Refik,Sefik i Teufik,negdje na Karpatima.
Iz cista mira,bezveze. 

I zastava BiH,iz istog perioda. 

Slika=2040.jpg,
Katarina Kosaca 

Na Rimskom brezuljku Capitoliumu nalazi se crkva posvecena BI Djevici Mariji, koja se obicno naziva crkva "Aracoeli". Prema predaji ona je napravljena nad poganskim oltarom, na kojem je pisalo: Haec ara fili Dei est. U njoj su ispocetka bili grcki monasi, iza njih Benediktinci, a god. 1250. predana je Franjevcima, koji su do god. 1884. uz nju imali svoju generalnu kuriju. Jos od srednjeg vijeka crkva Aracoeli smatrana je za sluzbenu crkvu rimske opcine.

Hrvati i Bosanci su kroz dugu proslost imali tijesne veze s ovom crkvom. Dok je uz nju bila generalna kurija Franjevackog reda, mnogi su Bosanski i Hrvatski Franjevci, bilo radi svojih poslova u Rimu bilo radi nauka, odsjedali kod ove crkve. Ali ona je bila privlacna tacka i zbog toga, sto je u njoj pokopana Katarina Vukcic Kosaca, zena bosanskog kralja Stjepana Tomasa (vladao:1444-1461), koja je zeljno ceznuci za rodnom grudom, umrla u Rimu 25. listopada 1478.

Katarina je kci bosanskog velikasa Stjepana Vukcica Kosace. Rodjena je oko 1424. Njezino djetinstvo i mladost pada u tesko razdoblje bosanskog kraljevstva. Na nju su navaljivali od vremena do vremena Turci, po njemu robili i palili, ali i ocito davali znak, da imaju namjeru potpuno ga osvojiti.

Bosanski velikasi u takvim prilikama opce nesigurnosti nisu uspijevali zauzeti jedinstven stav prema pogibelji, koja im je svaki dan prijetila. Dapace, oni su bili nepovjerljivi jedini prema drugima i nerijetko su pojedinacno nastojali i doci u dodir s Turcima s nadom, da ce na taj nacin umanjiti ostrinu turskih napada na njihova podrucja i spasiti se, ako Turci odluce osvojiti bosansko kraljevstvo.

God. 1443. umro je Tvrtko II., posljednji kralj iz loze Kotromanica. Po volji samog Tvrtka II. naslijedio ga je na prijestolju Stjepan Tomas, iako je na to imao pravo stariji nezakoniti sin Stjepana Ostoje, Radivoj.

Stjepan Tomas bio je nezakoniti sin bosanskog kralja Stjepana Ostoje, koji je umro god. 1418. Sve do svoga izbora za kralja Stjepan Tomas tajio je svoje porijeklo radi sigurnosti. Stovise, bio je uzeo jednu pucanku, Vojacu, i obecao joj po patarenskom nacinu, da ce je vjencati, ako bude dobra i vjerna i bude dobro sluzila. Kad je postao kralj, velikasi su mu savjetovali, da onu zenu otpusti jer ona radi niskog roda nije dostojna biti kraljica. Tomas koji je postao katolik, nije smatrao, da to moze uciniti bez posebne dozvole Svete stolice. Stoga se obratio na papu Eugena IV., da bi mu dozvolio uzeti drugu zenu, iako je obecao zenidbu onoj pucanki i od nje imao sina. Papa ga je 29. svibnja 1445. rijesio onog obecanja i dozvolio mu namjeravanu zenidbu.

U isto je vrijeme Stjepan Tomas, koji je bio nezakoniti, zatrazio od Pape da mu prizna sva prava zakonitih sinova. Papa mu je udvolijo i toj molbi isti dan.

Tada je Stjepan Tomas mogao misliti slobodno na vjencanje. Oko mu palo, po svoj prilici pod utjecajem politickih savjetnika, na Katarinu, kcerku Stjepana Vukcica Kosace, koja je tada imala 21 godinu. Cinilo se da ce upravo ona ojacati bosansko kraljevstvo, jer ce svojim vjencanjem povezati bosanskog kralja Stjepana Tomasa s njegovim velikasom Stjepanom Vukcicem Kosacom.

