Info: Svi posjetioci foruma su obavezni da potuju forumska pravila.


FORUM : Vjene teme : Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne
Strana: 1 2 3 4 5 6 7
New Topic Post Reply
Poiljalac Poruka
Crni Vuk
Nivo: Forumas sa iskustvom
Registriran(a): 06-05-2008
Odgovori: 342
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User Visit Homepage
icon Re: Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne

Bitka na Lisaci - Majevica

Sedamnaest punih dana, od 8. Do 25. Novembra, trajala je neizvjesnost zvana Lisaca na Majevici i prava drama za 75 cetnika u potpunom okruzenju snaga Armije BiH. Nakon bezuspjesnih pokusaja njihove brace u stalnim napadima iz rejona Stolica prema neprobojnom obrucu jedinica OG-4 i pridruzenih jedinica Drugog Korpusa , u predaksamski sahat 25.novembra, srpske ruke 61 cetnika bile su visoko iznad srpskih glava.

Tezak poraz majevickih cetnika i desetak kvadratnih kilometara novih slobodnih teritorija BiH na ovoj planini doveo je pred skori pad najvisi vrh Majevice-Stolice (916m), cvoriste radio-televizijskog i telekomunikacijskog sistema Karadziceve paradrzave u BiH. Uspjeh je to 241.sprecanskomuslimanske lahke brigade GAZIJE iz Kalesije, uz kratkodnevno servisiranje 205.kalesijeske, 206.zvornicke, 251.lahke brigade. Dok smo razgovarali s herojima ove akcije, pojavio se komadant Gazija, major Halil Jahic: Bio sam, bolan, na Lisaci. Nosio zastavu! Nisu caska cekale gazije. Priljubljena uz sami relej, Stolice, zavihorila se na Lisaci zastava Bosanska.

Okruzenje Lisace

Izvidjacko-diverzantski vod 241.sprecansko-muslimanske brigade osnovan je prije cetiri mjeseca. Komanda brigade za njegovog prvog covjeka odredila je Elvira Kopica, momka diverzantskoga izgleda, koga prati smirenost i razbor koji, naprosto plijene. Njegova jedinica, 1.novembra dobila je zadatak da u susjedstu s prvom cetom ovlada Malom Jelicom, kljucnom tockom za odbranu releja Stolice, elektronskog mozga tzv. rs. Ove posljednje cinjenice su i srbi svjesni, pa je ovaj zadatak Kopicevih momaka odlozen zbog jakih cetnickih snaga na maloj Jelici. Sljedece hefte dakle 8.novembra , IDV, zajedno s Trecom cetom unistava prvi rov na koti Plato, koju cetnici zovu Bojino brdo.

U borbama na ovoj koti sudjeluje i cetvrta ceta. Potom , padaju dva kljucna rova srpske odbrane, cime je Plato, prakticno u rukama Gazija. Predvodjene komandirima Ismetom Pjanicem i rahmetli Mirzom Hukicem, cesto presijecaju komunikaciju Lisaca-Mala Jelica-Stolice i spajaju se sa komandosima pete cete ( momci u ovoj ceti prosli su specijalnu obuku u nastavnom centru-Muasker- u Kalesiji). Time je Lisaca stavljena u obruc.

Neuspjeli Pregovori

Dalji tok dogadjaja bio je drama. Naravno, drama za 75, ugljevickih cetnika koji su bili na Lisaci. Bili su u totalnom okruzenju i nisu imali dotura ni hrane ni municije. Jedne su noci njihova sabraca pokusala im dostaviti hranu helikopterom, koji je iz pravca Bijeljine preko Stolica nadletio Lisacu. Te su noci vatre bile upaljene na Lisaci i oko releja a helikopter je letio bez svjetala. Nasi su momci prozreli njihove namjere, pa su otvorili vatru u pravcu mogucega leta. To je vjerovatno utjecalo da su okruzeni dobili tek 22 struce kruha i 30 mesnih konzervi, jer se helikopter nije smio vise zadrzavati da bi izbacio vece kolicine. Te su rezerve igladnjele bordonje pojele za dva dana. ( uzgred , konzerve su iz humanitarne pomoci, sa prepoznatljivim znakom Evropske unije.) Prije 25.novembra i predaje cetnika, hrane nisu imali punih sedam dana, a ispred jedne zemunice nasli smo sahan sa isjeckanom koprivom, koju nisu pojeli.

Po vodu su silazili u potok, ali su im i tu nasi momci doskocili. Neki su i ubijeni. Prvi su pregovori odrzani 11.novembra u 15,30 sati. Glavni pregovarac sa srpske strane bio je Stevan Mitrovic, covjek u crnoj beretki i u uniformi koja je odudarala od ostalih, ali bez vidljivih obiljezja njegove vojske. Nasu stranu su predstavljali Fahrudin Mesanovic Kero, zamjenik komandanta 241.brigade, i sigurnjak Pajdo Subasic, te jos neki momci u pratnji. Pri prvom susretu sa Mitrovicevim pregovaracima, Kero je rekao: Aksam hajrola! Srpska strana je trazila da im se omoguci izvlacenje opkoljene jedinice sa Lisace putem preko Male Jelice, a nasa je strtana trazila da u zamjenu za te vojnike Srbi ustupe objekte Kolijevku i Malu Jelicu. On bi dao Kolijevku, ali Malu Jelicu nije smio, posto je ona kljuc za relej prisjeca se Kero.

