citat:

---

primus inter pares wrote:

ih nisi ti onda gledo red carpet na novoj...
gdje intervjuise ona sa nove dok ceka andjelinu,novniraku sa rts-a
nako dobre su obadvije,ova sa rts.a plava napucana,usne ono napumpane ma ko bomba..sta ti velim...mami
elem dje staoh?jah,
nako ona nju o flimu koju,kad ce ti ova...ovo je katastrofa,film je dno dna,bla bla,tako povrsno pokusat pricat pricu o gradjanskom ratu u bosni,pa sto onda nije pokazaala i silovane srpkinje od strane muslimana,ja glavni detalj,nije valjda da su samo muslimanke bile silovanetu je bijo kraj...misli,ideja,razuma,gledanja...


vidim ja dobre usne,nema dalje,cinizmom protiv zaborava...

[Edited by primus inter pares on 21-02-2012 at 13:03 GMT]

---

evo, neko vidjenje filma...

Kada dolazi med u zemlji krvi?

Nakon gledanja „U zemlji krvi i meda“, ostadoh sa dva pitanja u zraku: „Zar me se moralo podsjetiti?“ i „Zar se nije mogao uraditi kratkometražni igrani film?“

***


Čitala sam komentare prijatelja na Facebook-u, nakon sarajevske premijere (14. 02. 2012.), opisujući ga bolno istinitim u prikazivanju rata. Pročitala sam da su bili emotivni i da ih je duboko potresao. Tek se nekolicina „usudila“ napisati manje pohvalna mišljenja o filmu.

Nakon prvotnog razočarenja što nismo uspjeli dobiti karte za prvu tuzlansku projekciju dugoočekivanog režiserskog debija Angeline Jolie, čekala sam da vidim lokalne utiske. Vidjeh samo nekoliko komentara, a svi vrlo različiti.

Karte smo dobili tek za treću noć projekcije. Propisno sam se spremila; uz mentalne pripreme na proživljavanje ratnih užasa, u tašnu sam stavila papirne maramice i flašu vode.

Sjeli smo uz tremu koja nas je obuzela u iščekivanju nepoznatog iskustva koje ćemo doživjeti. Iz nekog razloga, stvarno nemam pojma zašto, pustih suzu na samom početku, na par rečenica na crnoj (ako se ne varam) pozadini. I dalje se pitam (sada već satima nakon projekcije), šta li je to što je pokrenulo tihi jecaj iz mene, a čak se rečenica ne mogu ni sjetiti. Valjda je to bila emotivna reakcija na sam taj, dugoočekivani, početak.

S obzirom da sam rat provela u Tuzli (koji je bio manje granatiran), moram priznati da mi je bilo teško čak i zamisliti sve užase kroz koje su prolazili ljudi u Sarajevu. Gledajući to kroz ovaj film, slušajući moje sarajevske prijatelje kako ga opisuju stvarnim, shvatila sam da ja nisam imala pojma šta se tamo dešavalo tokom rata i koliko je to sve bilo puno teže i tragičnije nego što mi to možemo i zamisliti.

Tako, kako film krenu svojim tokom, slike riječi koje sam prevodila tokom rata, uzimajući izjave od žrtava, se počeše izmjenjivati pred mojim očima. Najprije su to bili neki daleki, zamagljeni prikazi, ali sada, nakon što su se prvi utisci slegli, jednako su živi kao tada.

Sada mi odzvanjaju u glavi, donose mi ono što sam smatrala da sam uspješno ugurala u najcrnju ćeliju svoga mozga.

Izgleda mi kao je jučer bilo da sjedim u uredu preko puta žene, koja je došla sa dvije kćerke (jedna od godinu, druga od šest). Sve tri su bile u logoru Karakaj (Istočna Bosna), a ja sam prevodila ženinu izjavu UNHCR-u 1993. godine, nakon što je oslobođena.

Mislila sam da sam uspjela da zaboravim njene tužne oči i prazninu koja se u njima ogledala. Mislila sam da sam uspješno izgubila sjećanje na njenu šestogodišnju kćerku sa urezanim „4C“ na čelu, kao i onu mlađu sa istim znakom urezanim na leđima. Urezanim nožem!

Zaista sam vjerovala da sam zaboravila da su je silovali nekoliko puta dnevno, a da je i to starije djetešce prošlo kroz istu sudbinu. Šestogodišnja djevojčica – silovana!

Ali ne, nisam zaboravila ni nju, ni njene kćeri, ni sve one druge s kojima sam razgovarala tokom tog odvratnog rata. Sve se vratilo. Mračna se ćelija otključala pred prizorima s platna.

Nažalost, ratne se priče ne pričaju lako i sve je veoma drugačije kada se ispriča očima osobe koja kroz to nije prošla. Osjetila sam kako mi se srce pocijepalo kada sam shvatila šta se desilo s onom bebom u filmu. Plastična flaša vode se lomila kako sam je stiskala, svaki put sve jače, sa svakim slijedećim udarcem nogom koji je žena podnijela. Prestala sam disati na zvuk metka i klizanje beživotnog tijela niz zid. Boljelo me je.

