Tuzla

Slavku – slava!



Rekoše davno mudri ljudi da smrt sama po sebi nije tragedija, jer je univerzalna kategorija i stiže do svakog. Ali kada strada mlad čovjek u nametnutom i ničim izazvanom ratu, kakav je ovaj u 1992.godini, onda je to itekakva tragedija. Desilo se to ovih dana našem Slavku Dragutinoviću, borcu Armije ljiljana.

Nevjerica I tuga useliše se u Rudarsku 37. U Tuzli.

“Je li istina”? i “Jesil ti čuo” – bijaše u utorak najčešće pitanje pri susretima u zgradi, na ulici, u gradu. Duda i Mela nas pitaju, Fadil potvrđuje. Miri kad saopštismo stadoše oči, a Ismeta ih odmah natopi suzama. I tako redom.

Najprije dođoše iz Komande jedinice da izraze saučešće roditeljima Dragi i Bojki I sestrama Slavici i Mileni. Komšije I prijatelji potom, s mukom traže riječi utjehe. Uglavnom bez efekta. Nije mala stvar – sin je jedinac, a I sestre, baš kao u onoj tužnoj pjesmi, dok je ljuta borba vođena izgubiše brata rođena.

Uskoro ulica i Tuzla na za to određenim mjestima dobiše jedno žalosno štivo za čitanje – posmrtnicu sa gotovo dječačkim Slavkovim likom.

Ovaj mirni, dobri momak se među prvima prijavio za odbranu grada. U šali je govorio da je na dvostrukom čekanju: kao tehničar u Siporexu i kao dobrovoljac za Armiju. A kad za ovog artiljerca stiže poziv, iako je imao nekih stomačnih i reumatičnih problema, ne htjede ljekaru. Omiljene hobije šah i ribolov zamijenio je težak ali častan patriotski posao: borba za slobodu. Ponosio se otac Drago na svog sina. Dok su njegovi bivši zemljaci iz Gojčina čet (nik) ovali i udarali granatama po Tupkoviću, Slavko je protiv takvih vodio borbe na Majevici.

Novine objelodaniše 13.oktobra: Bandera je u naše ruke pala, a mi iz Rudarske, eto, čusmo da je tu pao i naš Slavko.

Ispraćaj u srijedu proteče, kako se kaže uz sve dužne počasti. Dostojanstveno u žalosti, bol u duši, tuga u srcu. I posljednja poruka Slavku: Slava ti i hvala, zemlja da ti je laka, ne zaboravljamo te. Sijalo je tog dana sunce. Za Slavkove suborce ono nije daleko.

izvor: Bosanski ratnici, Sefko Hodzic






13/5/1992: Selim Beslagic (Tuzla) vs Tomislav Pracer (JNA)



[Edited by Crni Vuk on 31-07-2009 at 21:16 GMT]

Gradačački voz



U drugoj polusatnoj "Gradačačkoj hronici" što je redovno emitovana iz studija LTS, a pripremali je novinari susjedne televizije, predstavljena je čuvena "Sedmica" 107. MHVO brigade. Herojski Gradačac Zmaja od Bosne Husejn-bega Gradaščevića bio je i ostao neosvojiva tvrđava za četničku bratiju i zločinca Karadžića koji je samo u montaži filmskog materijala svoje podle propagande s Pala popio kahvu, a nikad zakoračio nije u ovaj bosanski gradić, nit otvorio njegove kapije, zahvaljujući hrabrim zmajevićima al i gazijama Tuzlansko-podrijnjskog kantona i njegovog Drugog korpusa. Sedmicu je predstavljao komandant Bajro Muminović, naočit i otresit momak. "Išli smo gdje je najteže i uvijek u proboj ili vraćanje izgubljenih teritorija. Za to smo se specijalizirali i četnici znaju kad smo mi u napadu. Onda bjež, al uvijek bude kasno. Na Gradačcu su sve isprobali, i kasetne bombe i krmače, tukli su iz avijacije, samo je falila još atomska bomba. Kada nisu uspjeli pripremili su oklopni voz 22. oktobra 1992. godine. Cilj im je bio da uđu u industrijsku zonu i da s leđa djeluju od Požarika pa do Vide. Nismo ni znali šta je to, dodaje borac H. K. al smo osjetili da se nešto strašno sprema. Na položaju je bila i II četa Sedmog bataljona i ja sa njima. Imao sam RPG a drugi PAT-e i PAM-ve. Oklopna kompozicija se kretala polahko naprijed, a jedna lokomotiva bila je naprijed, druga pozadi. Pustili smo ga još pet stotina metara onda zapucali. Ja iz RPG a drugi iz svog raspoloživog oružja. Grmilo je na sve strane. Pucali su i četnici iz voza. Od ispajenih granata voz je skliznuo sa šina i lokomotiva je stala. Jedan vagon se otkačio i pobjegao sa lokomotivom nazad. Nastala je neopisiva gužva i pucnjava. Četnici su izlijetali u pancirima i ginili su. Mnogi su uspjeli i pobjeći. Oko 80 smo pobili, a ono što smo zaplijenili bilo je dovoljno da Gradačac odbranimo. Tri dana smo traktorima izvlačili oružje i municiju. Bili su to Krajšnici iz Prijedora, Sanskog Mosta i Omarske koji su se usudili ući među nas. Da su ostvarili svoje namjere Gradačac bi pao, ali to se nije moglo dogoditi dokle god je bio i poslednji naš borac.

