Koju posluku porati vol2

https://www.youtube.com/watch?v=aacCckyE5e4

citat:

---

klon4ti wrote:
Koju posluku porati vol2

https://www.youtube.com/watch?v=aacCckyE5e4

---

Jadi mitropolita Amfilohija zbog balkanskog kasapina

"Boli me srce što nisam mogao braniti Miloševića u Hagu"

Amfilohije tuguje zbog Milosevica FOTO: Arhiva (da ga samo vidite)

Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije izjavio je da nije mogao svjedočiti u Hagu na poziv balkanskog kasapina Slobodana Miloševića zbog stava nadležnih u Srpskoj pravoslavnoj crkvi /SPC/ da to ne bi bilo dobro za njega kao mitropolita, iako mu je, kako je rekao, srce suprotno govorilo.

Mitropolit Amfilohije rekao je ovo na opijelu Borislavu Miloševiću, bratu zločinca Slobodana Miloševića, koji je jučer sahranjen u Ljevoručkim Tuzima, između Podgorice i Kolašina.

"Moram da se ispovijedim danas. Slobodan me je iz Haga pozvao da budem njegov svjedok. Izvinio sam se, nisam mogao, iako mi je srce govorilo da to treba da ispoštujem", rekao je mitropolit crnogorsko-primorski.

"Svjedočim danas da sam trebao i morao da kažem u Hagu da oni koji su trebali da budu suđeni, i koji će biti suđeni pred Božijim sudom i sudom istorije i pravde, oni su Miloševiću sudili, a sebi presudili", rekao je mitropolit Amfilohije.

Ispovijest Amira Fidahića, potomka čuvene begovske loze iz Bijeljine

Oca 1945. ubili su mi partizani, a sina 1992. četnici!


Amir Fidahić: Sjeća se dana kad je otac uhapšen. Sjeća se svega. Kao da se dogodilo prije nekoliko sati. Otac je, priča, obukao lijepo novo odijelo, svezao kravatu, stavio fes i veli majci: "Odoh ja u čaršiju, sigurno su došli Roćko (Rodoljub Čolaković, op. a), Nedim-beg i Osmanaga Gruhonjić, pa da se s njima pozdravim".

Masovna grobnica

- Kao da ga sad gledam, mati ga isprati na vrata, a on veli: "Znaš šta sam za Roćka uradio, rekao mi je da, dok živi, nikad mi se neće moći odužiti". Izađe iz kuće u koju se više nikad nije vratio - prisjeća se u razgovoru za naš list, 81-godišnji Amir Fidahić iz Bijeljine, sin Asim-bega Fidahića kojeg su u aprilu 1945. kod bijeljinskog garnizona, u narodu poznatijeg kao Lager, strijeljali partizani.

Asim-beg Fidahić: Strijeljan na pravdi Boga

Amir i njegov otac Asim-beg potomci su čuvene loze Ali-bega Fidahića. Već nekoliko mjeseci, Amir Fidahić se nada da bi u jednoj od lociranih masovnih grobnica u krugu kasarne, mogli biti i posmrtni ostaci njegovog oca i još petnaestak poznatih bijeljinskih muslimana, kao i članova uglednih srpskih porodica.

- Roćko, koji je bio veliki prijatelj mog oca i čija je žena u ratu spašena zahvaljujući Murat-begu Pašiću i mom ocu, taj dan nije došao u Bijeljinu (znači izdao ga). Lokalni partizanski komandant Milenko Stojaković, dan ranije, saznali smo, sastavio je spisak uglednih Bijeljinaca za koje je smatrao da nisu simpatizeri tog režima, a koje treba likvidirati, i proslijedio ga egzekutorima.

Upravo dok se u Bijeljini slavilo oslobođenje, ljude sa Stojakovićevog spiska pokupili su i odveli u zatvor, a dan ili dva kasnije strijeljali kod Lagera - prisjeća se Amir Fidahić.

On danas živi u Tuzli. Priča da su ga pojedinci iz "bijeljinskih struktura", nakon što je prije nekoliko mjeseci počelo otkopavanje grobnica, telefonski kontaktirali, znajući da on o događajima iz 1945. zna dosta, kao i da zna imena mnogih strijeljanih na tom mjestu.