Film, sam po sebi, nije nešto izvanredno, u tome ću se složiti sa svima koji su to već rekli. Radnja (ako pokušam da zanemarim činjenicu da mi se priča doima više nego nemogućom), je toliko spora, da sam poželjela da premotam film unaprijed, ali sam shvatila da nemam daljinski.

Pokušavajući da budem razumna i razumijevajući da je film napravljen za publiku vani, spremno sam zanemarila sadašnju etiketu na flaši pive i nedavnu reklamu koja se ukaza u po' rata, kao i zamkove na brdima oko Sarajeva i parka (ili nečeg sličnog) oko Sarajevske katedrale.

No radnja, o, Bože! Mogla je, mirne duše, isjeći 80% scena i vjerovatno bi, na kraju, imala jedan odličan film.

Nekako, (ne mogu se oduprijeti tom utisku), mi se čini da je ovaj film kombinacija Šindlerove liste, Pijanista, Remake-a i Ničije zemlje, samo sa slabom pričom.

Oni (ili ona) nisu uspjeli ovom filmu udahnuti balkanski duh.

citat:

---

Abulafija wrote:
Ono sto mene u stvari uzasava u svemu ovome, je cinjenica da danas u Tuzli imas situaciju, gdje zena (jedna vam, nisam izmislio titami, nego sto sam cuo prenosim) poslije projekcije filma, postavlja pitanje "jel ovo moguce", i onda, nakon sto je svi pogledaju sa cudjenjem, pocnu pricu o ratu, o dogadjanjima u istom, ona kaze, ne vjerujem ja to vama nista.
Mene uzasava cinjenica da ogromna vecina Srba u Srbiji i RS-u, ne vjeruje ú istinitost uzasa, koje smo prodeverali, neki manje neki vise.
Cinjenica da neko moze ne vjerovati u zlocin na Kapiji, Markalama, da ne pominjem Stupne Dolove, Srebrenice, Grabovice itd..... mene cini bijesnim i ljutim.
Ne znam, mozda sam i ja zatvoren prema "informacijama" o zlocinima nad Srbima, ali makar procitam, razmislim......

---

citat:

---

soraya wrote:

To se zove otpor suočavanju sa zločinom,sa činjenicama,sa istinom...Upravo ovaj film je samo kap u moru od tih činjenica koje se prostiru pred njihovu javnost...i onda počinje vadiona i pozivanje na "umjetniči dojam" pa "istorijske činjenice",pa "finansijski aspekt"...sjeti se da Grbavica (koja je u umjetničkom smislu meni pa savršena) nikada nije prikazana javno na teritoriji šumske,u bioskopima...Sjeti se da je Karanovićka skoro pa razapeta od strane srbijanske "patriotske" kamarile zbog uloge u Azre u "Grbavici"...Sjeti se cirkusa u srbijanskom parlamentu oko usvajanja Deklaracije o genocidu,koji se genocidom ne smije nazvati...Politika je ta koja nedozvoljava narodu da se suoči sa istinom...

---

sad procitah na depou intervju sa rudankom.

mislim,

intervju na depo.ba

u stvari, da dodam, da ne bude pogresno shvaceno. ne sumnjam ja da nas amerikanci jebu na razne nacine, ali nit' su jedini, nit' je ovo nacin kako se pise o bilo cemu, a posebno ne o ratnim strahotama. tolika doza nekulture, prostackog i nadmenog ponasanja, fuj...

nije dzabe da ja nju ne volim citat

[Edited by statebriga on 21-02-2012 at 14:00 GMT]

citat:

---

Abulafija wrote:

Nista to ba
Napravit ce to oni bolje, puno bolje....
Samo ko dozivi

---

citat:

---

Abulafija wrote:



Sjecam se.
A vrijeme prolazi.......

---

citat:

---

bdirlija wrote:


Ma jarane, vidiš ba da jedan od ovih hayvana tek o Jasenovcu film priprema. I to pet godina već.
Što neko reče, još rat s turcima nisu završili. Mene čudi kako osobe poput Mirjane Karanović i sličnih tamo izduraju.
Čisto sumnjam da ću dočekat nešto poput Lordana Zafranovića, Okupacija u 26 slika, ili kakav njegov dokumentarac o ustašama što je sastavio.
Gledam onu njegovu seriju o Tiiti gdje Jova Kapičić (đedo glumca Stefana Kapičića aka Nikša iz one serije), kojemu je Tiito mazno curu, priča kako su partizani zarobili cijeli voz hrane. Podijeliše samo lokalnom stanovništvu, jer se nije dalje moglo razvuć'. A baksuza li, bijaše to većinom muslimanski narod. Iz revolta, radi toga veliki broj srba u četnike pređe.

---

citat:

---

Abulafija wrote:



Serija je inace dobra, i meni se svidja pravo, Sinoc je bilo o Bleiburgu itd.....
Iskreno, prijatno me iznenadilo da nisu Bleiburg predstavljali kao "veliko stratiste hrvatskog naroda" nego iznijeli neke cinjenice, medjudrzavne dogovore itd., pa nek svako izvlaci svoje zakljucke.
Ustase, cetnici, nijemci bjezali ratujuci, nisu ispostovali kapitulaciju, Ruzvelt Stalin i Churchil, dogovorili predaju izdajnika i kolaboracionista drzavama iz kojih su bjezali, jos su ovi kod "nas" dobro prosli.
Kazu , jos od AVNOJ-a zapisivali zlocine po selima.
Pa ko u onoj epizodi "Taleta"..... hehehehehhehe, kurko jarani, dje cete....