Oslobodjenje 23.9.92 - Granatiranje Kalesije, Zivinicki Junak

Odbrana Kule Grada



Dok je u aprilu 1992.godine sa svojim borcima junački branio Kulu Grad kod Zvornika, poznat je bio samo njegov nadimak-Almir. Ili-kapetan Almir. Samo nekoliko ljudi iz vrha PL-a znalo je da je kapetan Almir, zapravo, Samir Ništović, kapetan bivše JNA, inače Nevesinjac.
Životna priča kapetana Almira i prije i poslije odbrane Kule Grada je veoma zanimljiva. Posebno priča o njegovom dramatičnom bjekstvu iz bivše JNA, 13.novembra 1992.godine, te o ilegalnom radu u PL, u koju su ga primili Kemo i Halil, osnosno Meho Karišik i Sefer Halilović.

-„Ja sam od Keme i Halila, kojima tada nisam znao prava imena, dobio zadatak da odem u sjeveroistočnu Bosnu i tamo pripremam muslimanski i hrvatski narod za odbranu od četničke agresije. Vahid Karavelić je bio koordinator za tuzlanski kraj, a ja sam mu bio zamjenik“ -kaže Ništović.Prema tom dijelu priče o pripremam za odbranu od četničke agresije u ovom dijelu naše zemlje, Ništović je radio sa dosta patriota, poznatih junaka ovog rata. Među njima ističe Mehidina Hodžića- Senada, legendarnog „Crnog Labuda“, koji je poginuo već u maju 1992.godine, pa rahmetli Hajruddina Mešića, proslavljenog komandanta odbrane Teočaka i Ugljevika...radio je i sa Hasetom Tirićem, sa Salihom Malkićem, Dževadom Salihbašićem i braćom Huremović...Ništović je imao zadatak da uradi planove odbrane svih opština sjeveroistočne Bosne i on ih je uradio.-„Neki su se gradovi mogli braniti, neki nisu“-priča sada Ništović i nastavlja: “Npr. nije bilo objektivnih izgleda za odbranu Bijeljine, oko koje su bila sve srpska sela. Šta je Hase Tirić u takvom okruženju mogao da uradi sa svojim grupama? Međutim, mogao se Zvornik braniti.“

-„Zašto nije?“-„Mi smo imali plan odbrane Zvornika i o tome obavijestili rukovodstvo Zvornika, a to su bili Bošnjaci. Jer, bivša JNA je preko puta Zvornika, u Srbiji, rasporedila artiljeriju, utvrđivala se, dovodila pojačanje. Mi smo, dakle, neposredno prije četničke agresije namjeravali da zaposjednemo ključne tačke u Zvorniku. Naravno, to nismo mogli da uradimo bez podrške i saglasnosti rukovodećih ljudi u opštini. Međutim, nismo naišli na podršku. Čak je taj naš plan odmah i provaljen. Stav rukovodećih ljudi u Zvorniku, Bošnjaka, bio je da će nas ta JNA braniti, a da mi hoćemo da narušimo „bratstvo i jedinstvo“ u ovom gradu...Ishod se zna. Četnici su za koji dan zaposjeli sve one tačke koje je trebalo da mi zaposjednemo. A izvršen je i genocid nad Bošnjacima u gradu.

Mislim da ih je pobijeno najmanje 3000.Mnogi su pohapšeni, svi opljačkani, mnoge žene i djevojke silovane.“ -„Ipak, bilo je nekih borbi u Zvorniku. Koliko ste pružali otpor?“ -„Mi smo vodili ulične borbe. Ali bilo je već kasno. Vodili smo neravnopravnu bitku za Zvornik dva dana i povukli se u našu bazu na Kula-Gradu. Malo nam se ko pridružio iz Zvornika. Bježali su prema Tuzli. Neki su psovali, neki govorili da bježe u inostranstvo...“ Poslije pada Zvornika, prvih dana aprila 1992.godine, počela je odbrana Kula Grada.

-„Kula Grad je mjesna zajednica u kojoj su živjela 2002 stanovnika. 2000 Bošnjaka i 2 Hrvata. Tu je bila moja baza za vrijeme ilegalnog rada. Imali smo jedinicu PL. Jačine jedne čete. Dakle, oko 150 boraca. To su, uglavnom, bili mještani. Imali smo samo dva mitraljeza, nešto automatskih i poluautomatskih, a najviše lovačkih pušaka. Imao sam i 20 boraca koji nisu imali naoružanje. Međutim, mi smo bili prava jedinica, prava vojna formacija. Organizovali smo pravi vojnički, ratnički život. Mislim, da smo bili prva jedinica u našoj zemlji koja je dala zakletvu. Uradili smo polukružni sistem odbrane s prvom linijom...Iskopali rovove sa grudobranima...Imali smo i nekakva minska polja. Nisu bila prava, jer nismo imali mina. Žicama smo vezivali ručne bombe, uglavnom da nas upozore kad krenu četnici.“-„I kad su prvi put, poslije pada Zvornika, na vas krenuli četnici ?“-„Bilo je to 8.aprila 1992.godine u pola šest ujutro. Četnici su iz svih artiljerijskih oruđa i tenkova, koji su bili postavljeni preko puta nas, s druge strane Drine, otovrili vatru po našim položajima. Bombardovali su nas i avionima. Bacali bojne otrove. Ta artiljerijska priprema trajala je, mimo svih vojničkih rezona, 24 sata.

Nije bilo zgrade u Kula Gradu koja je 9. aprila osvanula čitava. Mi smo izgubili samo jednog borca. Naš prvi šehid bio je Amir Nusupović. Stanovništvo se tada uglavnom povuklo prema Tuzli, a ostali smo mi, borci. Čekali smo pješadijski napad četnika.“-„I kako je izgledala ta prva pješadijska bitka za Kula Grad?“-„Četnici su se prevarili u procjeni. Očito, oni su mislili da u porušenom Kula Gradu više nema nikoga. I krenuli su prema nama u streljačkom stroju. Naredio sam komandirima vodova da četnike puste što bliže. Četnici su nam se primicali, bez neke opreznosti, a mi smo čekali. Kad su nam prišli sasvim blizu, naredio sam vatru. Bila je to naša velika pobjeda. Naši borci su prosto kosili četnike i oni su padali kao snoplje. Nanijeli smo im velike gubitke. Preživjeli četnici su bježali prema Zvorniku. Tjerali smo ih, ali ne daleko. Toliko koliko nam je bilo dovoljno da sakupimo bogat ratni plijen: oružje, municiju, opremu. Onda smo se vratili na naše položaje.


