citat:

---

Trucker wrote:




Izvini,do mene je Stvarno izvini

---

Haj, kad ovdje chataju/muhabete o nekom vidu sta i kako, a kako sam ja taj famozni ''dijasporas'.I kako sam na forumu ovome vec 5 godina a nisam bana dobio.Zivim u dijaspori oko 12 godina.Imam sad 32 godine.Mladost sam proveo u Bosni.Prva 3 mjeseca na dijalizi koze, jer eto.Imao sam nekih neprilika kad sam rodjen.Ali, evo ponekad sad i jos vise.Skoro pola zivota sam proveo van Bosne.Onog dana kada sam se spakovao, rekli su mi da cu vidjeti kucu ponovo za 7 dana.Nisam vidio kucu ima vise od 17 godina i ne zelim da je gledam.Jer ljudi koji su me protjerali su uzeli nasilnu vlast u mojoj opcini i moju kucu, pobili mi rodjake, ubili psa moje tetke, nabili mi pola rodbine u Omarsku i da kazem, kako je.Osjecam se ogorcen na nasu vladu, kako ne pomaze povratnicima, i kako se gleda interes, i ciji guz je deblji.Smeta mi jednostavno, sto danas i za 3-5 godina Bosnjaka ce biti ni za lijeka u tzv cetnitetu, jer silni pobijeni i poklani, medju njima i moja dva rodjaka.Se nece vise vratiti.A, danas neki izgleda u Sarajevu stvarno meni daju u obzir i na vid,da sam ja rodjen u Srbiji(Banja Luci).Osjecam se kao da i jesam, u ovakvoj politici


Dijaspora, je takva.Meni ne godi.Smeta mi dosta.Zene su hladne.Jela i nisu dobra.Sta ja imam.Impresionirati neku zenu.Amerikanku.Boze.Gade mi se nekad tolike zene ovdje, volio bih da sam peder/derpe,da budem politicki korektan.Okruzen sam budalama


Svaki put moram spelovati svoje ime.Boze, ponekad mi to toliko ide na zivce.Da se ja zovem Semsudin ili Mehmedalija, pa da neki Amerikanac/nka ne zna moje ime.Ali, moje ime je Anes i ja svaki put moram da im ime spelujem.Pola Amerikanaca su glupi kao mrak, ili mracna noc.Middle class is a fraud here.Postoje samo well to do, poor who get by, and dirt poor ovdje.Nista manje a ni vise.Ko ima kucu ili stan, izadje ga bogatstvo placati rezije i struju pa nadalje.A, ko nema, i renta.Pa, isto mu dodje.Skola je takva, mandatorna za osnovne.Ima nekih i bez srednje skole u Americi, neki nemaju posla a imaju 3 diplome na faksu ;hanka .A, neki.Neki samo pricaju i sanjaju.Ponekad bih volio da sam u Bosni.Ali, sta cu.Ne volim politicku situaciju, da Bosnjaci imaju nekog Mehmeda Spahu.Ovo je kriminal, sto ja potomak Bosanskog bega i vladara Humske zemlje za Otomana, sastavljam kraj s krajem


Dva moja rodjaka su sanjala Bosnu svaki dan.I svaki dan, su sve vise i vise bili u Bosni.Oba su sanjala Bosnu i sanjala.I oba su u snu umrli, i zavrsili su.Jedan u Bosni na tabutu, a drugi sahranjen u dijaspori.Ipak, povratak je dobar.Pod zemljom ili nad zemljom.Svima nam se pise isto stanje, ali u zagradi ce se mjenjati stanje.Nekom prije grah padne, a nekom malo kasnije.A, obicni smrtnici su tu da sanjare o necem vecem i boljem, o nekoj idealnoj viziji izgubljenog raja od Miltona, i gledaju svaki dan, kako da prodju zapazeno ili nezapazeno kroz ovaj teski zivot, ponekad pun sumora i propasti, bez nade i zelje, bez potrage za bolje sutra, koje svakim danim biva praznije i praznije.A, sta cu.


Onda se malo zazelim Bosne.Volio bih da zadnje dane zivota provedem u Igalu, jednom malom gradicu Boke Kotorske, gdje su moji pretci vladali tim krajem za Otomanske vlasti, dok nisu pobijeni, kao moj cukundida.I da na kraju, makar kazem svima, da prkosim sebi i svijetu i ostalim, ponosan, da im kazem da se vracam, pa u inat i da sam jedini Bosnjak tamo, i kazem.Niste nas sve pobili, ima nas jos vise, i bit ce nas.Nece moci ove noci.Pa, da mi je tamo zadnje dane ili sate da prozivim ne bi zalio ni da umrem.Kad, pa sad.


