Uploaded with ImageShack.us

Uploaded with ImageShack.us

Uploaded with ImageShack.us

Uploaded with ImageShack.us

Ivo Andric o Beogradu...

Nebo je nad Beogradom prostrano i visoko, promenljivo a uvek lepo; i za zimskih vedrina sa njihovom studenom raskoši; i za letnjih oluja kada se celo pretvori u jedan jedini tmurni oblak koji, gonjen ludim vetrom, nosi kišu pomešanu s prašinom panonske ravnice; i u proleće kad izgleda da cvate i ono, uporedo sa zemljom; i u jesen kad oteža od jesenjih zvezda u rojevima. Uvek lepo i bogato, kao naknada ovoj čudnoj varoši za sve ono čega u njoj nema i uteha zbog svega što ne bi trebalo da bude.

Ali najveći raskoš toga neba nad Beogradom, to su sunčevi zalasci. U jesen i u leto oni su prostrani i jarki kao pustinjske vizije, a zimi prigušeni tmastim oblacima i rujnim maglama. A u svako doba godine vrlo su česti dani kad se oganj toga sunca koje zalazi u ravnici, među rekama pod Beogradom, odbije čak gore u visokoj kupoli neba, i tu se prelomi i prospe kao crven sjaj po razasutoj varoši. Tada sunčano rumenilo oboji za trenutak i najzabačenije uglove Beograda i odblesne u prozorima i onih kuća koje inače slabo obasjava."



Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us

Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us

Meša Selimović dobio spomen ploču u Beogradu


Uploaded with ImageShack.us
Spomen ploča Mehmedu Meši Selimovću postavljena je danas na zgradu u ulici Gospodar Jovanovoj 39 u kojoj je pisac proveo poslednjih devet godina života.


Bradić: Postavljanje spomen ploče je važan dokument u kulturnoj istoriji
Otkrivanju spomen ploče, na dan smrti Selimovića u godini u kojoj se obeležava i 100 godina od piščevog rođenja, prisustvovali su ministar kulture Nebojša Bradić, predsednica Opštine Stari Grad Mirjana Božidarević, piščeva rodbina i poštovaoci.

"Postavljanje ploče na zgradi u kojoj je živeo prvi je korak u Godini knjige, važan dokument u kulturnoj istoriji i poziv da razmišljamo o svemu onom što je bilo pre i što će biti posle njenog postavljanja", kazao je Bradić.

Ministar je podsetio da je u zgradi u Jovanovoj, u kojoj je pisac živeo, završen jedan život, ali ne i delo koje se stalno preispituje, interpretira, prevodi i koje živi kroz čitaoce i sve njegove poštovaoce.

Bradić je rekao da će ovo biti godina u kojoj će o delu Meše Selimović biti još mnogo kreativnih razgovora kako na skupovima tako i na pozorišinim premijerama, ne samo u Srbiji već i u inostranstvu.

"Spomen ploča na ovoj adresi je i tačka susreta našeg i vremena u kome je pisac stvarao ostavljajući pečat ne samo u srpskoj kulturi već i svetskoj", rekao je Bradić.

Mehmed Meša Selimović rođen je, 26. aprila 1910. gopdine u Tuzli, umro je 11. jul 1982. godine u Beogradu. Najčešća asocijacija na pisca koji povezuje srpsku kulturu sa kulturom zemalja regiona su romani "Derviš i smrt" iz 1966. i "Tvrđava" iz 1970. godine.

Pored ta dva najznačajnija dela, u njegovom književnom opusu su i pripovetke "Prva četa" (1950), "Tuđa zemlja" (1957) romani "Tišine" (1961), "Magla i mjesečina" (1965), "Ostrvo" (1974) kao i studije i eseji "Za i protiv Vuka" (1967), "Eseji i ogledi" (1966). Među njegovim delima je i autobiografski spis "Sjećanja" iz 1957. Prema njegovim delima snimljeni su brojni filmovi i pozorišne predstave.

Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us
Po povratku u hotel jugoslovenski igrači posle večere povukli su se u sobe ranije nego obično. Nikome nije bilo do spavanja, ali svima je bio potreban mir. Moša i Tirke, stari "cimeri", prevrtali su se po krevetu.
"Mošo, spavaš li?, pitao je Tirke.
"Jok, neće san na oči. Kad zažmurim, vidim pun stadion i čujem onaj huk sa tribina…"
"Isto i ja, kako zažmurim vidim nas dvojicu na desnoj strani terena, ti mi kao daješ dugačku loptu u prazan prostor i trčiš u 16 metara, ja pretrčavam beka i onako iz trka centriram, a ti hvataš volej i daješ gol… Veruješ li da može tako zaista da bude?"
"Naravno da verujem, koliko smo odbrana dosad nadmudrili? I ti Urugvajci su ljudi…"
Posle nekoliko minuta tišine, Tirke se opet oglasi:
"Smem li nešto da te pitam? Zašto tebe svi zovu Moša kad ti je ime Blagoje?"
"Gde ti sad to pade na pamet? Godinama me niko to nije pitao… A znaš li da je moj prvi nadimak bio ‘Švaba’? Kao mali imao sam plave oči i gotovo belu kosu pa su me zato prozvali Švaba. Prema svedočenju moje majke, nadimak ‘Moša’ dugujem stricu kome sam prevrtao džepove i izvadio neke papirnate novčanice. Stric je tada rekao: ‘Baš si pravi Moša.’ Majka se gotovo ljutnula: ‘Kakav, bre, Moša’, a on odgovori: ‘Vidiš koliko voli pare, a i kosa mu je kovrdžava, kao kod svakog Moše.’ Mom bratu Nikoli mnogo se dopao taj nadimak i tako postadoh i ostadoh Moša…"
"Pa, da voliš pare – voliš. Nije strika mnogo pogrešio…"
"A ti ih kao ne voliš? Bilo nas je sedmoro dece, petorica braće i dve sestre a otac kočijaš, nikad nije bilo dosta… Da nije bilo fudbala, ko zna šta bi bilo s nama. A da ti otkrijem još jednu tajnu? Kao dete navijao sam za ‘Jugoslaviju’ i išao na sve njene utakmice, Nikola i ja smo se čak prijavili u podmladak ‘Jugoslavije’, ali smo ubrzo otišli zbog nesporazuma sa trenerom i prešli u BSK."
"Kao da je meni bilo bolje… Otac poginuo u ratu, majka Rajna 1917. uzela u ruke mog burazera Marka koji je imao pet godina i mene od tri i iz Krnjeva došla u Beograd. Bili smo teška sirotinja… Kad sam počeo da trčim za krpenjačom, zvali smo je ‘Andrade’, po olimpijskom šampionu 1924 – a sutra igram protiv njega! Šta ti je život…"
"I ti si, koliko se sećam, bio u ‘Jugoslaviji’?"
"Jesam, 1923. počeo sam da igram u Olimpiji, 1924 sa 14 godina prešao sam u ‘Jugoslaviju’ a ubrzo u BSK, jer mi je Radenko Mitrović ponudio kopačke. Prve u životu… Čini mi se da smo se te godine ti i ja i sreli."
U susednoj sobi Milutinac i Mikica Arsenijević takođe nisu spavali.
"Odavno nisam bio ovako uzbuđen. Čini mi se od 1918, kada sam sa braćom Gojkom i Dušanom išao u Jajince da sačekam prethodnicu naše vojske. Gojko je imao devet godina, Dušan šest a ja 12… Zajedno sa vojnicima ušli smo u oslobođeni Beograd", pričao je i bez pitanja Milutinac.
"Kad si počeo da igraš fudbal?", pitao je Mikica, tek da nastavi razgovor.
"Sa 14 godina sam se upisao u omladince ‘Jugoslavije’, sa 16 sam debitovao za prvi tim…"