Jedne noći smo razbili jednu četničku diverzantsku grupu koja je pokušala da zavara naše borce na prvoj liniji. Vođa te diverzantske grupe bio je Arkanov zet Rambo. Kada su se primakli našim položajima, na pitanje jednog borca, koga smo zvali Karadžić, ko ide, Rambo je odgovorio:“Muamed!“ Dakle nije znao da izgovori „h“. Naši su otvorili i ubili Ramba. Kada je saznao za smrt svoga zeta, u Zvornik je došao Arkan i ultimativno tražio da mu isporučimo Rambov leš.Ali, mi smo leš držali pet dana, sve dok na Kula Grad nije došao dr. Muhamed Jelkić iz Zvornika. Dr.Jelkić nam je rekao da mu je Arkan zaprijetio da će mu pobiti familiju ako mu ne isporučimo zetovo tijelo. Sažalio sam se i dao mu leš. Očekivao sam da će nam se dr. Jelkić, kad napusti sa familijom Zvornik, pridružiti i pomoći nam. Jer, na Kula Gradu nismo imali ljekara. Nije nam došao, baš kao što nam se nisu pridružili mnogi Zvorničani koji su uspjeli da pobjegnu od četnika.“

Ništović je tražio pojačanje i ono mu je stiglo, ali samo iz Živinica i Kalesije, koje je doveo Salih Malkić-Sale.
„Sale je doveo 85 boraca, koji su se zadržali 5 dana na Kula Gradu i pomogli nam da odbijemo nekoliko četničkih napada, te da još bolje utvrdimo linije. Malkić je, onda, dobio naredbu da s borcima hitno ide u Živinice. Na Kula Gradu ostala je, tako, samo četa naših hrabrih boraca, koji su odolijevali četničkim napadima.“
Borci sa Kula Grad 24.aprila 1992. godine svečano su se postrojili i položili zakletvu.
„Mislim da je to bila prva zakletva boraca naše Armije“ kaže Ništović.
„ A kako je došlo do pada Kula Grada?“
„Kula Grad je pao 26.aprila. dan uoči te odlučujuće bitke mene je telefonom zvao major bivše JNA Marko Pavlović, ne znam ko mu je dao broj moga telefona, i tražio da se predamo, jer je, kao, došla JNA u Zvornik da uspostavi red i smiri sukobe između nas i četnika. Rekao sam mu da sam i sam bio do prije nekoliko mjeseci oficir bivše JNA i da sam iz nje pobjegao, jer je stala uz četnike i spustio mu slušalicu „ priča nam Ništović.
Četnici su , sjeća se kapetan Almir, krenuli u napad prije zore i uspjeli da probiju liniju naše odbrane u selu Gajevi.

„Ipak, glavni napad išao je prema našim položajima kod Ćuprije. Tu su naši borci imali četiri „zolje“. Četnici su nas, međutim napali s velikim snagama. Krenuli su sa čitavom brigadom, sa osam tenkova T-84 i dvije samohotke. Naši borci su prvi put vidjeli tenkove kako dejstvuju i uplašili su se. Napustili su liniju i kažu mi:“Kapetane na ćupriji tenkovi!“ Kažem im:“ Pa, i poslao sam vas dolje da dočekate tenkove.“ Tražio sam dobrovoljce. Javila su se trojica:Nedim, Aziz i trećeg smo zvali Arkan.Prišli smo dosta blizu kolone tenkova i ispalio sam zolju na prvi tenk. Pogodio sam ga. Onda sam vidio kako se prema našem rovu okreću kupole drugih tenkova. Uspjeli smo da se prebacimo do drugog rova, a granata je pogodila blizu nas, tamo odakle sam ispalio zolju.“

Tada je Almir bio ranjen. Kratko se još razvila bitka, u kojoj naši borci nisu imali šansi.
-„ Povlačili smo se, a četnici su nas ganjali tenkovima i pješadijom. Mogli su da nas pobiju, ali sam čuo naredbu da nas uhvate žive. Nisu nas uhvatili.“Ništović se sa borcima te noći prebacio do Kalesije. Odatle je telefonom uspostavio vezu sa Vahidom Karavelićem, koji se nalazio u Tuzli. „Sačekaj me tu, sutra dolazim po tebe“ rekao mu je Karavelić.
-„Čekao sam Karavelića narednog dana. Bilo je to 27.aprila. Ali tog dana je u Živinicama uhapšen Karavelić, zajedno sa trojicom istaknutih organizatora odbrane tuzlanske regije“ nastavlja on.
Borba za Kula Grad bila je završena.


Nezuk: Kapetan Almir pored obiljezlja Hajre Kapetana

Brcanski front - Selam cete mojoj staroj majci...

