arnie
Nivo: Forumski doajen
I'm coming in peace now
Registriran(a): 12-02-2011
Lokacija: Zulu time zone
Odgovori: 4391
IP: Maskiran
  
|
Re: Zasto volim Bosnu
Prièa o Lejli – prièa o mom narodu
Doista, kao da ne postoji tema, koja bi tretirala bh. surovu društveno-politièku stvarnost, a da pred njom èovjek, kao spisatelj, u mom sluèaju, ili kao neko ko je zabrinut, opet, moj sluèaj, konaèno, kao obièan èovjek, izrazito moj sluèaj – ne bi bio nemoæan. Ovdje je sve postalo jako i prejako, samo je obièan èovjek (p)ostao slab, sve je moæno, samo je obièan èovjek postao nemoæan.
Moæ, sila, nepravda, zulum… curi na sve strane, kao iz sepeta, i sve to kapa po obiènim ljudima. Društveno-politièke oligarhije haraju, a multikultura se obiènom èovjeku cereka drito u lice. Da, multikultura! O, kako je to opasna stvar, barem u našem sluèaju.
Mi to ne znamo koristiti, to je „terapija“ koja nam ne koristi, jer negdje dobro fulamo. Jer, kakva je to multikultura ako te od nje stalno boli glava?! I ako ti od nje strada sto hiljada tvojih sunarodnjaka i bude porušeno na hiljade džamija! Nešto ne štima s multikulturom?!
Obièan èovjek je stjeran u kut, do njega se ne može doæi od svih napadnih ublehaša koji „kreiraju“ našu stvarnost. I, naravno, kao što sam veæ rekao, kao da ne postoji tema a da se o njoj ne bi moglo neèega novoga kazati i da se, u isto vrijeme, po tom pitanju ne bi moglo gotovo ništa uraditi. Jer, ovdje stvari kao da ne mogu krenuti s mrtve taèke?! Zacementirano je i nema natpisa, jer nije friško, traje to veæ tako dugo.
Ali, ne želim da vjerujem u sve to, ne želim da budem dio tog projekta tlapnje i projiciranja iste, mada ona i jeste, hoæu pokušati, u ovome što radim, barem malo unijeti nade, barem mali traèak, zato mi nemojte zamjeriti što neæu više biti dio „protokola“ i dio veæ ustaljenog toka.
Jer, tamam kad sam pomislio da je ljude u ovom gradu i ovoj državi okupiralo ludo vrijeme, prepuno spletki, intriga, prevara, magija, opsjena i èarolija, doðe pred mene jedna lijepa prièa i hoæu da je podijelim s cijenjenim èitateljima, zapravo, hoæu da to bude moj odgovor na društveni, politièki i mnogi drugi haos.
Sreo sam neki dan u gradu djevojku koju manje-više ovlaš poznajem. Toliko je, zapravo, znam da i ako bih prošao pored nje a ne bih je pozdravio, ne bi mi zamjerila, jer je naše poznanstvo graniène prirode. A znam je tek tako, sudbinski, majka joj je preselila, mislim, prije dvije godine, uèio sam tevhid njenoj majci s još nekoliko drugih imama u džamiji Nova Breka. (To vam je u Sarajevu jedan novi i lijepi džemat, prvi moj komšijski džemat, zapravo, to je prinova mog džemata, jer moj se džemat „poraðao“ više puta, pa je tako „porodio“ Novu Breku, Panjinu Kulu, Jezero, pa i Sedrenik itd.) No, ona je u protekle dvije godine poðahkad znala navratiti i kod mene u džamiju na Staru Breku, obièno je to bio akšam namaz.
Helem, ovaj put kad smo se mimoilazili na ulici, gotovo da smo prošli jedno pored drugog, no, ipak, stali smo i pozdravili se. I tako, nakon kratke konverzacije, okreæem se da idem svojim putem i za svojim poslom, kad æe ona: Efendija, molim vas, da vam nešto kažem! Bujrum! Ja pravim džamiju! Dobro i lijepo, da vas Allah nagradi, kao i sve druge koji svojim prilogom ili na neki drugi naèin uèestvuju u izgradnji džamija širom naše domovine… Ali, prekide me, ja sama pravim džamiju!
Sada veæ poèinjem drukèije misliti, poèinjem je gotovo i žaliti, na naèin: sirotica djevojka, veæ je u godinama, nije se udala, majka joj je preselila, ostala sama, onako, ne znam šta da joj kažem, doista! Ali, jok, to je moja himera u koju upadam, jer ona æe dalje ovako:
Evo, pogledajte, molim vas, ovo je projekt džamije, uradio ga je projektant i arhitekta Mufid Garibija, onaj što je projektovao Bakr-babinu džamiju, ovdje u Parku, i mnoge druge džamije i objekte, znate za njega?! Klimao sam glavom, kao znam, a ona je izvadila iz torbe papire i projekt džamije, sa svim skicama i slikama i drito mi to dala u ruke.