- Bio sam jedinac i otac me je stalno vodao sa sobom. Sjećam se dana kad je otac uhapšen i ja sam saznao gdje je zatvoren i otišao sam da ga vidim. Kad me je ugledao, kaže mi da prenesem majci da se ne sekira, da će to sve proći, te veli da mu kupim malo duhana i papira i donesem u zatvor. Odmah sam to uradio. Sutradan su ih odveli. I strijeljali - nastavlja.

Amir Fidahić nije se godinama smirio dok nije istražio ko je naredio i izvršio ubistvo njegovog oca. Zna da je Stojaković završio na Golom otoku, ali izvršioci ubistva su i dalje živjeli u Bijeljini.

Ne ponovilo se

- Nažalost, sudbinu mog oca, koji je bio i cijenjen i poštovan, kako među muslimanima tako i među Srbima u Bijeljini, 47 godina kasnije doživio je i moj sin Asim, koji je nosio djedovo ime.

Iz kuće su ga 2. aprila 1992., u papučama, izveli četnici, a potom na pravdi Boga ubili. Znam ko ga je odveo, ko je u njega pucao, znam ko je naredio ubistvo, kao i da njegov egzekutor živi u jednom selu kod Bijeljine.

Sve sam to predao tužiocima, ali kazne ni za ovaj, kao ni za zločin nad mojim ocem, nema ni do danas.

Nakon progona iz Bijeljine 1993., u taj grad više nikad nisam otišao. Ovo što živim, živim ne bih li dočekao bar jedan trenutak pravde na ovome svijetu - kazuje Fidahić.

Tijelo njegovog sina bačeno je u Drinu i voda ga je izbacila negdje kod Šapca. Identificiran je i ukopan u Tuzli.

Djelimična i zakasnjela pravda je makar to što se napokon progovorilo o ubijenim bijeljinskim begovima i njihovim komšijama Srbima u toku i poslije Drugog svjetskog rata. Hoće li se bijeljinski zločinci iz 1992. suočiti s pravdom, ostaje da se vidi.

A u već dvodecenijskom čekanju na kažnjavanje ubica njegovog sina Amir Fidahić, neumorni, inteligentni i dostojanstveni Bijeljinac, vodeći se krilaticom da što nije zapisano nije ni bilo, pisao je i zapisao sve činjenice o tome šta su preživljavali bijeljinski muslimani u posljednjih sedamdesetak godina. Da im se, kaže, sudbina Fidahića ne bi ponovila.

Greška, greška, greška...

Majka Asim-begovica: Bila hrabra i rječita žena

- Nekoliko mjeseci nakon aprilskih strijeljanja, 1945. godine, u Bijeljinu je došao Roćko. Moja rahmetli mati se spremi i pravo u njegovo sjedište. Bila je hrabra i rječita žena. Pita stražar gdje ide, a ona kaže: "Hoću Roćku". On je pita: "Koga da najavim", a ona kaže: "Najavite Asim-begovicu Fidahićku". I pustiše je. Kad je ušla u kancelariju, s vrata pita: "A što mi ubiste Asima", a Roćko se uhvatio za glavu i samo govori: "Greška, greška, greška"...

Bivši analitičar CIA-e: 'Problem na Balkanu je što su Srbi nezadovoljni sami sobom'


Nakon stoljeća političkih, društvenih i ekonomskih promjena još nisu uspjeli doći do toga da budu sretni s onim što je postignuto, a to pogađa cijelu regiju


David B. Kanin 31 godinu radio je u CIA-a kao viši analitičar, a danas je predavač međunarodnih odnosa na Fakultetu za napredne međunarodne studije Sveučilišta "John Hopkins”. Skromno kaže ne bi sebe nazvao stručnjakom za Balkan, ali stručnjakom ga i smatraju.

U razgovoru za beogradsku Politiku koji prenosi portal B92 pojasnio je koji je glavni problem južno od Save.

Srbi su najveća zajednica u tom području i sve dok su oni i Srbija nezadovoljni ništa nije riješeno. Nije riječ samo o tome da su Srbi nezadovoljni drugima, nego su nezadovoljni i sami sobom. Nakon stoljeća političkih, društvenih i ekonomskih promjena još nisu uspjeli doći do toga da budu sretni s onim što je postignuto, a to pogađa cijelu regiju, kazao je Kanin.

