citat:

---

djecko wrote:

logično bi bilo to-to ??
međutima kad se sjetim priče rahmetli nene, da su kod nas svi osim nijemaca opljačkali narod ,nije bitno koji četnici ,ustaše domobrani ,zeleni kadar (tako ona reče)...onda napomenula je da su neki imali mašinu za pare i da li negdje u Slavinovićima,moraš dovest recimo kravu i oni ti naštancaju para za kravu...plate (pošteno)..nek neko rekne drugačije ??a moja nena preživjela nekakav tifus,haman neka jebena bolest u ta doba bila ,ja i dan-danas ne znam šta je to ??

Samo u cijeloj priči sam skonto da nisu bili nijemci ...
eh sad
djedovi i njihove priče,to je za sebe...
samo ostalo mi je u pameti jer sam bio maksum,kažu da su i prvoborce partizane-muslimane koji nisu bili ubijeni ,prevremeno penzionisali ,samo da ne budu u zbivanjima,i da reknem u tim pričama sam čuo ime nakog pašage mandžića,a meščini da mandžića ima i danas,de znaj(indirektno ih neko mijesi ko iliju jurišića),
jebga ja onako kako sam čuo...onda
i neki su iz nakog mathauzena pobjegli,valjda neki logor,...slušo na dženazi,svojim ušima...a nisam ni znao
helem nejse
sad omladini treba reć,kako su četnici bili dobri ljudi i kako su se borili za nešto ubijajuću muslimane ,
a ona statistika o "domobranima" govori koliko je to poslije rata i urađeno...
Onda ima jedna pjesma izvorna ,onako ,nije moderna ali se održala u narodu...
"jednog dana avdaga nastrada"..
da li se iko pita kako je nastala i kako se održala ?
nije bila uz gitaru
al se održala
i svi oni koji forsiraju nešto okolo kole ,
zaboravljaju sebe i svoju istoriju,
prihvaćajući "tuđe" strano ,
a to nije dio kulture i tradicije

---

Vezano za Pasagu Mandzica i genocid u podrinju...

Rahmetli Prof.dr. RASIM HUREM

Historijsku knjiga o Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu

http://www.vbnmgz.hr/projekti-othermenu-26/64-prevoenje-imena-musliman-u-bonjak/184-rasim-hurem-in-memoriam



"još u Drugom svjetskom ratu za vrijeme četničkih pokolja u Istočnoj Bosni krajem 1941. i u 1942. godini uz Foču i druge gradove i sela, četnici su spalili Rogaticu, stanovnike pobili i prognali te je od otprilike 1450 kuća spaljeno oko 1400 bošnjačkih i židovskih a ostalo je samo pedesetak srpskih. Spaljene su i kuče njegovih roditelja i moga djeda. Danas imamo Rasimovu rodnu Rogaticu, nakon još jednog pokolja i progona Bošnjaka, sa sasvim drugim, neprepoznatljivim nacionalnim sastavom stanovništva. Ovo ga je vjerojatno životno opredijelilo za povijest Bosne i Hercegovine u Drugom svjetskom ratu, povijest Bosne i Hercegovine u kojoj se u dugom razdoblju postojanja kraljevine a zatim komunističke Jugoslavije, nije mogla niti smjela izreći istina o stradanjima Bosne i Bošnjaka, negiranju povijesti i identiteta i svega što je izvorno bosansko (i hercegovačko) i zatiranju povijesti i povijesnog kontinuiteta jedne države i njenih izvornih stanovnika – Bošnjaka. Mogu se nadati da će i zadnja knjiga Prof. Hurema uskoro biti objavljena, da će proći recenziju koja neće mijenjati povijesne istine i činjenice do kojih je došao tokom svoga dugogodišnjeg rada i koje je ondje napisao. U jednom našem razgovoru, rekao mi je da je u toj knjizi objavio i podatke o četničkim
zlodjelima te da je došao i do brojke od četnika ubijenih Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu te da se ta brojka kreće oko 78000 nedužnih žrtava."