Stjepan Vukcic Kosaca bio je tada najugledniji velikas u Bosni. Lukav i poduzetan, uspio je rasiriti svoje posjede na citavu danasnju Hercegovinu, juzne dijelove Bosne, neke predjele Srbije i Crne Gore, srednju Dalmaciju i mjesta od Dubrovnika do Kotora.

On je rano uvjerio da se Bosna ne ce odhrvatiti turskoj premoci i da bi se trebalo s Turcima doci u dodir, kako bi teska buducnost bosanskog kraljevstva bila sto manje tuzna. Upravo radi ovoga svoga stava prema Turcima Stjepan Vukcic Kosaca bio je protiv dolaska Stjepana Tomasa na prijestolje bosanske kraljevine. On je bio za Radivoja, isto tako nezakonitog sina Stjepana Ostoje, koji je zapravo sluzio Turcima i vec 10 godina nazivao se bosanskim kraljem pod okriljem Turaka.

Ali ipak nadmocnija je bila stranka, koja je bila protiv dogovora s Turcima i koja se oslanjala na krscanski Zapad, posebno na papu. Ova se stranka osobito ojacala, kada je papa Eugen IV. na 1. sijecnja 1443. pozvao citav krscanski svijet u borbu protiv Turaka. I to je pomoglo, da je ona dovela na prijestolje Stjepana Tomasa.

Cim je dosao na prijestolje, Stjepan Tomas je poradio, da priveze uza se Stjepana Vukcica Kosace i da tako provede jedinstveno u kraljevini. Cinilo se, da ce to najbolje postici, ako se vjenca s njegovom kcerkom Katarinom.

Katarina je bila odgojena kao patarenka. Prije vjencanja presla je na katolicku vjeru i vjencala se sa Stjepanom Tomasem po katolickom obredu. Vjencanje je obavljeno po svoj prilici na Uzasasce na 26. maja/svibnja 1446.

Poslije smrti Stjepana Tomasa god 1461., Katarina je ostala s dvoje nejake djece, Sigismundom i Katarinom. Bosanskim kraljem postao je Stjepan Tomasevic, sin Stjepana Tomasa, kojeg je imao od Vojace. On je prvi bosanski kralj, okrunjen krunom primljenom iz Rima. I njemu je bila glavna briga da ostane u dobrim odnosima sa Stjepanom Vukcicem Kosacom. Upravo zbog toga on je, jos prije nego je okrunjen za kralja, priznao kraljici Katarini sva prava kraljice majke.

Katarina je ostala na dvoru sve do kobne godine 1463., kada je turski sultan Mehmed II. s velikom vojskom navalio na Bosnu i osvojio je. Tom prilikom je zarobljen i ubijen i sam kralj Stjepan Tomasevic, odvedeno ju u tursko ropstvo i dvoje nejake djece kraljice Katarine, a ona je uspjela pobjeci, jer se u ono vrijeme nalazila u juznim krajevima kod brata Vladislava.

Pocetkom srpnja 1463. nalazila se na podrucju dubrovacke republike, gdje nastupa kao zakoniti predstavnik bosanskog kraljevstva.

Za vrijeme svoga boravka u Dubrovniku, Katarina je pratila prilike u Bosni i nadala se, da ce se njezino kraljevstvo ubrzo osloboditi. Ali kako su dani prolazili, a oslobodenje se nije ostvarivalo, ona je presla u Rim god. 1466.

U Rimu je Katarina nasla utociste kod pape Pavla II., koji je odredio, da joj se daje stalna pomoc iz papinske riznice. Od god. 1467. do 1478. primila je najmanje 6541 zlatni dukat za uzdrzavanje. Imala je uza se i mali dvor bosanskih velikasa, a zadnjih desetak godina zivila je u blizini crkve sv. Marka, gdje je hrvatska bratovstina sv. Jeronima imala svoje kuce, pa nije iskljuceno, da je u jednoj od njih zivila i umrla.

