je sve ok, ali nije...
Rekla sam već negdje ranije, MORAM(O) živjeti s tim, može se početi (nazor)i zaboravljati, ali kome OKRENUTI leđa dobro znam kome ću...

Željko Lešić Tuzla - Kada vidiš zlatni ljiljan




[Edited by cupo on 29-04-2009 at 02:41 GMT]

Sada je jutro 7 sati spremam se u skolu,ali osjecam neki strah bas kako kazu na vijestima u Tuzli je prava predratna psihoza.Neznam da li se osjecam tako zato sto mi otac nije kod kuce sto je jos uvijek dva dana u skoli Jusuf Jakubovic kao teritorijalna odbrana,pa me hvata strah i jeza.
"Cuvajte brastvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog".Javicu se kasnije kad se vratim iz skole,mislim da cu se vratiti brzo jer nemamo vec dva profesora i jednu profesoricu Srpske nacionalnosti a ni ucenika nema iz mog razreda srpske nacionalnosti mislim da su napustili skolu jer znaju da se nesto sprema to nam je isto rekla profesorica nacrtne geometrije.Vratila sam se iz skole u pola jedan pustili nas ranije a i casovi su bili skraceni.
Poceo je rat i u mojoj Tuzli!!!
Ni po cemu se nije moglo reci da ce danasnji dan biti za pamcenje i istoriju.Oko dva sata popodne sa brda iznad kasarne-smjesta na kome je bilo ogromno podzemno vojno skladiste opreme i oruzja poceli su dopirati rafalii pojedinacni pucnjevi.Gradom se munjevitom brzinom pronijela panicna vijest.Vojska napada Tuzlu!!!A onda je grunulo!Vojska puca jer su ih nasi mupovci vratili u kasarnu jer su krenuli u Srbiju sa nasim naoruzanjem.Vojska se vratila ostavila oruzje i krenula opet za Srbiju oko pet navece,prva kolona prode sasvim mirno druga je krenula kad je ova prva bila stigla do gospica ,druga kolona je pocela pucati i nasa teritorijalna odbrana im uzvrati.Prva kolona kad je cula da se puca ona se htjela vratiti uz pucnjavu i bacanje bombi i minobacaca i nasi su ih u tome sprijecili.Ta famozna kolona je licila na savijen lakat - kad je odjeknuo prvi pucanj.Pakao je poceo istog trena!U kamionima je bilo naoruzanje i municija i to je pod dejstvom vatre dejstvovalo i kamioni su poceli goriti.U osam sati i trideset minuta nasi su oglasili opstu opasnost,prestanak je bio u deset i trideset.Kod skole u Slavinovicima "Amalija Lebenicnik"vojnici su iskakali iz kamiona sa mitraljezima i poceli pucati na teritorijalnu odbranu,Tri su kamiona kod skole bila prevrnuta imjestani su kupili hranu i oruzje.Vojnici su bili pod dejstvom alkohola i pucali izmedu sebe i tri su vojnika bila ranjena-tu je bilo i rezervista.Na brcanskoj malti u kamionima su bile granate i pod dejstvom vatre su uletjele u stanove dva stana su izgorila ,a tri su ostala sacuvana posto su domacini bili snalazljivi.Ponovo je grunulo u dva sata i devet minuta tek sto je pocela subota 16.Maja.1992.godine.Mirno proljetno nebo je iznenada tada zaparao zvuk-fijuk minobacacke granate pristigle odnekud sa istoka,odozgo sa majevickih brda,kad je pala i negdje eksplodirala u cenrtu grada,trgla sam se iza sna,na uzasnu glasnu eksploziju svi smo reagovali,i ubrzo dok su pale jos cetiri sirena opste opasnosti je prestajala.To je znacilo da je u Tuzli poceo rat.Ni slutiti se nije moglo da ce na taj petak (pazarni dan}Tuzla postati prva kost u grlu,prvi strasni poraz Srbijansko-Crnogorske fasisticke nemani i vatrom i krvlju ispisana oda izdajstvu covjeka,komsije,prijatelja,kuma.armije,cast,ponizenja morala dojucerasnjeg zajednickog zivota.Tuzla je postala "Zona sumraka"
Ovo je isjecak iz mog ratnog dnevnika kojeg sam vodila od prvog dana agresije na BiH,pa do zadnjeg dana pa kad moja djeca narastu imaju sta da citaju,jer se nemoze sve ama bas sve zapamtiti.