Mitrovic je rekao da za to mora konzsultirati vise instance. Napad bradonja, koji je uslijedio odmah na okoncanju ovih pregovora argumentirao je procjene nasih komandi da od toga pregovarackog posla sa Srbima nejma nista. Drugi su bili zakazani za sutra ujutrro, ali nisu odrzani zbog napada koji je krenuo deset minuta ranije. U vremenskom rasponu od 8.do25.novembra, Srbi su izvlei sestdesetak napada( u prosjeku tri-cetiri dnevno), ali nisu uspjeli izvuci okruzenu jedinicu. Istovremeno, ni nasi momci nisu ostajali duzni. Junus Salkic, Edin Sehic, Osmo Dzelilovic Reper, Sefik Selimovic, poznat kao jednoruki Jack, blizanci Rizvanovici, Damir, Mali Civa, Pjanic, Bugi Muminovic(katkad i zapjeva) i ostali diverzanti Elvira Kopica cesto su pravili zasjede cetnicima na Dugim njivama, Sjenokosu i Repusinama, te izvidjali terene Kolijevke i Male Jelice. Samo u jednoj toj akciji su vojske srpske smanjili za cetvericu bradonja, dvojicu lakse i jednog teze ranjenog, koji je kasnije podlegao. Pregovori su za sve to vrijeme bili na mrtvoj tacki, ali je radila vruca linija visih instanci srpske strane i Drugog korpusa ARBiH. Cetnici su tada po prvi put javno zaprijetili da ce gadjati civile ako se ne puste njihovi vojnici.

Sveti Rusmir

Samom cinu razrjesenja slucaja Lisaca najvise je doprinjeo dvojac iz Gazija na isturenom komandnom mjestu 241.brigade, na Majevici su se toga 25.novembra nasla tri momka iz Brigade: Mehmed Djedovic,nacelnik staba, Rusmir Hasanovic, zamjenik komandira voda, i Mirsad Ikanovic. Cetnicki napad taman stao, pa su ova tri momka, nakon obilaska nasih linija i konstatiranja dobrog stanja, stali na IKM-u da malo odmore. Tada se javlja ideja da pokusaju uspostaviti sa okruzenim srbima na Lisaci i da ih pokusaju nagovoriti na predaju. U 10,30 sati. Mirsad i Rusmir krenuli su sa Ostrog kamena ka njihovoj liniji. Uspostavili su komunikaciju sa dvojicom-trojicom zaraslih bradonja. U tom prvom kontaktu oni su trazili pola sahata za razmisljanje. Rusmir ih je ubjedjivao da ne uspostavljaju vezu sa komandom na Stolicama, jer ih je ona otpisala(znao je procjenu nasih komandi da ce se srpski oficiri radije odreci 75 svojih ljudi nego li tako znacajnih kota Kolijevka i Mala Jelica).

Rekao im je to da se njihove porodice u Zabrdju i drugim selima kod Ugljevika, odakle su oni mahom, bojkotiraju. Rusmir i Mirsad su dva sahata proveli sa njima i nagovarali ih na predaju. Nakon oklijevanja, pristali su, ali pod uvjetom da ih ova dvojica gazija sprovedu do Tuzle i Crvenog Kriza. Tada im je Rusmir rekao: Ako vam je Crveni kriz potreban pored mene zivog ovdje,onda je bolje da me sad ubijete nego da se kasnije dolje ganjamo. U vasim sam rukama i mozete mi raditi sto god hocete!. Trazili su da prije predaje uspostave vezu sa Stolicama, na sto ih je on upozorio da, u tom slucaju, nece ni oni ni on izici zivi sa Lisace. Ono sto je u ovome Rusmirovom i Mirsadovom pregovaranju prevagnulo,najvjerovatnije je njihov odnos prema bradonjama. Nisu isli ni sa kakvim ultimatumima, nego onom obicnom ljudskom linijom, tako svojstvenom nasem bosnjackom narodu. Zanimljiva je i scena kada su se srbi poceli izvlaciti: svaki se pojedinacno rukovao sa Rusmirom; Ako prezivimo, slavit cemo te kao sveca, rekli su, a jedan je poklonio i rucni sahat i pistolj ovome momku, sa rijecima; Alal ti bilo!

Relej u foto-objektivu

Penjanje na Lisacu nije bas lahko. Iz sela Hrasno vidimo nasu zastavu kako se vihori na ovome majevickom vrhu. Sa nama su Kero i ekipa iz kalesijskog Press-centra. Usput, srecemo Jednorukog Jacka i, naravno, neizbjezno je fotografiranje ove legende majevickog bojista. Posto nas srbi mogu golim okom opaziti, vrhu prilazimo u manjim grupama. Nasi vodici su diverzanti Elvira Kopica. Lisacu je, zaista, bilo tesko zauzeti. Srbi su na njoj postavili kruznu odbranu, a ispod transeja i zemunica na uzvisini su cistine kojima je nemoguce prici. Zakljucismo da je njezino odsjecanje, akcija koju su izvele Gazije, u stvai, jedini moguci nacin njezina oslobadjanja. A sa vrha puca pogled na sve strane.