Kroz citavo vrijeme svoga boravka u Rimu mislila je na oslobodenje svoje kraljevine, a posebno na oslobodenje svoje nejake djece, koja su odgajana u Carigradu na dvoru sultanovu u islamskom duhu. Kako se dogadjalo katkada, da su Turci vracali zarobljenu djecu za dobar novac, vodila se mislju, da bi i ona na taj nacin mogla izbaviti iz ropstva svoju djecu. U tu svrhu trazila je od raznih talijanskih vladara novcanu pomoc. Tako je na pr. 1470. poslala svoja dva dvorjanika, Nikolu Zubranica i Abrahama Radica. U Mantovu i Milan, da u ime njezino zamole pomoc. Mantovskom knezu medju ostalim tom prigodom pise:

"Facit mea adversa fortuna, quae viro rege ac liberis et regno opibusque spoliavit, ut non solum ad pontificem maximum patrem clementissimum, sed etiam ad alios principes christianos me confugere oproteat pro implorado subsidio."(1)

God. 1474. bila je odlucila otici na granicu Turske, jer je cula da je sultan bio obecao osloboditi joj djecu. Ali sva ta njezina nastojanja bila su uzaludna. Svoje djece nikada vise nije vidjela, pa je s nadom u njihovo oslobodenje legla u grob.

U svojoj 54. godini Katarina teze oboli. Da je ne bi smrt iznenadila, odmah pozove carskog notara svecenika Antu iz Splita, koji je bio na sluzbi u crkvi Sv. Petra u Rimu, da bi njoj, prema tadanjim zakonskim propisama, napravila oporuku. Za svjedoke je pozvala Juru de Marinellis, rapskog arcidakona, na sluzbi u Rimu, i sest Franjevaca iz samostana Aracoeli.

U svojoj oporuci Katarina je naredila, da je pokopaju u crkvi Aracoeli. U tu svrhu ostavila 200 dukata. Toj crkvi ostavila je svoj kraljevski plast i jedan svileni oltarnik.

Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima ostavila je svu svoju dvorsku kapelu: knjige, posude i misna odijela.

Sjetila se i svoje crkve sv. Katarine u Jajcu, koju je ona dala sagraditi, i ostavila joj sve svoje relikvije.

Ali najglavnija oporucna odluka kraljice Katarine, kao zakonite predstavnice bosanskog kraljevstva, odnosi se upravo na kraljevinu Bosnu: ostavila je Svetoj stolici, ako se njezina djeca ne povrate na katolicku vjeru.

Pet dana iza oporuke Katarina je umrla. Prema njezinoj zelji pokopana je u crkvi Aracoeli pred glavnim oltarom, gdje su joj napravili lijep spomenik, na kojem je prikazana i ona u prirodnoj velicini sa kraljevskom krunom na glavi. Na spomenik je bio postavljen i natpis bosancicom.

Naravno da su bosanske izbjeglice u Rimu s postovanjem dolazile na grob svoje kraljice, koja je ostavila glas svete zene i bila je smatrana svake vrline. Ali s vremenom je i njezin grob pao donekle u zaborav. Stoga Franjevci, kada su odlucili god. 1590. pomaknuti naprijed veliki oltar, nisu imali poteskoca, da prekriju grob bosanske kraljice. Njezinu nadgrobnu plocu prenijeli su na desni stup pred velikim oltarom, gdje se i danas nalazi.

Po svoj prlici tom prilikom zamijenjen je orginalni natpis na nadgrobnoj ploci s novim latinskom natpisom, kako ga danas vidimo, u kojom su uvedene neke preinake pri prijevodu:

D.O.M.
Catherine Reginae Bosnensi
Stephani Ducis San (c) ti Sabbae Sorori,
Et genere Helene et Domo Principis
Stephani natae, Tomae Regis Bosnae
Uxori. Quantum vixit annorum LIIII
Et odbormivit Romae Anno Domini
Et odbormivit Romae Anno Domini MCCCCLXXVIII
DIE XXV Octobris
Monumentum ipsius scriptis positum.