15. pobjego sa prva tri casa u masinskoj. Dosao u skolu na velikom odmoru, da bi saznao da su i zadnja tri otkazana zbog, kako rekose rezervista koji su okolo pucali. Dobro i jest kontam ja, odoh kuci, dobar ovaj dan. Samo sto sam se vratio kuci, jaran koji je takodje pobjegao iz skole me zove i kaze da dodjem kod dvije sestre sa kojima smo se druzili. One inace zive u "superbloku", ulaz pored onog kafica, ne mogu se sjetiti kako se zove da me j.... Dok sam nabrzinu nesto pojeo i spremio se za izlazak, proslo je vec par sati. Na radiju mole svijet da ne hoda previse po gradu. Mati pita gje ces, vidis sta ljudi govore. Ma boli mene i za ljude i za rat, odoh ja u zivot. Prolazim kroz grad i vidim puno teritorijalaca sa oruzjem. Niko mi nista ne govori. Dok pokusavam preci raskrsnicu u skojevskoj, teritorijalci galame na mene i naredjuju mi da pozurim i da se ne zajebavam. Meni sve to smijesno i kontam, sto se ovi kurce pa nije rat majku mu
Kod sestara sam pred stanom nekoliko minuta prije 7. Zvonim ali niko ne otvara. Zvonim opet. Opet nista. Opet. Ko je, cujem sa unutrasnje strane. Njihov otac, prepoznajem mu glas. Predstavljam se a on otvara vrata sav zbunjen i pita kako sam dosao, i ko me pusti da hodam okolo. Ja konja majko mila, mislim se dok ulazim u stan. Cuj ko me pusti?? Pitam gdje mi je jaran? Kazu mi da je po njega dosao otac prije 10-ak minuta i odveo ga. Auuu, ovo nesto nije dobro. Dok jedna od sestara pristavlja kafu, druga kaze da je kolona pocela izlaziti iz kasarne. Stojim pored prozora koji gleda prema "transervisu" i gledam beskrajnu kolonu sivomaslinastih vozila. Vidim vojnika kako ustaje iz jednog od kamiona i pocinje pucati okolo. Za njim drugi, treci... Neko me vuce na pod. Otac od ove dvije. Na tv gledam sta se desava ispred zgrade. Aaa cirkusa mislim se. Pa ovo nece prestati do 8, a ja se dogovorio da izadjem u 8. U p.... materinu propade izlaz. Iz haustora se cuje vristanje. Otac od ove dvije iz nekakvog ormara vadi pistolj i stavlja ga na pod pored nas. Kaze mi da moramo fotelju prebaciti na vrata u slucaju da udju u haustor i pokusaju uci u stanove. Iz haustora se cuje galama i vriska. Mozda su vec usli i sad kolju narod. U meni odjednom panican strah. U galavi mi slike cetnika iz drugog svjetskog rata. Partizanski filmovi. Micemo fotelju na vrata. Stvarno sam se prepo. Ponovo na podu, ovaj put svi u kupatilu. Tu je kazu najsigurnije. Iz haustora se vise ne cuje nista. Razmisljam o starcima, kojima sam rekao da idem kod jarana, i koji pojma nemaju gdje sam. Pitam mogu li telefonirati. Zovem starce i kazem im da sam na stupinama kod jarana i da ne mogu doci kuci. Mati galami i zabrinuta je. ”Jesam li ti rekla da ne izlazis?” Tjesim je i govorim joj da ce sve biti u redu, i da cu spavati kod jarana. Mislim