Avdo Huseinović, SUICIDI U PORODICI SLOBODANA MILOŠEVIĆA

citat:

---

Novinar sarajevskog tabloida “AS” Krunoslav Malenica, prvi je 1991. godine istražio priču o suicidima familije Slobodana Miloševića. Ta priča je u prvi mah dočekana na nož, a ovom novinaru se prijetilo i smrću. Da se nije radilo samo o učestaloj novinskoj senzaciji, koja je napravljena da bi se novina prodala u što većem tiražu, obistinilo se vrlo brzo jer je potvrda ovih navoda došla od crnogorskog pisca Jevrema Brkovića, koji je odličan poznavalac biografija „srpskih zločinaca“ poniklih u crnogorskom kršu. Slobin otac Svetozar, ubio se 3.avgusta 1962. godine pištoljem, navodno zbog toga jer je jedan njegov učenik, kojem je dao slabu ocjenu, počinio samoubistvo. Pucao je pištoljem u glavu, odjeven u svoje najbolje odijelo s mašnom. Slobodan Milošević nije prisustvovao očevoj sahrani jer se nalazio na školskoj ekskurziji u Rusiji. Na grobu Slobinog oca koji se nalazi u rodnom selu, nedaleko od vikendice Slobinog brata po zločinima i genocidu Momira Bulatovića, bivšeg prvog političara Crne Gore, piše: "Ranjena srca, s bolom u duši, dragom bratu i ocu, profesoru Svetozaru Miloševiću (1907-1962) u znak trajnog sjećanja podižu ovaj spomenik sestra Darinka i sinovi Borislav i Slobodan."

Dva sina podizala je svojom učiteljskom platom majka Stanislava. I Stanislava je 12 godina nakon svog supruga, digla ruku na sebe. Objesila se 1974. godine u Požarevcu. Tako su oba roditelja Slobodana Miloševića sami sebi oduzeli život, a ubio se još jedan član njegove najbliže porodice, njegov ujak, general Milisav Koljenšić, politički komesar Devete crnogorske narodnooslobodilačke brigade. Slobin ujak general Koljenšić ubio se u Danilovgradu, samo dan nakon samoubistva Slobinog oca Svetozara, 4.avgusta 1962. godine.

Ni Svetozarova sestra Darinka, Slobodanova tetka, nije imala sretan život. Nađena je mrtva u kadi nakon što joj je muž poginuo, a djeca pomrla. Najvjerovatnije još jedno samoubistvo.

Slobodan Milošević je kasnije dolazio u Požarevac obići majčin grob, ali zanimljivo, kuću gdje je proveo djetinjstvo nije posjećivao. Vrlo je zanimljiv podatak da se Slobodan Milošević, iako su mu otac i majka bili Crnogorci, osjećao Srbinom.

Čak i njegov brat Bora, koji je preminuo 28.januara 2013.godine i sahranjen pored oca u Uvaču, izjašnjavao se kao Crnogorac, pa je tako i napravio diplomatsku karijeru. U Titovoj Jugoslaviji su se funkcije dobivale i po republičkom i nacionalnom ključu. Bora Milošević je otišao u diplomatiju. Kao crnogorski kadar dobio je mjesto veleposlanika u Alžiru. Radio je i kao savjetnik predsjednika Josipa Broza Tita, pratio ga na putovanja u inostranstvo i brinuo se za njegove govore.

U rodnom selu Miloševića danas živi svega nekoliko staraca, a povratak na ognjište pradjedova najavila je Slobina kćerka Marija.
Napomena. Karaci izvod, B.N

---

Put u sunovrat RS bez povratka

M. Bećirović SOL STAV - Kolumna


Broj osnovaca u jednom našem entitetu, onome koji sebi tepa Republika Srpska, pao je u protekle četiri godine za trinaest posto. To je jednostavna demografska i statistička činjenica. Usto i dramatična. Iza te činjenice stoji sedamnaest godina – ne računajući rat – sistematske i sistemske korupcije, posvemašnje pljačke, i ono što je sa stanovišta teksta koji slijedi uvjerljivo najvažnije, politike aktivnog sprečavanja protjeranih i izbjeglih da se vrate na svoja prijeratna prebivališta.


Ovako agresivnu politiku kakvu vodi sadašnji režim u RS-u, ali i svi prethodni, politiku u potpunosti podređenu doslovnom čišćenju "svog" dijela zemlje od nepodesnog genetskog materijala, nisu u stanju voditi visoko industrijalizirana i razvijena društva sa bilo kakvim izgledima za održivost.