"Zanimljivo, i ja sam imao 16 kada sam u Šapcu prvi put obukao dres ‘Mačve’", reče Mikica i uzdahnu.
"Šta te muči? Trema?"
"Ma jok, nikada nisam imao tremu. Mislim koliko bi moj otac bio ponosan na mene da zna da sam bio najbolji đak šabačke gimnazije i da sam diplomirao na elektrotehničkom fakultetu, i naravno, da smo u polufinalu Svetskog prvenstva… Ostao je na Mačkovom kamenu 1914."
"Moj otac Jovan, penzionisani pukovnik odlikovan sa dve Karađorđeve zvezde, sigurno je ponosan. A tek kako bi bio ponosan moj deda…"
"Deda?"
"Moj deda po majci je vojvoda Radomir Putnik… Ne volim o tome da pričam da me ljudi ne gledaju kroz njega i njegovo herojstvo. Oduvek sam mislio da svaki čovek treba sam da se probija kroz život, ali sam naravno ponosan na njega."
"To je nešto što ne treba da kriješ i držiš u sebi, ti si se već dovoljno dokazao i kao fudbaler i kao čovek, uskoro ćeš biti i lekar… Zašto si izabrao medicinu?"
"Smatrao sam da ću tako najviše moći da pomognem ljudima. Vidiš koliko je bolesti, nepravdi, sirotinje… Ne znam da li vlast zaista kvari ljude, ali političari su u velikoj većini gramzivi ljudi, željni vlasti zarad ličnog bogaćenja. Treba se boriti za jedan pravedniji svet, ako svi dignemo ruke nikada se ništa neće promeniti."
"U pravu si, ali pusti sad politiku i političare. Više me brine da li ćemo sutra moći da zadržimo one brzonoge Urugvajce…"
"Ma moći ćemo, sigurno. Isti recept kao protiv Brazilije: napad od starta, da ih iznenadimo. Oni će misliti da smo se mi uplašili i da jedino gledamo da primimo što manje golova. Imamo šansu, veruj mi…"
"Daj bože…"
Bilo je oko 22 sata kada je Ivica Bek izašao na terasu sobe koju je delio sa Jakšom. Pogledao je u oblačno nebo i pomislio kako bi bilo lepo da sutra, bar malo, ogreje sunce. Igrajući u Francuskoj, u Setu koji je na obali, navikao se na prijatnu mediteransku klimu. Njegov cimer Jakša zapodenu razgovor:
"Vidim da ti u nekim novinama prezime pišu sa ‘ck’ na kraju. Otkud to?"
"Tako se izvorno piše, moj otac je bio poreklom Nemac. Majka mi je bila Čehinja. Ja sam rođen u Beogradu, na Čuburi, i jedini jezik za koji znam je srpski, u kući se uvek govorio samo srpski…"
"Sad govoriš i francuski…"
"Govorim, ali da znaš da me koštalo da ga savladam. Komplikovan jezik. Piše ‘njuška’ a čitaš "brnjica", našali se Ivica na račun francuske ortografije.
"Pravo da ti kažem, zavidim ti… Nije loše ni kod nas u Beogradu, al’ rado bih otišao napolje. Čujem da se neki američki menadžeri interesuju za mene, ali od Doktora i Papuanca ne mogu ni da porazgovaram s njima."
"Samo ti i sutra brani kao protiv Brazilije, tražiće te ceo svet", ohrabri ga Ivica.
"Mogao bih i ovde da ostanem, ljudi me zavoleli, prepoznaju me na svakom koraku. Ih, da me sada vide moji drugari iz sirotišta u Novom Sadu…"
"Sirotišta? Nisam znao da si bio u sirotištu…"