evo najnoviji hit







[Edited by djecko on 11-12-2013 at 09:10 GMT]

citat:

---

djecko wrote:

logično bi bilo to-to ??
međutima kad se sjetim priče rahmetli nene, da su kod nas svi osim nijemaca opljačkali narod ,nije bitno koji četnici ,ustaše domobrani ,zeleni kadar (tako ona reče)...onda napomenula je da su neki imali mašinu za pare i da li negdje u Slavinovićima,moraš dovest recimo kravu i oni ti naštancaju para za kravu...plate (pošteno)..nek neko rekne drugačije ??a moja nena preživjela nekakav tifus,haman neka jebena bolest u ta doba bila ,ja i dan-danas ne znam šta je to ??

Samo u cijeloj priči sam skonto da nisu bili nijemci ...
eh sad
djedovi i njihove priče,to je za sebe...
samo ostalo mi je u pameti jer sam bio maksum,kažu da su i prvoborce partizane-muslimane koji nisu bili ubijeni ,prevremeno penzionisali ,samo da ne budu u zbivanjima,i da reknem u tim pričama sam čuo ime nakog pašage mandžića,a meščini da mandžića ima i danas,de znaj(indirektno ih neko mijesi ko iliju jurišića),
jebga ja onako kako sam čuo...onda
i neki su iz nakog mathauzena pobjegli,valjda neki logor,...slušo na dženazi,svojim ušima...a nisam ni znao
helem nejse
sad omladini treba reć,kako su četnici bili dobri ljudi i kako su se borili za nešto ubijajuću muslimane ,
a ona statistika o "domobranima" govori koliko je to poslije rata i urađeno...
Onda ima jedna pjesma izvorna ,onako ,nije moderna ali se održala u narodu...
"jednog dana avdaga nastrada"..
da li se iko pita kako je nastala i kako se održala ?
nije bila uz gitaru
al se održala
i svi oni koji forsiraju nešto okolo kole ,
zaboravljaju sebe i svoju istoriju,
prihvaćajući "tuđe" strano ,
a to nije dio kulture i tradicije

---

Susret sa Fočom general Kosta Nađ naziva susretom sa poprištem najstrašnijeg genocida koji je u životu vidio. Ali ima još nešto strašnije od genocida, to je amnestiranje zločina od strane onih koji su ga trebali kazniti po božijem i ljudskom zakonu.

čuvenim Fočanskim propisima i uredbama o dobrovoljačkim odredima Tito je amnestirao zločine i četništvo, dozvolio da se kokarda u Foči, ali i drugim krajevima, naprosto zamjeni petokrakom. Ovaj čin, bez obzira čim motivisan, stavlja pod upitnik osnovnu odrednicu NOP-a to je antifašizam?!

Aleksandar Ranković, tada prvi Titov policajac i vjencani kum,će tada naširoko hvaliti veliku partizansku pobjedu kojom se osnovna četnička masa prevodi partizanima. Istina ta četnička masa zadržava i komandni kadar, ozloglašene četničke komandante i zlikovce, Straja Kočovića i Ranka Popadića...



Rato Dugonjić, Vojo Ljujić, Pašaga Mandžić, Vaso Miskin Crni i Ferid Fićo Čengić



http://luteriorlovic.blogger.ba/arhiva/2010/12/15

citat:

---

primus inter pares wrote:

evo trudim se,al ne mogu da skontam,jel ovo meni?

---

hronologija zlocina koji je amnestirao josip broz i aleksandar rankovic

iz knjige Genocid nad muslimanima -Vladimir Dedijer

Foca Gorazde:

