Info: Ako imate neke nejasnoæe, pitanja, primjedbe, sugestije,..i dr. u vezi ovog podforuma javite se privatnom porukom moderatorima.
|
hurija Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 02-03-2004 Lokacija: tuzla Odgovori: 15602 IP: Maskiran
|
Re: (anti)fasizam na srpsko-hrvatski nacin
Otvoreno pismo Šimuniæu: Marš u p. m. nacistièki gade!
PORUKA
Rado æu ti pojasniti što se otprilike zbivalo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a i preporuèit æu ti i knjigu da proèitaš pa da sljedeæi put barem znaš što simbolizira taj pozdrav. U te nesretne èetiri godine, izmeðu 1941. i 1945., grupa ljudi po imenu Ustaše uz pomoæ je nacistièke Njemaèke provodila rasne zakone, otvarala koncentracijske logore i tamo ubijala ljude druge vjere, nacionalnosti i politièkih uvjerenja. Možda se pitaš zašto?
Ubijali su ih iz jednostavnog razloga: bili su krive vjere, nacionalnosti i politièkog uvjerenja. Nisu ubijali samo muškarce, Joe, ubijali su i starce, žene i djecu. Ubijali ih maljem, nožem i glaðu. Osamdesetak tisuæa ljudi ubili su samo na jednom mjestu – u logoru Jasenovac. A ubijajuæi uzvikivali su, kao i ti, te tri rijeèi: “Za dom spremni!”.
Dragi Joe,
strašno si me rastužio uzevši mikrofon u ruke. Volim nogomet, magiènu igru sposobnu da svake èetiri godine ujedini èovjeèanstvo velièanstvenim dogaðajem kakvo je svjetsko prvenstvo. Igru u kojoj je moguæe da u najbogatijim i naveæim klubovima igraju, jedan uz drugog, Bjelokošæanin, Nijemac, Hrvat, Brazilac, Portugalac i Tunižanin – ravnopravni i ujedinjeni. Ali, Joe, ja volim nogomet kao igru, igru u kojoj se ljudi razlièitih nacionalnosti, kultura i mentalteta savršeno razumiju jer ih ujedinjuje univerzalni nogometni “jezik” koji razumije cijeli svijet. Volim nogomet kad spaja, a gadi mi se kad razdvaja.
Tog dana, kada si osramotio svoju zemlju pred svijetom, navijao sam za hrvatsku reprezentaciju. Bio sam sretan svaki put kada si nadskoèio islandskog igraèa, uživao u igri koju ste kao momèad prikazali, veselio se golovima i èinjenici što ste se plasirali na svjetsko prvenstvo da sudjelujete u slavlju igre, tolerancije i poštovanja.
A tada si, Joe, uzeo mikrofon. Znao sam i prije koliko voliš Hrvatsku – èesto je to tako s ljudima roðenim i odraslim daleko od zemlje svojih roditelja – no nisam znao da tvoja ljubav raste iz mržnje. Mislio sam, naivno, kako si igrajuæi u Njemaèkoj nauèio što je to nacizam i kakve su strahote u njegovo ime poèinjene. Zamisli, dragi Joe, da si igrajuæi za berlinsku Herthu, na olimpijskom stadionu izgraðenom za Hitlerovog mandata, nakon pobjede stao na sredinu igrališta i uzviknuo “Heil Hitler!”. Kako bi publika reagirala?
Spomenuo si u izjavi nakon utakmice kako bi oni kojima smeta tvoj izraz domoljublja trebali proèitati povijesne knjige i iz njih nešto nauèiti. Volio bih da si stvarno proèitao što se dogaðalo u Hrvatskoj u doba kada je službeni pozdrav bio “Za dom spremni!”. No, èini mi se kako si èitao tragièno iskrivljenu verziju dogaðaja u zemlji koju toliko voliš, dogaðaja što su se odvijali za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ili možda nisi èitao nego si samo slušao obiteljske prièe jer negdje si mržnju koju ljubavlju zoveš morao upiti. Rado æu ti pojasniti što se otprilike zbivalo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a i preporuèit æu ti i knjigu da proèitaš pa da sljedeæi put barem znaš što simbolizira taj pozdrav. U te nesretne èetiri godine, izmeðu 1941. i 1945., grupa ljudi po imenu Ustaše uz pomoæ je nacistièke Njemaèke provodila rasne zakone, otvarala koncentracijske logore i tamo ubijala ljude druge vjere, nacionalnosti i politièkih uvjerenja. Možda se pitaš zašto? Ubijali su ih iz jednostavnog razloga: bili su krive vjere, nacionalnosti i politièkog uvjerenja. Nisu ubijali samo muškarce, Joe, ubijali su i starce, žene i djecu. Ubijali ih maljem, nožem i glaðu. Osamdesetak tisuæa ljudi ubili su samo na jednom mjestu – u logoru Jasenovac. A ubijajuæi uzvikivali su, kao i ti, te tri rijeèi: “Za dom spremni!”.