"A gde bih bio… Otac poginuo u ratu, majka sirotinja u Kolašinu. Poslali me u Novi Sad, ali čim sam malo poodrastao, pobegao sam i snašao se u Beogradu, pre svega zahvaljujući fudbalu. Videli me iz Sokola na nekoj poljani i odveli u klub, biću im doživotno zahvalan."
"I ja sam rastao bez oca, a fudbal je i meni puno pomogao. Imao sam samo pet godina kada mi se, 1914, udavio otac a ubrzo i brat… Majka me je čuvala kao malo vode na dlanu, nije htela ni da čuje za fudbal, ali su je moji drugovi ubedili i već sa 16 godina debitovao sam u prvom timu BSK-a", reče prilično setno Bek.
Bane Sekulić, kao već iskusan internacionalac, smirivao je cimera Momu Đokića.
"Ma šta si se utronjao, ne jedu oni loptu. Pokazali smo da možemo sa svima", hrabrio je mladog halfa.
"Lako je tebi, ti si toliko velikih utakmica odigrao, a meni je tek 19 godina", požali se Moma.
"Ma moraš da veruješ u sebe, to ti je ključ uspeha ne samo u fudbalu nego i životu. Kada sam kao klinac raznosio hranu iz kafane ‘Šiško’ na Čuburi, sanjao sam de će doći dan kada će neki klinac meni donositi hranu… Ti si već imao sreće jer si direktno došao u podmladak ‘Jugoslavije’, mene je do crvenog dresa put vodio preko ‘Javora’, ‘Dušanovca’, ‘Karađorđa’ i Sokola dok se 1922. nisam našao u ‘Jugoslaviji’. Uh, kakav smo podmladak imali. Nikola i Moša Marjanović, Baja Dragićević, Steva Luburić… Da nam Nikola i Moša nisu otišli u BSK, imali bismo još koju titulu a ne samo dve."
"Kako si stigao u Francusku?"
"Bili smo na turneji po toj zemlji 1926, ja odigrao dobro, zapazili me, pitali da li bih došao i već 1927. našao sam se u Monpeljeu. Lepa varoš na moru, klima mediteranska, ljudi ljubazni, vole me… Stvarno sam zadovoljan u Francuskoj, ali vratiću se da karijeru završim kod nas. Posle ovog našeg uspeha otvoriće se vrata našim igračima, ne samo u Francuskoj."
"Mene ne privlači igranje u inostranstvu. Završio sam Trgovačku akademiju, naći ću posao u državnoj službi, igraću za ‘Jugoslaviju’. Možda nisam previše ambiciozan, ali meni je stvarno lepo u Beogradu. A ni rodna Kuršumlija nije predaleko", reče Moma Đokić i pokuša da zaspi.
"Ljubo, jel’ teško studirati na stranom jeziku?", upita Toške svog cimera Ljubišu Stefanovića, koji je posle mature u gimnaziji 1928. otišao na studije prava u Monpelje, gde je istovremeno igrao za lokalni klub.
"Da je lako, nije, ali ja sam imao sreću da u školi steknem solidnu osnovu tako da mi nije bilo teško da se uklopim. Što pitaš, da nećeš i ti u Francusku?"
"Ma jok, pitam onako… Tek sam upisao građevinu u Beogradu i ne planiram da mrdam dok ne završim studije."
"Pa, za tebe ima vremena, kad završiš studije imaćeš 24-25 godina i moći ćeš da biraš."
"Da, tako i ja razmišljam… Znaš, malo mi je žao što ovde nisam igrao, neću sigurno ni sutra. Uželeo sam se utakmice…"
"Znaš da je Boško pomalo sujeveran, tim je sastavio još na brodu i nema boga da nešto promeni…"
"Znam, još kad smo pošli bilo mi je jasno da neću igrati, ali kad počne utakmica vidim sebe na terenu… Imam utisak da bih sutra ‘pojeo’ ono desno krilo Urugvajaca."