Nakon toliko heroja dolaze novi, sjajni momci koji pokazuju nevidjenu sposobnost i hrabrost na koridoru. Za par mjeseci oni izrastaju u strasne ratnike. Sjecam se kako je u povlacenju zbog puno ranjenih trebao ostati jedan borac za odstupnicu. Ostao je Zijad Kandic. Borci su krenuli i iza sebe culi pjesmu: Selam cete mojoj staroj majci…U noci se prolamalo, uz stektanje mitrazljeza, Zijadovog…

Brcaci ne mogu biti mirni. Cetnici opet jurisaju na koridor. U Brcko sam prije Nove godine usao sa nekom vlagom u zraku, sa sipljivim vremenom za koje ne znas da li pada kisa ili se tek tako vlaga spusta na odjecu i kvasi je. Ulazak mi je bio nekakav sumoran, tuzan. Nakon pola godine odsustva ne znas da li ce svi ljudi, svi oni sjajni borci koje si ostavio biti jos uvijek u zivotu. Prokletstvo toga iscekivanja dopratilo me do slobodnih dijelova Brckog.Tamo u Rahicu, sve gotovo kao nekad. Smjene vojnika koje se ubrzano trpaju na kamione. Poneki idu sa pjesmom, mnogi uglavnom veseli, kao da idu na kakva slavlja. Opet u Brckom sve funkcionira, sve je jasno i vrijedni ljudi imaju gotovo svega.Sejo Hasanic, direktor je i glavni urednik Radio Brckog, a novinar kad zatreba. Docekao me je kao starog prijatelja. Slusao sam ga i zapitkivao za ljude koje sam znao. I cuo sam, na vecinu mojih pitanja odgovarao je:

>>On je dobro, on je citav, on je ovdje, juce sam ga sreo<<…Ti Sejini odgovori vracali su mi raspolozenje.>>U Brckom je zivot jos jaci otkako je rata,<< govorio Sejo. >>Petsto beba rodjeno je bez ginekologa. Porodjaji su obavljani po garazama i podrumima. Zivot se obnavlja, a u Brckom svi su do sada pominjali dr Ivana Hudolina, uz sve postovanje, malo ko kada pominje Nedreta Mujakanovica, sto je imao cak 1.300 hirurskih intervencija bez anastezije.<< Bio sam gost kod Seja i njegovog rodjaka, dobrog borca 108.Slavne brcanske brigade Mirsada Hasovica Lava. Mirso je Sarajlija, spremao se ici prema Sarajevu. Kaze i njemu je, kao mnogima borcima u Bosni i Hercegovini, velika zelja da se dodje boriti na sarajevskom ratistu.Govore mi o svom komsiji, Mehmedalija se zove. Nedavno razmijenjen iz logora Batkovic pricao im je pricu da su ga posebno tukli kad bi rekao kako se zove:>>Malo ti Mehmed pa jos i Alija<


Govore mi o snimatelju Suadu Alicu, mladicu iz Radio i TV Brckog, sto je sve unistene tenkove snimio. Jeste, Srbi su uvijek voljeli gledati TV Slobodno Brcko jer vise vjeruju ovoj strani. Kako ce i vjerovati svojima kada njihov zapaljen tenk prikazu uz komentar na TV Novi Sad da >>to gori muslimanski celik<<. Uostalom, vise niko i ne broji koliko tenkova su do sada unistili borci 108. Slavne. Obradovalo me sto je Tendi, cuveni lovac na tenkove jos ziv i zdrav, sto se ne da. Sreo sam u jednoj malenoj kafanici Talona, rekao sam mu da ga selami njegov Ibrahim Hadzimuratovic, onaj slavni Brcak sto sad rane lijeci u Zenici. Talon jos uvijek djecak obradovao se tome. Gledao sam u nogu ovog djecaka heroja brcanskog. Stopala nije bilo. Izasao je i cuo sam ga kako govori: >>Javio mi se moj Ibre. Samo on zna kako smo mi ratovali na Dizdarusi<<. Rekli su mi da cesto zeli natrag, prema rovovima i takav, bez stopala.

Na Dizdarusu vise ne moze. Svi oni prigradski dijelovi pali su u ruke cetnika. Nase borce odgurnuli su od koridora jos 800 metara natrag. Linije su na mnogim mjestima stare, na toj, strani ispred Omerbegovace i Dizdaruse, Lickog Mosta i Suljagica Sokaka, zaustavljeni su cetnici pred Brckom. Premada su tu svoju Pirovu pobjedu ostvarili, cetnici ne imaju nikakve razloge za slavlje. Sa oko 400 svojih boraca platili su cijenu prosirenja koridora za tih 800 metara. Unisteno im je cak 14 tenkova, jedan nov zarobljen, a osteceno jos petnaestek oklopnjaka. Danas su i jedni i drugi na cistini. Sve je ravno, nigdje ni jedne kuce. Ne postoji nacin da se izadje iz beskrajnog blata posavske ravnice. U teskim kisama sto se spustaju na Brcko borci tonu u blato po pola metra. Cetnici plivaju u vodi kao i borci Slavne 108.brigade. Danas ih nakon tih guranja oko koridora mole >>Hej Muslimani, zapucajte makar malo, ili gonite odavde vi nas ili cemo mi vas.<<

5000 POGINULIH BRCANSKIH SRBA

U Brckom su nestale gotovo citave srpske porodice, nestaju muske glave. Strvicne su razmjere njihove pogibije. U Grbavici su ukopani u sami beton, ali Srbi iz ovog sela su prosto nestali. Od 150 vojnosposobnih, ostala su samo cetiri mladica. Oko pet hiljada Srba Brcaka je progutao rat koji su objavili svojim komsijama Muslimanima. Nakon stravicnog genocida herojski otpor napravio je od zlocinaca tragican narod. Sta li su mislili?I na nasoj strani stravicni su gubici. Posjecivao sam sehidska groblje u Brckom. Nesto vise od 700 boraca dalo je zivot za slobodu i osvetu zbog genocida.