Hodocasnici kroz duga stoljeca poslije smrt kraljice Katarine dolazili su na njezin grob i zaustavljali se pred njezinom nadgrobnom plocom. Njezin bolan zivot i njezina svijest kraljevske odgovornosti, iako su gotovo prekrili velom zaborava, ostavljaju i danas neizbrisive tragove u dusama hrvatskih i bosankih posjetioca.

 

Husein Kapetan Gradacevic - ZMAJ OD BOSNE ,kako se najcesce sam nazivao i potpisivao,rodjen je u Gradaccu 1802 godine.
Jedan je od pokretaca pobune Bošnjaka za autonomiju Bosne,a od 1831 godine je i njen vodja...Predvodeci Bosansku vojsku od preko 25 000 vojnika , u borbi protiv Sultana,na Kosovu nanosi poraz Velikom Veziru i Sultanovoj vojsci.

Poslije ovih uspjeha Bošnjaci ga postavljaju da upravlja Bosnom.Bosanska autonomija biva i formalno uspostavljena 12.septembra 1831 godine u Sarajevu,poslije cega Bosanska vojska ponovo ulazi u rat sa Sultanom,te dozivljava veliki poraz u mjestu Pale,kraj Sarajeva 31. maja 1832 godine,ali sama pobuna biva ugasena tek 1850 godine...

Jedna vrlo zanimljiva izjava se pripisuje Husein Kapetanu,koju je izrekao u to vrijeme,a govori o njegovoj neustrasivosti,a pomalo i o Bosanskom humoru. Upitan - Zar se ne boji dici oruzje na Tursku Imperiju!??

Husein Kapetan je odgovorio:"Boga se bojim malo,Sultana nimalo,a Vezira - ko dorata svoga!
Slamanje pokreta za autonomiju Bosne se pripisuje najvise nelojalnosti i prelazenju na Sultanovu stranu Ali-age Rizvanbegovica i Smail-age Cengica.
Husin Kapetan Gradascevic se povlaci u Austriju,a umro je 17. avgusta 1834 godine,tako sto je bio otrovan u Carigradu.

Podigao je mnogo zaduzbina,izgradio je cuvenu Dzamiju "Husejniju" u Gradaccu,a omogucio je fra Iliji Starcevicu da u selu Tolisi,1823 godine,otvori prvu katolicku skolu u Bosni.


U cuvenom razgovoru sa Turskim beglerbegom,kada mu je Turski beglerbeg rekao:

"Nema vise Bosne,a nece biti ni Bošnjaka,Huseine...Gines za drzavu koja nikad nije postojala - niti ce.
Husein Kapetan Gradascevic mu je odgovorio:
Ima Bosne,beglerbeze i Bošnjaka u njoj.Bili su prije vas i ako Bog da,bice i poslije vas!!

 