Politika institucionalne diskriminacije nije provodiva bez posljedica i po zajednicu u čije ime se ta politika provodi. Život je naprosto kompleksniji, a ljudi htjeli-ne htjeli, upućeniji jedni na druge, nego što to mogu zamisliti plitki, plošni i u dobroj mjeri zločinački memorandumski umovi bliski Miloradu Dodiku koje niko nije obavijestio da je Jalta bila prije 70 godina, da je Tito umro 1980. i da je u međuvremenu pao jedan zid u Berlinu.


Zajednica u demografskom sunovratu u kakvom je danas RS je zajednica čija životna snaga nepovratno curi i jednostavno ne može priuštiti da obeshrabruje, odnosno aktivno sprečava građane da se vrate i pokušaju iznova izgraditi svoje živote, odnosno da budu potrošači i poduzetnici, radnici i inovatori.


I dok su zagnojeni mozgovi savjetnika Milorada Dodika usredsrijeđeni na "dejtonsku nedodirljivost Srpske", sve je jasnije da u današnjem svijetu mogu preživjeti samo ona društva koja promoviraju svoju raznolikost, omogućavaju jednaka prava svima, pružaju jednake izglede na obrazovanje i potporu i povjerenje u naraštaje koji tek dolaze.


Zvanična politika RS-a, ukoliko želi da preživi, mora biti privlačenje njenih raseljenih, dijaspore, Bošnjaka, Hrvata, Srba i ostalih, da svoje znanje i novac stečene u inozemstvu ulože u RS. Ali, to nije moguće izvesti bez potpunog zaokreta u politici kako na lokalnom, tako i na entitetskom nivou.


Provodeći politiku sprečavanja ili podrivanja održivog povratka, prizivanjem i kreiranjem okruženja u kojem povratnici nisu dobrodošli, nastavljanjem ratnohuškačke retorike preko privatnih medija na budžetskim jaslama, negiranjem pravosudno utvrđenih činjenica o genocidu počinjenom na teritoriji sadašnjeg entiteta Republika Srpska, vlast u ovom entitetu nastavlja pucati sebi u nogu.


Naime, nisu mogući i neće polučiti nikakve rezultate pokušaji gradonačelnika Prijedora Marka Pavića da privuče investicije iz dijaspore: kao što je pokušao nedavno, šaljući izaslanike, Bošnjake, iz skupštinske većine, u Švicarsku da tamo mole prije dvadeset godina protjerane građane Prijedora da ulože u aparthejd koji je uspostavljen u tom gradu.


Dijaspora, kako prijedorska, tako i posvuda sa teritorije današnjeg RS-a je uglavnom nesrpska, i ne gleda nimalo blagonaklono na ono što se tamo događa, odnosno na zvaničnu politiku entiteta. Pare ne idu bez prava. "muslimanske" pare idu u paketu sa "muslimanskim" glasovima. To je paket-aranžman.


...Emir Suljagić

Stolac je nekad vazio za izuzetno lijep mali gradic. Danas u tom gradu nemate sta vidjeti izuzev ove lijepe kuce. Sve je poruseno: novi i stari hotel, Begovina ali i jos neki objekti poznati po svojoj orjentalnoj arhitekturi. I platani vise nisu kao sto su bili, a o Bregavi i vodopadu da i ne pricam. Ova kuca je sad ukras Stoca. Tu su i lijepo obnovljene dzamije. Ali to je ipak malo. Pogledajmo ovu lijepu gradjevinu. Slicnnih gradjevina bilo je puno u Stocu. Nekih vise nema, jer su smetale, parale su oci nekima svojom ljepotom.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/5869/halil_brzina_dovrsava_gradnju_tekije_u_stocu.html

Jos malo o dobro poznatim problemima.

http://www.24sata.info/vijesti/bosna-i-hercegovina/139522-Ferid-Muhic-Pitanje-zasto-izjasnjavati-kao-Bosnjak-neopristojno-pitanje.html

Ovo je samo prognoza, ali prognoza cesto ne bude ostavrena. Tako ce najvjerovatnije biti i sa ovom, jer situacija u BiH nece biti ista za 10, 20 ili 30 godina. Mnogo toga ce se promijeniti, pa ce prognoza ostati samo prognoza, jer je pravljena na osnovu sadasnjih prilika-neprilika.

citat:

---

Naša zemlja polako, ali sigurno, postaje zemlja staraca. Već godinama se bilježi veći broj umrlih od broja rođenih. I on je u konstantnom porastu. UN-ove su procjene da će do 2050. godine, BiH biti siromašnija za milion i 400 hiljada stanovnika. Još su crnje prognoze za 2100.-u godinu. Tada će u našoj zemlji živjeti manje od dva miliona ljudi.
[24 sata info]