"Reći ću Vampiru da ga pojede umesto tebe", našali se Ljuba misleći na Dragoslava Mihajlovića, koga niko nije smeo da pita otkud mu nadimak "Vampir".
Vampir je delio sobu sa Đokicom Vujadinovićem. Obojica su bili službenici, Mihajlović je počeo da radi u policiji a Đokica je bio činovnik u banci. Na treninzima su često bili rivali, Đokica je bio napadač a Dragan je igrao beka i nije imao milosti ni prema kome. Njegova deviza bila je da na terenu "ne poznaje ni rođenog oca". Đokica je bio vešt dribler, često je uspevao da prevari Mihajlovića a ovaj nije prezao da ga zaustavlja snagom.
"Nadam se da si nešto od onih tvojih oštrih startova sačuvao za sutra", reče Đokica cimeru.
"Nego šta, baciću njihovo desno krilo ako treba i na tribine", samouvereno reče Mihajlović.
"Pazi da ne preteraš sa oštrinom, da te sudija ne izbaci. Siguran sam da će sudija biti protiv nas i ne smemo mu dati ni najmanji povod da nas ošteti."
"Ti vodi računa kako da lomiš tvog halfa i beka, za nas u odbrani ne brini. Uigrani smo, primili smo samo jedan gol, još samo da Jakšu krene kao protiv Brazilije."
"Gotovo i ne smem da ti kažem, ali sanjao sam prošle noći da ću dati gol", otkri Đokica.
"Sanjaj ove noći da si dao još jedan, valjaće nam", uzvrati Mihajlović pre nego što se okrenuo na stranu i ubrzo zaspao čvrstim snom pravednika.
Lala Najdanović je bio u sobi sa Božom Markovićem, koga su svi, zbog dobrog skoka, zvali Kengur. Dobar deo slobodnog vremena Lala je koristio da vrbuje Božu za BSK.
"Šta ćeš u tom Novom Sadu? Znaš kad će ‘Vojvodina’ da bude prvak države? Na ‘svetog nikad’… Ako dođeš kod nas u BSK imaćeš šansu, imamo odličan tim i naše vreme tek dolazi."
"Ma sasvim mi je dobro u Novom Sadu…"
"Verujem, ali tamo si samo jedan od Markovića. Te Dušan, te Mija te Boža Marković… Navijači ne mogu da vas popamte. Kod nas bi bio jedini Marković", insistirao je Lala.
"Ma pusti ti mene, bolje misli kako ćeš sutra ako te Boško opet stavi u tim."
"Nema šanse, vraća se Bane, oporavio se. I pošteno je da igraju oni koji su pobedili Braziliju… I nemoj da mi skrećeš sa teme. Da znaš da ću celim putem nazad da te gnjavim."
U jedinoj trokrevetnoj sobi Teo Spasojević, Bane Hrnja i Šećerko Stojanović nisu imali tremu jer su znali da neće igrati, ali su jednako osećali neku nervozu u želucu. Spasojević je slobodno vreme koristio da pročita ponešto iz udžbenika za pravni fakultet koji je upisao. On i Hrnjaček, kao članovi ‘Jugoslavije’, šalili su se sa rezervnim golmanom Stojanovićem, koji je bio član BSK-a.
"Slušaj, jedva čekam da se vratimo i da počne državno prvenstvo. Ti si ova dva meseca sigurno malo zarđao bez utakmica, lakše ćemo ti davati golove", reče Hrnjaček.
"Ni vi se nešto niste naigrali. Da nije bilo onih igranki na brodu i ovde u hotelu, ne biste se ni oznojili", nije im ostao dužan Šećerko.
"Baš si sladak…"
"Pa ne zovu me džabe Šećerko…"
"Gledaćemo da ti prvom prilikom zagorčamo život…"
"Daj da mi sutra zagorčamo život našim domaćinima, lako ćemo kod kuće