Malo sam se raspricao.Ne slusam narodnjake, gade mi se.Uzas mi je turbofolk.Pa, ne propustam skoro pa nista

citat:

---

Jack wrote:


Malo sam se raspricao.Ne slusam narodnjake, gade mi se.Uzas mi je turbofolk.Pa, ne propustam skoro pa nista

---

Da vas pozdravim prije svega, ja sam ovdje nova
Sta ja imam ovdje, a u Bosni mi fali? Do ovog ljeta stvarno sam mislila da nemam nista, da sam na totalnom gubitku i pocesto sam samu sebe zalila. Iz Bosne sam otisla 2000-te u pratnji muza i trogidisnje kcerkice. Ovdje tj. u USA dobili smo hvala bogu i zdravog djecaka. Punih 9 godina nismo isli u posjet Bosni, ali smo duhom totalno bili vezani za nju, ne znam ko vise, ja ili muz. Djeci smo pricali o ratu... muz je pogotovo imao o cemu da prica na tu temu. Bio je prvoborac, ranjen u Hrasnici, uvijk na celu interventne jedinice. Pricali smo im o Bosankim ljepotama, rijekama i planinama, o hrani, o obicajima, o ljudima...Ja sam punih 9 god iz noci u noc sanjala Bosnu. Silno smo se zelili vratiti i radili smo na tome...na kraju i nismo otisli iz Bosne s` namjerom da se nikad ne vratimo vise.
I napokon ove godine, preciznije ljetos se vratismo. Ali na nase veliko razocarenje dole vise nista nije bilo onako kako smo mi to zamisljali. Tu smo tek shvatili sta ustvari ovdje imamo. Pokusat cu ispricati ono sto sam ja zapazala u Bosni od onog trena kada sam stala na Bosansko tlo...Na aeredromu sam zapazila uzasno uprasene aute. Iz pristojnosti nisam pitala nista o tome, i dobro je da nisam jer sam do kuce i sama skontala da je do puteva. Od 6 auta, koliko je doslo pred nas, ni jedan nije imao klimu. Djeca su do kuce nekoliko puta presjedala iz auta u autu sve u nadi da ce ovo drugo biti bar malo hladnije. Kad vise nisu mogli podnijeti toplotu, stali smo ispred neke prodavnice da kupimo hladnu vodu, ali hladno nista nasli nismo. Bila je to tolko mala trgovina, ljudi se cesali jedni od druge u mimohodu..cudilo me sto niko nikome ne govori oprosti, izvini, molim te...pa ni zena s` kase nas nije ni pozdravila ni odpozdravila, a racun nam nije urucila u ruke, vec ga je bacila ispred nas. Ja sam bila sokirana prvi dan i gledala sam u lica ljudi koji su bili sa mnom i nisam primjetila da ih je to naljutilo. Tek kasnije sam skontala da je takvo ponasanje svakidasnjica u Bosni.
Drugi dan svog boravka dole, izasla sam u carsiju [inace se radi o jednom malom gradicu u srednjoj Bosni] da sredim neke stvari i izmedju ostalog da upisem djecu u skolu. Sad je carsija bila tako mala i toliko tijesna, cudila sam se kako ljudi zive tu. Za autima se dizala prasina. Male trgovine smjestene u centru bile su sve redom otvorene. Trgovci su ispred nji iznosili dio robe i valjda tako dobijali bar malo slobodnog prostora unutra. Gledala sam i kad se pas lutalica privukao jedoj trgovini i zapiskio vrecu kupusa.Bio je to pazarni dan, a kako pijacari ne placaju uredno porez, policija ih je rastjerala. Pijaca se razbila a pijacari se nisu predavali vec su se zavukli po kojekavim coskovima, najvise je ostalo cigana s rabljenim stvarima.
Taj sam dan prvo otisla da razmijem $$.U banci sam dosla na red za 40 min. Tu ustvari i nije bilo reda, ljudi su stajali u grupi, kad im dosadi izlaze vani i ponovo se vracaju. Dvoumila sam se iza koga ustvari da stanem. Da li da pustim ispred sebe onog sto je upravo na vrata usao, ili da ga nepustim...mogu ga nepustiti ali sta ako je on vec bio u grupi, pa izasao vani da se malo ohladi jer unutra nema klime!?
Nakon banke odlazim u postu, gdje je jos gore vec u banci. Reda nema i ljudi hodaju od saltera do saltera. Cekala sam nekih 30 min. kad rekose - pauza. Svi smo napustili postu, ja strasno zaprepastena - zar je moguce da se posta zakljuca usred bjela dana...u normalnom svijetu jedni idu na pauzu dok drugi ostaju da rade i tako na smjene.