Južno od Save, gdje je bilo Osmansko carstvo, ništa još nije konačno, sve je još otvoreno, iako se zasad ništa ne mijenja. U svakom slučaju, ne vjerujem da je sadašnja situacija tamo trajna, verujem da će biti novih promjena, premda se ne zna koje će doći prve. Za ona područja koja su bila dio austrougarskog carstva, sve je postavljeno na svoje mjesto, uglavnom zato što su Srbi u Hrvatskoj izgubili rat. Pobjede na bojištu i dalje su važne, bez obzira na ideološke izjave koje dolaze sa Zapada. Izuzetak je Vojvodina, također nekad dio Austro-Ugarske, gde je glavno pitanje njene manje ili veće autonomije i položaja u Srbiji, koje je veoma komplicirano i za mene kao autsajdera veoma zanimljivo za praćenje, zaključio je Kanin.

Naslov je "Poucno za sve". Pa kad je tako evo jedan poucan tekst za sve a posebno za Bosnjake. Autor je dobro znani Mr. Fatmir Alispahic, koji uvijek pise o onome sto drugi Bosnjaci ne smiju, jer se boje za svoje fotelje. Gubitkom fotelje odose i primanja. Ruzno povjesno iskusvo jos uvijek nekima Bosnjacima zulja pamet, pa vele "bolje je sutiti i nista ne pisati". Ali da viodimo sta to napisa Mr. F. Alispahic.

citat:

---

Finalno ispiranje mozga

Nakon slučaja s Kapijom, i sa Hankom, uslijedilo je i obilježavanje godišnjice masakra na Markalama, kao Dana sjećanja na poginule Sarajlije. Godišnjica Markala poklopila se sa aktueliziranjem činjenica o segregaciji bošnjačke djece koja nemaju pravo da uče svoju historiju, u onoj mjeri u kojoj to mogu srpska i hrvatska djeca. Prof. dr. Enver Imamović upozorio je da se „trenutno kroz medije nameću srpski i hrvatski udžbenici koji šire neistine o BiH“, da će „naša djeca doći u situaciju da budu napadnuta tvrdnjama da nemaju državu, tvrdit će se da je nikada nije bilo, a naša nova pokoljenja prihvatit će ono što čuju sa strane od neprijatelja naše zemlje“, te zaključio da je „ovakva situacija alarmantna jer ljudi koji ne uče historiju ne znaju ko su“. Predsjednik Udruženja nastavnika historije Asmir Hasičić potvrđuje da je „u kantonima s bošnjačkom većinom nastava iz historije protjerana“. S druge strane, u krajevima sa srpskom i hrvatskom većinom, djeca imaju uobičajen broj časova historije, i to historije koja nije bosanskohercegovačka, a s obzirom na laži – ni antifašistička. Bošnjačka djeca, koja pripadaju narodu žrtvi genocida u Srebrenici, koji je preko idejne platforme Armije RBiH jedini ostao vjeran tekovinama antifašizma i jednakosti svih ljudi, eto, nemaju pravo da uče svoju časnu i čestitu historiju. Može li se takva segregacija bošnjačke djece dogoditi slučajno? Dio je to tzv. reformi u kojima su Bošnjaci ostajali bez svega što su odbranili i oslobodili u ratu, bez lektire, obrazovnih programa, medija, institucija, kako bi se stekla pozicija za finalno ispiranje bošnjačkog mozga. Tzv. reforme, koje su imale funkciju tihe okupacije Bošnjaka, sprovodili su nam razni „lovrenovići“, delegirani od OHR-a i drugih zapadnih adresa. Naravno, nema tog Bošnjaka kojeg je OHR imenovao da Srbima i Hrvatima pravi tzv. reforme. Tako su Srbi i Hrvati pravili tzv. reforme i sebi i nama, po svojoj mjeri, da oni znaju šta su i ko su, a da mi zaboravimo i vlastitu historiju. Uprkos tome, razni „lovrenovići“ i dalje su u srcu bošnjačkih kompleksa.