Sve o Sensation White-u u Beogradu



Uploaded with ImageShack.us
Čuveni klupski spektakl ”Sensation White” održaće se po prvi put u Beogradu, 21. maja 2011. godine u Beogradskoj areni.


Za one koji možda ne znaju, to je jedan od najvećih klupskih događaja – velika žurka koja traje oko 10 sati, na kojoj su svi obučeni u belo. Ovaj spektakl, koji okuplja više desetina hiljada ljudi (a kod nas preko 15 hiljada) karakteriše nevreovatan audio-vizuelni doživljaj.
Beograd će imati tu čast da bude domaćin prvog Sensation-a u regionu i jednog od 12 koji će se tokom godine održati širom sveta!

Sensation se organizuje jednom godišnje u odabranim svetskim metropolama i svaki put se predstavlja različitom temom. Svaka tema je potpuno novi doživljaj i neponovljivo iskustvo. Posetioci beogradskog Sensation-a imaće čast da uživaju u najspektakularnijoj i najskupljoj Sensation temi koja nosi naziv The Ocean of White i koja svojim, do sada neviđenim audio- vizuelnim efektima vodi posetioce do dubina "belog okeana".






Senstion je, pre svega, veoma jak i veliki brend jer se na njemu radi već 10 godina.


Nastao je 2000. godine u Amsterdamu i od tada ga je, u 17 zemalja sveta, posetilo više od milion ljudi. Inovativna, najsavremenija scenska audio i video tehnika, laseri, vatromet, akrobacije, živi performansi i jedinstvena dekoracija, samo su deo ovog osmočasovnog događaja. Najčuvenija svetska DJ imena današnjice kao što su Tiësto, Sven Vath, Armin van Buuren, Carl Cox, David Guetta, Richie Hawtin, Axwell, Fedde le Grand, Steve Angelo, Sebastian Ingrosso, Erick Morillo i drugi, svoje nastupe na Sensation-u okarakterisali su kao najznačajniji momenat u svojoj karijeri. Ipak, najupečatljiviji deo Sensation-a predstavljaju posetioci – svi do jednog obučeni u belo, te noći postaju kao jedan. Zato se Sensation neretko naziva i najvećom žurkom u belom na svetu, koji “ujedinjuje ljude kroz muziku i dobar provod”.


Organizatori kažu da se ljudi te noći dele samo na dve grupe. Na one koji su bili tamo i na one koji nisu.





Ono što je zanimljivo jeste da još ne znamo di-džejeve koji će nastupati na Sensationu-u. Zna se samo da će to biti vrhunska imena klupske scene, i da oni nisu nikada izneverili svoju publiku. Imena će se sukcesivno objavljivati do početka događaja. Zašto su imena izvođača tajna? Zato što je u centru pažnje šou i spektakl, doživljaj Sensation White-a i sve što se na njemu događaja. Te večeri važno je biti zajedno, učestvovati u velikom klupskom događaju, družiti se, osećati neku vrstu jedinstva… Izvođači su samo učesnici, deo “mase” u belom, maltene ravnopravni kao i svi ostali. Kako znamo da nas izbor di-džejeva neće izneveriti? Tako što se organizatori raspituju i informišu koji su di-džejevi ovde najpoželjniji, koje bi publika volela da čuje.


To i ne čudi jer i EXIT ide u istom smeru. Karte za EXIT prodaju se već u decembru, iako za sada ne znamo nijednog učesnika ovog festivala.


Da li je Beograd spreman?


U poslednje dve godine, na Facebooku vrlo je aktivna fan grupa koja poručuje da želi Sensation u Beogradu. Ona okuplja preko 120 000 ljudi.


Direktor Beogradske arene Dejan Petričević, rekao je da već četvrtu godinu pokušava da organizuje Sensation u Beogradu. Ovo će biti značajno ne samo za Beograd i klupsku scenu, već i za naš turizam…. Pripreme su počele još pre šest meseci.




Beograd je, pored Amsterdama, dobio titulu najpoželjnijeg grada za Sensation. Kampanja će ići ne samo širom Srbije, već i širom regiona. Organizatori neće govoriti o tome ko će nastupati, već šta će doživeti, videti, osetiti…


S obzirom da je akcenat na “ujedinjenju ljudi”, organizatori kažu da je zanimljivo videti kako će se događaj “primiti” u Srbiji, imajući u vidu burnu istoriju našeg naroda.


Uploaded with ImageShack.us

BORIS DEZULOVIC-BEOGRADJANIN OD 2006.


Uploaded with ImageShack.us

Boris Dežulović: Guska u magli

Srljate u Beograd kao guske u magli! - rekao je legendarni hrvatski političar, pučki tribun i osnivač Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić u raspravi o pristupanju Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, na sjednici Narodnog vijeća u Zagrebu, novembra 1918, kad su se nakon Prvog svjetskog rata miješale karte za novi atlas Europe.

Ta je glasovita rečenica iz političke podsvijesti Hrvata ponovo izvučena koncem osamdesetih, i sve otada funkcionira kao mantra kojom se od prigode do prigode upozorava na opasnost od obnove Jugoslavije - najveću od svih hrvatskih paranoja. Upućivana je tako svakome tko je proteklih dvadesetak godina iz bilo kojeg razloga pogledao prema istoku, bez obzira je li "u Beograd srljao" da razmjeni knjige, posjeti rodbinu ili održi nekakav koncert.

- Srljaš u Beograd kao guska u magli! - govorili su tako i meni razni stjepani radići, dragi prijatelji, oni ponešto manje dragi i oni još manje prijatelji, kad sam ove godine odlazio u Beograd. Jer ja nisam ni visoki državni funkcioner ni mafijaš, ne trgujem oružjem, naftom, drogom, cigaretama, bijelim robljem ili ukradenim automobilima - što ću ja, dakle, u Beogradu?