---

citat:

---

Dajdza wrote:
Ovo je samo prognoza, ali prognoza cesto ne bude ostavrena. Tako ce najvjerovatnije biti i sa ovom, jer situacija u BiH nece biti ista za 10, 20 ili 30 godina. Mnogo toga ce se promijeniti, pa ce prognoza ostati samo prognoza, jer je pravljena na osnovu sadasnjih prilika-neprilika.

citat:

---

Naša zemlja polako, ali sigurno, postaje zemlja staraca. Već godinama se bilježi veći broj umrlih od broja rođenih. I on je u konstantnom porastu. UN-ove su procjene da će do 2050. godine, BiH biti siromašnija za milion i 400 hiljada stanovnika. Još su crnje prognoze za 2100.-u godinu. Tada će u našoj zemlji živjeti manje od dva miliona ljudi.
[24 sata info]

---

---

Kako je Hasan Jusović spasio Acu Nenadića u Dobrovoljačkoj

citat:

---

Kad je 3. maja 1992. godine kolona JNA iz tadašnje komande na Bistriku izlazila iz Sarajeva i bila zaustavljena u Dobrovoljačkoj ulici, paralelno uz događaje koji će kasnije biti predmetom sudskih sporova, odvijala se jedna drugačija priča.
Naime, Hasan Jusović, tada pripadnik Teritorijalne odbrane, spasio je iz kolone vojnika Acu Nenadića. Priča o Aci i Hasanu koga zovu Duša, jedna je od onih koja govori o dobrim ljudima u lošim vremenima.
Jusović je kao civil u službi bio vozač generala JNA Vojislava Đurđevca. Tamo je i upoznao Acu koji je bio na odsluženju vojnog roka. "Lijepo smo se slagali, pili kavu zajedno, pili sok zajedno, ne znajući za rat. Normalno. On je bio pri kraju odsluženja vojnog roka kad je nas rat obojicu zatekao u komandi. Ja sam osjećao potrebu da ipak moram preći u Armiju BiH, tad je to bila Teritorijalna odbrana. Povjerio sam se tom vojniku i rekao mu: 'Aco, ja bih morao pobjeći'. On je rezonir'o fino i rekao: 'Znam, Duša, ja moram ostati, ti mora da odeš. Čuvaj se, pozdravi svoju obitelj, želim ti sve najbolje'. I on mene isprati nekim, jel', kanalom, kuda sam ja pobjegao", ispričao je Jusović za Radio Slobodna Evropa.
Razišli su se 4. aprila 1992., da bi se mjesec dana kasnije, 3. maja, sreli u posve drugačijim okolnostima. Aco je bio zarobljen. "Kolona je presječena na Skenderiji, prišli iz kuća, raznoraznih, s raznoraznim naoružanjem. Zarobili nas. Onda sam Hasa vidio u koloni kad su nas bili 'spakirali'. Prišao mi je polako i rekao: 'Ne boj se ništa dok sam ja tu'', ispričao je Aco, koji je tada imao 19 godina.
"Kad sam ga ugledao da je on u koloni, s njima, zarobljen, iznenadio sam se. Samo mi je proletilo kroz glavu kako da mu pomognem, da mu uzvratim. Sjetio sam se da je i on meni pomogao kad sam ja bježao iz Armije. Gledao sam da mu pomognem, da bi on preživio, da bi ostao živ, ne znajući šta se može desiti s njim. Prišao sam ja njemu pozadi, udario ga nogom otpozadi, i on je mene vidio. Samo sam mu kazao: 'Ne brini, samo šuti. Dok sam ja, ostat ćeš živ'. Tu kolonu čitavu propratio sam hodajući ispred njega, iza njega, gledajući slučajno da ga tko ne izvede, da ne bude nešto s njim. Tako sam s tom kolonom otišao do FIS-a, gdje su oni bili smješteni", prisjetio se Jusović.
U Sportskom centru FIS zatražio je da Acu povede sa sobom, što su mu i dozvolili.
"Čim smo izašli iz FIS-a, budući da je on bio u uniformi, ne znam ni sam kako to, spontano, pokucao sam na neka vrata od stana, neka gospođa je bila, i zamolio da mi da neku košulju i hlače, da bih presvukao tog vojnika. Žena mi je to odmah dala, presvukao se i pošli smo mojoj kući koja je na Sedreniku, udaljena negdje oko dva i po kilometra. U jednom momentu ja njemu kažem, budući da su barikade bile po putu: 'Odsad se ti zoveš Mirsad'. On je to prihvatio i došli smo mi u mene do kuće", ispričao je Jusović.
U Jusovićevoj kući u sarajevskom naselju Sedrenik, tik ispod Špicaste stijene s koje su snage Vojske Republike Srpske snajperima i granatama gađale opkoljeni grad, Aco je proveo mjesec dana. Zajedno su jeli, pili, tik ispod prve linije obrane. Dok ljudi okolo ginu nije bilo jednostavno vojnika JNA sačuvati živog i zdravog. I Aco je toga bio svjestan.
"Fenomenalno. Doveo me u kuću i dao mi pištolj i dva okvira metaka i rekao: 'Ovo ti ne dajem radi tebe, nego radi moje žene i djece'. Nijedno jutro nisu popili kavu dok ja nisam ustao iz kreveta. Hranili su me. Svi su me poštovali, cijeli kraj tu, mada je bilo jako teško kada je Sarajevo tu bombardovano", ispričao je Aco.
No, i komšijama je ubrzo prirastao za srce, kaže Hilmo Kozica.
„Hasi je najteže bilo, kad ga je doveo, obući ga, jer je on bio visočiji od Haska, nije imao šta obući, pa sam mu ja dao kompletnu moju garderobu. Taman je bila za njega, k'o skrojena. U to vrijeme on nije znao šta će s njim biti uopšte, dal' će živ iz svoje kuće, tako da nam je najduži taj period, a najdraži nam je period onaj kada je on već otišao odavde na Mrkoviće, kad je to sve regulisano, s Mrkovića na Pale, u Beograd, kad se on javio da je došao živ u Beograd i da je došao svojim roditeljima živ.“
Svi koji su bili zarobljeni s Acom, napominje Jusović, pušteni su nakon par dana. "Svi oni su izašli, sutradan, drugi dan, treći dan. Aco je onda najgore prošao, jel'? On je čak mjesec dana ostao tu, kod mene", komentariše Jusović.