Relej Stolice nam se cini isuvise blizu, pa se pobojasmo cetnika koji nas je posmatrao ispod njega( momci rekose da je razdaljina ipak, oko, 2. 000 metara). Foto-aparat skljoca i pokusavamo snimiti sahane na releju. Vidimo i Tuzlu u kotlini, a malo dalje je i jezero Modrac. Kero rece da ce istocnobosanski korpus i prva majevicka brigada zapamtiti Gazije. Nimalo ne posumnjasmo, pogotovo kada vidjesmo mrtve cetnike kako leze okolo. U zemunicama-smrad i peksinluk. U predvecerje silazimo sa Lisace, sa punim plucima majevickog zraka. Uskoro ce on biti ozoniran akcijama Gazija i drugih brigada ovog dijela Bosne, a i Majevica, insallah,ociscena od srpskih brloga i zemunica.

Lisaca je bila sudjena gazijama iz 241.sprecanskomuslimanske brigade. Poslije 15 dana izvidjanja i sjajne akcije odsijecanja cetnika na koti 806, dvadeset i tri dana je trajala borba za zive cetnike. Za sest prvih dana gazije su odbile cetrdesetak zestokih cetnickih napada u pokusaju proboja obruca ARBiH i spajanja s cetnicima na Lisaci, u cemu je prema podacima nasih obavjestajnih organa- deset cetnika dnevno ginulo, medju njima i zloglasni arkanovac Pesa iz Brckog, komadant jake cetnicke maneverske jedinice na sjevernom koridoru. U 241.brigadi, gdje sehadet ispod amblema Brigade u komandi jedinice potcrtava svaku akciju ove kalesijske mladosti, radni dan gazija pocinje s klanjanjem sabah-namaza, a tekbiri nisu utihnuli svih sedamnaest dana opsade Lisace.

U petnaestodnevnim borbama na Majevici unistena je jedna cetnicka praga samohotka i tenk T-55, uz 70 do 100 poginulih cetnika. Zarobljeno je oko 80 pusaka, jedan PAM, jedan PM M-84, dva MB 82mm, dva MB 60mm, dosta municije, jedna induktorska telefonska centrala. Zarobljen je 61 cetnik, a 24 14 je izvuceno poginulih. Medju zarobljenima uglavnom su ugljevicki cetnici, a dok se medju njima provukao i jedan stanovnik srpske prestonice Beograda. Ovi dokazano losi higijenicari, cega su bili svjedoci i mnogobrojni znatizeljnici slobodnih kalesijskih prostora, u nedostatku hrane, obrstili su plato Lisace, spremajuci raznovrsna prijesna biljna jela.

Izvor teksta : Ljiljan

Video snimak pregovora i predaje cetnika sa Lisace

1.


2.


3.


4.


Rasim Delic na Lisaci


Spisak Zarobljenih (Izvor: Majevicom do pakla Lisace, Djokic Djojo)

Vasilic Dragomir , 1970 - Malesevci
Bojic Miodrag, 1967 - Tutnjevac
Vidovic Zivan, 1956 - Ugljevik
Milic Ljubo, 1962 - D. Zabrdje
Nikolic Milan , 1966 - Zabrdje
Jelic Spasoje, 1963 - D. Zabrdje
Nikolic Milo, 1970 - D. Zabrdje
Gajic Tomo , 1964 - D. Zabrdje
Ljubivojevic Drago, 1966 - zabrdje
Ecimovic Jovo, 1971 - Posavci
Jovanovic Radivoje ,1960 - D. Zabrdje
Stankovic Radivoje , 1956 - Zabrdje
Kenovic Gavro , 1950 - D. Zabrdje
Marjanovic Zdravko , 1955 - Zabrdje
Popovic Milorad , 1961 - Zabrdje
Gavric Risto 1966 - Zabrdje
Jelic Stevo, 1960 - Zabrdje
Nikolic Vojo, 1963 - Zabrdje
Avramovic Milan - Zabrdje
Stevanovic Kosta - Zabrdje
Josipovic Zarko, 1956 - Zabrdje
Gajic Miroslav, 1960 - Zabrdje
Trifunovic Milorad, 1950 - Zabrdje
Maksimovic Stevan, 1969 - D. Zabrdje
Markovic Dragan, 1971 - Posavci
Petrovic Stanko, 1975 - Zabrdje
Dragic Vasilije, 1975 - Zabrdje
Milosevic Ljubomir, 1975 - Tutnjevac
Markovic Stevo, 1972 - Tutnjevac
Jesic Cvjetin , 1973 - Tutnjevac
Jesic Milos , 1957 - Tutnjevac
Jesic Vasilije , 1974 - Tutnjevac
Gajic Jakov, 1941 - Tutnjevac
Radic Teodor, 1965 - Tutnjevac
Grujevic Rajko, 1965 - Tutnjevac
Gavric Dimitrije, 1957 - Tutnjevac
Golubovic Marjan , 1955 - Tutnjevac
Sekulic Ljubo, 1968 - Tutnjevac
Marjanovic Cvjetko, 1962 - Tutnjevac
Mijic Velimir, 1954 - Bogutovo Selo
Mitrovic Slavko, 1954 - Malesevci
Sedlarevic Rado, 1968 - Malesevci
Vukovic Radivoje, 1939 - G. Zabrdje
Stankovic Risto, 1936 - G. Zabrdje
Djokic Djojo, 1960 - D. Trnova
Milic Sreten - D. Trnova
Milic Joco, 1958 - D. Trnova
Mitrovic Milan, 1952 - D. Trnova
Tesic Cvjetin, 1974 - D. Trnova
Djokic Miladin, 1969 - D. Trnova
Lukic Mitrivoje, 1947 - D. Trnova
Jovicic petko, 1956 - Ugljevicka Obrijez
Grujicic Milan, 1951 - Novo naselje
Mitrovic Zoran, 1973 - Rastosnica
Kovacevic Ranko, 1966 - Rastosnica
Simic Ljubomir, 1963 - Zabrdje
Boricevic Sveto, 1965 - Ugljevik
Nikolic Gvozdan, 1965 - Dvorovi
Stevanovic Miodrag, 1972 - Obrijez
Markovic Borko, 1974 - Ugljevik
Prodanovic Zeljko, 1977 - Beograd