Ne mogu da vjerujem, još uvijek! Gledam u te papire i projektantske skice i slike – prava, pravcata džamija. Pa dobro, pitam je, gdje æe biti džamija?! Kaže na Baricama – a to je jedno veliko izletište tik iznad grada, tu veæ ljudi uveliko prave kuæe i žive tu, a vikendom je izletište puno k'o šibica i radnim danima ima ljudi, a nemaju gdje klanjati.
Pun pogodak, kažem joj, a gdje taèno na Baricama, pitam je, kaže: Na mojoj zemlji, to je naša porodièna zemlja, od moje rahmetli majke.
Pa dobro, pitam je dalje, koliko ovo košta, a naravno da košta i ko æe platiti izgradnju džamije, ima li neki donator i sponzor?!
Kaže da košta oko tristo hiljada maraka i ona æe to finansirati. Sama! Sve je pare veæ spremila, na raèunu su u banci, za petnaest dana dobija dozvolu od opæine i ubrzo æe se poèeti s izgradnjom! Kako kaže, poèetkom septembra i biæe gotovo za nekoliko mjeseci. Više æe firmi raditi.
Oprosti, molim te, ali moram pitati: Odakle tebi te i tolike pare, nemoj se ljutiti, jer ti ne izgledaš kao neko ko bi imao toliko para?
Kad æe ona k'o iz topa: Kako odakle, pa zaradila! Radim za jednu veliku svjetsku firmu, radim neke velike projekte itd. Štedila sam i èuvala za neki veliki i hajirli projekt u svom životu, a može li biti veæi i bolji projekt od izgradnje džamije?! Ne može! Džamija æe se zvati po mojoj rahmetli majci. Presretna sam, nikad ovako nisam bila sretna u životu!
U Medžlisu je naišla na veliko razumijevanje i iskazanu podršku i saradnju, ali osjeæala je potrebu da kaže i meni kao imamu, kojeg, eto, zna. Takoðer, pozvala me je da obiðem tu lokaciju i gradnju džamije kad budem imao vremena. Naravno da æu obiæi, obeæao sam joj i tako smo se razišli.
Nakon sto metara stao sam, izvadio mobitel iz džepa i nazvao jednog prijatelja koji je na sliènoj deredži. Rekao sam mu da sam malo prije sreo jednu tako obiènu ženu, bosansku ženu, koja izgleda izrazito ordinarno, a po onome što ona jeste i po onome što radi – rijeè je o izrazito neobiènoj ženi. Jer, za naše prilike uobièajene su teme lopovluka, prevara, kraða, ubistava, nasilnih umiranja, propadanja itd., a ovo je jedna izrazito neobièna tema, kada se stvari posmatraju iz tog medijskog i društveno-politièkog diskursa.
Ali, jedno je bitno u ovoj prièi, barem za mene, jer ponovo sam dobio odgovor na pitanje kako ovaj narod uopæe opstaje u moru ovog crnila i svih tih ružnih i zlogukih stvari koje mu se dogaðaju i koje mu se serviraju.
Ovo je jedan od odgovora, zašto i kako opstaje. Jer, ne èini narod narodom politika koja mu se nameæe, nisu to samo ni institucije koje su državne, nacionalne, kulturne i druge prirode, narod, prije i povrh svega, èine osviješæeni pojedinci, oni mali ljudi, koje plaho ne zanima ta crna politika niti statistika, koji znaju svoj posao i svoju misiju, a da im se ne mora ništa ni govoriti. Ti pojedinci žive i rade kao pèele, kao mravi, po instinktu i intuiciji, èine stvari u tim svojim sitnim koracima koje su egzistencijalne i nema te politike niti tendencije koja bi to mogla uništiti i zatrti.
Ovo je bila prièa o tome, o mom narodu, koji opstaje u burnim vremenima i nesigurnim podruèjima. Lejla S. je njegov najbolji uzorak. Ona je kao naš narod, neprimjetna, sitna, tiha, odluèna, veæ dovoljno iskusna da zna šta joj valja raditi. Ona u toj svojoj neprimjetnosti pravi džamiju, sama od sebe, u ime Allaha, za hajr svoje majke, a na korist svih.
Ovaj je narod dobar narod, poèinjem (ponovno) vjerovati, jer bolji dokaz od ovoga mi ne treba. Mi æemo opstati, ako Bog da, u Božijem zadovoljstvu.
Hej, ljudi moji, žena bosanska, sama od sebe i sama po sebi – pravi džamiju.
Nije šala.
Piše: Muhamed Veliæ
|