se, draga moja mati da ti znas gdje sam ja poludila bi totalno. Dobro je i to sam rijesio. Poroddica kod koje se nalazim diskutuje odlazak u podrum. Jedni su za a drugi protiv. Odlucujemo da sidjemo dole. S polja se jos uvijek cuju eksplozije. Silazimo stepenicama. Zurimo koliko mozemo. U haustoru ne srecemo nikog. Ulazimo u podrum. Krcat je narodom. Nema nikakve vojske. Stariji odlucuju da postave strazu ispred podruma. Imaju par pistolja i to je to. Mijenjaju se na strazi dok mi ostali sjedimo u podrumu i pokusavamo se ogrebati za cigaru. Oko 10 silazi u podrum i Grga, jaranovog buraza jaran, sa najnovijom ljubavnicom i stekom marlbora pod miskom. Opusten totalno, daje mi da zapalim i prica kako je dobro j....... u ratu. Idiot. Cijelu noc smo proveli u tom podrumu, zezajuci se I razgovarajuci. Ujutro oko 5:30 izlazim na vrata haustora I gledam napolje. Masa izgorjelih kamiona I ugljenisani lesevi oko njih. Mrtvacka kola ih kupe. Pada mi na pamet da moram kuci, starci su sigurno zabrinuti. Oprastam se sa svijetom u podrumu i na vrata. Gledaju me kao heroja, prvi sam iz haustora koji se usudio izaci napolje.
Na radiju malo prije toga pricaju kako su po zgradama snajperisti. Kontam, samo da dotrcim do onih grobara, uvalit cu se ja nazad zajedno sa lesom, nema problema, samo da se maknem sa raskrsnice. Tacno, tako cu uraditi. Unose jednog vojnika u limenom sanduku (otvorenom) u auto. Trcim prema njima ali NE STIZEM NA VRIJEME i oni odlaze bez mene. Odjednom sam sam na sredini raskrsnice, medju svim tim vozilima i lesevima. Inferno. Ko mahnit trcim prema senjaku i molim Boga da stignem ziv do tamo. Stzem i sretan sam. Tamo metar svijeta, teritorijalaca, civila, oruzja. Vidim Acka tu negdje s puskom. Smijem se u sebi i kontam, majko mila ko ovoj budali dade oruzje. Idem dalje izmedju kula G i F pa preko mosta na bulevar. Kod poste me zustavljaju dva malada teritorijalca, Dzafa i Ikina stariji. S Dzafinim bratom sam jaran. Stoj, govore. Daj licnu. Bizi Dzafa u p.... svoje matere, jebo ti licna mater. Daj licnu cujes sta ti kazem majmune jedan. Ikina se smije. Dajem mu licnu i kontam, pa ja, rat je sad, k****, nema sad zajebavanja. Njih dvojica se pocinju idiotski smijati. Joj svi se prepadnu govori Dzafa, vraca mi licnu i pita imam li cigara. Nemam rekoh, a i da imam sad bi vam k**** dao. Nemoj se ti zajebavati s nama, jesi li cuo. Ma popusite mi obadvojica rekoh i nastavljam svojim putem. Stigao sam vec do suda, pa kroz onaj pasaz, pa lijevo pa desno pa opet lijevo i konacno sam pred zgradom. Sav komsiluk je pred zgradom, ukljucujuci i mog mladjeg brata. OOOOOOO borac, sta ima. Pa gdje si ti bio, pita me brat. Pricam im detalje prosle veceri. Ado Fadilov s puskom. Kaze dao im Klino milconer. Prava puska nema govora. Stvarno rat.