Zanimljiva je stvar to s hrvatskim guskama i srpskom maglom. Kad je, recimo, Franjo Tuđman odlazio na svoje randez-vouse sa Slobodanom Miloševićem, nitko mu nikada nije rekao da srlja u Beograd kao guska u magli. Ni Nadanu Vidoševiću, koji svaki put izazove histeriju među beogradskim sibirskim lisicama, nikad nisu rekli da srlja kao guska u magli. Nitko to nije rekao ni Ivi Sanaderu kad je kao prvi hrvatski premijer odlazio u Beograd. Da srlja kao guska u magli nikad nije opomenut ni Ivica Todorić, koji je sa srpskim tajkunom Miškovićem naumio stvoriti monopolističku Trgovinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Iz nekog razloga čak ni Ivici Matekoviću, članu Petračeva mafijaškog klana - kad ga je ono dan prije ubojstva premijera Đinđića na srpskoj granici čekao oficir zloglasne Jedinice njegova prijatelja Milorada Ulemeka Legije - nitko prije puta nije rekao da srlja u Beograd kao guska u magli!

Čim prema Beogradu krene, međutim, neki rocker ili umjetnik - eto hora hrvatskih paranoičnih svraka kako cijelim putem prema Lipovcu grakću: ne srljajte u Beograd kao guske u magli! Posebna su pri tom priča - pisci. Hrvatski pisci u Beograd, kako je poznato, idu jedino i isključivo s ciljem da obnove Jugoslaviju. Sastaju se po mračnim beogradskim kafanama sa svojim beogradskim kolegama i kuju planove kako najprije ukinuti riječ "tisuća", pa onda sa hiljadama naoružanih srpskih pisaca okupirati Hrvatsku i uvesti ćirilicu u škole.

Navode se onda primjeri iz hrvatske književne povijesti, od Antuna Gustava Matoša, po kojemu su se nekada zvali vlak što je vozio od Zagreba do Beograda i voz što je vlačio od Beograda do Zagreba, preko Tina Ujevića, za kojega se ni danas ne zna je li mu pravo ime bilo Augustin ili Avgustin, do notornog Miroslava Krleže, koji je u Beogradu objavljivao knjige, a u Zagrebu osnivao Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti.

Grakću tako hrvatske svrake i nabijaju mi Matoša, Ujevića i Krležu na moj veličanstveni nos, a meni baš onako neugodno. Ne, naravno, zbog toga što sam ja za njih literarni patuljak - to svakako znamo - već zbog toga što su oni za svoja srljanja u magli imali velike, historijske razloge. Matoš je u Beograd doselio u dramatičnim okolnostima, bježeći od austrijske uniforme, zbog čega se trinaest godina nije smio vratiti u Lijepu svoju, Ujević je u Beogradu temperamentnim govorima zazivao jedinstvo Hrvata i Srba, a Krleža je ovdje izdavao, po općoj ocjeni, svoj najbolji časopis. Koji se, uzgred, zvao Danas.

Ja, međutim, u Beograd nisam pobjegao ni od austrijske ni od hrvatske uniforme, nisam tu da na prijelomu vjekova romantično prizivam bratstvo Hrvata i Srba, niti da poput Krleže tražim srpsko državljanstvo i idem u rat protiv KFOR-a, NATO-a, tko li su već Srbima danas Turci; nisam imao ni toliko sreće da mi netko zbog antihrvatskih stavova u Hrvatskoj zabranjuje knjige ili prijeti smrću, da zato dobijem batine ili barem otkaz na poslu - ja sam u Beograd doselio tiho, nimalo veličanstveno i nimalo historijski, posve nedostojno iole pristojne biografije.

- Srljate u Beograd kao guska u magli! - rekao je onomad hrvatskim zastupnicima Stjepan Radić, pa se samo koju godinu kasnije u Beogradu poklonio i Karađorđevićevoj monarhiji i Vidovdanskom ustavu, da bi kao ministar prosvjete ušao u Pašićevu vladu i na kraju, kako znamo, usred jugoslavenske Skupštine skončao pogođen kuršumima Puniše Račića.

Pa ako nama Hrvatima već valja u Beogradu gubiti glavu, ja bih je onda - hvala na pitanju - radije izgubio zbog jedne žene.