Kako bi se, Joe, osjeæao kada bi danas u Hrvatsku došla njemaèka vojska, na vlast postavila ljude koji im odgovaraju, i zavladala tvojom voljenom domovinom? Kako bi se osjeæao kada bi neki novi poglavnik, ugledajuæi se na svog prethodnika Antu Paveliæa, opet poklonio Dalmaciju, Kvarner i Istru Talijanima? Kako bi se osjeæao gledajuæi kako, nakon kave na Cvjetnom trgu, po Zrinjevcu šeæu njemaèki oficiri? Kako bi se osjeæao da tvoje prijatelje, na primjer suigraèe iz Dinama, zbog toga što su druge vjere, nacionalnosti ili boje kože, odvedu da se više nikada ne vrate?
Znam, ti si samo nogometaš, treniraš dva puta dnevno i nemaš vremena da prouèavaš što se zbivalo prije više od sedamdeset godinam ali uskoro æeš u penziju pa ti preporuèam da uzmeš knjigu “Konclogor na Savi” Ilije Jakovljeviæa, Hrvata i simpatizera Hrvatske seljaèke stranke koji je proveo oko godinu dana u ustaškom logoru u Staroj Gradišci. Za njega neæeš moæi reæi da je komunistièki lažov. Roðen je u Mostaru, doktorirao pravo u Zagrebu i postao ugledan pravnik i novinar. Strpan je u logor jer je mislio drugaèije od ustaša. Proèitaj njegovo svjedoèanstvo o danima provedenim u Staroj Gradišci. Ta je knjiga èekala nastanak države za èiju reprezentaciju igraš da ju netko napokon objavi. U Jugoslaviji objavljena nije.
Postoji još mnogo knjiga koje bih ti preporuèio, ali mislim kako bi bila velika stvar da barem ovu proèitaš. Ako nakon toga i dalje poželiš vikati “Za dom!” ne znam što da ti kažem osim – marš u p. m., nacistièki gade!
Piše: Miljenko JERGOVIÆ
(goBiH.ba)
|
28-11-2013 at 20:46 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
bdirlija Nivo: Forumski doajen http://youtu.be/E4OqAa9pcGQ
Registriran(a): 26-02-2009 Lokacija: Tuzla Odgovori: 1638 IP: Maskiran
|
Re: Re: (anti)fasizam na srpsko-hrvatski nacin
Jergoviæu kukavice, uzmi pištolj na vodu i ubij se!
citat: Miljenko Jergoviæ wrote:
"O Draži sam mogao pisati jer sam razumio njegove motive. Naravno, to ne znaèi da o njemu mislim ni pozitivno ni negativno. Jednostavno, on je trodimenzionalna liènost, koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Miloševiæ i Tuðman nisu imali.”
Vreme 959 – Interview – Miljenko Jergoviæ, pisac, Izmeðu gradova
Ovako zbori u interviewu beogradskom magazinu Vreme Miljenko Jergoviæ. Ovaj interview taman dolazi u trenutku kada je u Srbiji netom zavladala histerija iskopavanja kosti ili mošti Draže Mihailoviæa, èetnièkog ðenerala, ratnog zloèinca i svekolikog istorijskog gubitnika, kojemu se, jadniku, èak i moštima zameo svaki trag. I baš tako su skoro iskopali kosti izvjesne mamutice (koja æe najvjerovatnije biti nazvana Srbislava, saznaje se iz pouzdanih izvora), ali Èièa još nikako da proviri iz majèice zemlje, u ovom sluèaju, Serbije. Prva i najpreciznija asocijacija u mojoj glavi na rijeè mošti jeste nosanje moštiju cara Lazara sa kraja osamdesetih godina prošlog stoljeæa, i iz tih krokodilskih suza nacije roðeni su najstravièniji zloèini u Evropi nakon 2. svjetskog rata, a vrhunac doživljavaju u zapadnokrajiškim konclogorima Omarska i Keraterm završavajuæi srebrenièkim genocidom. Mošti su nošene iz manastira u manastir sve sa ciljem buðenja srpske nacionalne svijesti, koja je, opet ponavljam, sebe ostvarila u monstruoznim zloèinima i zvjerstvima nad civilnim stanovništvom i vojnim zarobljenicima u nekoliko država bivše Jugoslavije sa mraènim akcentom na Bosnu i Hercegovinu. Ja mrzim more: nigde humke, nigde groba, zapisao je doajen velikosrpstva u svoj dnevnik 1992. dodatno potcrtavajuæi nadolazeæu monumentalnost velikosrpske nekrofilije.
KARADŽIÆ I DODIK
Teško se oteti utisku kako politièka klima u BiH danas neodoljivo lièi na nacionalistièke turbulencije sa kraja osamdesetih i poèetka devedesetih godina prošlog stoljeæa.
I tu nailazimo na laktaškog politièkog ðenijusa Milorada Dodika (narodski: Mileta Ronhilla) koji nije bio èetnik samo zato što je više volio švercati cigaretama nego utemeljivati Republiku Srpsku genocidom i ostalom paletom laganijih zloèina. Svojevremeno je Dodik bio rado viðen gost na naslovnicama sarajevskih nezavisnih tjednika, kada su ga neovisni novinari ukivali u zvijezde pridavajuæi mu moæi dugo oèekivanog Spasitelja. Ali sudba kleta je drukèije htjela. Možda èovjek nije imao hrabrosti za rat, jer za njega su, ipak, potrebna stanovita muda ili ludost, pa je sada odluèio svim sredstvima nastaviti mirnim putem graditi ono što je Karadžiæ poèeo u aprilu 1992. Kako ne bi bilo zabune ovaj tekst nema za cilj proizvoditi aluzije na novi rat u BiH, ali nije naodmet usputno pozabaviti se onima (Karadžiæ i Dodik) koji su nastavljaèi Èièa Dražine vojnopolitièke misli i ideologije noža & metka. Èisto da se vidi uticaj Dražinoga uèenja, hic et nunc.