Eto tako sam ja dozivio 15 i 16 maj 1992.

Ponekad sanjam sve sto se desilo toga dana....ustanem sav mokar...pogledam u pod i sutim....zena me pita sta je bilo jesi li nesto sanjao a ja onako blenuci u pod joj kazem ok je nije nista boli me zeludac..napijem se vode..pa opet kad legnem i slike mi onako jedna po jedna prodju pred ocima.Stojim na igralistu i igramo se "gresaka", kada neko rece da vojska iz kasarne izlazi i da ih idemo zezati....hajd reko....vidimo ih kako se okrecu kod transservisa, te brzo otrcimo i stavsi na oko 5m od njih pocnemo se smijati, pokazivati srednjake, galamiti da je ovo bosna i ako im je bolje da idu u srbiju,vrativsi se na igraliste neko rece da pridjemo blize cesti i da gledamo, kako niko nije bio zainteresiran za to smatravsi izgleda da se dovoljno istreso ja krenem sam onako samo da bacim schmek, prilazim prolazu kada pored stele stoji momak u uniformi civilne zastite sa automatskom puskom u ruci i pita me: a gdje si ti strucnjak kreno? A ja:ma da malo vidim, on ce meni:ma nemas sine sta vidjet, budale su pjane i mogu pripucat boli njih za djecu, opalit ce te, osta ti je to. Ja malo razmislim pa reko:ma jebo njih. Kada sam se poceo okretati prvo cujem brujanje, a zatim i vidim zeleni transporter...okrenem se i krenem prema igralistu, nakon nekih 7 metara cuo sam jak rafal, a zatim se sve desavalo nekako usporeno...poceo sa trcati...oko mene zvizde meci...pogledam lijevo kada ono moji prijatelji trce prema zgradi pognute glave sa rukama na njoj, tamo prema zidicu vidim dvije djevojcice kako su stavile ruke na usi i vriste, pogledam prema zgradi a ono svijet jedni preko drugih ulazi u zgradu...trceci sam vec dosao do malo ostrvceta i tek tada primjetim da smo ja i one dvije djevojcice jedini ostali na igralistu...srce mi lupa....usi mi zuje....nemogu da razmisljam od buke i pucnjave....sve oko mene grmi....prolazi mi kroz glavu:sad si ga najebo....sta ces ako te uhvate...gdje mi je brat....jesu li mi roditelji u ulazu....brinu li se sada gdje sam. Dignem glavu prema zgradi onako lezeci i vidim kako fasada na pojedinim mjestima opada i kako ostaju rupe iza toga....kazem gadjaju i po zgradi...okrenem se prema prolaz da vidim da li su krenuli prema meni...zamisljam ih bradate....kuda cu da bjezim ako ih vidim...noge su mi se odsjekle...pogledam prema prolazu i nevidim vise momka u plavoj uniformi....dobro je mislim....od njega sigurno nesmiju ovamo....krenem se prema zidicu kada ono vise nevidim one dvije curice...negdje su otrcale...eh reko...dvije djevojcice pobjegle a ti jos ovdje lezis i samo ce jos gore biti....pucnjava jos uvijek traje...tada onako iznenada kao da me neko drugi podignuo i bez ikakvog razmisljanja ustanem i pocnem trcati prema parkingu...dolazim do parkinga a ono neko kao da baca kamenje po njima...tada shvatim da pucaju i u mome smjeru....sve jos uvijek je zaglusujuce bucno.....trcim prema drugom redu kola sagnuvsi glavu prema dole.....sada vidim ulazna vrata......dolazim na 5 m od njih i tada shvatim da sam pred pogresnim ulazom....trcim nize....malo manje puca...sav sam zadihan....srve i u stomaku kuca.....hocu da pocnem vristati i da se ispravim i na sav glas kazem:dosta je, majku vam j***m dosta je......suze mi same silaze niz obraze....jesi se usro, kazem sam sebi....vidim ulaz....guram vrata a ono zakljucano....lupam......vristim otvorite....kada ono sa druge strane pita me neko ko je.....tada znam da sam sjeo kraj vrata i poceo plakat....poslije su mi pricali da je komsija kada je otvorio vidio mene kako sjedim naslonjen na zid, glavom na koljenima, potpuno miran....ponio me je i unio u podrum....znam nakon toga da su mi dali neku tabletu i da sam se probudio ujutro oko 6h, nisam cuo niti detonacije, niti pucnjavu vise.....
Evo proslo je skoro 15 godina od tada, a ja nisam niti jednom prosao kroz taj prolaz da se barem na trenutak ne sjetim tog dana...
I sada bi neko puj pike ne vazi i mir mir mir niko nije kriv....E BOGAMI KOMSIJE NEMOZE!!!

To vece, 15 Maja, muz i ja smo trebali ici kod moje sestre...prvi put u njen novi stan. Mada smo pomagali kad je selila, ovo je nekako bila zvanicna posjeta, sa poklonom, vecerom i svim sto slijedi kada se ide nekome na naselje.

