-Međunarodna Godina Astronomije 2009-

U 2009 će se diljem svijeta, nizom projekta i akcija obilježiti Međunarodna godina astronomije. Cilj je ukazati na ulogu astronomije u razvoju današnjeg društva, kulture i znanosti. 2009. godina obilježava i 400tu godišnjicu otkada je G. Galilei uperio, po prvi put, teleskop u noćno nebo.

Pod geslom "Svemir: na vama je da ga otkrijete" cilj IYA2009 je potaknuti interes, pogotovo među mlađima, za znanosti i istraživanje. Astronomija je i vrlo intuitivna znanstvena disciplina i vrlo lako privlači maštu učenika te je zato povoljna za učenje znanstvene metode. Više na http://www.astronomy2009.org/ i na stranici hrvatske podružnice: http://www.astronomija2009.org/

Komet Lulin se približava Zemlji

Mislav Baloković

Subota, 14 Veljača 2009







Komet Lulin (C/2007 N3) će tokom veljače biti moguće vidjeti dalekozorom na zapadu prije izlaska Sunca. Moguće je i da bude dovoljno sjajan da u ruralnim područjima bez svjetlosnog zagađenja bude vidljiv golim okom nekoliko dana prije i poslije 24.2.2009., kada će biti najbliže Zemlji.
Ana Prpić iz Astronomske sekcije Fizikalnog društva Split na ovoj stranici piše o kometu i gdje ga se na nebu može naći u ranim jutarnjim satima. Veliki članak možete naći i na stranicama časopisa Sky & Telescope . Ako i ne uspijete svojim očima vidjeti komet, uživajte u prekrasnim slikama !
Zadnja Promjena ( Nedjelja, 15 Veljača 2009 )

[Edited by primus on 16-02-2009 at 01:07 GMT]

Zemlja noću ...

NGC 6302

The Wide Field Camera 3 (WFC3), a new camera aboard NASA’s Hubble Space Telescope, snapped this image of the planetary nebula, catalogued as NGC 6302, but more popularly called the Bug Nebula or the Butterfly Nebula. WFC3 was installed by NASA astronauts in May 2009, during the servicing mission to upgrade and repair the 19-year-old Hubble telescope.

NGC 6302 lies within our Milky Way galaxy, roughly 3,800 light-years away in the constellation Scorpius. The glowing gas is the star’s outer layers, expelled over about 2,200 years. The "butterfly" stretches for more than two light-years, which is about half the distance from the Sun to the nearest star, Alpha Centauri.

The central star itself cannot be seen, because it is hidden within a doughnut-shaped ring of dust, which appears as a dark band pinching the nebula in the center. The thick dust belt constricts the star’s outflow, creating the classic "bipolar" or hourglass shape displayed by some planetary nebulae.

The star’s surface temperature is estimated to be about 400,000 degrees Fahrenheit, making it one of the hottest known stars in our galaxy. Spectroscopic observations made with ground-based telescopes show that the gas is roughly 36,000 degrees Fahrenheit, which is unusually hot compared to a typical planetary nebulae.

The WFC3 image reveals a complex history of ejections from the star. The star first evolved into a huge red-giant star, with a diameter of about 1,000 times that of our Sun. It then lost its extended outer layers. Some of this gas was cast off from its equator at a relatively slow speed, perhaps as low as 20,000 miles an hour, creating the doughnut-shaped ring. Other gas was ejected perpendicular to the ring at higher speeds, producing the elongated "wings" of the butterfly-shaped structure. Later, as the central star heated up, a much faster stellar wind, a stream of charged particles travelling at more than 2 million miles an hour, plowed through the existing wing-shaped structure, further modifying its shape.

Barred Spiral Galaxy NGC 6217

This image of barred spiral galaxy NGC 6217 is the first image of a celestial object taken with the newly repaired Advanced Camera for Surveys (ACS) aboard the Hubble Space Telescope. The camera was restored to operation during the STS-125 servicing mission in May to upgrade Hubble.

The barred spiral galaxy NGC 6217 was photographed on June 13 and July 8, 2009, as part of the initial testing and calibration of Hubble's ACS.

The galaxy lies 6 million light-years away in the north circumpolar constellation Ursa Major.