---

Bošnjacima se podvaljuju zablude


Neke organizacije, a uz finansijsku pomoć iz inostranstva i Srbije, pokušavaju ostvariti one ciljeve koje u protekloj agresiji na BiH nisu uspjeli ostvariti Milošević i Tuđman.

Povodom stavova nekih nevladinih organizacija koja propagiraju da se stanovnici Bosne i Hercegovine na narednom popisu stanovništva u što većem broju izjasne kao "ostali" predsjednik Bošnjačkog pokreta za ravnopravnost naroda Sejfudin Tokić saopćio je da popis stanovništva u BiH u oktobru ove godine treba da da realnu sliku etničke strukture stanovništva.

"Za BiH i njene građane od presudnog je značaja stabilna država, a ona je u burnoj historiji uvijek bila direktno povezana sa brojnošću i organizovanošću bošnjačkog naroda.

Popis stanovništva u BiH u oktobru ove godine treba da da realnu sliku etničke strukture stanovništva na kojoj bi se mogao graditi stabilniji ustavno-pravni sistem zasnovan na evropskim standardima o ljudskim pravima i slobodama.

Ovaj popis je posebno važan za bošnjački narod jer dolazi nakon genocida počinjenog nad Bošnjacima u periodu 1992.-1995. te u vremenu agresivnih i zlonamjernih kampanja sa ciljem da se realan procenat našeg naroda u strukturi stanovništva sa sadašnjih 55 posto svede na znatno manji broj procenata.

Medijskim podmetanjem lažnih dilema Bošnjacima se servira podvala da se izjasne etnički kao Bosanci ili Muslimani, neke nevladine organizacije, a uz finansijsku pomoć iz inostranstva, pokušavaju ostvariti one ciljeve koje u protekloj agresiji na BiH nisu uspjeli ostvariti Milošević i Tuđman'', navodi se u saopćenju kojeg potpisuje Tokić.

Bošnjaci, dodao je, ne smiju dozvoliti ponavljanje zabluda sa ranijih popisa kada su ''nagovareni da se u značajnom procentu izjasne kao Jugosloveni''.

''Bošnjački pokret za ravnopravnost naroda poziva građane bošnjačkog etničkog porijekla da se na predstojećem popisu stanovništva neizostavno izjasne kao Bošnjaci te da ne nasjedaju plaćenim misionarima koji smanjenjem procenta Bošnjaka pokušavaju destabilizirati Bosnu i Hercegovinu i marginalizirati politički uticaj bošnjačkog naroda'', konstatirao je Tokić.

Sedam patuljaka iz Aušvica preživjelo zabavljajući doktora Mengelea

citat:

---

Knjiga “Džinovi: Patuljci iz Aušvica” autora Jehude Korena i Elijata Negeva otkrila je sudbinu patuljaste porodice Ovic, dva brata i pet sestara koji su tokom rata pali šaka sadističkom doktoru Jozefu Mengeleu u logoru smrti Aušvic. Usljed "srećne" okolnosti da ih je smatarao krunskim dokazom svoje "teorije" o degeneraciji Jevreja u "rasu patuljaka i nakaza" uspjeli da prežive rat i njegove okrutne eksperimente.

U petak, 19. maja 1944, u Ašvic je sa kontingentom mađarskih Jevreja stiglo i sedam patuljaka, dva brata i pet sestara Ovic iz sela Rozavlea, koji su prije rata sačinjavali čuvenu “Trupu liliputanaca” i u svojim najslavnijim danima nastupali čak i pred mađarskim kraljem Karoljom II.

Većina njihovih sapatnika iz stočnih vagona logor je još isto veče napustila kroz dimnjak krematorijuma. Ali, patuljci su, dotjerani i u svojoj najboljoj odjeći, predstavljeni zloglasnom "Doktoru Smrt" Mengeleu, koji se ni najmanje nije naljutio kad su ga zbog toga probudili: “Blago meni!”, povikao je veselo, “sada ću imati posla za narednih 20 godina”.

Sedmoro braće i sestara, sinovi i kćeri patuljastog rabina Šimsona Jicaka, koji je sa dvije žene normalnog rasta dobio sedmoro patuljaste i troje djece prosječnog rasta, izdvojeni su u posebnu baraku, zajedno sa svojim “velikim” rođacima iz transpota i njihovom djecom - ukupno 22 ljudi.