Nakon toga odem u skolu i tu me je cekalo jos vece iznenadjenje. Zena u kancelariji s cigarom, pepeljara pred njom puna pikavaca, pored pepeljare jogurt i burek. Noge su mi klecale..Boze gdje sam to ja!Ako je ovako u obrazovnim ustanovama, sta se moze na drugim mjestima ocekivati.Sta ce sad misliti moja kcerkica koja sad ima 12 god. koja je extra dobra ucenica...Pa mi 9 god. nismo vidjeli da neko zvace zvaku za vrijeme rada a vidi sad ovo... Nakon zadimljene kancelarije, otisli smo ragledati skolu. Nije ni po cemu nalikovala na skole koje je pohadjala u USA. Pitala sam se da li je isto ovako lose izgledala i kad sam ja isla u nju. Brat mi kaze da su je renovirali,a u njoj je sve staro i propalo...kakva li je boze mili bila prije renoviranja. Dok smo hodale hodnikom za nama je iz sveg glasa vikala cistacica - vracajte se, nanosite mi po skoli. I napustila sam skolu, nije da sam se prepala cistacice vec sam se bojala reakcije svog djeteta. Nakon skole odlazim u samopslugu u centru grada, kazu za nju da najbolje posluje u gradu. Meni je untra sve, bash svaka stav uprasena. I ne bila kad su vrata po vas cijeli dan otvorena a onolika prasina za autima ide. Na kasi me zaposleno lice nije pozdravilo, vec je psovao majku nekom policajcu sto mu je dao ticket za parkiranje na pogresnom mjestu. Nakon sto smo izasle iz samoposluge kcerka mi baci glavu na grudi, zajeca i kaze - mama hocu kuci, hocu nasoj kuci u Americi. I ja sam plakala. Tek smo drugi dan u Bosni a toliko losih stvari smo vidjeli. Drugi dan sam znala da tu nece ici.
I svaki naredni dan nalikovao je na prva dva. Gdje god da sam dosla u postu, u opstinu, u policiju ma bilo gdje, svugdje sam zaticala samo njihove nervozna radnike. Na njihovim licima cinilo mi se samo da cekaju 'zrtvu', nekog na koga ce istresti svoj bijes. I bilo sto da sam zvala svi ti se jave samo sa - hallo. Nisam mogla vjerovati da ti se iz opstine jave samo sa hallo, ili iz poste...da ti spuste slusalicu bez ikakvog pozdrava, da ti je spuste i prije nego sto ih insan i pita uopste sve ono sto je naumio. Da na kasi zovnu da ispred tebe prodje kupac koji stoji iza tebe zato sto on ima manje robe od tebe, da u nekim trgovinama nemozes prici vocu jer se toliko musica nakupilo oko njega...recimo da sam to zapazila u jednoj od najvecih trgovina u BiH - Fis Vitez. Sta se onda treba cuditi ovim manjim.
Nisam se mogla nacuditi da policija nemrda kad u moje auto udari pijani vozac i to ispred njihove zgrade. Da mi je neko pricao nebi vjerovala koliko je smeca u rijekama, od flasa s ukisnutim mlijekom do djecijih iskoristenih pampersa. Koliko je smeca uopste svugdje, pored puteva nema kakve odpadi nema. Koliko raja pije i koliko ne preza ni od koga da u totalno alkoholiziranom stanju sjedne za volan. Koliko vozaci ne respektuju pjesake na cesti. Od auta treba bjezi ko od vraga. Gledala sam jednom kako 3 djevojcice s` ruksakovima stoje najmanje 7-8 minuta i kako im niko stati nece da predju cestu.
Gledala sam kako mi babo ode doktoru a ovi mu u domu zdravlja kazu - doktor radi od 2 sata. Sutradan ode poslijepodne, a ovi mi kazu dokor je danas radio do podne. Vozila sam i u autobusu sa djacima. Djeca se katastofalno ponasaju, da vam pricam ovdje o tome necu, mozda mi nebiste ni vjerovali, pa u to cak ni moj muz nije mogao vjerovati. Iznenadjena sam bila i time koliko ljudi pusi. Sjedi nas 12-ero, od toga 10-ero pusi. Nema ventilacije, dnevni boravci mali, u istim borave i djeca, bebe...i nikog za to nimalo ne grize savjest. Skupljala sam smece pored cesmi podignutih u ime nekih odredjenih sehida, i bila sam im smijesna zbog toga. Pogadjalo me sto je sve onako kako jeste i pogadjalo me to sto kad pokusam nekome reci da to nije nimalo ok, ljudi vide u meni neku budalu. Gledaju me cudno majke kad im kazem da djecaci u autobusu stipaju djevojcice, gledaju me cudno...kao sta ja to njima pricam! Iznenadjena sam bila koliko je gledana televizija DM, te spanske sapunice. I da je sve veci broj zena koje konzumiraju alkohol. Da djeca piju i puse i psuju. Da su oba roditelja bez stalnog posla i da im opet djeca i kompletan zivot njhov izmaknu kontroli. Gledala sam i nisam se mogla nacuditi. I toliko, toliko jos toga ima zbog cega nisam zeljela ostati dole, jer mi se sad Bosna cini kao jedna totalno nezdrava sredina. Vratili smo se nakon 3 mjeseca provedenih dole. Nekako sam mirnija sad... ne sanjam Bosnu vise...ne vuce me nesto ko ranije. Kad se samo sjetim da u poslednje tri godine nije ni jedan dan prosao a da nisam otvorila Dnevni Avaz i jos par sajtova na kojima sam se mogla informisati o desavanjima u BiH . Od kako sam se vratila nisam ga otvorila vise ni jednom. America nije sjajna, ni ovdje sigurno necu biti besprijekorno sretna, ali znam da mi je bolje vec sto bi dole ikad moglo biti... I ko da gledam da ce biti vas koji cete burno reagovati, ali ja shvatam vas koji ste zivot prozivjeli dole, vi drugaciji zivot niste isprobali, i meni Bosna nije imala konkurencije dok nisam i nesto drugo okusila.