Credit: NASA, ESA, and the Hubble SM4 ERO Team

Objavljeno 08:50 /14.10 .2009

NLO uzbuna: 'Goruća' je kugla prestrašila Nijemce

Brojni Nijemci su u srijedu ujutro na nebu vidjeli "misteriozno" svjetlo.
Panično su nazivali policiju u Bremenu, Hamburgu i Donjoj Saskoj te obašnjavali kako su na nebu vidjeli "goruću" kuglu.

- Ljudi su nas zvali od ranog jutra.
Vidjeli su kuglu koja je padala na zemlju, a neki od njih su rekli da su čuli eksploziju - rekao je glasnogovornik policije u Bremenu.

Werner Walter, koji se bavi astronomijom iz hobija, za Bild je rekao da su se ljudi javljali i tijekom noći te su rekli kako su vidjeli bijelo-zeleno svjetlo na nebu. Policija pretpostavlja da su ljudi vidjeli meteor.

VIDEO: 'Pravi udar samo je pitanje vremena'

29.10.2009., 20:39 | Marina Rakas

Iako astronomi cijelog svijeta upozoravaju na opasnost od udara asteroida u zemlju, gromada promjera deset metara neprimijećena je udarila u atmosferu iznad Indonezije snagom nekoliko atomskih bombi.
Znanstvenici su iznenađeni najnovijim događajima u svemiru, no astronomi upozoravaju - pravi je udar samo pitanje vremena.




'Nemamo nikakvu obranu od asteroida'

'Ti udari se svakako dešavaju i samo je pitanje vremena kada će neka gromada poletjeti u našem smjeru', dodao je Štromar. '
Mi danas ni nemamo obranu od takvih tijela. Možemo samo vidjeti gdje se opasnost može očekivati.
Do sada se dogodilo samo jednom da su uspjeli jedan dan ranije registrirati da nešto dolazi', dodao je Radonić.

Čak i da ga uoče godinama unaprijed, Zemljani ne bi znali kako se obraniti.
'Ako bi ga čak i Bruce Willis išao uništiti, onda bi vjerojatno napravio više štete nego koristi jer bi se on raspao u puno manjih komada koji bi udarili u puno malih dijelova.

Tako da bi ga bilo najbolje ostaviti da uništi recimo, samo Sjevernu Ameriku, a ne ostale dijelove Zemlje', našalio se Štromar. Iako često udaraju u Zemlju, oni koji prežive u atmosferi, najčešće, srećom po nas - završavaju u moru.

Relikti drevnog svemira
Otkrivene čestice starije od Sunca


Interplanetarna čestica prašine, veličine oko 10 mikrometara (milijuntog dijela metra)

Među uzorcima prašine koje je u gornjim slojevima atmosfere skupljao specijalni avion, pronađeni su i ostaci prethodnih generacija zvijezda i ostaci eksplozija supernova iz razdoblja prije nastanka Sunčevog sustava. Među prašinom iz stratosfere nalaze se i čestice nastale unutar zvijezda koje su živjele i umrle prije nastanaka našeg Sunca. Osim njih, ima tu i materijala iz oblaka molekula iz međuzvjezdanog prostora.

Taj "ultraprimitivni" materijal vjerojatno je završio u Zemljinoj atmosferi kad je naš planet prošao kroz "trag" kometa 2003. godine, što je znanstvenicima omogućilo rijetku priliku da prašinu iz repa kometa proučavaju u laboratoriju. Na velikim visinama većina atmosferske prašine dolazi iz svemira, a svake godine u našoj atmosferi završe tisuće tona međuplanetarne prašine (IDPs).

"Znali smo da većina IDP-a dolazi od kometa, ali nikada do sada nismo mogli definitivno povezati pojedinu česticu s određenim kometom", rekao je suautor studije Larry Nittler iz Ureda za zemaljski magnetizam Instituta Carnegie. "Jedini poznati uzorci kometa koje smo proučavali u laboratoriju su oni koji je letjelica Stardust 2006. skupila iz kometa 81P/Wild 2. Kometi jesu "skladišta" primitivne neizmijenjene tvari koja je ostala nakon nastanka Sunčevog sustava.
Materijal koji je milijardama godina bio zarobljen u ledu kometa oslobodio se zagrijavanjem i kemijskim procesima, koji utječu i na druga nebeska tijela, poput planeta. No, materijal s kometa Wild 2 bio je više promijenjen nego što se očekivalo, što govori da nije sav materijal s kometa totalno primitivan.