Živjeli su u logorskim uslovima i jeli istu hranu kao i ostali zatvorenici, ali bilo im je dozvoljeno da zadrže svoju odjeću i kosu i bili su svojevrsni Mengeleovi ljubimci.

Doktorov “rad” i zločini su im ubrzo postali poznati, kao i sudbina drugih patuljaka koji su mu do tada pali šaka.

Nakon što je svojim ispitivanjima izmrcvario patuljastog grbavca i njegovog sina, naredio je da ih kuvaju u kipućoj vodi dok im meso ne spadne s kostijum, kako bi njihovi skeleti bili izloženi u Berlinu, dok je drugog patuljka za ovakvo izlaganje “pripremio” zaranjenjem u kiselinu.

Najmlađa sestra Perla Ovic, prema čijim uspomenama je knjiga napisana, sjeća se da su na njima vršeni brojni mučni i besmileni eksperimenti, kao što su beskrajna vađenja krvi i rendgenska snimanja, zbog kojih su se mali i glađu iscrpljeni ljudi neprestano onesvješćivali i povraćali, čupanje zuba i trepavica, i naizmjenično sipanje vrele i ledene vode u uši.

Uprkos ovoj svakodnevnoj torturi, trudili su se da pri susretu sa Mengeleom uvijek budu dotjerani i nasmijani, šalili su se, pjevali mu njegove omiljene pjesme i zvali ga “Vaša ekselencijo”, što je uvijek uspijevao da ga oraspoloži.

Vrhunac “karijere” doživjeli su kada ih je poveo na jedan nacistički skup, naloživši im prethodno da se što ljepše dotjeraju i obuku, tako da su pomislili da će im organizovati nastup.

On ih je, međutim, izveo na pozornicu i natjerao da se potpuno svuku i izlože pogledima, dok je sam šetao od jednog do drugog, pokazivao gdje im se nalaze unutrašnji organi, i predstavljao ih kao primjer “degeneracije jevrejskog naroda u rasu patuljaka i nakaza”.

Pošto njegova “istraživanja” nisu imala nikavih pravih i konkretnih rezultata, Mengele je, naime, upravo njih smatrao za krunski dokaz svojih rasističkih teorija, ljubomorno ih je čuvao, i to im je u krajnjoj liniji i spaslo život. Kada se pročulo da se Rusi približavaju, pobjegao je ponijevši svoje “naučne” radove sa sobom, a patuljke je ostavio u logoru, odakle su ubrzo oslobođeni.

Nakon rata su emigrirali u Izrael, gdje su  ponovo nastupali kao zabavljači, sve dok iz zdravstvenih razloga nisu morali da se povuku.

Najmlađa sestra, Perla Ovic, preminula je tek 2001, u svojoj 80. godini, ispripovijedavši u međuvremenu priču o svojoj porodici i tome kako im je “đavolovom milošću” u Aušvicu pošteđen život.

---

Srbi su spremni učiniti najstrašnije stvari onima koji nisu Srbi

Piše; Paddy Ashdown


Džordž Bernard Šo (George Bernard Shaw) je govoreći nimalo ugodnu istinu o svom (i mom) narodu jednom rekao: "Ako dvojicu Iraca zatvorite u jednu prostoriju, uvijek ćete jednog moći ubijediti da onom drugom 'zabije nož u leđa'".

Ovo bi se u velikoj mjeri moglo reći i za Balkance. To je ono tamno što leži u ljudima, što se ne vidi, ali se može osjetiti negdje u dubini ispod naizgled mirne i tihe vanjštine. I upravo ta tamna strana može isplivati u zlim vremenima i rasplinuti se nevjerovatnom brzinom. Ova tamna strana ljudskog duha ne mora biti iskazana tokom običnih svakodnevnih situacija, ali je tu, i može se nazrijeti kroz crni humor i svakodnevne aforizme koji su svojstveni svim etničkim skupinama na Balkanu. Jedan od najtipičnijih takvih aforizama koji govori dovoljno sam za sebe je "Nek" komšiji crkne krava".