>>To nije sve, niko ovdje ne misli stati<<, govori mi jedan borac. Kako uopce mogu ovako misliti, ja to ne znam, niti ce mi biti jasno. Ali nakon 4.000 ranjavanja ne ima brcanskog borca koji ne sanja povratak na linije. Rane nisu jos ni zacijelile, a oni bi u borbu. Znam samo jedno, da se Brcko ne da i da se ovaj narod nece dati.Primjecujem, za razliku od proslih svojih dolazaka, da su se Brcanke pocele dotjerivati kao nekad, da ima u slici ovog naroda nesto sto pocinje liciti na onu staru sliku.U Brckom je dugo bio mir Posavine. Dugo nije pucalo previse. Ispod prozora kuce gdje sam gost Sejin prolaze ljudi, mesnica radi u podrum gdje ljudi pricaju glasno I veselije. Iza kuce je covjek istresao iznutricu zaklanog teleta.
Duga je noc ko stvorena za price. Saznajem I da su starog covjeka Franciku, sa njegovom zenom ubili na Brodu. Jedini su stariji stanovnici sto su se htjeli vratiti na svoje. Onda su upali cetnici i objesili ih.



GOLOBRADI VETERANI

I sada po prvim linijama gadjaju granatama. Oni ovdje bez tenkova ne smiju krenuti. A i kad krenu, kao u mozda najzescoj ofanzivi od svih ratista Bosne, u najvecoj bici od svih bitaka sto se odigrala za sedam dana jula prosle godine u Brckom, onda upotrijebe ogroman broj tenkova, kao tada, cak 68. I urade tek malo posla. Toliko da traze povratak na staro.
Onda u Brki srecem mladice iz slavnog samostalnog bataljona >>Enver Pamukci<<. Oni su u toj zestokoj ofanzivi cetnika izdrzali glavni udar na Bajicima. Njihovi golobradi mladici pokazali su se kao veterani. Komandant Amir Smajlovic za koga bi moj prijatelj rekao da je >>zmija<<. Sve je jasno kod njega i sve se zna. Celicna disciplina i asketizam. Uostalom ima mladica borca sto je iskako pred tenkove. Envera Pamukcica, brcanskog heroja treba uvijek osvjetljavati. Nigdje je kao u Brckom nisam vidio cudo zvano Armija Bosne i Hercegovine.

Nakon toliko heroja dolaze novi, sjajni momci koji pokazuju nevidjenu sposobnost i hrabrost na koridoru. Amir Smajlovic me upoznaje sa cuvenim Gasjijevim momcima. Ocito je ne poznaju me. Za par mjeseci oni su izrasli u strasne ratnike. Prosto ne mogu da vjerujem da je takva mladost zaustavila toliku cetnicku silu. Tu su oko mene, ponekad se vrijedjaju na svaku sitnicu, jasno se vidi njihova mladalacka nervoza I korak ratnika. Njihov komandir u interventnoj ceti je Faruk Gasi i ima tek 23 godine. On ce mi nakon svega ipak biti olicenje vodje ovih golobradih heroja. Oni su u dva navrata na Koridoru napravili dzumbus cetnicima. O njima ce mi kroz tu akciju kasnije pricati Faruk Gasi. Konacno stizu dva veterana i ja se bolje snalazim. Semso Pekic danas je komandant slavnog i bataljona, a njegov je zamjenik kapetan Rasid Zizic. Semso je ranjen u ruku, lakse, isti osmijesi njega i kapetana Zizica vratili su me u vrijeme prije par mjeseci kad sam ih posjetio. Semso i Kapetan povukli su se posljednji sa Suljagica Sokaka i Lickog Mosta. Zovu ih >>Duo fatalisti<<. Poceli smo o tome. Koliko su do sada rizikovali. Kako je moguce da su jos citavi i zivi. Kapetan Zizic to objasnjava ovako:

CUDA ZIVOTA, CUDA HRABROSTI

>>Kad smo izvlacili Rifata Muminovica ranjenog borca bilo je pakleno. Tuzlaci su popustili na linijama i odjednom su nam cetnici, cak i sa tenkovima bili iza ledja. Morali smo na trag. Rifat je bio tesko ranjen i trebalo ga je pazljivo nositi, ali on je groznicavo zelio ostati da bi nas postedio. Nisam dozvolio. Bio sam spreman pucati na svoje samo da ga ponesu. Nakon toga gadjaju nas sa pet granata iz BST-a i sve promasuju. Sad znam i to sam im govorio, Rifet je umro, rahmet mu dusi, ali da smo ga ostavili prva bi nas pogodila, od prve bi poginuli.<>Ima li cika Rasida. Obisao sam sve dzamije i sve bolnice i mog oca ne ima. Gdje je?<< Ako mi neko tvrdi, >>govori Rasid, svog mrtvog borca, ja cu mu reci da je heroj.<>Nama u Tuzli kazu, vi ste Brcaci gospoda, ponasate se ko da imate sve, a ustvari ne imate nista

<<, smije se Semso, >>a ja im odvracam: >>Covjek kad izgubi malo, puno zeli, kad izgubi sve kao mi ne ima za cim da zali i ne trazi nista<<.Tvrdi mi Semso da su momci u vodi do grla, ali da se ne daju. Moral je na visini, ko ne vjeruje neka kaze cetnicima. Jer, kaze da znaju cetnici sta im ovdje misle, sa cvijecem bi ih docekali dok je to nevrijeme.Sjecam se, price o tome, kako je u povlacenju zbog puno ranjenih trebao ostati jedan borac za odstupnicu. Ostao je Zijad Kantic. Borci su krenuli i iza sebe culi pjesmu:>>Selam cete mojoj staroj majci<<… U noci se prolamalo, uz stetkanje mitrazljeza, Zijadovog. Znaju Semso i Kapetan Rasid tog borca i znaju da u ratu za prokleti koridor treba uzmicati, jer na krajau balade, znaju, oni ce natrag, ali tada nece biti cetnika sto ce moci zaustaviti njihov povratak u Brcko, u domove.Konacno, bio sam tog dana u Donjem Rahicu i cuo bubnjeve. Kobajagi, spremali su se malobrojni navijaci, cesto starijih ljudi sto smije napustiti slobodnu teritoriju Brckog i nesto ranjenih. Njima je slobodan odlazak na zajednicki >>domaci teren<<

