Info: Svi posjetioci foruma su obavezni da poštuju forumska pravila.


FORUM : Vječne teme : Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne
Strana: 1 2 3 4 5 6 7
New Topic Post Reply
Pošiljalac Poruka
nere68
Nivo: Forumski vuk
Registriran(a): 12-09-2008
Lokacija: bih
Odgovori: 409
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne

@Crni Vuk, imal sanse da se postave ovi video klipovi ponovo..

16-03-2012 at 22:15 | Uključi u odgovor
camac
Nivo: Forumski doajen
Unknown artist

Registriran(a): 11-05-2011
Lokacija: Desert roads
Odgovori: 5224
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne

Knjiga- U njedrima Udrča
Azir Šabić o knjizi kaže: – Dok sam ispisivao sve ovo što je danas u knjizi, dok sam nosao sa sobom rokovnik i bilježio u nemogućim uslovima, ni u najsmijelijim snovima nisam mogao pomisliti da će do ovoga doći, nisam vjerovao ni da ću preživjeti, ja i mnogi drugi, a kamoli da će ono što sam pisao jednom postati knjigom i dobiti korice.


Dio teksta iz ratnog dnevnika- U njedrima Udrča:

01. 01. 1993. god.

Ustao sam na stražu. Pet je sati, moja smjena je od 06-08 na Žlijebcu. Sav normalan svijet je sinoć slavio Novu godinu uz pristojnu večeru, ja sam večerao užiženo žito koje smo svarili u loncu i legao da spavam.

Niko ne može znati, niti ja mogu opisati kako se osjećam. Neko se veseli i slavi, a ja nemam šta da jedem; samo malo kuruza. Najradije bi zaplakao da se čuje do nebesa, ali kakva korist.

Po povratku kući sam saznao da je iz pravca Tuzle došlo 38 vojnika i da su to uglavnom momci iz Cerske i Konjević polja.

Takođe sam saznao da ih je doveo neki Ahmet sa Snagova i da se on vraća nazad.

Oko 11 sati, na koti Mlađevac počeo je da turira tenk; jako dobro smo ga čuli jer to vazdušnom linijom nije daleko od nas.

Znali smo da će nas granatirati, pa smo sišli u podrum Murine kuće.

Oko 12 sati tenk je ispalio 15 projektila na selo Jošanicu, pa još 10 u pravcu Kamenice.

Poslije podne svratim u komandu kako bi saznao za ljude koji su došli iz Tuzle. Zatičem komandanta Sefera i Mejku iz Novog sela.

Mejko će za Tuzlu sa Ahmetom, po naredbi komadanta Sefera kao kurir, da nosi pismo u općinu Zvornik koja je osnovana na teritoriji Sapne.

Sefer nam je pročitao pismo koje sam ja doslovce prepisao za svoj dnevnik.

Gospodo, Adile, Haso, Selime, Asime i svi ostali koji pročitate ovaj jad.

Vi bar znate u kakvom ste nas jadu i belaju ostavili.

Vi bar znate koji položaj i teritoriju držimo pod kontrolom i da nas još uvijek tuku sa srbskog Snagova, Jeremića, Kule, Crnog kamena, Diviča, Vlaških njiva, Majdana, Kočanja i Liješnja… Jebenije teritorije u Bosni nema.

Na sramotu vam bilo što nas tako ostaviste na cjedilu i zaboraviste, nije nam za zvorničke guzičare što ih nema nigdje, oni ovdje nemaju nikog, ali nam je za vas. Čuli ste da smo pod najezdom jačih morali napustiti domove i otići na Udrč, gdje smo, i to ste čuli, a vjerujte istina je, jeli, bundevu, repicu i žito iskokano u vatri, neko nije ni to jer nije bio snalažljiv.

Oni od vas koji poznaju Udrč, dobro znaju da su tamo samo stijene i da se nije moglo sakriti od kiše, sušili smo se i grijali kako smo morali, uz vatru, tukli smo se sa njima i ostajali bez municije.

Vratili smo se na popaljena ognjišta, nijedna kuća nije ostala čitava i razapeli najlone na prozorske otvore.

Zbog grupisanja četnika ponovo očekujemo napade, a onda više nemamo kud na Udrč. Idemo prema vama pa kako nam bude, a boga mi ako neko i stigne tamo ne vjerujem da će ko od vas ostati živ, ovo nije samo prijetnja već realnost.