---

Slobodna Bosna u posjedu je tajnog dokumenta nastalog prije nekoliko godina u krugu srpskih akademika iz Beograda. Riječ je o Memorandumu Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) 2 koji se, kao i prethodni, temelji na velikosrpskoj politici “krvi i tla” prema kojoj je Srbija tamo gdje žive Srbi. Naime, riječ je o perfidnom planu Srbije da u miru vrati sve što je izgubila u ratovima.

“Bosna i Hercegovina je važniji, ali i mnogo lakši slučaj nego Hrvatska i Crna Gora, zahvaljući Dejtonskom sporazumu i činjenici da iza tzv. jedinstvene BIH stoje samo muslimani i delovi nejedinstvene, zbunjene i bezidejne međunarodne zajednice. Činjenica da pojedini delovi međunarodne zajednice ne bi imali ništa protiv podele BiH, ektremno je važno oružje koje se mora maksimalno iskoristiti u realizaciji zacrtanih ciljeva. Za realizacija ovih ciljeva potrebno je nekoliko godina, najviše decenija”, stoji na početku ovog strateškog dugoročnog, srpskog velikodržavnog dokumenta.

Dodiku je u njegovom provođenju, u posljednjih nekoliko godina, svesrdno i nesebično, pomagao bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić, što ne čudi budući da su njegovi autori Borisov otac akademik Ljubomir Tadić i njegov najbolji prijatelj Dobrica Ćosić, samoproglašeni otac nacije, i nekolicina akademika porijeklom iz BiH.

U nekoliko poglavlja detaljno su razrađeni osnovni pravci i ciljevi djelovanja političkih rukovodstava Republike Srpske i Srbije.

Savjetuju se ozbiljno i osmišljeno političko i ekonomsko okretanje Srbije i RS-a prema Rusiji i sugeriše da treba iskoristiti njenu privrženost Srbima. U istom smislu preporučuje se fokusiranje na naklonost Grčke, Kipra, Italije, Španije, Danske i Norveške, čiji uticaj u evropskim tokovima nije zanemarljiv. Istovremeno se zahtijeva angažman na omalovažavanju političara iz zemalja koje podržavaju jedinstvenost BiH. (M.D.)

Nova knjiga

http://www.avaz.ba/vijesti/teme/cekiceva-knjiga-je-historijska-istina-o-genocidu-nad-bosnjacima

Bilo je pricas ovakvih i onakvih, ali sadasnja prica donekle ili u vecoj mjeri demantuje ranije price.

http://www.avaz.ba/vijesti/teme/sudski-proces-protiv-mene-bio-je-prolazna-epizoda