za Brcko i Gradacac u Srebreniku, mirnom i slobodnom gradu. Tamo se igra fudbalsko prvenstvo Tuzlanskog okruga. Sada je pauza. Ali ponekad se odigra obican susret, da se ne zaboravi na obican svijet i zivot. Kad su nedavno igrali Brcko i Gradacac, bilo je interesantno. Brcaci nose plave, a Gradaclije crveno-bijele dresove. Sa brcanske strane dopiralo je plavi, plavi!!! Sa gradacacke: >>Zeleni, zeleni<
IZVOR: NOVINE "LJILJAN"



[Edited by Crni Vuk on 01-08-2009 at 09:04 GMT]

Download: http://www.megaupload.com/?d=XOCNPQ0M



[Edited by Crni Vuk on 02-08-2009 at 18:36 GMT]

Hajrudin Mešić-Kapetan Hajro



Kapetan Hajro, ili bolje rečeno brigadni general Hajrudin Mešić, rođen je 1. januara 1959. godine u selu Srednja Trnova, opština Ugljevik. Sin od oca Mehe i majke Zejfe, rođene Bećirović, rodom iz sela Šepak, opština Zvornik. Imao je dva brata i dvije sestre. On je bio drugo dijete po redu.

Osmogodišnju skolu završio je u Srednjoj i Donjoj Trnovi. Po završetku osnovne škole pohađao je i zavrsio podoficirsku školu JNA u Sarajevu.
Tokom službe u JNA, vanredno je završio vojnu akademiju JNA u Beogradu i dobio čin kapetana.

Bio je oženjen i ima tri sina i suprugu koji sada žive u Tuzli. Posljednju službu u JNA, odradio je u Hrvatskoj u Karlovcu. JNA i Hrvatsku napušta i vraća se u rodni kraj Srednju Trnovu kada su počela ratna dogadjanja u Sloveniji i Hrvatskoj.

Član Patriotske lige je od njenog osnivanja, organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na RBiH na prostorima Zvorničke i Ugljevičke opštine.

U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti, među kojima su: komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik - Teočak i komandant 1. teočanske brigade. Poginuo je 30. oktobra 1992. godine u selu Nezuk. Posle ovoga 1.teočanska brigada dobija naziv bridaga Hajrudin Mešić.



Slijedeći tekst je uz moje male nadopune preuzet iz knjige Mirzet-a Hamzić ‘Zvornik od izbora do Dejtona’ (Glas Drine 199 503-507.

Budući da kao komandir Stanice milicije u Ugljeviku nije prihvatio zaraznu srbizaciju svega i svačega, te nije iskazao traženu lojalnost srpskim vlastima, morao je ići iz tog kraja. Sa grupom odvažnih momaka iz svoje rodne Trnave obreo se u Teočaku.

Tu je našao nešto pristalica za rat protiv četnika, ali većina žitelja nerado su u svojoj sredini gledali ove “buntovnike” koji su im remetili “san o mirnom suživotu sa komšijama”. Tek, valjalo je ići dalje. A dalje se moglo samo kroz šume, mimo neprijateljskih utvrđenja, preko čuvene Zečije Kose- za koju su se vojske u svim ranijim ratovima otimale- pa do Vitinice. U ovoj sredini Hajro i njegovih dvadesetak momaka naišli su na bolje raspoloženje za suprostavljanje agresoru. Naročito je to važilo za mladiće koji su bili presretni da se pojavi neko ko bi ih mogao predvoditi. Pošto je dao upustva o organizovanju odbrane tamošnjih sela, sa nešto većom grupom momaka Hajro odlučuje da krene u pomoć legendarnim braniteljima zvorničke “Kule”.

Najprije su pokušali preći preko Kalesije, ali u ovom mjestu nisu naišli na razumjevanje. Nije bilo vremena za gubljenje, pa je uslijedio povratak prema sapanjskim selima, a zatim pohod prema Zvorniku- niz sapanjsku dolinu.

Još prije stupanja u borbene okršaje kapetan Hajro nameće se izuzetnom voljom, snagom i izvanrednim razumjevanjem vojne situacije. Tako stiče i ogroman autoritet među vojnicima, koji su bezpogovorno slijedili njegove namjere.

Sa “Kule” su stizale vijesti o sve jačim nejazdama četničkih snaga, čvrsto riješenih da zauzmu ovo strateško uporište. Hajro i momci spuštajući se preko Debeljaka, Nezuka, Zaseoka, Klise i Brane crvenog mulja na Đulićima do Dardagana gdje su postavljene barikade i time zapriječena komunikacija prema Sapni. Četnici su započeli dejstva sa svojih položaja na Ćirilovom brdu i Kovačevcu. Nakon smrti prvog našeg borca prihvaćena je borba. Ispoljivši neviđenu hrabrost i umijeće Hajro i borci razbijaju neprijateljske položaje i stižu do mosta u Ceru. U saradnji sa Hasetom Tirićem- još jednom legendom Bosne i Hercegovine- i njegovim specijalcima iz Bijeljine, te kapetanom Senadom- komandirom Patriotske lige-, bilo je planirano više akcija na tom području. Međutim, izostala je dogovorena podrška iz Bošnjačkih sela- Đulića i Klise. Tada stiže i teška vijest da je “Kula” pala.