Muzev stric je imao biznis u Miladijama i ja sam povremeno radila kod njega, ustvari vise dezurala, jer je njegova zena, koja nije mogla da dodje tog dana, ustvari radila tu i bila glavna. Tog dana mi se bas nije radilo, ali obecanje je obecanje...necu da ispadnem shup**.

Taj dan, mama je bila na poslu, druga smjena, tata je trebao doci s posla malo iza tri sata.

Muz je za to vrijeme bio kod strine na Sjenjaku, skupa sa njenim rodjakom koji je bio dosta stariji od nje, a i moj sin (koji je tada bio beba) je bio s njima.

Vec sam danima slusala o scenarijima dogadjanja u Tuzli, pomno pratila sta se dogadja u Sarajevu i na svaku izjavu da je rat vec poceo, odgovarala: "ma daj, ne blesi, kakav rat". Moji starci nisu htjeli da cuju nista o ratu, kao ni vecina njihovih prijatelja i rodbine.

Negdje oko 5 sati popodne, komsija koji je zivjeo preko puta stricevog biznisa u Miladijama, je dosao da mi kaze da bih mozda trebala da zatvorim i idem kuci, jer se nesto "kuha na Brcanskoj". Tako sam i uradila. Nesto poslije 17:30 dosao je bus i cudno je bilo da niko nije pricao nista, svi su samo sjedili i cutali. Najvece iznenadjenje je bilo kada je vozac busa stao malo prije male pijace na Brcanskoj i rekao da dalje ne vozi.

Meni je odjednom proslo kroz glavu: "hebote, ovo vise nije rekla-kazala, ovdje se stvarno nesto ozbiljno kuha".

Sta cu kontam, izadjem iz busa i krenem pjehe, ma nisam presla nekoliko metara, zaustavi me tip sa puskom. "Gdje ces ti" upita me. "Idem kuci, sta se ovo dogadja, majko mila".

Nije mi rekao sta se dogadja, samo me je pitao gdje stanujem i rekao da sve trcim. Kad sam dosla do Pecare 1, vidjela sam jos dvojicu koji su se krili iza kontejnera, sa puskama naravno. Okrenuli su se prema meni i rukama pokazali da se vratim. Ma sta ba da se vratim, kontam ja, dijete mi tamo, ja idem a ti pucaj ako hoces. Krenula sam prema njima i kada sam prisla na par metara, ovaj jedan kaze: "jesi ti normalna, gdje si posla". Reko´ care, meni je dijete tamo u Pecari 2 (nisam znala da je muz na Sjenjaku) i ja moram preci ulicu, ako sta bude, nije tvoja krivica. I gledaju za mnom, kako prelazim ulicu, ni face im nisam zapamtila...

Kad´ sam usla u kucu, tata je bio sam. Pitala sam za muza i dijete, rekao mi je da su na Sjenjaku. Rekla sam mu da i ja idem tamo. Nije mu bilo drago.
Dok sam prelazila ulicu od Pecare prema Sjenjaku, u sjecanju mi je ostala samo jedna stvar. Nigdje nije bio covjeka na vidiku, apsolutna tisina i najcudnije, nije bilo ptica. Samo nesto zlokobno, u zraku se moglo osjetiti.

Kod strine je bilo pravo veselo. Muz i strinin rodjak se zapili, ja pizd**, sestra nas ceka na veceru, vec je zvala jednom.
Strinin rodjak je bio privatnik u Tuzli, godinama. Imao je nekoliko radnji, para ko blata. Pitala sam ga za zenu i djecu. U Njemackoj su-kratko je odgovorio. U jednom momentu, moj muz ga je pitao da li sam mozda i ja trebala otici iz Tuzle sa djetetom? Nije rekao nista, jedno 10-15 sekundi, i onda samo klimnuo glavom.
Poslije je pricao kako su Tuzlanski privatnici imali sastanak sa Tuzlanskim politicarima (Selimom i rajom) i svaki od njih dao novac da se kupi oruzje za TO, posto JNA nije dala da se TO oruzje iznese iz kasarne.