Ne zaboravite da mi ovdje imamo iznurenu i užućelu djecu, a vaša tamo imaju da jedu bijelo brašno, imaju šečera i soli, a prićaju oni koji dođu ovamo da ima da se kupi i keksa.

E, aferim vam drugovi, a naša djeca piju gorak čaj sa bundevom i prohom i to dva puta dnevno.

Čujem da imamo tamo tri opštine, pa molimo, pitajte nekoga od njih jesmo li mi stvarno prodata teritorija, pa da preduzmemo što moramo. Svakodnevno kraj nas prolaze borci iz – Cerske, Vlasenice i Bratunca, a nama ispadoše oči kada saznamo da vas nigdje nema. Mi prostremo sergiju i daju nam koji metak i bombu, a mi im ljubimo skute, i tako nastavljamo kukati jedan drugom o našoj neizvijesnosti.

Čuli ste i to da je naša nejač u Cerskoj, Konjević Polju i da prose od kuće do kuće… Mi vam poručujemo i odobravamo da naše pakete dižete i dajete vašoj djeci jer sevap je da bar neko ostane živ i da mu bude dobro.

Na ovom prostoru ima preko 5000 bijednika.

Molimo vas, tražite da nam pomognu.

Vi nemojte dolaziti ovamo, jer naša djeca i oni slabiji umiru od gladi, a i zarazne bolesti su uzele maha. Ako neko pođe na ovu stranu makar bio i iz gornjih krajeva pošaljite nam lijekove i maza za ćesu.

Mi smo kolektivno odlučili da gordo pomremo ali nećemo se predati. Već 30% vojnika ne ide na stražu jer nema više hrane.

Dvije porodice su se predale četnicima na Majdanu jer djeca nemaju šta jesti. Jedna iz Jošanice i jedna porodica iz Kadrića.

Nemojte ovamo dolaziti jer kilogram užiženog hibrida košta 10 DM, molimo vas prenesite nekom ko to može dalje proslijediti, da se na putu za Baljkovicu nalazi oko 500 leševa našeg naroda, koji je nastradao u potrazi za hljebom.

Prenesite neka još jednom objavi radio Sarajevo da je istina da nema više bundeve ni repe.

Zanima nas da li smo mi ovamo registrovani, napravite nam bar pečat sedmog Zvorničkog odreda.

Molimo vas, nemojte dolaziti ali pošaljite po onima koji hoće municije i cijevi.

komandant

Seferović Almir

22-01-2013 at 08:34 | Uključi u odgovor
arnie
Nivo: Forumski doajen
I'm coming in peace now

Registriran(a): 12-02-2011
Lokacija: Zulu time zone
Odgovori: 4391
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne

Objavljeno marta 1993. godine.

/ ARMIJA RBIH /

Zvornik i Teočak - ratovat ćemo do sudnjeg dana


Teočak je krug pakla. To je linija fronta oko 50 kilometara koju prema četnicima drži brigada Hajrudin Mešić. Na teočanskom ratištu nema predaha, puca se neprestano i pješadijski i artiljerijski, a detonacije odjekuju sa svih strana.


Svi znaju za Teočak, i ovaj veliki slobodni teritorij. On se kao svrdlo zario duboko u okupiranu Semberiju. Četnici proklinju ovo ime. Kad žele čuti šta o njima misle teočanski borci, krenu u akciju i zarobe jezik pa saznaju i šta im četnici spremaju. Ponajviše šta o njima govore u dugim noćima strepnje.

Na prve linije teočanske odbrane i napada stiže se sa pitanjem između detonacija: Koga ću ja pronaći tamo? U Sarajevu, odakle sam dolazio, u mračnim stanovima sjedi se do kasno i čovjeku prosto smeta san. Priča se u beskraj. Tamo sam čuo priče o Hajri Kapetanu. Na mjesto legendarnog Hajre došao je njegov suborac od prvog dana, Dževad Avdičević Babak. I o njemu sam naslušao.