SPREM'TE SE SPREM'TE...
Mutatis mutandis možda bi trebalo konaèno skinuti anatemu sa famozne rijeèi èetnik. Sadašnji direktor RTRS-a, Dragan Davidoviæ, je oèit primjerak deklarisanog èetnika, a opet nema arhetipsku bradu, šubaru ni na njoj kokardu. Nije opasan redenicima za puškomitraljez M-53, i za pasom mu nije zadjeven oštar bajonet. Ne znam kako sad izgleda, ali u momentu dok je pojao pred postrojenim srpskim dragovoljcima, u Miljeviæima kod Sarajeva poèetkom 1996., djelovao je sjebano u civilnom odijelu te je (kao takav) poveo, u funkciji ministra vjerâ Karadžiæeve vlade, znamenitu pjesmu Sprem'te se sprem'te èetnici...
Normalan èovjek bi odmah pomislio: zamisli kakvi su ostali ministri u ratnoj vladi Radovana Karadžiæa kada mu je ministar vjerâ (ne znam otkud ovdje množina) ljubitelj Dražine varijante srpstva. Kakvi su mu bili ostali ministri najbolje znaju mrtvi pod zemljom baš zato što su bili pogrešnog imena ili vjerozakona. Teško se oteti utisku kako su i mrtvi nekad bili trodimenzionalni, a svakim novim danom u zemlji postaju sve više nedimenzionalni, jer bakterije raspadanja ne uvažavaju zakone fizike.
Pošto naš junak, sa poèetka ove prièe, nikad nije vidio leš ljudskoga biæa (i bezimeni leš je trodimenzionalan, i on ima svoju tragiku, motive i biografiju, èime se sad bavi Haaški sud) sumnjam da je svjestan bolesne nakaradnosti vlastitih reèenica izgovorenih u svrhu ne-znam-ti-kakvog marketinškog uvlaèenja srbijanskim èitaocima, ili èemu veæ junaèina želi da se retorièki približi. Samo takav amater života (onaj koji nema pojma šta je stvarnost, jer znanje nalazi jedino u enciklopedijama, knjigama i prièama drugih; nije sve, zamislite, èak ni na Internetu) može sebi dati za pravo da relativizira lik i djelo Draže Mihailoviæa. Ko zna možda to iz njegove zagrebaèke perspektive neshvaæenog genija, i izgleda kao potencijalni motiv za literarnu konstrukciju, ali bi to teško mogle shvatiti izbjeglice iz istoène Bosne ili oni rijetki povratnici koji trenutno žive svoje aparthejdske živote pod fašistièkom vlašæu stranke Milorada Dodika. Ili tri djevojke iz Srebrenice koje su 12. jula 2009., dan poslije komemoracije u Potoèarima, u centru grada uzvikivale: Ovo je Bosna!, reagujuæi na kolonu ljudi u crnim uniformama (sa Dražinim likom na prsima) koji su pjevali èetnièke pjesme i urlali: Ovo je Srbija! Zbog èega je policija u Srebrenici podnijela tužbu protiv djevojaka za remeæenje javnog reda i mira. Ili, recimo, moji mrtvi drugovi kojih ima više stotina, i èija imena i prezimena još uvijek pamtim. I oni su mrtvi samo zato što su se borili protiv velikosrpske najezde pod egidom èetništva trodimenzionalnog ðenerala Draže Mihailoviæa.
AUTOR PRIPOVJETKI
Naš junak, autor propovijetki, kako je napisao Viktor Ivanèiæ u tekstu Strategija jergulje, i od prije znan kao trodimenzionalan èovjek sklon razlièitim kontroverzama i provokativnim stavovima (pisanje za Nedjeljnu Dalmaciju u njenom ustaškom periodu), koje, eto, niko ne razumije i ne shvata, jer, avaj, takva je sudbina nas neshvaæenih pojedinaca, tako je ispalio rafale novih kontroverznih misli, osjeæanja i maksima. Iako toliko žestoko inteligentan i promuæuran, zbog èega mu pustinjaèka brada i služi na fotografijama, zaboravlja jednu stvar: ono što je zapisano, to i ostaje. Iz usmene predaje znam dosta reèenica kojih se ni VKV šovinista ne bi postidio, a pripisuju se našoj junaèini, ali ih nemam u papirnatoj formi. Što bi rekli u Sarajevu: ima vremena nadoæe, naletiæe i ti papiri na moje oèi. Kako sam reèe u interviewu: nisam u tim tekstovima izmijenio nijedan zarez. Misleæi na knjige ukorièenih kolumni, vjerovatno i nije mijenjao ništa bitno u tekstovima koje je stavio u knjigu. O drugim neuvrštenim tekstovima on mudro æuti, kako i dolikuje mudracu njegovog ranga, našem stvarnom kandidatu za Nobelovu nagradu.