TVRTKO KOTROMANIC I
Bosanski ban i prvi bosanski kralj, vladao je od 1353. do 1391. godine. Za druge polovine Tvrtkove vladavine Bosna je uistinu bila najveca i najmocnija drzava na Balkanu i medju juznim slavenima. Jedini dio danasnje Bosne koji nije bio ukljucen u Tvrtkovo kraljevstvo jeste pojas zemlje na sjeverozapadu gdje se danas nalazi grad Bihac, sto je tada pripadao hrvatsko-ugarskom teritoriju. U vrijeme Tvrtkove vladavine primjetna je politicka stabilnost, znacajan kulturni i duhovni napredak. Godine 1377. Tvrtko se krunio za prvog bosanskog kralja u mjestu Mili (danasnji Arnautovici) nadomak Visokog. S Tvrtkom u bosansku heraldiku ulazi anzuvinski ljiljan - istinski simbol bosnjastva i snazne bosanske drzave. Da bi uzdrmao bosansku drzavu, ugarski kralj Ludovik je nakon skoro stogodisnjeg zatisja pokrenuo pitanje bosanskih heretika, zahtijevajuci njihov progon, posebno u oblasti Usore. Stoga je Ludovik 1363 otpremio na Bosnu dvije kizarske vojske. Medjutim, veliki bosnjacki vodja - Tvrtko Kotromanic I - do nogu potukao obje Ludovikove vojske - jednu pod gradom Sokolom na Plivi kod Jajca, a drugu kod Srebrenika. Vec 1366 dio bosnjacke vlastele se pobunjuje protiv Tvrtka (navodno zbog sirenja katolicizma) i kralj biva prisiljen da potrazi pomoc upravo na Ludovikovom dvoru. Punu vlast u Bosni Tvrtko ponovno ucvrscuje 1369 godine i u sljedecih dvadeset godina nacinjava od Bosne najvecu i najmocniju drzavu na Balkanu. Nakon sto je ponovno zagospodario cijelom Bosnom, Tvrtko I Kotromanic je svoj prvi veliki vanjskopoliticki uspjeh postigao na istoku, gdje su mu to omogucavale prilike nastale raspadanjem nekadasnje Dusanove drzave. Tvrtko I je, u cilju prosirenja Bosne, stupio u savez sa knezom Lazarem, te 1373 godine skrsio svog prvog istocnog susjeda, Nikolu Altomanovica. Poslije podjele Altomanovicevih posjeda, u granice Bosanske drzave kralj Tvrtko Kotromanic I je ukljucio Gornje Podrinje sa Pivom, Tarom, te srednjim i donjim Polimljem. Ubrzo potom Tvrtko je zauzeo primorske zupe Trebinje, Konavle i Dracevicu, cime je granicu Bosne pomjerio do Boke Kotorske. Podjelom posjeda Nikole Altomanovica, u sastav Bosne je usao i danasnji Sandzak. Uspjesnim osvajackim pohodima, Tvrtku Kotromanicu je zakonito pripao i "dvogubi vijenac" - dvostruka kraljevstka kruna Bosne i Srbije. U manastiru Milesevo kod Prijepolja, Tvrtko I se vjerovatno oktobra 1377 godine okrunio za kralja "Srbljem i Bosne i Primorju i Zapadnim Stranam" te poceo "s Bogom kraljevati." Istovremeno je svom narodnom imenu, cisto iz drzavnopravnih razloga, dodao i ime "Stefan", koje su simbolicno nosili svi srpski vladari, pa tako i dvostruki vladar Bosne i Srbije. Ime Stefan je znacilo "vjencani," (onaj koji je krunisan). To je i u Bosni postalo tradicijom, pa su ga poslije Tvrtka I svom imenu dodavali svi bosanski kraljevi.Tvrtko se krunisao u Milesevu jer je htjeo da ojaca svoj uticaj i na tamosnje Srblje.