Srbi i Hrvati

Problem, prema mom mišljenju, leži u pitanju identiteta, koji je najznačajniji, jer sva tri naroda koji žive na ovim prostorima imaju iste korijene, govore isti jezik i po izgledu su veoma slični.

Hrvati kao da ne mogu da se odluče, pa nisu baš sigurni da li čine dio germanske rase na sjeveru, što bi jako voljeli, ili su ipak pripadnici slavenskih naroda, nešto čega se pomalo pribojavaju.

Srbi predobro znaju ko su, tako da su spremni učiniti najstrašnije stvari onima koji nisu Srbi, ali isto tako i nevjerovatne stvari ostatku svijeta ukoliko ih neko ubijedi da je to neophodno za zaštitu njihovog nacionalnog interesa.

Bošnjački muslimani još uvijek tragaju za svojim istinskim identitetom. Oni nisu bili priznati kao nacionalna skupina tokom većine godina Titove vladavine. Svoj su identitet kovali u godinama nedavnog užasnog rata od 1992. do 1995, čiji je cilj bio njihovo istrebljenje i tokom kojeg im je ostatak svijeta okrenuo leđa.

To je nadaren, sposoban i iznad svega gostoljubiv narod. Uprkos tome, njihov najsnažniji identitet i dalje je identitet žrtve. Živeći u nekoj vrsti stalne pripravnosti, opterećeni sumnjičavošću, na budućnost gledaju sa strahom, plašeći se da će se prošlost ponoviti, pogotovo nakon 11. septembra, Iraka, Afganistana, El-Kaide i "rata protiv islamskog terorizma".

Upravo bi ova činjenica trebala biti vodilja za Evropu i Zapad u vrednovanju bosanskih muslimana kao čvrstog i pouzdanog mosta u dijalogu gluhih koji se trenutno vodi između starog hrišćanstva i novijeg militantnog islama. Jer, bošnjački muslimani nisu dio novog islama u Evropi, s kojim smo se iznenada i sa strahom suočili u našim gradovima. Oni pripadaju starom evropskom islamu koji postoji više od četiri stotine godina.

I sam Alija Izetbegović je običavao reći da je i musliman i Evropljanin i da ne vidi nikakve kontradiktornosti u tome.

Bošnjački muslimani nisu fanatici kada je u pitanju njihova religija. To je prava sreća za Evropu i premda smo im tokom posljednjeg rata i godina njihovog istrebljenja okrenuli leđa, ipak oni se nisu skrenuli radikalizmu.

Nisu to ni danas, uprkos kontinuiranim, odlučnim i skupim pokušajima politickih elita pod maskom vehabijskih ekstremista da od njih načine militantnu islamsku evropsku petu kolonu.

Ostali bez identiteta:

MUP RS poništio prijave prebivališta Kadriji Malkiću i Nedimu Jahiću iz Srebrenice


Srebreničaninu Kadriji Malkiću i aktivisti inicijative „Glasaću za Srebrenicu“ Nedimu Jahiću, jutros su dostavljena Rješenja o poništavanju i oduzimanju ličnih karata. Tako su Malkić i Jahić, obojica nastanjeni u Srebrenici, ostali bez identiteta.

U rješenjima koja su primili Malkić i Jahić danas, navodi se da im je u novembru prošle godine uručeno Rješenje o poništenju prijave prebivališta, a koje oni, kako su kazali, nikada nisu primili i za koje MUP-RS nema nikakvu dokumentaciju o rpijemu

Kadrija Malkić, koji je u Srebrenici rođen, a vratio se u ovaj grad prošle godine, vidno potresen ispričao je novinaru agencije Anadolija kako mu je Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske oduzelo identitet.

„U Srebrenicu sam se vratio u junu prošle godine. Ja sam stvarno povratnik. Obnovio sam svoje imanje, uradio kuću, pomoćne objekte, voćnjake, sve. Živim tamo, otac mi se vratio 2002. godine, a porodica mi je generacijama tu“, kazao je Malkić.

Malkić se bavi građevinom i posjeduje vlastitu kompaniju. Pojasnio je da ima više nekretnina i u Sarajevu, Tuzli, Srebrenici, ali da je samo u Srebrenici nastanjen. Rješenje o poništavanju i oduzimanju lične karte primio je jutros na staru adresu prebivališta.