Èovjek sebi može sve dozvoliti, a drugima neæe ništa oprostiti, to je odlika našeg genija, èiji kopernikanski obrat kreæe od pisanja za Nedjeljnu Dalmaciju gdje je bio zamjenik gl. i odg. urednika pa sve do litanija o trodimenzionalnom martiru, rahmetli Draži Mihailoviæu (doðe mi skoro da se rasplaèem nad nesretnom sudbinom ovog 3D-šehida). Postoji moguænost kako je Èièa, bez obzira na primamljivu literarnost, bio zaista jako dobar èovjek, tragièan lik i moguæe da je mnogo voleo decu, ali su èetnici pod njegovom komandom izvršili neke od najsvirepijih zloèina nad Bošnjacima u 2. svjetskom ratu u istoènoj Bosni. U posljednjem ratu ta kravava tradicija je udarnièki nastavljena skoro na istom podruèju. Što opet nije dovoljno nego je potrebno od Èièe napraviti antièkog heroja, što je moguæe koliko i drveni šporet, odnosno još je manje moguæe od drvenog šporeta, jer je on moguæ barem za jednu vatru. Dobar èovjek taj Èièa, al' se malo od'o genocidu, rekao bi vic.
BUDI FACA KAO YUKIO MISHIMA
Sjeæam se kako smo u ratu, mi borci 5. korpusa Armije BiH, svoje neprijatelje zvali èetnicima. I kako je ta rijeè vremenom izgubila svoje prvobitno znaèenje i postala metafora (i sinonim) za sve što ima veze sa bilo kakvim oblikom zla. Naravno, naš junak (vojni obveznik i dezerter iz opkoljenog Sarajeva) to neæe moæi nikad shvatiti, jer je za njega rat bio samo pozornica njegovih buduæih literarnih djela. U knjizi Državna tajna Semira Haliloviæa postoji izvještaj operativnog radnika Uprave vojne bezbjednosti (datiran 9.4.1993.) u kojem piše kako Miljenko Jergoviæ uživa status specijalnog gosta u diskoteci SS nezvaniènog šefa Ismeta Bajramoviæa Æele, te u poenti teksta stoji da je dotièni: tipièan primjer novinara koji se može kupiti... To je bilo još dok je naš junak hrabro odolijevao granatama u klubu SS dobrih nekoliko metara ukopan ispod nivoa zemlje. Takva je moralna kružnica, naš èovjek, trodimenzionalni pisac na razmeðu Istoka i Zapada. I sve bi to bilo nekako polusvarljivo da, autor propovijetki, stalno ne cmizdri po novinama u pozi gigantskog moralizatora bukvalno propovijedajuæi, s visoka (a odakle bi drugo), kako neko treba da živi i misli u današnjem Sarajevu premda je iz njega hrabro pobjegao davne 1993., jer se, zamislite, strašno bojao granata!!! Biva drugi se nisu bojali, pa je zbog toga èitav grad zasut bijelim nišanima, krstovima i križevima, onih koji su ostali i poginuli u Sarajevu. Spisak njegovih poslanica i ispraznog drvenog pametovanja je beskrajan. O predrasudama spram sarajevskih Bošnjaka (i ne samo sarajevskih) najbolje je konzultirati tekst pod naslovom Azra objavljen u magazinu Dani, br. 192., pod uslovom da veæ nemate one tekstove koje je izostavio iz knjige kolumni, moram reæi poprilièno debilnog naziva, Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu.
Èovjeèe! uzmi vodeni pištolj, budi faca kao Yukio Mishima, kad veæ to orošeno dupe Dražena Katunariæa nije moglo biti. Pucaj! Ili napiši novi roman, sasvim mi je svejedno. A možeš se i prijaviti za gostujuæeg profesora na akademiji za uzgoj i proizvodnju mladih èetnika, koja bi uskoro trebala poèeti sa radom u slobodarskom Trebinju, i kako se navodi, imaæe izbaèaj od 10.000 mladih èetnièkih grla godišnje. Tu æe našeg 3D-šehida izuèavati kao što se izuèavaju šekspirovi junaci. Za buduæa pokoljenja, pardon, klanja, spremni!
Faruk Šehiæ
|
02-12-2013 at 15:53 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
bdirlija Nivo: Forumski doajen http://youtu.be/E4OqAa9pcGQ
Registriran(a): 26-02-2009 Lokacija: Tuzla Odgovori: 1638 IP: Maskiran
|
Re: (anti)fasizam na srpsko-hrvatski nacin
Pismo èitateljima Blica i gledateljima serije “Ravna gora”
Boris Dežuloviæ
Nepoznata istorija: èetnici na splitskoj rivi
Kad sam u intervjuu za Blic, komentirajuæi ustaški ispad hrvatskog reprezentativnog stopera Joea Šimuniæa, ovlaš – na pola jedne reèenice – spomenuo srpske stadione, “Nož, žicu, Srebrenicu”, Ratka Mladiæa i Radovana Karadžiæa, to je mogao biti incident. Kad je Blic iz Slobodne Dalmacije prenio moj tekst na istu temu, u kojemu sam ovlaš – na pola jedne reèenice – spomenuo Dražu Mihailoviæa, još uvijek je mogla biti tek sluèajnost. Kad su, meðutim, na Blicovom sajtu – “ekavicom i našim reèima prilagoðen za ovdašnje èitaoce, naroèito mlaðe” – objavili moj tekst iz Jutarnjeg o antifašistièkoj povijesti Hajduka, u kojemu sam na kraju ovlaš, na pola pretposljednje reèenice, spomenuo popa Momèila Ðujiæa, to je veæ bila pojava sa svim svojim pojavnim zakonitostima.