Poginuli Kalesijski borci prilikom oslobadjanja Lisace


EDIN KULIC 21.4.1973-09.11.1994

Edin Kulic Edo je rodjen u Tojsicima 21.4.1973 godine od oca Abdulaha i majke Ajse.
Osnovnu skolu je zavrsio u Tojsicima, zivio je u kuci svojih roditelja. Hobi mu je bio ribolov i bio je strastveni ribolovac.
U odbranu zemlje ukljucio se 4.5.1992 godine i bio je u sastavu I.samostalnog bataljona Tojsici. Ucestvovao je u mnogim akcijama gdje se iskazao kao hrabar borac iako je bio veoma mlad. Osnivanjem 241. Sprecansko-muslimanske lahke brigade prelazi u njene redove i u ovoj elitnoj jedinici ratuje na kalesijskom, majevickom, zvornickom, teocanskom, gradacackom i brcanskom ratistu.
Bio je neposredni akter mnogih uspjeha proslavljenih kalesijskih "Gazija".
Edin Kulic je poginuo na majevickom ratistu na Lisaci 9.11.1994 godine prilikom oslobadjanja ove majevicke kote.
Bio je izuzetno vedra duha uvijek spreman na salu ali u ratnim dejstvima pokazao se kao ozbiljan i hrabar borac


MIRZET HUMIC Mirza 28.3.1960-11.11.1994

Mirzet Humic zvani Mirza rodjen je 28.3.1960 godine u Donjim raincima od oca Mehe i majke Ajse.
Osnovnu skolu zavrsio je u Gornjim Raincima a srednju trgovacku u Tuzli nakon cega se zaposlio u ZZ "Jedinstvo" Kalesija. Sa suprugom Advijom imao je dva sina Edina i Mirnesa.
U OS BiH ukljucio se 12.4.1992 godine. Na pocetku rata ucestvuje u skoro svim bitkama na kalesijskom ratistu ali se kao vanserijski borac i komandir pokazao i na gradacackom, dobojskom, brcanskom, majevickom, vozuckom i drugim ratistima u BiH.
Cak tri puta je teze ranjavan. Prvi put na Lisaci je gelerima rucne granate ranjen u glavu, drugi put na Visu kod Kalesije opet u glavu i lice i treci put na brcanskom ratistu ranjen je u noge i ponovo u glavu.
Kada je osnovana 241. Sprecansko-muslimanska lahka brigada jedno mjesto komandira cete bilo je osigurano za Mirzu.
Dok su se vodile zestoke borbe za oslobadjanje Lisace koju su "ljiljani" drzali u okruzenju, sa dijela Lisace 11.11.1994 godine stigla je vijest da je poginuo Mirza od gelera granate ispaljene bas sa ove kote.
Za sve zasluge koje su nesumljivo bile izuzetne, Mirza je dobitnik "Zlatnog ljiljana".
Posthumno je proizveden u cin kapetana AR BiH


DZEVAD POZEGIC 26.7.1973 - 18.12.1994

Dzevad Pozegic sin Muradifa i Have, rodjen je 26.7.1973 godine u Donjim Raincima. Osnovnu skolu zavrsio je u Gornjim Raincima a srednju u Kalesiji.
Ozenio se u ratu 1992 godine i sa suprugom senadom imao je kcerku Amru.
U pripreme odbrane ukljucio se kao dobrovoljac 8.4.1992 godine i ratovao je na kalesijskom, majevickom, gradacackom i brcanskom ratistu. Pokazao se kao hrabar i pouzdan borac, i osnivanjem 241. SMLbr prelazi u njene redove i nastavlja ratovati na svim ratistima u zoni odgovornosti 2. Korpusa.
poginuo je 18.12.1994 godine na Lisaci. Na liniji odbrane pogodjen je od neprijateljskog metka