„Ne znam po kojem osnovu mi ukidaju ličnu kartu. Jer ukidaju moj identitet. Mislim da se u ovoj zemlji čovjek ima pravo prijaviti na svoju imovinu, zemlju, kuću u kojoj je rođen. Neovisno gdje radi.

U ratu je izgubio dva brata, i sam je ranjen, kao i njegova majka, koja je preminula od posljedica ranjavanja.

„Želio sam i ranije da se vratim, ali nije išlo. Možete primijetiti na meni kako se osjećam, nikako. Tužiću MUP RS, pa ćemo vidjeti šta će biti. Kojim osnovom mi poništavaju ličnu kartu. Ja nemam druge lične karte ni drugog prebivališta. Je li ja sad trebam azil tražiti u Federaciji? Tu sam rođen i ja, i moj otac i djeda, svi“, rekao je Malkić, te izrazio nadu da će „ako ima imalo države“, uspjeti vratiti svoju ličnu kartu i identitet.

Nedim Jahić je prijavio prebivalište u Srebrenici u junu prošle godine, gdje je živio do oktobra. Kako je student Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, više vremena provodi u ovom gradu nego u Srebrenici.

„Ja radim na kampanji i registriranju birača u Srebrenici. U Sarajevu sam samo zbog studija, ali moj fokus i u domenu ljudskih prava je zaštita manjiskih grupa i grupa u Srebrenici i redovno idem tamo. Moguće da je motiv za ukidanje moje lične karte i to što sam bio jedan najaktivnijih u kampanji „Glasaću za Srebrenicu“ i pisao prijave protiv sadašnjeg načelnika PS Srebrenica, kazao je Jahić, dodavši da za ovakvo postupanje u Zakonu o prebivalištu i boravištu nemaju osnova.

„Institucije trebaju odgovoriti na ovo. Političke stranke koje nastoje da zaštite sve povratnike ne trebaju donositi nove propise koji mogu ugroziti povratak i ograničiti slobodu kretanja. Tu mislim na pitanje izmjena Zakona o prebivalištu i boravištu. Treba skrenuti pažnju i na brojne ljude iz Srbije koji su registrovani u Srebrenici i korišteni su godinama kao mašinerija za glasanje“, naglasio je Jahić, dodavši da je međunarodna zajednica "poprilično gluha na ovo pitanje".

„Očekujem od ambasade SAD-a da reagira, a od drugih institucija i OHR-a da utiču na to da se ovim povratak ne obeshrabri. Šta znači povratak, ako će naši građani biti u stalnom strahu da će ih neko strašiti i da će biti građani drugog reda tamo gdje su se vratili“, istakao je Jahić.

U saopštenju koje je uputila koalicija „Prvi mart“ danas navodi se da MUP RS, odnosno Policijska stanica u Srebrenici, nastavlja potpuno nezakonitu praksu poništavanja prebivališta i ličnih dokumenata građana nesrpske nacionalnosti, iako oni ispunjavaju sve zakonske uslove.

„Režim Milorada Dodika i SNSD ovim još jednom pokazuju da nastavljaju provođenje politike „prihvatljivog“ broja nesrba u RS i da se, kao i u mnogim ranijim navratima, ne ustručavaju da pored predstavnika međunarodne zajednice otvoreno i blatantno podrivaju Aneks 7 Dejtonskog mirovnog ugovora.

Ukoliko Aneks 7 više nije na snazi, pozivamo Ured visokog predstavnika, odnosno druge odgovorne za provođenje Dejtonskog mirovnog ugovora, da o tome obavijeste javnost Bosne i Hercegovine. U suprotnom, očekujemo od njih da u skladu sa svojim mandatom spriječe nastavak etničkog čišćenja koje provodi MUP RS“, stoji u saopštenju.

Udruženja povratnika, žrtava genocida i etničkog čišćenja u BiH okupljena oko Koalicije "Prvi mart", u saopštenju su navela da očekuju od OHR-a, Delegacije EU u BiH, Ambasade SAD-a i Vijeća za implementaciju mira da zaštite Dejtonski mirovni sporazum i omoguće slobodu kretanja i boravka svim građanima BiH i tako zaštite mir u Bosni i Hercegovini.