Ja, eto – svaka mi èast i slava – j***m majku ustaškim zlikovcima, ali nekako sam, tipièno latinski, opsjednut Srbima i rijetko kad, zapravo nikad, ne propuštam priliku ovlaš spomenuti i Srbe, ravnopravno tako i ravnogorno dijeleæi meðu ustašama i èetnicima odgovornost za naše historijske nesreæe.
Ili tako barem, prilièno širokim konsenzusom, zakljuèuju znanstveni stolovi anonimnih i neanonimnih komentatora, svaki put kad Blic prenese moj tekst o ustašama i Mladiæu, ustašama i ðeneralu Draži ili ustašama i popu Ðujiæu.
“Eno vam pop Momèilo Ðujiæ i njegovi èetnici što se istih tih dana 1943. šepure po splitskoj Rivi, jebite se s njima!”, poruèio sam mladim nacistima iz Splitske Torcide što dižu desnice u zrak i urlaju “Za dom spremni!”, izazvavši tako pravedan gnjev srpskih èitatelja koji su u tome nepogrešivo prepoznali antisrpsku i antièetnièku komunistièku propagandu, što uvijek nekako, kako god zna, mora u istu reèenicu potrpati njemaèke naciste, talijanske fašiste, ustaše i èetnike.
Tu sam, meðutim, kod kuæe: zbog potpuno iste stvari – zbog toga što uvijek, pišuæi o èetnicima, ovlaš spomenem i ustaše, optužuju me i hrvatski nacionalšovenski ignoranti. Nije li divno kad se ustaše i èetnici tako naðu da mi zajednièki sude zbog izjednaèavanja ustaša i èetnika?
A ja sam uspio ne samo potrpati èetnike u istu reèenicu s ustašama i nacistima, veæ ih ugurati i usred Nezavisne Države Hrvatske, da se slobodno šepure po splitskoj Rivi dok ustaški režim istovremeno ubija Srbe u Jasenovcu!
Kako se isti komentari pojavljuju ispod svakog mog teksta na tu temu, bez obzira prenese li ih Blic ili neki drugi srpski portal, i kako su komentari isti i kad ih pišu dobronamjerni štovatelji mog rada i kad ih pišu oni manje dobronamjerni – obzirom dakle da, kako smo vidjeli, nije rijeè o incidentu, veæ o pojavi sa svim pojavnim zakonitostima – stvar valja razjasniti. Zaista, kakve veze imaju srpski èetnici s NDH, kakve veze imaju èièa Draža i pop Ðujiæ s ustašama, fašistima, Hajdukom i Splitom u Drugom svjetskom ratu?
Iznenadit æe vas odgovor: tijesne.
Epizoda sa èetnicima što se usred Drugog svjetskog rata pod šubarama s kokardama šepure po talijansko-njemaèko-ustaškom Splitu ionako, slutim, neæe biti meðu deset epizoda serije “Ravna gora”. O njoj, najzad, malo znaju i u samom Splitu, a kamoli u Srbiji, i šteta bi je bilo propustiti. Makar i “prilagoðenu za ovdašnje èitaoce, naroèito mlaðe”.
Èetnika u Splitu za cijelo vrijeme Nezavisne Države Hrvatske ne samo, naime, da je bilo, veæ su bili neobièno aktivni. Veæ poèetkom listopada 1941. godine, svega koji mjesec nakon utemeljenja NDH i Rimskih ugovora, kojima je Paveliæ Dalmaciju prepustio Italiji, na dogovor s Talijanima o zajednièkoj ratnoj strategiji u Split je iz Kolašina stigao èetnièki vojvoda Ilija Trifunoviæ-Birèanin, bliski suradnik Koste Peæanca. Nakon nekoliko mjeseci, vojvoda Birèanin – kojega æe Draža Mihailoviæ ubrzo imenovati komandantom Dalmacije, Hercegovine, zapadne Bosne i jugozapadne Hrvatske – nezadovoljan situacijom u Splitu, 9. svibnja 1942. telegramom obavještava ðenerala Dražu kako “u Splitu i celoj Dalmaciji, a naroèito u ovom glavnom mestu na primorju, kao da je devedeset odsto komunista!”.
Tih dana u hladu bašte hotela Park na Baèvicama stoluje i èetnièki vojvoda Dobroslav Jevðeviæ, koji æe tamo tanaèiti detalje suradnje s predstavnicima talijanske divizije Bergamo i organizirati zajednièke akcije. Aktivna èetnièka organizacija u Splitu do tada veæ izdaje list Slobodna Srbija i bilten Krik iz jama, koje pod sponzorstvom Talijana dijele po kuæama, pa èak i po školama, ali najaktivniji su u marljivom sastavljanju spiskova za likvidaciju splitskih antifašista, koje uredno dostavljaju talijanskim vlastima: veæina antifašista koje su Talijani likvidirali u Splitu otkrivena je upravo uz pomoæ splitske èetnièke organizacije.