Konkretne čestice koje su proučavali na Carnegieju skupio je NASA-in avion u travnju 2003. godine, nakon što je Zemlja prošla kroz komet Grigg-Skjellerup.
Istraživački tim proučavao je čestice prašine kako bi otkrili kemijski, izotopni i mikrostrukturni sastav. Otkrili su neuobičajene IDP-ove, koji su primitivniji i imaju više materijala koji vuče porijeklo iz razdoblja prije nastanaka Sunčevog sustava, tzv. presolarne čestice, koje su nastale u zvijezdama "prethodne generacije" i eksplozijama supernova. Nakon toga su ostale zarobljene u Sunčevom sustavu i danas ih ima u meteoritima i IDP-ovima. Od uobičajenih čestica međuplanetarne prašine razlikuju se po neobičnom izotopnom sastavu, kakav ne postoji u čitavom Sunčevom sustavu. Općenito su presolarne čestice izuzetno rijetke i ima ih tek nekoliko u milijun čestica, a u najprimitivnijim meteoritima ih ima par stotina na milijun. U česticama povezanim s kometom Grigg-Skjellerup ima ih kudikamo više nego u drugom "primitivnom materijalu". S obzirom da se jako razlikuju od čestica koje je na Zemlju donio Stardust, znanstvenici vjeruju da postoji velika razlika u stupnju "napretka" materijala u raznim kometima.

Net.hr
04.11.2009.

Kad je svemir bio mlad
Snimljen najudaljeniji objekt u svemiru


Gemini Observatory|NSF|AURA;
GRB 090423 se vidi u središtu ove fotografije, snimljenje teleskopom Gemini na Havajima

Mjereći svjetlo zvijezde koja je eksplodirala prije 13,1 milijardi godina, astronomi su gledali u najdublju prošlost, u vrijeme neposredno poslije Velikog praska, čime su dokazali da mladi svemir nije bio mračan i bez zvijezda.

Otkriće pokazuje da su se velike zvijezde formirale već tada, samo nekih 630 miljuna godina nakon Velikog praska, u kojem je nastao svemir prije 13,8 milijardi godina, navodi se u studijama koje je objavio magazin Nature.

"Vjerovalo se da je u prvih 800 do 900 milijuna godina svemir bio mrak, a zapravo nije bilo tako", rekao je Massimo Della Valle iz talijanskog Nacionalnog instituta za astrofiziku (INAF) u Napulju. Do nove spoznaje došle su dvije ekipe astronoma, koje su vodili Nial Tanvir sa Sveučilišta Leicester u Velikoj Britaniji, odnosno Ruben Salvaterra s INAF-a. Taj prasak gama zraka, što su ga znanstvenici nazvali GRB 090423, odaslala je zvijezda u gašenju.

Uočio ga je američki satelit Swift, a zemaljski teleskop Galileo (smješten na Kanarima) izmjerio je udaljenost u travnju, kada su ti stari fotoni dosegnuli Zemlju po završetku putovanja dugog 13 milijardi godina. Dvije ekipe astronoma uspjele su izmjeriti "redshift", engleski termin za distorziju svjetlosti na putu kroz svemir u vremenu. "Redshift" GRB 090423, do sada najviši ikada izmjeren, pokazuje da se eksplozija dogodila kada je svemir imao manje od 5 posto današnje starosti", tvrdi Tanvir. "Redshift izmjeren za GRB 090423 znači da se eksplozija dogodila u vrijeme kada je svemir bio oko devet puta manji nego što je danas, čime vrijeme tog događaja smještamo na oko 630 milijuna godina poslije Prvog praska", navodi Bing Zhang sa Sveučilišta u Nevadi.

Do sada je najstariji uočeni objekt bila galaksija čiji je "redshift"" iznosio 6,96, a to znači da se pojavila 150 miljuna godina nakon GRB 0904223. U opisanom slučaju smrt zvijezde koja je nastupila davno dovoljno je sjajna da rasvijetli čak i galaktike i pomogne znanstvenicima shvatiti što se dogodilo u ranim danima svemira.


Hina|Net.hr
29.10.2009.

Zbunjujuća zvijezda
Kasiopeja A: Mrtva, ali ne i tiha


Kompozicija Kasiopeje A napravljena je zahvaljujući slikama tri velika teleskopa: Hubblea, koji ju je snimio u vidljivom spektru (žuto), Chandre, koji ju je snimio u rengdenskom spektru (plavo i zeleno) te Spitzera, koji snima u infracrvenom spektru (crveno).