I jednostavno jedna prijateljska i zaista od srca poruka svima vama koji planirate uskoro da se vratite - OSTAVITE ZA SOBOM ODSKRINUTA VRATA.

Ovoj cu @navici ,odgovorit poslije Bajrama,jer sad stvarno nebih neke ruzne rijeci da upotrebljavam...

citat:

---

KlOn wrote:
Ovoj cu @navici ,odgovorit poslije Bajrama,jer sad stvarno nebih neke ruzne rijeci da upotrebljavam...

---

Izvini ,ja sam zaboravio da si ti zivjela punih 9 godina ,hej punih 9 godina u Americi ,zaboravio sam da si spavala kao princeza na zrnu graska na devet yogi duseka ,zaboravih da u americi nema prasine po autima ,zaboravih da u americi nema auta bez klime,nema musica po vocu itd itd ,sta hoces ti nama da kazes ovde ,da si dobila amneziju kad si otisla u ameriku i sad kad si se vratila sve si nesto iznenadjena i nemozes da vjerujes da ti se to desava ,pa ovaj forum ima metar Bosanaca koji se javljaju iz USA ,evo samo cekam da se oni oglase kako ono kazu ,opanak se popapucio ili?

Nek si se ti opet docepala Amerike ,bas mi je drago zbog tebe!

[Edited by KlOn on 27-11-2009 at 05:09 GMT]

citat:

---

navika wrote:
Da vas pozdravim prije svega, ja sam ovdje nova
Sta ja imam ovdje, a u Bosni mi fali? Do ovog ljeta stvarno sam mislila da nemam nista, da sam na totalnom gubitku i pocesto sam samu sebe zalila. Iz Bosne sam otisla 2000-te u pratnji muza i trogidisnje kcerkice. Ovdje tj. u USA dobili smo hvala bogu i zdravog djecaka. Punih 9 godina nismo isli u posjet Bosni, ali smo duhom totalno bili vezani za nju, ne znam ko vise, ja ili muz. Djeci smo pricali o ratu... muz je pogotovo imao o cemu da prica na tu temu. Bio je prvoborac, ranjen u Hrasnici, uvijk na celu interventne jedinice. Pricali smo im o Bosankim ljepotama, rijekama i planinama, o hrani, o obicajima, o ljudima...Ja sam punih 9 god iz noci u noc sanjala Bosnu. Silno smo se zelili vratiti i radili smo na tome...na kraju i nismo otisli iz Bosne s` namjerom da se nikad ne vratimo vise.
I napokon ove godine, preciznije ljetos se vratismo. Ali na nase veliko razocarenje dole vise nista nije bilo onako kako smo mi to zamisljali. Tu smo tek shvatili sta ustvari ovdje imamo. Pokusat cu ispricati ono sto sam ja zapazala u Bosni od onog trena kada sam stala na Bosansko tlo...Na aeredromu sam zapazila uzasno uprasene aute. Iz pristojnosti nisam pitala nista o tome, i dobro je da nisam jer sam do kuce i sama skontala da je do puteva. Od 6 auta, koliko je doslo pred nas, ni jedan nije imao klimu. Djeca su do kuce nekoliko puta presjedala iz auta u autu sve u nadi da ce ovo drugo biti bar malo hladnije. Kad vise nisu mogli podnijeti toplotu, stali smo ispred neke prodavnice da kupimo hladnu vodu, ali hladno nista nasli nismo. Bila je to tolko mala trgovina, ljudi se cesali jedni od druge u mimohodu..cudilo me sto niko nikome ne govori oprosti, izvini, molim te...pa ni zena s` kase nas nije ni pozdravila ni odpozdravila, a racun nam nije urucila u ruke, vec ga je bacila ispred nas. Ja sam bila sokirana prvi dan i gledala sam u lica ljudi koji su bili sa mnom i nisam primjetila da ih je to naljutilo. Tek kasnije sam skontala da je takvo ponasanje svakidasnjica u Bosni.
Drugi dan svog boravka dole, izasla sam u carsiju [inace se radi o jednom malom gradicu u srednjoj Bosni] da sredim neke stvari i izmedju ostalog da upisem djecu u skolu. Sad je carsija bila tako mala i toliko tijesna, cudila sam se kako ljudi zive tu. Za autima se dizala prasina. Male trgovine smjestene u centru bile su sve redom otvorene. Trgovci su ispred nji iznosili dio robe i valjda tako dobijali bar malo slobodnog prostora unutra. Gledala sam i kad se pas lutalica privukao jedoj trgovini i zapiskio vrecu kupusa.Bio je to pazarni dan, a kako pijacari ne placaju uredno porez, policija ih je rastjerala. Pijaca se razbila a pijacari se nisu predavali vec su se zavukli po kojekavim coskovima, najvise je ostalo cigana s rabljenim stvarima.
Taj sam dan prvo otisla da razmijem $$.U banci sam dosla na red za 40 min. Tu ustvari i nije bilo reda, ljudi su stajali u grupi, kad im dosadi izlaze vani i ponovo se vracaju. Dvoumila sam se iza koga ustvari da stanem. Da li da pustim ispred sebe onog sto je upravo na vrata usao, ili da ga nepustim...mogu ga nepustiti ali sta ako je on vec bio u grupi, pa izasao vani da se malo ohladi jer unutra nema klime!?
Nakon banke odlazim u postu, gdje je jos gore vec u banci. Reda nema i ljudi hodaju od saltera do saltera. Cekala sam nekih 30 min. kad rekose - pauza. Svi smo napustili postu, ja strasno zaprepastena - zar je moguce da se posta zakljuca usred bjela dana...u normalnom svijetu jedni idu na pauzu dok drugi ostaju da rade i tako na smjene.
Nakon toga odem u skolu i tu me je cekalo jos vece iznenadjenje. Zena u kancelariji s cigarom, pepeljara pred njom puna pikavaca, pored pepeljare jogurt i burek. Noge su mi klecale..Boze gdje sam to ja!Ako je ovako u obrazovnim ustanovama, sta se moze na drugim mjestima ocekivati.Sta ce sad misliti moja kcerkica koja sad ima 12 god. koja je extra dobra ucenica...Pa mi 9 god. nismo vidjeli da neko zvace zvaku za vrijeme rada a vidi sad ovo... Nakon zadimljene kancelarije, otisli smo ragledati skolu. Nije ni po cemu nalikovala na skole koje je pohadjala u USA. Pitala sam se da li je isto ovako lose izgledala i kad sam ja isla u nju. Brat mi kaze da su je renovirali,a u njoj je sve staro i propalo...kakva li