A da se ne bi mi sad preseravali, pravili aman- zaman velikim ljudinama i humanistima, onda treba pomenuti i Cacu, njegove pomagace, i njihova ludjacka izivljavanja nad Sarajlijama, te mizerne kazne koje su dobili.
Ili nisu dobili.
Tek da ne bude sve crno bijelo.
Al nek svako cisti pred svojom avlijom, mada, daBogda sceri, marva smo mi svi nako ig djeneral.
Dokle god smo spremni napadati zrtvu drugog kao laz, nema od nas ljudi............

---

Filozof o filmu "U zemlji krvi i meda"
Bernard-Henri Levy: Angelina Jolie, Bosna u njenom srcu
Istaknuti Francuski filozof i pisac Bernard-Henri Levy se u kolumni za Huffington Post osvrnuo na film Angeline Jolie "U zemlji krvi i meda".

Levy zaključuje da niko nije očekivao da će jedna od najpoznatijih holivudskih glumica na planeti debitirati kao rediteljica pričom smještenom u mračni period 20. stoljeća, nepoznatim bosanskim glumcima, na jeziku nepoznatom i Amerikancima i Evropljanima.

"Rezultat je film koji je prije svega nevjerovatno istinit. Ja poznajem mjesta koja ona prikazuje. Vidio sam u stvarnom životu muškarce i žene koji nalikuju na Danijela i Ajlu, Romea i Juliju, ljubavne priče smještene u pozadinu koncentracijskih logora i užasa. A silovanja kao oružje rata, ponižavanje ljudi kroz izmučena tijela njihovih žena, to etničko čišćenje, ja sam koristio ne kao dekor već kao temu filma koji sam ja snimao u Bosni. Riječ je o dokumentarcu iz 1994. godine. Ostvarenje je bazirano na ovim tragedijama, ono je njihova rekonstrukcija skoro 20 godina poslije u mađarskim filmskim studijima, scenario, scene i sam naziv filma su nevjerovatno istiniti i vjerodostojno oslikavaju mračno nasilje koje ja, nažalost, mogu potvrditi", piše Levy.

Nadalje, filozof poznat kao jedan od prvih francuskih intelektualaca koji je pozivao na vojnu intervenciju protiv srpske vojske u Bosni i Hercegovini, piše da je film "U zemlji krvi i meda" rijetko uspješan i veoma potresan prikaz stvarnih dešavanja u vrijeme agresije na BiH.

"Angelina je bila tinejdžerka kada je rat bjesnio. Za njega je znala jedino na osnovu nejasnih rekla-kazala priča. U to vrijeme nekolicina starijih (Peter Schneider i Hans Christoph Buch u Njemačkoj; Salman Rushdie u Engleskoj; Christopher Hitchens i Susan Sontag u SAD; autor ovih redova i nekoliko drugih u Francuskoj) su strahovali da je Sarajevo zazvonilo Evropi i ponudio novi španski civilni rat 21. stoljeća, koji nije ništa manje strašan od originalnog, ona je i dalje sanjala o ulogama u Glass Shadow i Hackers. No, sada je preuzela tu ulogu, pokupila baklju, nastavila u stilu borbe, a ne kroz sadržaj da proživi ono što smo mi preživjeli i ostvarila čudo pretvarajući naše sjećanje u historiju, a to je uvijek nadmoćno kad se dogodi", stoji u Levyjevoj kolumni.

Film "U zemlji krvi i meda" je, kaže, djelomično politički angažiran.

"Film koji ne oklijeva da se bori i rizikuje kada je to potrebno i kada ga kreteni optužuju za manikeizam zbog toga što je to film koji stvari naziva pravim imenom", piše on i dodaje:

"Kad je 'U zemlji krvi i meda' prikazan u Sarajevu, noć uoči predstavljanja u Parizu, publika ga je ispratila sa suzama i odobravanjem. Normalno. Zamislite samo silovanu ženu koja je šutjela proteklih 20 godina, djecu silovanih, sada odrasle, koji svoje rođenje nose kao sramotan teret. Zamislite takvo bosansko društvo koje posmatra svoju najveću bolnu tajnu. I odjednom se javlja ta velika glumica i dama, koja je iskoristila svoj prestiž kako bi one mogle podići svoje oborene glave. Svjedočio sam sličnoj situaciji prije 40 godina u Bangladešu kada je predsjednik Mujibur Rahman, musliman, hrabro odlučio proglasiti desetke hiljada silovanih žena, koje su odbacile i vlastite porodice, heroinama nacije. Taj mutatis mutandis je gest Angeline Jolie. I to je ono što čini mračni raskoš njenog filma".
-------------------------------
i tako to drugi o nama,znas ti nas...jebo nas...