Kontam, hebi ga sad, tu sam pa sta mi Bog dadne. Sestra je zvala ponovo. Vecera se hladi, ali ova dvojica su toliko uzivala u domacoj rakiji i drustvu jedan drugog, da sam skontala da od vecere tu noc nema nista.

Strina je bila u kuhinji, pravila kafu, nas troje smo sjedili u dnevnoj sobi, a djeca (strinino dvoje i moj sin koji je tek prohodao) u drugoj sobi.

Znam samo da je zvuk bio kao da je bilion pcela napao, sa povremenim, prestrasujucim zvukom, koji nikada prije nisam cula, ali bila ubjedjena da ne donosi dobro.

Ja sam potrcala u sobu da zgrabim djecu. Strina je uspjela da zgrabi dvije deke sa kreveta, i svi smo se scucurili u hodniku. Ona dvojica su nakon prvog soka, izasli onako pjani na balkon, dok je pucalo, da psuju majku cetnicku i sto nisu mogli k´o ljudi da izadju i puste nas na miru.

Nakon samo 15-20 minuta, dosao je neko iz kucnog savjeta i rekao nam da idemo u podrum. Tu smo ostali cijelu noc. Nisam znala gdje mi je mati. Nisam znala zta mi je sa oca i sestre. Samo sam grcevito drzala svog sina i zbunjeno gledala u sve one ljude oko sebe, ne shvatajuci sta se dogadja.

Tokom noci sam se popela u stan, samo da nazovem radio-Tuzlu i zamolim da kazu ime moje mame i zamole je ako je ziva, da nam se javi telefonom. Nazvala sam i tatu, koji je sam, u hodniku sa svijecom, samo ponavljao: sta se ovo sine dogadja?
Ne sjecam se nicega te noci, cak ni pucnjave. Sledece jutro smo odlucili da idemo kod mojih u stan, a onda ako je moguce, kuci. Muz je nosio sina, ja sam ga drzala ispod ruke.

Dok smo ponovo prelazili istu ulicu koju sam ja presla samo nekoliko sati prije, i koja je bila lijepa i cista, samo pusta....sada je bila neka druga ulica. Cahure od metaka i meci posvuda. Izgoreni kamioni, izgorena tijela, vojna gardaroba, neko nepoznato oruzje i dijelovi, ranjena ulica, rupe na Superbloku.....i miris baruta i izgorenog ljudskog mesa..........

Uspjeli smo doci kuci, mama je dosla u neko doba noci, sva poderana i sa modricama, pomogao joj je jedan covjek koji vise nije ziv. Hvala i laka ti zemlja bila, cika S.

Tri dana poslije toga sam plaka, nisam mogla da stanem, otkud covjeku tolike suze...
Doktor je rekao da sam imala mini nrevni slom. Krkala sam se tabletama za spavanje par dana, dok nije prvi sok prosao.

Jednog 15. Maja, u Tuzli, ja sam odjednom postala odrasla osoba.

"... poljem se siri miris ljiljana ... "

jos jedan TAJ Maj, prekretnica za sve tuzlake, i za one koji ce se tek roditi ... u danima prije ... otprativsi svoju djevojku kuci, kao svako dobro gradsko dijete, s nevjericom gledam vojne kamione s rezervistima, raskrsnica Brcanska Malta, cetnicki kolorit, alkohol i pjesme, rafali u zrak tek toliko da se zna, miris rata ... i u predvecerje svog tinejdzerstva pomalo naivno se nadam da ce se sve ipak dobro zavrsiti, pa ne moze to tek tako da se rusi tudje, jos jedna noc isparana zvukovima vojnih patrola, potjera za mladim odbjeglim vojnicima ... iznenadna putovanja komsija i pogledi puni zebnje.

i onda 15. maja odrasli smo za tren, spalili iluzije i spoznali cijenu slobode ... Culi, Jasko, Sema, Mirza, Filipe i svi ostali, mozda ponekad izgleda kao da smo vas zaboravili, ... nikada... , zaduzili ste sve nas tuzlake i sve Bosance i Hercegovce za cijeli zivot, ... neka je vjecna slava i Rahmet dusama palim za slobodu grada.