je boze mili bila prije renoviranja. Dok smo hodale hodnikom za nama je iz sveg glasa vikala cistacica - vracajte se, nanosite mi po skoli. I napustila sam skolu, nije da sam se prepala cistacice vec sam se bojala reakcije svog djeteta. Nakon skole odlazim u samopslugu u centru grada, kazu za nju da najbolje posluje u gradu. Meni je untra sve, bash svaka stav uprasena. I ne bila kad su vrata po vas cijeli dan otvorena a onolika prasina za autima ide. Na kasi me zaposleno lice nije pozdravilo, vec je psovao majku nekom policajcu sto mu je dao ticket za parkiranje na pogresnom mjestu. Nakon sto smo izasle iz samoposluge kcerka mi baci glavu na grudi, zajeca i kaze - mama hocu kuci, hocu nasoj kuci u Americi. I ja sam plakala. Tek smo drugi dan u Bosni a toliko losih stvari smo vidjeli. Drugi dan sam znala da tu nece ici.
I svaki naredni dan nalikovao je na prva dva. Gdje god da sam dosla u postu, u opstinu, u policiju ma bilo gdje, svugdje sam zaticala samo njihove nervozna radnike. Na njihovim licima cinilo mi se samo da cekaju 'zrtvu', nekog na koga ce istresti svoj bijes. I bilo sto da sam zvala svi ti se jave samo sa - hallo. Nisam mogla vjerovati da ti se iz opstine jave samo sa hallo, ili iz poste...da ti spuste slusalicu bez ikakvog pozdrava, da ti je spuste i prije nego sto ih insan i pita uopste sve ono sto je naumio. Da na kasi zovnu da ispred tebe prodje kupac koji stoji iza tebe zato sto on ima manje robe od tebe, da u nekim trgovinama nemozes prici vocu jer se toliko musica nakupilo oko njega...recimo da sam to zapazila u jednoj od najvecih trgovina u BiH - Fis Vitez. Sta se onda treba cuditi ovim manjim.
Nisam se mogla nacuditi da policija nemrda kad u moje auto udari pijani vozac i to ispred njihove zgrade. Da mi je neko pricao nebi vjerovala koliko je smeca u rijekama, od flasa s ukisnutim mlijekom do djecijih iskoristenih pampersa. Koliko je smeca uopste svugdje, pored puteva nema kakve odpadi nema. Koliko raja pije i koliko ne preza ni od koga da u totalno alkoholiziranom stanju sjedne za volan. Koliko vozaci ne respektuju pjesake na cesti. Od auta treba bjezi ko od vraga. Gledala sam jednom kako 3 djevojcice s` ruksakovima stoje najmanje 7-8 minuta i kako im niko stati nece da predju cestu.
Gledala sam kako mi babo ode doktoru a ovi mu u domu zdravlja kazu - doktor radi od 2 sata. Sutradan ode poslijepodne, a ovi mi kazu dokor je danas radio do podne. Vozila sam i u autobusu sa djacima. Djeca se katastofalno ponasaju, da vam pricam ovdje o tome necu, mozda mi nebiste ni vjerovali, pa u to cak ni moj muz nije mogao vjerovati. Iznenadjena sam bila i time koliko ljudi pusi. Sjedi nas 12-ero, od toga 10-ero pusi. Nema ventilacije, dnevni boravci mali, u istim borave i djeca, bebe...i nikog za to nimalo ne grize savjest. Skupljala sam smece pored cesmi podignutih u ime nekih odredjenih sehida, i bila sam im smijesna zbog toga. Pogadjalo me sto je sve onako kako jeste i pogadjalo me to sto kad pokusam nekome reci da to nije nimalo ok, ljudi vide u meni neku budalu. Gledaju me cudno majke kad im kazem da djecaci u autobusu stipaju djevojcice, gledaju me cudno...kao sta ja to njima pricam! Iznenadjena sam bila koliko je gledana televizija DM, te spanske sapunice. I da je sve veci broj zena koje konzumiraju alkohol. Da djeca piju i puse i psuju. Da su oba roditelja bez stalnog posla i da im opet djeca i kompletan zivot njhov izmaknu kontroli. Gledala sam i nisam se mogla nacuditi. I toliko, toliko jos toga ima zbog cega nisam zeljela ostati dole, jer mi se sad Bosna cini kao jedna totalno nezdrava sredina. Vratili smo se nakon 3 mjeseca provedenih dole. Nekako sam mirnija sad... ne sanjam Bosnu vise...ne vuce me nesto ko ranije. Kad se samo sjetim da u poslednje tri godine nije ni jedan dan prosao a da nisam otvorila Dnevni Avaz i jos par sajtova na kojima sam se mogla informisati o desavanjima u BiH . Od kako sam se vratila nisam ga otvorila vise ni jednom. America nije sjajna, ni ovdje sigurno necu biti besprijekorno sretna, ali znam da mi je bolje vec sto bi dole ikad moglo biti... I ko da gledam da ce biti vas koji cete burno reagovati, ali ja shvatam vas koji ste zivot prozivjeli dole, vi drugaciji zivot niste isprobali, i meni Bosna nije imala konkurencije dok nisam i nesto drugo okusila.