Ipak, najdublji trag èetnici su ovdje ostavili poèetkom jeseni 1942, kad su Talijani vlakom iz Knina doveli u Split dvije stotine pripadnika Drvarsko-petrovaèkog èetnièkog odreda pod komandom Mane Rokviæa, pa ih kamionima prebacili u nedaleki Omiš, odakle su – pod pratnjom dva oružnika Ministarstva unutarnjih poslova NDH – krenuli u obližnje Gate, zapalili cijelo selo, brutalno silujuæi i koljuæi sve što im se našlo na putu. Iza èetnika u Gatama je ostalo devedeset pet leševa nedužnih civila, uglavnom žena, djece i staraca, nakon èega su krenuli dalje podmosoroskim selima, završivši pokoljem tridesetak ljudi u Dugopolju. Ukupno su Rokviæevi èetnici u selima oko Splita poklali više od dvjesto ljudi.
Nakon tog masakra u Splitu je održana i konferencija èetnièkih voða Dalmacije, pod predsjedanjem popa Momèila Ðujiæa, utemeljitelja Dinarske èetnièke divizije, a 14. sijeènja 1944. u hotelu Ambasador na splitskoj Rivi i novi sastanak Talijana i splitskih èetnika, predvoðenih popom Sergijem Urukalom, na kojemu se dogovaraju detalji suradnje u velikoj operaciji koja æe kasnije biti poznata kao Èetvrta ofenziva, ona na Neretvi.
Istog dana ilegalci su u Splitu ranili dva èetnika, pa dva dana kasnije osmi broj biltena Krik iz jama poruèuje Spliæanima: “Split, koji muèkim napadom na èetnike klikæe svojim junacima mraka, može da se spremi da dugo jauèe. Splite, splitska veæino, samo nosi novo drvlje na svoju lomaèu, na kojoj æeš izgoriti i sasuti se u prah i pepeo. Èetnici poznaju splitske komuniste, kao i sve ono splitsko što se s komunistima plete, jataèi i plješæe im. Sve æe to bez samilosti i bez izuzetaka biti istrijebljeno iz Splita. Sve æe to biti istrijebljeno danas, sutra, prekosutra!”
Tih dana, u Splitu pod talijanskom okupacijom, prilièno je uobièajeno na ulici vidjeti ustaše u crnim uniformama i èetnike s mrtvaèkim glavama na šubarama, i jedne i druge pod talijanskim oružjem. Prava èetnièka parada održana je, meðutim, poèetkom veljaèe 1943, kad je umro vojvoda Ilija Birèanin, glavni Mihailoviæev povjerenik za Split i Dalmaciju, a na sprovod vlakom iz Knina stiglo nekoliko stotina Ðujiæevih èetnika, pjevajuæi po gradu èetnièke pjesme i klièuæi “srpskom Jadranu”.
Svega koji tjedan kasnije u Split æe ih vlakom iz Knina stiæi još više: gotovo tri hiljade èetnika, po nekima i cijelih pet, iz Splita æe zajedno s ustašama i domobranima krenuti na put prema – Neretvi. Upravo nadrealna, filmska scena mogla se tih dana vidjeti u splitskoj luci, iz koje je u sklopu velike zajednièke ofenzive 6. ožujka 1943. isplovio parobrod za Merkoviæ: na pramcu èetnici, u sredini Talijani, a na krmi ustaše, tri vesele vojske na pijanom brodu pjevaju svaka svoju pjesmu, èak se i meðusobno podbadaju i zajebavaju, pa onda zajedno bodre i pjesmom prijete partizanima.
Tih dana osnovan je u Splitu Centralni èetnièki odbor, èiji æe èlanovi koncem ožujka avionom otputovati u Crnu Goru, a odatle u Kolašin, na dogovor s generalom Dražom Mihailoviæem oko daljnjeg rada èetnièke organizacije u Splitu i Dalmaciji. A ona je u gradu sad veæ dobro uhodana, suradnja s Talijanima cvate – nije nezapaženo prošla njihova pojava, rame uz rame s ustašama, na sahrani zloglasnog talijanskog oficira Giovannija Save, straha i trepeta Splita toga doba, ni pomoæ u likvidaciji šestoro splitskih omladinaca, optuženih za Savino ubojstvo – pa se na redovnim tjednim sastancima splitskih èetnika raspravlja i o preuzimanju vlasti u gradu nakon sve izvjesnijeg odlaska Talijana.
Tim je poslom uskoro stigao i izaslanik èetnièke Vrhovne komande potpukovnik Mladen Žujoviæ, novi Dražin komandant Bosne, Like i Dalmacije, koji æe u Splitu formirati Nacionalni komitet za Dalmaciju i s generalom Umbertom Spigom, komandantom 18. armijskog korpusa, u kolovozu razmatrati moguænost primopredaje vlasti.
Od primopredaje vlasti, kako znamo, nije bilo ništa: nakon kapitulacije Talijani su otišli, otišli su za njima i ustaše, partizani su ušli u Split, a dièni splitski èetnici požurili su svoju pomoæ ponuditi novom gospodaru: 18. rujna 1943. njemaèki poruènik Lippert iz Obavještajnog odjela 114. lovaèke divizije sastavlja izvještaj o posjetu Milana Cvjetièanina, oficira Dinarske èetnièke brigade, kojega je kapitulacija Italije zatekla na lijeèenju u Splitu, nakon èega je požurio Nijemcima. “Mi èetnici znamo da se samo uz pomoæ njemaèkih trupa može postiæi efikasno uništenje bandita, jer smo mi za to isuviše slabi”, kaže Cvjetièanin poruèniku Lippertu.