ALIJA DZIHANOVIC zv DZOKER 25.6.1964 - 8.11.1994

Alija Dzihanovic rodjen je 25.6.1964 godine u Kalesija Selu, kao jedno od sestero djece Ibrahima i Naze.
Osnovnu skolu zavrsio je u Kalesiji a u kalesijskom SSC je izucio zanat za varioca. Kao vrijedan i iskusan majstor radio je u tuzlanskom preduzecu "Mehanizacija"
Sa suprugom Hasibom imao je dvoje djece Almedina i Almedinu.
Pred agresiju 14.4.1992 godine kao dobrovoljac ukljucuje se u pripremu otpora. Ucestvuje i u prvom pruzanju otpora agresoru u Kalesija Selu i Kalesiji.
U Kalesiji na samom pocetku agresije ranjen je u nogu. Akter je i prvih bitaka za oslobodjenje kratko okupiranih teritorija Kalesije.
U avgustu 1992 godine tesko je ranjen na Hemlijasima. Nakon oporavka Alija se ponovo vraca u svoju jedinicu, a odmah po osnivanju 241. sprecansko-muslimanske lahke brigade prelazi u ovu jedinicu i ratuje na zvornickom, majevickom,brcanskom, dobojskom i sarajevskom ratistu.
Ucestvovao je u borbama na skoro svim ratistima u BiH. Za svoju hrabrost pismeno je pohvaljen od Komandanta brigade, a predlagan je i za najvise ratno priznanje "Zlatni ljiljan".
Alija je poginuo 8.11.1994 godine u oslobadjanju Lisace prilikom razminiranja minskog polja.


ENVER ROZNJAKOVIC 03.01.1973 - 08.11.1994

Enver Roznjakovic sin Rame i Nezire, rodjen je u Vukovijama. Djetinjstvo i osnovnu skolu zavrsio je u Gornjim Vukovijama a potom je u Kalesiji zavrsio bravarski zanat.
Momacke dane provodio je u Vukovijama gdje je zivio sa roditeljima.
Borac A BiH postao je 3.11.1992 godine u 205.bbr Kalesija a osnivanjem 241.SMlbr Kalesija prelazi u njene redove.Ratovao je na mnogim ratistima, u Kalesiji, na Majevici, Brckom, Gradaccu, Teocaku i na zvornickom ratistu.
Bio je pouzdan i hrabar borac. U borbama u dva navrata Enver je ranjavan, na Pandurici i Maloj Jelici.
Za uspjehe i hrabrost pohvaljivan je od Komandanta brigade.
Poginuo je prilikom oslobadjanja Lisace na Majevici 08.11.1994 godine. mrtno je stradao od metka iz pjesadijskog naoruzanja.


SENAIL MUJANOVIC 02.01.1972 - 09.11.1994

Senail Mujanovic sin Jusufa i Dzemile, rodjen je 02.01.1972 godine u Donjem Hrasnu. Osnovnu skolu je zavrsio u Tojsicima a srednju u Kalesiji.
Senail je odmah na pocetku agresije postao borac odnosno 4.5.1992 godine. Bio je diverzant u diverzantsko izvidjackom vodu I. samostalnog bataljona Tojsici. Bio je akter mnogih akcija u kojima se pokazao kao hrabar i pouzdan borac.
Poginuo je od metka iz pjesadijskog naoruzanja prilikom oslobadjanja Lisace, 09.11.1994 godine u aktivnim borbenim dejstvima


ALIJA ZEJNILOVIC 01.08.1968 - 09.11.1994

Alija Zejnilovic rodjen je 1.8.1968 godine u Donjem Hrasnu od oca Ibre i majke Djulbe kao jedan od 7 sinova. Zavrsio je osnovnu skolu u Tojsicima nakon cega se zaposlio kao pekar u tuzlanskoj "Pekari". Sa suprugom Medihom imao je kcerku Eminu.
Pripadnik OS R BiH postao je odmah na pocetku 28.5.1992 godine u sastavu I. samostalnog bataljona Tojsici a po osnivanju 241. SMlbr presao je u tu brigadu.
Ratovao je na mnogim ratistima, u Kalesiji, teocaku, Brckom, Gradaccu, na zvornickom i majevickom ratistu.
Alija je poginuo prilikom oslobadjanja Lisace 09.11.1994 godine u aktivnim borbenim dejstvima, pogodjen je gelerom granate u glavu


SEMSO ALIC 12.5.1961 - 11.11.1994

Semso Alic je rodjen na Mahali 12.5.1961 godine od oca Smajla i majke Hafe. Osnovnu skolu je zavrsio u Memicima a radio je u "Glinici" u Zvorniku.
Sa suprugom Mirsadom imao je 3 djece Denisu, Smajla, Semsudina.
Semso je bio organizator otpora u Mahali i sa svojom jedinicom odupro se neprijatelju koji je bio moderno naoruzan. ratovao j na kalesijskom, gradacackom, vozuckom, majevickom i zvornickom ratistu.
Osnivanjem 241. SMlbr prelazi u njene redove i postavljen je za komandira voda.
Poginuo je 11.11.1994 godine prilikom oslobadjanja Lisace od gelera cetnicke granate