Ostaci supernove Kasiopeja A, jedne od najmlađih u našoj galaktici i jedne koja je zbunjivala znanstvenike najduže vremena, vjerojatno je 'gusti' tip zvijezde koja ima ugljikovu atmosferu.

Vjeruje se da je Kasiopeja A, ostatak eksplozije zvijezde koja je nekad jarko sjajila, stara tek 330 godina, jer ju je tada, 1680. godine, u tom zviježđu uočio prvi britanski kraljevski astronom John Flamsteed. Astronomi krupne planove ostataka jezgre, koji se nalaze na duljenosti od oko 11.000 svjetlosnih godina, nisu imali sve do 1999. godine kad je urušenu zvijezdu snimio Chandra X-ray Observatory. "Prije toga se mislilo da je u pitanju ili neutronska zvijezda ili crna rupa u središtu tog objekta, ali nitko nije znao što točno, jer to nikada nije ni vidio", rekao je Craig Heinke s kanadskog Sveučilišta Alberta. "Teleskop Chandra nam je omogućio da izaberemo neki detalj iz samog središta", rekao je. No, i pažljiviji izbor "kadra" i dalje je zbunjivao astronome. "Svojstva tog objekta bila su malo čudnovata", kaže Heinke.

Presjajni spektar

Konkretno, najviše je zbunjivao spektar zvijezde. Količina energije koju je odašiljala u svakoj valnoj duljini ukazivala je da je promjer zvijezde ili premali (jedva 400 metara) da bi bila u pitanju neutronska zvijezda ili je to zračenje dolazilo samo iz pojedinih dijelova površine, a ne iz čitave površine zvijezde. No, da je zračenje dolazilo iz samo nekih dijelova, ono bi se vidjelo kao pulsiranje. Osim toga, zvijezda je imala i slabo magnetsko polje, što nikako nije doprinosilo bilo kakvom pulsirajućem ponašanju. Kako je pulsirajuća zvijezda s pojedinim dijelovima površine koji zrače "ispala iz igre", Heinke i njegov kolega Wynn Ho s britanskog Sveučilišta u Southamptonu pokušali su problemu prići s druge strane. Za početak su računalnom modelu zvijezde dodali atmosferu. Najprije su pokušali s vodikovom atmosferom, jer se mislilo da bi se u ekstremnom gravitacijskom polju neutronske zvijezde njezini slojevi ubrzo posložili tako da se najteži elementi nalaze na unutrašnjem, a najlakši na vanjskim slojevima.

Vodik je, naravno, najlakši element u svemiru.

S vodikovom atmosferom promjer zvijezde se "napuhao" do 8 kilometara, što je bilo bliže stvarnom stanju, ali još uvijek ne dovoljno. Bolje sreće nije bilo ni s helijevom atmosferom. "Sljedeći je na red došao ugljik i to je promjer zvijezde dovelo do 40 kilometra, odnosno u pravu veličinu neutronske zvijezde", kaže Heinke. No, to je znanstvenike dovelo pred novo pitanje: kako je zvijezda mogla završiti s potpuno ugljikovom atmosferom?

Ugljikova atmosfera

Tu je do izražaja došla mladost zvijezde. "To je najmlađa neutronska zvijezda koju smo ikad imali prilike promatrati. I ta njezina mladost znači da je vruća, vrelija od većine bilo koje druge neutronske zvijezde", kaže Heinke. U ovom slučaju "vrelo" znači temperature do milijardu stupnjeva Kelvina.

Ho i Heinke misle da je zvijezda "zapravo uspjela stvoriti nuklearnu fuziju na površini i sagorjeti vodik i helij u ugljik". Vodik i helij u ovom slučaju dolaze iz neprestane kiše koja iz ostataka supernove pada na površinu zvijezde. "Ova će se zvijezda starenjem hladiti i na kraju će prestati sagorijevati vodik i helij u ugljik i oko nje će se razviti vodikova atmosfera", kaže Heinke. Sada će Ho i on testirati svoj model na drugim poznatim mladim neutronskim zvijezdama kako bi provjerili drži li njihova teorija vodu.



Net.hr
05.11.2009.