Gargija svaki dan

Uredno obučen sređen borac obraća mi se kao strancu: “Ovdje ti je borba gargija svaki dan.” “Čujem, čujem,” odgovaram uz ne baš udaljene eksplozije.
Prije nekoliko dana ovdje je dušu ispustio pukovnik Milan Jović, provjereni četnik. Svečano je sahranjen u Trnovi. Sahrani je prisustvovao i njegov ožalošćeni prijatelj, zločinac, đeneral Ratko Mladić. Ratni zločinac je objavio kako će teočanski borci platiti zbog smrti četnika pukovnika.

“Nije prvi,” kaže mi teočanski borac Mido B. “Ovdje je kožu ostavio i major sa Vukovara Pantić, zvani Panter. Poginuo je i njihov čuveni kapetan Rade, vodeći robijaše iz srpskih kazamata protiv raje iz Teočaka. Jest Rade bio opasan, ali i ovamo rade, ne sjede.”

Vode me uskim putem do linija koje gledaju u četnike. Tamo srećem Lejlu M.(25) i Zijadu I.(22), djevojke iz Sniježnice. Prije dvadesetak dana napravile su pravi podvig, ušle u minsko polje i izvukle nekoliko ranjenih boraca.

Oko mene su i momci iz Prvog bataljona Brigade Hajrudin Mešić, komandanta Mirsada Mahmutovića. Uglavnom, radi se o jedinici “Bibetovi labudovi.” Nihad H. koga ovdje zovu Hans, Samir M., Emir S. Čombe, Muhamed Ć., Zejnil S., Hajrudin M., Nedžad H. i Samir M. Ponosno su mi kazivali priču o imenu njihove diverzantske jedinice. Ibrahim Mujčinović Bibe, dvadesetpetogodišnjak, došao je iz Njemačke. Radio je tamo i sva mu je porodica bila tamo.

Prvo je slao humanitarnu pomoć, a onda se i sam uputio prema Teočaku. Nije mu se dalo ostati tamo u Njemačkoj. Došao je u avgustu i odmah se uputio na prve borbene linije. Isti dan. Onda je išao iz borbe u borbu, nadahnut i pun ljubavi prema svojoj Bosni. Poginuo je u novembru 1992 godine, a hrabrost koju je pokazivao i danas je pravo čudo svim njegovim saborcima.

Govore kako je mogao mirno sjediti u Štutgartu sa svojim roditeljima. Izazivao je smrt. Danas, tu, oko mene, razmišljaju o njegovim roditeljima. Zvali su ga, ali nije želio iz Bosne. Govorio je da bi tamo bio najsretniji čovjek, a ovdje je govorio kako je sretan u Bosni.


Odredi za hap-namjenu

Dostojno ga je zamijenio Mirsad Č. Zovu ih “Vod smrti” i u Teočaku su čuveni. Imali su akciju na Nikoliće tri dana prije mog dolaska. Pet četnika ubili, jednog zarobili. Sa njima su bili momci iz “Prve splitske čete”, koju su osnovali mještani zaposleni u Splitu, a koja se dokazala na igmanskom ratištu. Bio je tu i “Hap-odred”.

Kad kažem da mi prepričaju bitku, kažu:
“Ispočetka je bilo teško. Lakše, negdje usred borbe. I, na kraju smo ih što pobili što rastjerali.” Pitam ih šta znače svi ovi “Hap-odredi”. “Oni su zaduženi da četnicima hapaju municiju, otimaju oružje i hranu. To su ti odredi sa hap-namjenom.”

Svi su gotov dječaci. Pitam ih ima li starijih boraca. Najstariji je komandant Babak, a nema ni trideset. “Izdala nas starudija”, kažu. “Boje se.” “Čega se boje?” “Da neće živjeti dugo. Ne može star čovjek dugo živjeti. Možda samo dugo stariti.”
Prosjek Brigade Hajrudin Mešić je 22 godine. Ali zna se njihovo iskustvo. Prekaljeni su kroz stotine borbi.

“Više od 100 hiljada granata palo je na slobodni teritorij Teočaka. Ovdje nema generala nakon bitke. Naša bitka tek je počela. Što se nas tiče ratovat ćemo do Sudnjeg dana. Svi ovdje dođu, održe kratke govore, izlaganje im baš nije temeljito, ali ovdje treba ostati. Naši ljudi iz inozemstva, patriote, pomogli su.

Sve je kupljeno našim parama. I odjela, sva oprema, a oružje je oteto od četnika. Ništa drugo nismo dobili ni od koga. Ni mrvice. Danas smo, hvala Bogu, dobro naoružana Brigada. Čim zafali, u pozajmicu kreni, jer kod četnika ima svega”, govori Babak pred svojim borcima.