I jednostavno jedna prijateljska i zaista od srca poruka svima vama koji planirate uskoro da se vratite - OSTAVITE ZA SOBOM ODSKRINUTA VRATA.

---

[Edited by Bosniacus on 11-12-2009 at 06:29 GMT]

citat:

---

navika wrote:
Da vas pozdravim prije svega, ja sam ovdje nova
Sta ja imam ovdje, a u Bosni mi fali? Do ovog ljeta stvarno sam mislila da nemam nista, da sam na totalnom gubitku i pocesto sam samu sebe zalila. Iz Bosne sam otisla 2000-te u pratnji muza i trogidisnje kcerkice. Ovdje tj. u USA dobili smo hvala bogu i zdravog djecaka. Punih 9 godina nismo isli u posjet Bosni, ali smo duhom totalno bili vezani za nju, ne znam ko vise, ja ili muz. Djeci smo pricali o ratu... muz je pogotovo imao o cemu da prica na tu temu. Bio je prvoborac, ranjen u Hrasnici, uvijk na celu interventne jedinice. Pricali smo im o Bosankim ljepotama, rijekama i planinama, o hrani, o obicajima, o ljudima...Ja sam punih 9 god iz noci u noc sanjala Bosnu. Silno smo se zelili vratiti i radili smo na tome...na kraju i nismo otisli iz Bosne s` namjerom da se nikad ne vratimo vise.
I napokon ove godine, preciznije ljetos se vratismo. Ali na nase veliko razocarenje dole vise nista nije bilo onako kako smo mi to zamisljali. Tu smo tek shvatili sta ustvari ovdje imamo. Pokusat cu ispricati ono sto sam ja zapazala u Bosni od onog trena kada sam stala na Bosansko tlo...Na aeredromu sam zapazila uzasno uprasene aute. Iz pristojnosti nisam pitala nista o tome, i dobro je da nisam jer sam do kuce i sama skontala da je do puteva. Od 6 auta, koliko je doslo pred nas, ni jedan nije imao klimu. Djeca su do kuce nekoliko puta presjedala iz auta u autu sve u nadi da ce ovo drugo biti bar malo hladnije. Kad vise nisu mogli podnijeti toplotu, stali smo ispred neke prodavnice da kupimo hladnu vodu, ali hladno nista nasli nismo. Bila je to tolko mala trgovina, ljudi se cesali jedni od druge u mimohodu..cudilo me sto niko nikome ne govori oprosti, izvini, molim te...pa ni zena s` kase nas nije ni pozdravila ni odpozdravila, a racun nam nije urucila u ruke, vec ga je bacila ispred nas. Ja sam bila sokirana prvi dan i gledala sam u lica ljudi koji su bili sa mnom i nisam primjetila da ih je to naljutilo. Tek kasnije sam skontala da je takvo ponasanje svakidasnjica u Bosni.
Drugi dan svog boravka dole, izasla sam u carsiju [inace se radi o jednom malom gradicu u srednjoj Bosni] da sredim neke stvari i izmedju ostalog da upisem djecu u skolu. Sad je carsija bila tako mala i toliko tijesna, cudila sam se kako ljudi zive tu. Za autima se dizala prasina. Male trgovine smjestene u centru bile su sve redom otvorene. Trgovci su ispred nji iznosili dio robe i valjda tako dobijali bar malo slobodnog prostora unutra. Gledala sam i kad se pas lutalica privukao jedoj trgovini i zapiskio vrecu kupusa.Bio je to pazarni dan, a kako pijacari ne placaju uredno porez, policija ih je rastjerala. Pijaca se razbila a pijacari se nisu predavali vec su se zavukli po kojekavim coskovima, najvise je ostalo cigana s rabljenim stvarima.
Taj sam dan prvo otisla da razmijem $$.U banci sam dosla na red za 40 min. Tu ustvari i nije bilo reda, ljudi su stajali u grupi, kad im dosadi izlaze vani i ponovo se vracaju. Dvoumila sam se iza koga ustvari da stanem. Da li da pustim ispred sebe onog sto je upravo na vrata usao, ili da ga nepustim...mogu ga nepustiti ali sta ako je on vec bio u grupi, pa izasao vani da se malo ohladi jer unutra nema klime!?
Nakon banke odlazim u postu, gdje je jos gore vec u banci. Reda nema i ljudi hodaju od saltera do saltera. Cekala sam nekih 30 min. kad rekose - pauza. Svi smo napustili postu, ja strasno zaprepastena - zar je moguce da se posta zakljuca usred bjela dana...u normalnom svijetu jedni idu na pauzu dok drugi ostaju da rade i tako na smjene.
Nakon toga odem u skolu i tu me je cekalo jos vece iznenadjenje. Zena u kancelariji s cigarom, pepeljara pred njom puna pikavaca, pored pepeljare jogurt i burek. Noge su mi klecale..Boze gdje sam to ja!Ako je ovako u obrazovnim ustanovama, sta se moze na drugim mjestima ocekivati.Sta ce sad misliti moja kcerkica koja sad ima 12 god. koja je extra dobra ucenica...Pa mi 9 god. nismo vidjeli da neko zvace zvaku za vrijeme rada a vidi sad ovo... Nakon zadimljene kancelarije, otisli smo ragledati skolu. Nije ni po cemu nalikovala na skole koje je pohadjala u USA. Pitala sam se da li je isto ovako lose izgledala i kad sam ja isla u nju. Brat mi kaze da su je renovirali,a u njoj je sve