I odjednom – gle èuda – eto èetnika po drugi put meðu Spliæanima, ovaj put s njemaèkim propusnicama, usred Nezavisne Države Hrvatske. Bizarno? Povijest se ne sjeæa, ali arhive pamte: kad je koji mjesec kasnije, 9. sijeènja 1944, u svaði kraj splitskog buffeta Aeroplan jedan pijani ustaša ubio nekog èetnièkog vazduhoplovca, povjerljivog njemaèkog konfidenta, Feldkomandatura Wehrmachta zaprijetila je ustašama da æe to “skupo platiti”. Usred ustaške NDH!
Kad su, uostalom, u proljeæe 1944. ustaške vlasti u Splitu pohapsile èetnièke voðe zbog nezapamæenog masakra u Sinjskoj krajini – iako su više od hiljadu civila, žena, djece i staraca u selima pod Kamešnicom poubijali pripadnici zloglasne SS divizije Prinz Eugen – zapovjednik puka 264. divizije u Splitu, potpukovnik Müller, naredio je vlastima NDH da zarobljene èetnièke saveznike odmah puste na slobodu. Što su ustaške vlasti, jasno, odluèno poslušale. Jednako kao što su odluèno poslušale i kad je 12. svibnja iz Zagreba stigla zapovijed da se iz Splita deportira dvije hiljade “nepouzdanih osoba”, uglavnom Talijana, Srba, èetnika, Jugoslavena i komunistièkih simpatizera, a iz njemaèke komande samo tri dana kasnije, 15. svibnja, stiglo upozorenje da se “èetnike u Splitu ne dira”.
Èetnici su Nijemcima u Splitu trebali, izmeðu ostalog, za istu stvar kao i Talijanima: za ubacivanje u redove antifašista i njihovo denunciranje. U tome ih je organizirao poznati njemaèki povjerenik Mihajlo Zaklanoviæ, koji po nalogu popa Ðujiæa toga svibnja putuje u èetnièku Vrhovnu komandu, da generalu Draži Mihailoviæu podnese iscrpni izvještaj o stanju u splitskoj èetnièkoj organizaciji i suradnji s Nijemcima.
Veæ je, uostalom, ljeto 1944. i èetnici su sad otvoreni njemaèki saveznici. Ministarstvo oružanih snaga NDH 17. srpnja 1944. obavještava tako jedinice na terenu kako je Führer zabranio upotrebu naziva “partizani”, koje u komunikaciji s Nijemcima od sada valja zvati “komunisti” ili “komunistièka banda”, a “èetnièke suborce” – “hrvatskim borbenim skupinama”. Tog ljeta opet u Split stiže pop Momèilo Ðujiæ, a u kolovozu Nijemci u Splitu sklanjaju tri stotine njegovih èetnika odjevenih u njemaèke uniforme, drže ih u svojim kasarnama i preventivno – dok su Ðujiæevi èetnici u gradu – zbog izrazito antisrpskih tekstova zabranjuju splitski dnevni list Novo doba!
Mislite da je to bizarno? Poèetkom jeseni, 25. rujna 1944, Nijemci su u Splitu uhapsili i zatvorili ustaškog bojnika Bednjanca, zbog toga što su njegovi ljudi premlatili dva èetnika, zaprijetivši – prema izvještaju Ustaške nadzorne službe od 25. rujna 1944. – da æe, ako u Splitu bude ubijen koji èetnik, za odmazdu strijeljati petoricu ustaša! Usred NDH!
Za to, meðutim, nije bilo vremena: mjesec dana kasnije u Split su ušli partizani, i grad je konaèno bio slobodan. Epilog epizode? Kad je koji dan nakon ulaska u Split Vojni sud Osmog korpusa NOVJ obznanio kako je zbog ratnog zloèina i suradnje s neprijateljem izvršena smrtna kazna nad veæom grupom graðana Splita, meðu dvadeset èetvoricom strijeljanih pravilno se rasporedilo osam suradnika njemaèkog okupatora, osam ustaša i – osam èetnika.
Pitaju li se, eto, još uvijek “ovdašnji èitaoci, naroèito mlaði”, kakve veze imaju èetnici sa Splitom, NDH i ustašama, eto odgovora: prilièno tijesne.
Odrastao sam, najzad, na Gripama, tik iznad stepenica prema staroj austrijskoj tvrðavi, kraj kojih je 29. travnja 1943, zbog atentata na Giovannija Savu, ubijen gimnazijalac Žarko Pejkoviæ, kojega su Talijanima – uzgred, nevinog – denuncirali splitski èetnici: štoviše, šezdesetih sam nedaleko odatle išao u vrtiæ što je nosio njegovo ime. Nakon toga išao sam u osnovnu školu na Luècu, koja je nosila ime Bruna Ivanoviæa, mladog Spliæanina kojega su 1942. u Strmici kraj Knina brutalno ubili èetnici popa Ðujiæa, a onda u srednju školu nazvanu imenom Ante Joniæa, prvog dalmatinskog narodnog heroja, kojega su 1942. kod Livna zajednièkim snagama ubili Talijani i èetnici.