Uslijedili su dogovori šta dalje. Hajro i dalje ispoljava ratobornost i zalaže se na nastavak borbe, revoltiran četničkim porukama: “Pala je Kula, sutra ćete i vi!”
Ipak, uvažio je rezon kapetana Senada, da moraju izbjeći četničko okruženje, jer bi došlo do sloma tadašnjeg ustaničko-odbranbenog i vojničkog jezgra Sjeveroistočne Bosne sa posljedicama pogubnim za čitavu regiju. Tako su odlučili da izvuku snage prema sapanjskom kraju.

Zatim slijede svakodnevne bitke za odbranu Zaseoka (gdje hrabro gine kapetan Senad), Nezuka, Goduša, Vitinice i Kovačevića. Četnike su ti napadi koštali stotine žrtava. U organizaciji odbrane, na ovom kraju Hajri su pomogli kapetan Džemil Spahić i kapetan Šemsudin Muminović, kasnije komandant Opštinskog štaba OS Zvornik. Hajrini borci: Babak, Bobe, Mujo i mnogi drugi često vrše uspješna ofanzivna borbena dejstva na teritoriji koje su pod kontrolom četničkih snaga. U nekoliko navrata razbijena su neprijateljska utvrđenja u Ravnim Njivama, Brđanima, Odžačini, te djelovima Boškovića, Malešića i Šetića.

Teočak je dugo vremena bio u okruženju, ali četnici nisu žurili sa napadima na tom kraju računajući ionako da je to njihova teritorija. Za to vrijeme momci iz bošnjačkih sela tog područja, prikrivajući se, prolaze i priključuju se Hajri. Neki od njih- upadali su u zasjede i doživjeli tragičnu sudbinu. Ukupno 82 hrabra momka, 82 lavova Teočaka.

Kada je bošnjačkom narodu teočanskog kraja zaprijetilo masovno odvođenje u konc-logore i druga stradanja, Hajro se sa vojskom probija do Teočaka i organizuje odbranu prekinuvši time važnu komunikaciju Bijeljina – Priboj. Borci Teočaka, svaki od njih jedna legenda, odolijevali su najelitnijim četničkim jedinicama iz SAO Semberije i Majevice, i drugih okupiranih dijelova Bosne i Hercegovine i iz Srbije i Crne Gore.

Uviđajući snagu ustaničko odbranbenog pokreta koji je izazvao nemir i nesigurnost u srcu četničke teritorije, Hajri se sa uvažavanjem počinju obraćati četničke vođe Dubajić, Mauzer i ostali - stalno nudeći pregovore i primirja. I tu onda demonstrira vrhunsku vojnu i političku taktiku. Nastavlja s pregovorima ali istovremeno priprema velku 'Majevičku oluju' oslobodilački slalom kroz četnička utvrđenja. Uz pomoć i sadejstva boraca sapanjskog kraja Hajrina vojska, iz dana u dan, ruši četnička uporišta: Laze, Čaklovicu, Čaire, Rastošnicu, Vasiljeviće, Zavid, Rožanj, Skakovicu. Time je obezbjeđena komunikacija Teočak - Goduš. Za oko 15.000 civila u teočanskom kraju to je postao put nade i spasa. Da nije bilo kapetana Hajre i njegovih momaka konc-logori bi bili dopunjeni sa novih 15.000 ljudi, od kojih mnogi ne bi ostali živi.

Na slobodnoj teočanskoj teritoriji organizuje se uzorna vojna i civilna vlast. Provodi se regrutacija i obuka mladih vojnika u tamošnjoj kasarni, vrše se pripreme za buduće oslobodilačke zahvate, jer čovjek Hajrinog kova nije mogao imati mira dok čitava Bosna ne bude slobodna.

Autoru ovih redova, koji je jedini puna četiri mjeseca u sredstvima informisanja govorio o ovom nenadmašnom vojskovođi i čovjeku, koji ga je nazvao “umjetnikom rata” - u nekoliko je navrata pominjao svoju ogorčenost zbog toga što su mu neki “foteljaši” iz regionalne komande pripisivali da je sirovi seoski lider, buntovnik koji vodi neki svoj rat.

Bio je to veliki moralni grijeh 'birokrata' koji su u rat ušli, ako su uopšte ušli, kad je Hajro već iza sebe imao odbranjena i oslobođena prostranstva.

On je vodi svoj rat onoliko koliko je morao, jer da je čekao nekakav “zajednički rat” ne bi bile spašene desetine hiljada ljudi sapanjskog i teočanskog kraja, ne bi bilo slobodnih teritorija bez kojih se ne bi odbranila ni Sprečanska dolina, a može se pretpostaviti kakav bi to bio dodatni teret za branitelje Tuzle.

Srećom, narod ga je dobro razumio i čvrsto mu je vjerovao. Legenda o kapetanu Hajri, kao spasitelju naroda i nenadmašnom vojskovođi, davno je prešla granice zvorničko-teočanskog ratišta.

A legende ne nastaju i ne ostaju tek tako. Hajro je poginuo u najplemenitijoj misiji. Pokušao je da otvori koridor prema opkoljenom i napaćenom narodu Kamenice, onom narodu koji mjesecima umire od gladi i četničkih najezda, onim herojima koji su nadčovječanskim naporima očuvali veliku slobodnu teritoriju, koji su mjesecima apelovali, molili, zvali - a niko prije Hajre nije se našao da im pomogne. Slučajna smrt (ako u ratu ima slučajne smrti) spriječila ga je da ne zada odlučujući udarac, već razbijenim agresorskim snagama između Sapne i Kamenice.