staro i propalo...kakva li je boze mili bila prije renoviranja. Dok smo hodale hodnikom za nama je iz sveg glasa vikala cistacica - vracajte se, nanosite mi po skoli. I napustila sam skolu, nije da sam se prepala cistacice vec sam se bojala reakcije svog djeteta. Nakon skole odlazim u samopslugu u centru grada, kazu za nju da najbolje posluje u gradu. Meni je untra sve, bash svaka stav uprasena. I ne bila kad su vrata po vas cijeli dan otvorena a onolika prasina za autima ide. Na kasi me zaposleno lice nije pozdravilo, vec je psovao majku nekom policajcu sto mu je dao ticket za parkiranje na pogresnom mjestu. Nakon sto smo izasle iz samoposluge kcerka mi baci glavu na grudi, zajeca i kaze - mama hocu kuci, hocu nasoj kuci u Americi. I ja sam plakala. Tek smo drugi dan u Bosni a toliko losih stvari smo vidjeli. Drugi dan sam znala da tu nece ici.
I svaki naredni dan nalikovao je na prva dva. Gdje god da sam dosla u postu, u opstinu, u policiju ma bilo gdje, svugdje sam zaticala samo njihove nervozna radnike. Na njihovim licima cinilo mi se samo da cekaju 'zrtvu', nekog na koga ce istresti svoj bijes. I bilo sto da sam zvala svi ti se jave samo sa - hallo. Nisam mogla vjerovati da ti se iz opstine jave samo sa hallo, ili iz poste...da ti spuste slusalicu bez ikakvog pozdrava, da ti je spuste i prije nego sto ih insan i pita uopste sve ono sto je naumio. Da na kasi zovnu da ispred tebe prodje kupac koji stoji iza tebe zato sto on ima manje robe od tebe, da u nekim trgovinama nemozes prici vocu jer se toliko musica nakupilo oko njega...recimo da sam to zapazila u jednoj od najvecih trgovina u BiH - Fis Vitez. Sta se onda treba cuditi ovim manjim.
Nisam se mogla nacuditi da policija nemrda kad u moje auto udari pijani vozac i to ispred njihove zgrade. Da mi je neko pricao nebi vjerovala koliko je smeca u rijekama, od flasa s ukisnutim mlijekom do djecijih iskoristenih pampersa. Koliko je smeca uopste svugdje, pored puteva nema kakve odpadi nema. Koliko raja pije i koliko ne preza ni od koga da u totalno alkoholiziranom stanju sjedne za volan. Koliko vozaci ne respektuju pjesake na cesti. Od auta treba bjezi ko od vraga. Gledala sam jednom kako 3 djevojcice s` ruksakovima stoje najmanje 7-8 minuta i kako im niko stati nece da predju cestu.
Gledala sam kako mi babo ode doktoru a ovi mu u domu zdravlja kazu - doktor radi od 2 sata. Sutradan ode poslijepodne, a ovi mi kazu dokor je danas radio do podne. Vozila sam i u autobusu sa djacima. Djeca se katastofalno ponasaju, da vam pricam ovdje o tome necu, mozda mi nebiste ni vjerovali, pa u to cak ni moj muz nije mogao vjerovati. Iznenadjena sam bila i time koliko ljudi pusi. Sjedi nas 12-ero, od toga 10-ero pusi. Nema ventilacije, dnevni boravci mali, u istim borave i djeca, bebe...i nikog za to nimalo ne grize savjest. Skupljala sam smece pored cesmi podignutih u ime nekih odredjenih sehida, i bila sam im smijesna zbog toga. Pogadjalo me sto je sve onako kako jeste i pogadjalo me to sto kad pokusam nekome reci da to nije nimalo ok, ljudi vide u meni neku budalu. Gledaju me cudno majke kad im kazem da djecaci u autobusu stipaju djevojcice, gledaju me cudno...kao sta ja to njima pricam! Iznenadjena sam bila koliko je gledana televizija DM, te spanske sapunice. I da je sve veci broj zena koje konzumiraju alkohol. Da djeca piju i puse i psuju. Da su oba roditelja bez stalnog posla i da im opet djeca i kompletan zivot njhov izmaknu kontroli. Gledala sam i nisam se mogla nacuditi. I toliko, toliko jos toga ima zbog cega nisam zeljela ostati dole, jer mi se sad Bosna cini kao jedna totalno nezdrava sredina. Vratili smo se nakon 3 mjeseca provedenih dole. Nekako sam mirnija sad... ne sanjam Bosnu vise...ne vuce me nesto ko ranije. Kad se samo sjetim da u poslednje tri godine nije ni jedan dan prosao a da nisam otvorila Dnevni Avaz i jos par sajtova na kojima sam se mogla informisati o desavanjima u BiH . Od kako sam se vratila nisam ga otvorila vise ni jednom. America nije sjajna, ni ovdje sigurno necu biti besprijekorno sretna, ali znam da mi je bolje vec sto bi dole ikad moglo biti... I ko da gledam da ce biti vas koji cete burno reagovati, ali ja shvatam vas koji ste zivot prozivjeli dole, vi drugaciji zivot niste isprobali, i meni Bosna nije imala konkurencije dok nisam i nesto drugo okusila.

I jednostavno jedna prijateljska i zaista od srca poruka svima vama koji planirate uskoro da se vratite - OSTAVITE ZA SOBOM ODSKRINUTA VRATA.

---