IBRO CATIC 15.4.1971 - 11.11.1994

Ibro Catic sin Ibrahima i Mejre rodjen je 15.4.1971 godine u Donjim Vukovijama. Osnovnu skolu zavrsio je u Gornjim Vukovijama a srednju masinsku u Tuzli.
U AR BiH mobilisan je 18.1.1993 godine kao pripadnik 205.bbr Kalesija i ratuje na gradacackom, kalesijskom, vozuckom, majevickom i zvornickom ratistu.
Po osnivanju 241. SMlbr prelazi u njene redove.
Prilikom oslobadjanja Lisace 11.11.1994 godine sa "Gazijama bio je u centru borbi, kada i gine od gelera neprijateljske granate.


MEVLUDIN JUSIC 01.07.1966 - 11.11.1994

Mevludin Jusic zvani Mevlica, rodjen je 01.07.1966 godine u Mahali od oca Adema i majke Nefe koji su imali sedmero djece.
Mevludin je osnovnu skolu zavrsio u Memicima a zanat u Kalesiji. Nakon zavrsene skole zaposlio se u Beogradu.
Sa suprugom Sadijom imao je dvoje djece Adnana i Adinu.
U OS BiH pristupio je 15.4.1992 godine i ucestvovao je u pruzanju otpora agresoru a kasnije i oslobadjanju Kalesije, Prnjavora, Dubnice i Brezika. Kao borac 3.bataljona 205.bbr Kalesija ratovao je na svim dijelovima kalesijskog ratista.
U 241. brigadu prelazi po njenom osnivanju i sa "Gazijama" nastavlja svoj ratni put na Majevici, Teocaku, Kalesiji, zvornickom ratistu pa sve do Lisace koju su borci AR BiH drzali u okruzenju.
Prilikom oslobadjanja Lisace 11.11.1994 godine eksplodirala je jedna od hiljada agresorskih granata upucenih na polozaje nasih boraca. Tom prilikom stradao je i Mevludin


SAFET ALJUKIC ZV. SAJO 25.1.1970 - 14.11.1994

Safet Aljukic zvani Sajo, rodjen je 25.1.1970 godine u Miljanovcima kao jedno od cetvero djece Ahmeta i Emine.
Osnovnu skolu zavrsio je u Kalesiji a nesto kasnije zaposlio se u beogradskom preduzecu "7 juli". Bio je vrlo dobar fudbaler i igrao je za FK "Miljanovce".
U pripremu oruzanog otpora ukljucuje se kao dobrovoljac 8.4.1992 godine i ucestvuje u odbrani Bijeljevca a zatim oslobadjanju Kalesije, Prnjavora, Brezika, Kalesija Sela. Prilikom oslobadjanja Brezika lakse je ranjen 11.7.1992 godine.
Kada je osnovana 241. brigada prelazi u njene redove i ratuje na kalesijskom, zvornickom, teocanskom i majevickom ratistu. Za iskazanu hrabrost vise puta je pohvaljivan cak i posthumno.
Poginuo je 14.11.1994 godine u akciji oslobadjanja Lisace od gelera neprijateljske granate


AVDO AVDIC 29.4.1977 - 14.11.1994 godine
Avdo Avdic sin Ragiba rodjen je 29.4.1977 godine u Novoj Kasabi.
Djetinjstvo je proveo u Novoj Kasabi gdje je zavrsio i osnovnu skolu. Srednju je potom upisao u Vlasenici ali je nije zavrsio zbog rata.
Sa porodicom je zivio u Kasabi do izbijanja agresije nakon cega je izbjegao u Tuzlu, a odmah potom prikljucuje se kalesijskim borcima i ulazi u sastav "Crnih Vukova" diverzantskog bataljona iz Vukovija.
Kao borac ove jedinice ratuje na kalesijskom, majevickom, brcanskom, gradacackom i maglajskom ratistu.
Poginuo je zajedno sa grupom svojih saboraca 14.11.1994 godine prilikom oslobadjanja Lisace


SAMIR DEDIC 20.5.1969 - 14.11.1994

Samir Dedic rodjen je 20.5.1969 godine u Donjim Vukovijama od oca Sulje i majke Emine.
Osnovnu skolu zavrsio je u Vukovijama a srednju u Tuzli. Po zavrsetku skole zaposlio se na PK Cubric u Banovicima gdje je radio sve do pocetka agresije.
Samir je bio borac - diverzant diverzantskog bataljona "Crni Vukovi". Kao dokazani borac imao je nadimak "Doktor za diverzije" i ratovao je na kalesijskom, teocanskom, zvornickom, gradacackom i brcanskom ratistu.
Bio je na Lisaci 14.11.1994 godine. Prilikom oslobadjanja ove kote metak je smrtno pogodio Samira.