Juriš na kameru

“Neke svoje akcije su snimali. Sad mi kažu:”Pronađi kameru, novinar si, i mi specijalno za tebe krećemo na četnike. Snimi i pošalji na TV BiH, da se vidi kako se Teočak bori za svoju Bosnu.” Vjerovatno je Teočak jedinstven primjer kako sa što manje žrtava isprašiti četnike. Za dva mjeseca, čak sedam uspješnih akcija, a nijedan borac nije poginuo.

U Teočaku sam sreo mnogo djevojaka. Jedna od njih je Mirzeta H. Sa puškom ide u borbu, a i bolničarka je kad zatreba. Jedan mi borac tiho govori kako uvijek dotrči do ranjenika plačući, ali svoj posao nastavlja neustrašivo.

Stiglo se malo i proveseliti između svih nevjerovatnih svjedočenja o hrabrosti teočanske mladosti. U Teočaku je suh snijeg na zemlji i jak vjetar. Civila je malo. Ali su svij stavljeni na službu Armije BiH. Zasjeli smo te hladne februarske noći pod toplo svjetlo lampe, a najstariji borac u brigadi, koga zovu kratko “Brčak”, napunio je hastal svim i svačim. Na dobacivanje boraca da štedi sa hranom, odmahuje rukom. “Ne zamjeri, novinar, jednom mjesečno imamo pravo da olabavimo. I ti ohladi i ostavi se te svoje olovke.”

Momak sa stotinu gelera

Mido je donio nekoliko šteka kolomba i podijelio raji. Soba se zadimila. Veselili su se momci iz diverzantskog voda Zambak, što je sinonim za ljiljan. Amir S. pričao mi je o svojim prijateljima iz Crnih labudova i poželio ih poselamiti. Obećao sam da ću upamtiti poruke za Haseta Tirića, Fatmira Hatića, Avdu Subašića i Hajru Ćatu.

Upoznaju me sa borcem Muhidinom. Stigao je do četničkog bunkera i, dok je četnik pucao, oteo mu je mitraljez iz ruku. Sad mi ga pokazuje i oči mu govore kakvim se plijenom na čudan način obogatio. Muhidin je, od samog početka ratnik. Bio je jedan od prvih boraca uz Hajru Kapetana. Upoznaje me i sa dvadesetogodišnjakom koji u sebi ima oko sto gelera. “Teško se pomjeram i sreća je što struje nema u Teočaku. Bilo bi mi teško proći ispod dalekovoda!”, šali se na svoj račun.

I Babak je ranjen. Ranjavani su svi sa kojim sam pričao. Imaju rane kao uspomenu iz ovog rata, ako prežive...

Šta bi meni četnik da sam mu ubio oca

Na pitanje imali ko da nije ranjen, svi pogledaju u plavokosog mladića i on svečano ustaje. Gledam i ne vjerujem. Samo on od tridesetak boraca u prostoriji! Plavokosi pred mene zbacuje poderani pancir. “Kad smo izvodili prošli napad slučajno sam ga obukao. Vidiš li zašto sam jedini bez rane?” Gledam začuđeno u Amira S.
Niječe glavom i otkriva ranu od metka koji je prošao pored same kičme. Onda ozbiljnije razgovaram sa njim. Živio je u Njemačkoj 15 godina. Otac se onda vratio u Zvornik da proživi svou penziju u novoj, ogromnoj kući. Četnici su ga zaklali i pokupili mu ušteđevinu. Danas Amir nema ništa.

“Ništa osim borbe”, kaže mi. “A to je dovoljno za početak.”
Svi su ranjeni, ali je rana mnogo više na srcu. Ipak, te noći su se veselili. Svaki od njih želio je sa mnom posebno popričati. Prešutkivali su užase, ali sam ponešto i saznavao.

Jedan od njih opisao mi je kao šaku jada tek zarobljenog četnika Miloša A. Četnik je došao ovdje kao plaćenik. Plata mu je pedeset maraka i ono što opljačka. Pitao ga je: “Šta bi ti meni da si me zarobio, a da su ti muslimani ubili roditelje?” “Razmislio bih”, odgovorio je. “Ja tebe, eto neću ni dirnuti.” Onaj je samo skrušeno oborio svoju ludu četničku glavu. “Nije takav u stanju ni da se postidi”, kaže mi borac.