Ne znam, možda je u Srbiji bilo drugaèije, možda su se podno Ravne gore èetnici herojski borili protiv Talijana, Nijemaca i ustaša, ali u Splitu, kako vidite, baš ih i ne pamtimo po dobru.
O tome, naravno, iz serije “Ravna gora” neæete doznati ništa. A teško da æete o tome išta doznati i iz suvremene hrvatske kinematografije ili historiografije. To da su se èetnici popa Ðujiæa usred Drugog svjetskog rata šepurili po ustaškom Splitu, iz nekog razloga, rekoh, ne vole èuti ni Hrvati.
Eto vam dakle, poštovani gledatelji, talijanskih crnokošuljaša i odanih prijatelja iz SS divizije Prinz Eugen, pa zajedno gledajte “Ravnu goru”, eto vam Nezavisne Države Hrvatske, Führerovih “hrvatskih borbenih skupina” i njihovih najboljih neprijatelja ustaša, s kojima se tih dana šepure po splitskoj Rivi – jebite se s njima.
|
04-12-2013 at 18:53 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
klon4ti Nivo: Forumas sa iskustvom Prva Tuzlanska
Registriran(a): 17-02-2012 Lokacija: Ludara Odgovori: 287 IP: Maskiran
|
Re: (anti)fasizam na srpsko-hrvatski nacin
TKO SU FAŠISTI? Dedo, Amidža, Dajdža, komšija...
Nacionalistièka mržnja prema 'komšijama'
[YOUTUBE] http://www.youtube.com/watch?v=WnSZoj8sQWE [/YOUTUBE]
[YOUTUBE] http://www.youtube.com/watch?v=py_sqMw2qGM [/YOUTUBE]
[YOUTUBE] http://www.youtube.com/watch?v=FshJPF-U-DU [/YOUTUBE]
[YOUTUBE] http://www.youtube.com/watch?v=vFsfCD4Z_RQ [/YOUTUBE]
[YOUTUBE http://www.youtube.com/watch?v=vFsfCD4Z_RQ[/YOUTUBE]
Bošnjaci nisu bili fašisti , slike to demantiraju.
Prvu Džamiju u Europi izvan prostora koji je bio nekada pod turskom vlašæu, dao je sagraditi lièanin Paveliæ u Zagrebu. Poslije rata komunisti istu srušili.
Dakle moji dragi Antinifašisti u drugom svjetskom ratu procentualno je najmanje muslimana Bošnjaka bilo u partizanskim jedinicama u odnosu na brojnost populacije.
Istina poginulo je dosta Bošnjaka u onim velikim bitkama na Neretvi, Sutjesci, Drvaru, Odžaku, ali u fašistièkim uniformama. Èak i u jednoj 16 muslimanskoj brigadi partizanske vojske veæinu boraca i komandnog kadra èinili su nemuslimani.
Ovdje u našoj bližoj okolini 'ustaše' i fašisti su poèinili nekoliko strašnih zloèina, tako su sva srpska sela okolo Kalesije bila spaljena i poklana, a kolone srpskih izjeglica bježeæi preko Dubrava utoèište su našli katolièkim selima okolo Tuzle. Ti zloèinci u ustaškoj uniformi su rodom sa podruèja Kalesije, Živinica, Kladnja, Zvornika,a tamo gotovo da i nema Hrvata!
Ne razumijem od kuda tolika mitomanija meðu ovom mlaðom populacijom,i uvjerenje da su Bošnjaci bili antifašisti u ww2, kada su èinjenice sasvim suprotne. Pa imali ste skoro na tv emisiju 'u selo na sijelo' gdje jedan dedo sa podruèja Èeliæa, prizna kako je bio u fašistièkoj vojsci, i da je to bila prava vojska
Za kraj, onima kome je 'Za Dom Spremni' sporan pozdrav:
Ovo je njemaèki nacistièki vojnik iz ww2 ispod vrata mu vis križ
a ovo je slika modernih njemaèkih oruzanih snaga
Jesu li moderne njemaèke oruzane snage Nacistièke, zato što koriste povijesni simbol?
U Boj, BoJ,.. ZA DOM ( Opera, Nikola Šubiæ Zrinski, napisana i prvi put izvedena FAŠISTIÈKE 1876 godine )
[YOUTUBE] http://www.youtube.com/watch?v=H1JgDtLuKE0 [/YOUTUBE]
[YOUTUBE] http://www.youtube.com/watch?v=P-om-TpyDgg [/YOUTUBE]
[Edited by klon4ti on 08-12-2013 at 19:27 GMT]
|
08-12-2013 at 19:17 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Trenutno aktivni korisnici |
Aktivni gosti: 31
Skriveni clanovi: 0
Aktivni èlanovi: 0
Sretan roðendan: Ado13, AZIL OPSTANAK, ckome, Disa, Golf_V_R32, koso_oki, maja001, Malenich, Mawi_Edin_Tz_, nepoznat, opiumxxx, sadika, Salai, seka1985, stickman, zazza
|
FORUM : Politika : (anti)fasizam na srpsko-hrvatski nacin |
|
Pregled tema u posljednjih 24 sata Pregled poruka u posljednjih 24 sata (dva dana, sedam, 30 dana) Pregled pisanja foruma�a u posljednjih 24 sata
|