MEVLUDIN HALILOVIC zv. DEDA 11.9.1960 - 14.11.1994

Mevludin Halilovic zvani Deda rodjen je 11.9.1960 godine u Tojsicima kao jedno od sedmero djece Dzemila i Dzehve.
Osnovnu skolu zavrsio je u Tojsicima a srednju ekonomsku u Zvorniku. Po zavrsetku skole zaposlio se kao ekonomski tehnicar u ZZ "Jedinstvo" Kalesija.
Sa suprugom Amirom imao je dva sina Mirzu i Fejzu.
U odbranu se ukljucio 8.3.1993 godine kao borac diverzantskog bataljona "Crni Vukovi". Sa ovom jedinicom ucestvovao je u borbama u Kalesiji, Zvorniku, Teocaku, Gracanici i Majevici.
Na Majevici je bio i 14.11.1994 godine kada se vodila visednevna borba za oslobadjanje Lisace. Tog dana smrtno ga je pogodio neprijateljski metak.


RASIM HERIC 30.5.1964 - 14.11.1994

Rasim Heric rodjen je 30.5.1964 godine u Donjim Vukovijama. Bio je jedan od osmero djece Mehe i Fate.
Nakon zavrsene skole u Vukovijama, u Kalesiji je zavrsio zanat metalske struke. Bio je zaposlen u Tuzli.
Sa suprugom Fatimom imao je dvoje djece Arminu i Amera.
Rasim je postao borac 20.7.1992 godine. Bio je pripadnik Samostalnog diverzantskog bataljona "Crni Vukovi" i ratovao je na Teocaku, Gradaccu, Brckom, Kalesiji, na zvornickom ratistu i Majevici.
Poginuo je prilikom oslobadjanja Lisace na Majevici zajedno sa grupom svojih suboraca 14.11.1994 godine


HALIL IKANOVIC zv. HALCO 21.3.1974 - 14.11.1994
Halil Ikanovic zvani Halco rodjen je 21.3.1974 godine u Donjim Vukovijama kao jedno od sedmero djece Alije i Hurije. Osnovnu skolu zavrsio je u Vukovijama. Uslovi su bili teski, snalazio se jer nije imao stalno zaposlenje. Bio je miran i posten, volio je drustvo i salu.
Armiji BiH pristupio je 1993 godine i bio je borac diverzantskog bataljona "Crni Vukovi". Ratovao je na mnogim ratistima u BiH i bio je pouzdan i hrabar borac.
Poginuo je 14.11.1994 godine prilikom oslobadjanja Lisace od neprijateljskog metka


SENAD LOKMIC 25.10.1972 - 14.11.1994

Senad Lokmic rodjen je 25.10.1994 godine u Zvorniku od oca Sefeta i majke Ajse.
Nakon zavrsene osnovne skole u Memicima, zavrsio je i srednju skolu u Zvorniku. Bio je dobar ucenik ali i fudbaler. Jedno vrijeme igrao je za tojsicku "Slogu".
Sa roditeljima je zivio u Kusonjamaa pocetkom agresije izbjegao je u Donje raince.
U OS BiH pristupio je 16.6.1992 godine. Bio je vojnik bolnicar u 3. bataljonu i sa svojim suborcima bio je na kalesijskom, majevickom, zvornickom i teocanskom ratistu. Ucestvovao je u mnogim bitkama i pokazao veliku srcanost i hrabrost.
U borbama na Maloj Jelici na majevickom ratistu u maju 1994 godine bio je i ranjen. Za iskazanu hrabrost i pozrtvovanost bio je vise puta i pohvaljivan.
Poginuo je 14.11.1994 godine u Kalesiji od neprijateljske granate dok su se vodile borbe za oslobadjanje Lisace. Posthumno je cinovan


SIKRET MALIC zv. SIKRO 08.11.1972 - 14.11.1994

Sikret Malic zvani Sikro rodjen je u Donjim Vukovijama 08.11.1972 godine kao jedan od cetverice sinova Saliha i Emine.
Nakon zavrsene osnovne skole u Vukovijama upisao jei srednju skolu u Kalesiji nakon cega je otisao na odsluzenje vojnog roka u tadasnjoj vojsci gdje je proglasen za najboljeg strijelca u svojoj klasi.
U odbranu BiH ukljucio se kao dobrovoljac 8.4.1992 godine i ratuje na kalesijskom ratistu. Formiranjem SDB "Crni Vukovi" ulazi u sastav ove jedinice i svoje izvidjacko diverzantske zadatke obavljao je besprijekorno. Kao diverzant je pohvaljivan i nagradjivan.
Poginuo je sa grupom svojih suboraca 14.11.1994 godine u borbama za Lisacu. ubili su ga cetnici iz pjesadijskog naoruzanja


AZIM MUSIC 30.11.1959 - 14.11.1994

Azim Music rodjen je 30.11.1959 godine u Tojsicima od oca Alije i majke Hasibe.
U Tojsicima je zavrsio osnovnu skolu a bio je zaposlen u tuzlanskom preduzecu "Geobusenje".
Sa suprugom Fehrijom imao je tri sina Jasmina, Aldina i Edina. Zivio je u Babajicima.
U redove AR BiH stupio je 8.3.1993 godine kao borac SDB "Crni Vukovi". Ratovao je na Majevici, Kalesiji, Gradaccu, Brckom, Vozuci. za iskazanu hrabrost vise puta je pohvaljivan. Poginuo je sa grupom svojih suboraca 14.11.1994 godine prilikom oslobadjanja Lisace.