Od zarobljenog četnika saznali su da nastaje panika kad ih kupe za Teočak. Rekao im je da se i sakate, ali u Teočak neće. Nije baš svima ginuti za pedeset maraka.

Osvetit ćemo Hajru Kapetana

U teočanskom krugu sve su crkve ostale netaknute. “Oni gdje god stignu, tu u džamiju pogode, ruše ili zapale”, govore mi. Na svoju vječitu sramotu, ako su sposobni za takvo osjećanje. Upamtit ću ovu večer. Baš kao i dječake kojima je neizbrisivo na srcu njihov kapetan Hajro. Svaki od njih vadio je vojnu knjižicu Armije BiH i pokazivao Kapetanovu sliku, objavljenu poodavno u novinama.
Rekli su mi:
“Njegova duša noću luta nad Teočakom. Svetimo ga svaki dan i ne možemo ga osvetiti. Samo slobodna Bosna i Hercegovina može umiriti njegovu dušu.”

Saliha, djevojka blagog lica, prišla mi je da mi na uniformu priljepi znak njhove brigade sa Hajrinim imenom. Vratio sam se sa novim obilježjem u Tuzlu i tamo je jedan starac požurio da me zagrli. Kad je saznao da sam samo novinar, odustao je isti čas. Dodao je razočarano: “Kakav novinar, kakvi bakrači. Ja mislio ti si jedan od Hajrinih boraca…”







18-02-2013 at 08:11 | Uključi u odgovor
yugi
Nivo: Forumski doajen

Registriran(a): 20-12-2006
Lokacija: NORVEŠKA
Odgovori: 35281
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne

Dan kada je Klej uništio šest tenkova i spriječio prodor ka Tuzli

Protekle su dvije decenije od nezapamćenog herojstva Tuzlaka Edina Haračića Kleja, koji je na zvorničko-teočanskom ratištu zaustavio prodor agresorskih vojnika i tenkova ka Kalesiji i Tuzli.

Piše: D. Brkić


Edin Haračić Klej (Foto: Darko Zabuš/Klix.ba)

Naime, 21. 22. i 23. marta Haračić je, koristeći protivoklopne rakete, uništio šest tenkova i odbio napad daleko nadmoćnijeg naprijatelja koji je namjeravao doći pred Tuzlu. Dvije decenije kasnije o nezapamćenom herojstvu Edina Haračića Kleja rijetko ko priča. Danas je Klej vijećnik u Općinskom vijeću Tuzla, diplomirani socijalni radnik, stariji je 20 godina ali, kaže, ponovo bi učinio isto.

"U martu 1993. godine krenula je silovita ofanziva Vojske RS i Vojske SRJ na zvorničko-teočanskom ratištu. Dan prije dolaska tima u kojem sam bio, a koji je djelovao u okviru Mješovitog artiljerijskog diviziona 2. Korpusa Armije RBiH, poslati smo na područje Čelića. Devet mjeseci je tenk sa Mirosavaca sijao smrt po Čeliću. Uspio sam ga uništiti 'crvenom strijelom'", prisjeća se ratnih dana Haračić.

U Armiju RBiH stupio je kao dobrovoljac. U JNA je bio graničar, ali je krajem 1992. godine obučen za protivoklopnjaka. Nakon Čelića, Klej i njegova četiri saborca su prekomandovani na zvorničko-teočansko ratište.

"Prije podneva 22. marta 1993. godine došli smo do Međaša u blizini Kalesije. Neprijatelj je djelovao sa uzvišenja Vis i prolazak je faktički bio nemoguć. Rekli su nam da sačekamo večer, ali neprijateljske snage su napredovale ka Sapni, linije fronta su bile probijene, a civili stjerani u zbjegove. Pod kišom granata uspjeli smo se ispod Visa provući ka Sapni. Dočekali su nas uplakana djeca i žene u zbjegovima i osokoljeni neprijatelj koji je prethodnih dana ubilježio napredovanje", prisjeća se Klej.

Sljedeće rečenice opisuju neviđeno herojstvo tada 22-godišnjeg mladića, koji je rizikujući sopstveni život uspio odbiti neprijateljski napad.