Bosnjacki katolik, gospodar hereticke Bosne, ciju je crkvu odlucno branio, jednako kao sto je stitio katolike i pravoslavne, koji su se teritorijalnim sirenjem bosanske drzave nasli u njenim granicama, Tvrtko I je po religijskim i politickim stavovima bio daleko od polusvetackih likova i manastirske tame pravoslavnih srpskih vladara. Kao drzac dvostruke krune, Tvrtko I je bio daleko od pomisli da obnavlja staru srpsku drzavu. Tvrtko I je 1382 utemeljio grad Novi (Sveti Stefan), na ulazu u Bokokotorski zaljev, a vec sljedece godine podigao je grad Brstenik (Sveti Mihajlo) kod Opuzena kao osnovu za izgradnju brodogradilista i razvoj bosanske flote. Poslije duzeg otpora kralju Tvrtku su se 1390 predali sljedeci gradovi: Split, Trogir i Sibenik, sa otocima Brac, Korcula i Hvar. Pri kraju Tvrtkove vladavine, na istocnim granicama Bosne vec se pojavljuju Turci-Osmanlije, koji polahko upadaju i u samu Bosnu. Prva provala Turaka u Bosnu uknjizena je u jesen 1386, kada je jedan njihov manji odred uspio prodrijeti sve do doline Neretve, gdje su zaustavljeni od strane bosanske vojske pod zapovjednistvom Tvrtkovog vojvode Vlatka Vukovica. 27. VIII. 1388 Bosanska vojska je porazila Turske osvajace i kod Bilece. Do odlucujuce bitke dolazi 28. VI. 1389. na Kosovu, gdje je bosanski vojvoda Vlatko Vukovic predvodio bosansku pomocnu vojsku. Tvrtko je u pismima Trogiru i Firenci, augusta 1389, Kosovsku bitku opisao i predstavio kao svoju pobjedu. Kralj Tvrtko Kotromanic I umire 1391 godine.


 

Bosanska prijestolnica,Bobovac. 

Ja kako znam Alidjun je romski praznik.

Ovo je Bosanski kralj Stjepan Tomas 1444-1461.

Zastave Bosne kroz historiju:

BOSANSKI GRB I ZASTAVA IZ PERIODA SREDNJOVJEKOVNE BOSNE I PERIODA 1992-1997





Žuti ljliljani na plavoj podlozi je grb dinastije Kotromanića, bosanskog kralja Tvrtka i njegovih nasljednika.(Porodica Kotromanić je vladala Bosnom od 13 vijeka pa do dolaska Turaka).
___ Ljliljan na grbu je kreiran po uzoru na ljiljan koji je specifičan za Bosnu "Lilium Bosniacum".

___Na osnovu ovog grba odabrani su i simboli Bosne 1992 godine nakon proglašenja nezavisnosti. Grb je identičan grbu kralja Tvrtka dok se zastava sastoji od bijele podloge na čijem je centru smješten grb.
___Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma Hrvati i Srbi odbili su da prihvate ove simbole te su ova zastava i grb prestali biti zvanični simboli 04. februara 1998 god.

NEZAVISNA BOSNA 1878



Bosna je bila praktički nezavisna par mjeseci 1878 godine, nakon što ju je turska vojska napustila. Zastava je bila u upotrebi dva mjeseca do osvajanja Bosne od strane Austrije.

___ Sličnu zastavu koristio je Husein kapetan Grdaščević, za vrijeme bosanskog rata za nezavisnost od Otomanske imperije 1830 godine.



ZASTAVA I GRB BOSNE ZA VRIJEME AUSTRIJSKE ADMINISTRACIJE

Zastava i grb Bosne 1878-1908 god.





___ 1978 god. Berlinski kongres donio je odluku da se teritorija Bosne i Hercegovine stavi pod upravu Austro-Ugarske monarhije. Grb korišten u to doba je dizajniran po uzoru na grb Stjepana Vukcica Hrvatinica, bosanskog velikaša iz 14 vijeka. Originalni grb ima bijelu podlogu i dvije crvene trake na vrhu grba. (Izvor informacija: FOTW Flags Of The World ).
Austro-Ugarska je izvršila aneksiju Bosne i Hercegovine 1908 godine i vladala je Bosnom do kraja prvog svjetskog rata. Nakon aneksije zastava nije sadrzavala grb i sastojala se samo od crvene i zute trake.

Bosanska zastava nakon aneksije 1908. god


ZASTAVA I GRB SRBIH 1945-1992



31. decembra 1946. god donešena je odluka o zastavi BiH, koja se sastojala od crvene podloge u čijem lijevom gornjem uglu se nalazila zastava Jugoslavije. Sam izgled ove zastave bez imalo bosanske osobnosti (za razliku od tadašnjih simbola drugih republika) dovoljno svjedoči u kakvoj se poziciji nalazila Bosna i Hercegovina u tom periodu.