Noć uoči pogibije - pjevao je sa čuvenim goduškim komandirom -Jusom Jusićem Bonzom pjesmu o “Zmaju od Bosne”.
Kažu da ju je ponavljao bar deset puta. I imao je pravo da je pjeva, jer se u ovom ratu ponajviše približio legendi “Zmaja od Gradačca”.



Jedan a mozda i jedini intervju sa rahmetli Hajrom Kapetanom.

1.dio


2.dio


Adnan Zenunovic - Hajro Kapetan



Fahrudin Nadžaković - Fare - Lavovi Teocaka

Pjesma o Hajri Kapetanu
MAJEVICO, ČUVAJ KAPETANA

Majevico suncem obasjana
Ti nam čuvaj Hajru Kapetana
Nek počiva u slavi slobode
Dok Ljiljani slavne bitke vode.

Ljiljani su njemu zavjet dali
Osvojiti što su zacrtali
Dok je Hajro na čelu im bio
U pobjede on ih je vodio.

Hajro čedo svoje Majevice
Ti si ponos svoje porodice
Teočaka i Srednje Trnove
Nikad neće da te zaborave.

Svi ljiljani s’tvoje Majevice
O tebi će pjevati pjesmice
Za života legenda si bio
Svog naroda slavu pronosio.

Od Zvornika pa do brda Bana
Ide vojska Hajre Kapetana
Sa zastavom Zlatnih Ljiljana
Uništiti što više dušmana.

Ide vojska padaju granate
Na poljima Ljiljani se cvate
Sa njima si vojsku zakitio
Kad si prvu pobjedu odnio.

Volio si svoju Majevicu
Vitinicu i našu Sniježnicu
Goduš mjesto kud si prolazio
Bajkovicu dok si osvojio.

Vitinica mjesto je otpora
Gdje je palo stotine zlotvora
Od naleta tvojih jurišnika
Nestale su kolone četnika.

Teočak je k’o Vukovar bio
Dušmanin ga uništiti htio
Tvoji su ga borci odbranili
Sve četnike u crno zavili.

Pod udarom T’očanske brigade
I još jedno uporište pade
Sapnom ravnom cvjeta Ljiljan cvijeće
U Teočak četnik ući neće.

Primali su momci naređenje
Da osvoje relej utvrđenje
Sapna ravna zadatak sledeći
Neprijatelj nesmje nam uteći.

Počivaj nam Hajro Kapetane
Pobićemo sve naše dušmane
Mnogo su nam jada učinili
I Tvoj mladi život uništili.

F.Č. Tuzla, novembar 1992 (povodom pogibije Hajre Kapetana 30 oktobra 1992 godine)


Pjesma od Nuki H.

Tužno plače Majevica, što izgubi svoga sina,
Legendarnog borca Hajru
teočanskog komandira.
Branio je našu Bosnu,
od Bijeljine pa duž Drine
borio se Majevicom
da otjera dušmanine.
Neka znade dušman kleti
nikad Bosna pasti neće
ostavio Hajro nama
svoju hrabrost i umijeće...
Stoj dušmane, prokletniče
ne ruši nam našu Bosnu
ima Drina još sinova
Mešić Hajre sokolova...


Mi smo vojska Hajre Kapetana



Hajrina kontraofanziva

U proljeće mjeseca aprila
Na Bosnu se sruči ofanziva
Okupator prijeđe preko Drine
Pa razbaca granate i mine
Pita narod gdje su opštinari
A oni se prvi razbježali
Pobjegli su kao nekakve strine
Neka svako o sebi brine
Pade Zvornik skoro bez otpora
Posta mjesto klanja i terora
Kad genocide kraju privedoše
Silnu vojsku Sapni okrenuše
Ubjeđuje Arkan svoju kliku
“Biće lakše nego u Zvorniku!”
Al’ se krvnik grdno prevario
Na tvrd orah, tu je udario
Pa on šalje ferman za Srbiju
Da spremaju vojsku još brojniju
U pismu se Slobi požalio
Da je prvi poraz doživio:
“Nije samo da mi vojsku tuku
Već otimlju, more, i tehniku!
Ovaj narod ovdje oko Sapne
Ni vrag crni ne može da pomakne!
Najgori su u mjestu Zaseok
Idu na nas kao zmije poskok!
Nisu bolji ni Kovačevići,
Tu nikada neću stići
Mnoge ljude još ću izgubiti
Na tom brdu zvanom ‘Brdo smrti’!
Ovdje sam se mog’o uvjeriti
Da ću Bosnu teško pokoriti
Zato će mi Bosna zaplatiti
Sva ću ova sela popaliti!
U logore sve ću otjerati!
Srpski živalj ovdje naseliti!
U Sapni ću Vidovdan slaviti!
”Sve bi ovo koljač uradio
Da se Hajro nije pojavio
On sakupi svoje hrabre momke
Pa potjera mrske razbojnike!
On podiže u narodu elan
I pokvari agresoru plan!
Tako zasta srpska agresija
I propade Velika Srbija!
Hajro nema silu i tehniku
Ali ima srce i taktiku
Borci su mu trepet i strahota
Niko od njih ne žali života
Radije će svaki poginuti
Agresora neće propustiti!
Pamtiće se do Sudnjega Dana
Ime našeg slavnog kapetana
Jer da ne bi Mešić Hajrudina
Mnoge bi još progutala Drina
Poživi nam brate Hajrudine
Da otjeraš bandu preko Drine!
Hvala majki pa nam rodi sina
Da imamo Mešić Hajrudina!


Kad krene Hajro Bosnu da brani



[Edited by Crni Vuk on 06-08-2009 at 11:21 GMT]

[Edited by Crni Vuk on 06-08-2009 at 11:40 GMT]

War in Bosnia - Teocak 1995 - Mike Kirsch's footage




Reportaza AlJazeere o BiH i o rahmetli Senahidu Hadzicu Doktoru