"U ranijim borbama pripadnici Armije RBiH su uspjeli onesposobiti tri tenka. No, taj dan neprijatelj je na naše položaje krenuo sa 15-ak tenkova, dok je sedam tenkova imao u rezervi. U dramatičnim momentima sam uspio sačuvati prisebnost i pribranost. Izašao sam na čistinu, iznad glave su fijakuli meci, ali ja sam samo razmišljao kako neutralisati tenkove. Prvom raketom sam uništio tenk u sredini. Drugom sam uništio komandni tenk i tada sam vidio kako se oni pripremaju na povlačenje. Trećom sam pogodio još jedan tenk, nakon čega je uslijedilo povlačenje, pa sam faktički četvrti tenk pogodio pri njihovom povlačenju", kaže Haračić, koji navodi kako su na tom položaju pored Vojske RS bile angažovane jedinice Novosadskog, Užičkog, Valjevskog korpusa Vojske SRJ te ruski plaćenici.

Haračić se prisjeća kako je tog dana na raspolaganju imao pet crvenih strijela, naspram tolikog broja tenkova. Njegovo herojstvo je promijenilo tok rata na prostorima BiH, jer Vojska RS nikada više nije tenkovima “jurišala” na položaje Armije RBiH.

“Naša pobjeda tog dana, ali i svih drugih, je čista kao suza. Ostvarena je na bojnom polju po svim pravilima vojne doktrine. Čak su nam čestitali i iz Vojske RS na toj pobjedi”, kaže Klej koji je 23. marta na području Teočaka uništio još jedan tenk.

Plan Vojske RS je bio, kako kaže Klej, da dođe pred Tuzlu, jer im je konfiguracija terena i položaji na Visu dozvoljavala takvo što. Herojstvo Edina Haračića Kleja osujetilo ih je u tom naumu.

Naredne godine Klej je odlikovan Zlatnim ljiljanom, a potom je otišao u Zenicu u Ratnu oficirsku školu. Rat je okončao sa činom kapetana, a do 2002. godine bio je vojnik profesionalac.

Odlukom Ratnog predsjedništva Općine Tuzla njemu je dodijeljen stan iz kojeg je deložiran 2001. godine. Uslijedile su dvije godine golgote, a novi krov nad glavom Edin je dobio 2004. godine. Kaže kako je odnos vlasti s svih nivoa neodgovarajući prema boračkoj populaciji. No, dok je živ borit će se za prava svojih saboraca.

“U meni ostaje žal što je Armija BiH 1995. godine zaustavljena u svom oslobodilačkom pohodu. Žao mi je što se danas herojskih bitki rijetko ko sjeća. Djeca u školama ne uče o časnoj borbi Armije RBiH, a stidljivo se pominju historijski momenti. U OV Tuzla sam pokrenuo inicijativu da se u dovoljnom broju kupe državne zastave kojim bi se okitio grad na Dan državnosti i Dan nezavisnosti. Dok sam živ borit ću se za otvaranje muzeja u Tuzli koji bi bio posvećen 2. Korpusu Armije RBiH. Svjedoci smo čestih negiranja države BiH, ali siguran sam kako će naša domovina nadživjeti sve neprijatelje”, zaključuje Klej.

Posthumni dobitnici Zlatnog ljiljana s područja Općine Tuzle dobili su svoje ulice u gradu. Klej je srećom živ, ali bez stalnog zaposlenja.
(Klix.ba) 


<br /><br /><br /><br />

21-03-2013 at 21:33 | Uključi u odgovor
Trenutno aktivni korisnici
Aktivni gosti: 12
Skriveni clanovi: 0
Aktivni članovi: 0
Sretan rođendan: belmyca, Dexwood, dzihad, Meli, Sumla, whitedog, worldimmigratione, yuti
FORUM : Vječne teme : Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne New Topic Post Reply

Strana: 1 2 3 4 5 6 7


Niste logirani? Nadimak / Username: Password: Sakrij mi ime
Zaboravili ste password?




Pregled tema u posljednjih 24 sata
Pregled poruka u posljednjih 24 sata
(dva dana, sedam, 30 dana)

Pregled pisanja forumaša u posljednjih 24 sata

Skokni do foruma:

Kontaktiraj nas | tuzlarije.net

Powered by: STRING FORUM Version 1.0
Copyright © 2001 STRING