- U decembru mjesecu 1941. i tokom januara 1942. godine, četnici su poklali preko 2000 muslimana uglavnom u Foči i Goraždu
- Avgusta mjeseca 1942.zaklali su u Foči i u selima koja se skupa nazivaju Bukovica oko 1000 lica muslimanske vjeroispovjesti
- Avgusta meseca 1942. godine, na terenu oko Ustikoline i Jahorine četnici pobili oko 2500 lica (to su uglavnom izbjeglice iz Foče koje su bježale za Sarajevo).
- Januara meseca 1943. godine četnici su ubili u srezu bjelopoljskom oko 400 muskaraca i oko 1000 zena i djece muslimana
- U februaru mesecu 1943. godine su u srezovima fočanskom, pljevljanskom i čajničkom zaklali su 1200
muskaraca i 8000 staraca, zena i dece

http://sh.wikipedia.org/wiki/%C5%A0efkija_Selimovi%C4%87

Šefkija Selimović je bio partizanski oficir komande Tuzlanske vojne oblasti i rođeni brat pisca Meše Selimovića.
Šefkija je pre rata bio ekonom u tuzlanskoj bolnici. Selimovići su bili poznata partizanska porodica u Tuzli.[1] Mobilisan u domobrane, Šefkija je prilikom prvog oslobođenja Tuzle, prešao je u partizane. Prije drugog oslobođenja Tuzle raspoređen je na rad u Komandu Tuzlanske vojne oblasti u činu potporučnika. Određen je da rukovodi Odsjekom za raspolaganje zaplinjenom neprijateljskom imovinom, tzv. Fondom narodnih dobara.[1]
1944. godine, kao rukovodilac Fonda narodnih dobara, Šefkija je uzeo kućni namještaj, "najbolji od svih koji su bili zaplijenjeni"[1], i poslao svojoj kući. To je saznao Štab Korpusa, te je tražio da se zbog pljačke narodne imovine Selimović uhapsi. Prilikom saslušavanja on je priznao da je uzeo namještaj, braneći se da su to i drugi činili. Međutim, u partizanima se i za mnogo manje pljačke kažnjavalo strogo, najčešće smrću. Ali, pošto se radilo o oficiru iz poznate partizanke porodice, Selimović je samo pušten iz zatvora, raščinjen i poslat kao običan vojnik u jedinicu. Štab Korpusa je, nakon saznanja da je Šefkija pušten iz zatvora, zahtijevao da baš zato što je on iz partizanske kuće treba da bude najoštrije kažnjen za primjer drugima. Šefkija Selimović je nakon toga predat u nadležnost vojnih organa.[1]
Pravomoćnom odlukom Vojnog suda Trećeg korpusa NOVJ osuđen je na smrt, strijeljan i pokopan na nepoznatom mjestu, zato što je iz magazina GUND-a, Glavne uprave narodnih dobara, neovlašteno uzeo – dakle ukrao – krevet, ormar i još nešto namještaja. Šefkija je namještaj iz GUND-ovog magazina zapravo posudio, i to zato što su mu ustaše opljačkale stan, a supruga mu se u prazan dom vraćala iz jasenovačkog logora.[2]
Šefkiji nije pomoglo ni to što je bio oficir iz ugledne partizanske obitelji, koja je narodnooslobodilačkoj borbi dala sedam članova. Naprotiv, Šefkiji je to bila presudna otežavajuća okolnost: strijeljan za primjer i opomenu drugima. Ni njegov drugi brat Teufik Selimović, visoki oficir Ozne, "nije pomaknuo malim prstom da mu pomogne".[2] Streljanje za opomenu, zbog namanje krađe, bila je legitimno sredstvo disciplinovanja pripadnika NOVJ. Prema ocjeni Nisima Albaharija, šefa odeljenja OZNE za oblast Trećeg korpusa, "radilo se u tim prilikama o izuzetnom kriminalu".[1]
Usled traume zbog tragične smrti starijeg brata Šefkije, Meša Selimović je dvadeset godina kasnije napisao svoje najpoznatije djelo „Derviš i smrt”.[3]
Prema Dežuloviću, Šefkija Selimović je bio "jedan od one djece koje je slavna Revolucija pojela, ispljunuvši mu kosti i zadovoljno podrignuvši".[2]

poslije vise-decenijskog srpsko-hrvatskog nacionalizma u Jugoslaviji dobili smo strasne ratove,ali danas i nove genercije kojima su cetnici "anti-fasisti" a za dom spremni "historijski hrvatski pozdrav ljubavi"