BESIM OKANOVIC 16.5.1962 - 14.11.1994

Besim Okanovic rodjen je u Grbavcima 16.5.1962 godine kao jedno od osmero djece Nurije i Fate.
Osnovnu skolu zavrsio je u Grbavcima gdje je proveo djetinjstvo a bio je zaposlen u Zagrebu.
Sa suprugom Eminom imao je cetvero djece: Besimu, Denisa, Eldina i Eldinu. Zivjeli su u Zagrebu a za vrijeme rata u izbjeglistvu u Caklovicima.
U redove AR BiH stupio je 2.2.1993 godine u sastavu SDB "Crni Vukovi". Ratovao je na kalesijskom, zvornickom, teocanskom, kladanjskom i majevickom ratistu.
Na Majevici je i poginuo sa grupom svojih suboraca 14.11.1994 godine prilikom oslobadjanja Lisace. Za ucesce i doprinos u odbrani na kladanjskom ratistu besim je pohvaljen od komandanta I muslimanske brigade


FEHIM PADZIC 21.2.1963 - 14.11.1994

Fehim Padzic rodjen je 21.2.1963 godine u Donjim Vukovijama od oca Saliha i majke Ruske. Osnovnu skolu zavrsio je u Tojsicima a radio je u tuzlanskim rudnicima.
Sa suprugom Dzemilom imao je dvoje djece Mirnesu i Mirelu.
U redove AR BiH stupio je 17.9.1992 godine kao borac SDB "Crni Vukovi". Ratovao je na Brckom, Gradaccu, Kalesiji, Zvorniku, Teocaku i Majevici.
Kao i grupa njegovih suboraca Fehim je poginuo 14.11.1994 godine u borbama za Lisacu. Cetnici su ga podmuklo kao i njegove suborce ubili iz pjesadijskog naoruzanja u aktivnim borbenim dejstvima


HUSO SEHIC 18.12.1953 - 14.11.1994

Huso Sehic sin Sabita i Nesibe rodjen je 18.12.1953 godine u Jelovom Brdu. Njegovi roditelji imali su desetoro djece.
Huso je osnovnu skolu zavrsio u Osmacima a gradjevisnki kurs u Kalesiji a radio je u sarajevskom "ZGP".
Sa suprugom Nezirom imao je tri sina Sabita, Sabahudina i Mersudina.
U AR BiH stupio je 8.4.1992 godine a kasnije se pridruzio SDB "Crni Vukovi". ratovao je na kalesijskom, majevickom, zvornickom, vozuckom, gradacackom ratistu.
Poginuo je 14.11.1994 godine od neprijateljskog metka prilikom oslobadjanja Lisace.
Posthumno je pohvaljen od komandanta brigade


RASIM BUKVAR 20.4.1956 - 23.11.1994

Rasim Bukvar rodjen je 20.4.1956 godine u Lipovicama od oca Salke i majke Fatime.
Osnovnu skolu zavrsio je u Gornjim Raincima a bio je zaposlen u tuzlanskom "Siporeksu".
Sa suprugom Razijom imao je dvoje djece Enesa i Enisu.
Borac je postao 16.5.1992 godine u II bataljonu 205.bbr, a osnivanjem 241.SMLbr prelazi u njene redove.
Ratovao je u Kalesiji, Zvorniku, Brckom, Gradaccu i Majevici.
Poginuo je prilikom oslobadjanja Lisace 23.11.1994 godine od PP mine


[Edited by Crni Vuk on 30-07-2009 at 10:52 GMT]

30-07-2009 at 10:36 | Ukljui u odgovor
Crni Vuk
Nivo: Forumas sa iskustvom
Registriran(a): 06-05-2008
Odgovori: 342
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User Visit Homepage
icon Re: Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne

Vlasenicke patriote

Nisu to bili zli ljudi. Negdje sam procitao da je patriotizam vrlina zlih ljudi. Ne slazem se.
Razocarani postupcima svojih do jucerasnjih,komsija,"prijatelja",skolskih drugova itd. odlucili su se na borbu,a ne za zapad ili neku drugu destinaciju.

Od boraca u tenama,izrasla je kasnije Velika Armija. Armija kojoj su se svi divili,a i pitali kako uspijeva opstati pored toliko neprijatelja,nase nam jedine domovine.

Prvi koji je preselio na ahiret je Music Nijaz. Bila je to prva akcija Vlasenicke cete,prva legendarna bitka za oslobodjenje Kalesije,na Bjeljevcu. Nakon bitke vracali smo se u kasarnu. Cetnici sa brda Vis su nas zestoko granatirali,jedna od tih granata je bila kobna za Nijaza Musica.
Dzenaza je klanjana u Tojsicima,gdje mu je i mezar.

Redale su se tako akcije,a nasa ceta je prerasla u jedinicu koju su svi respektovali. Komanda nam je davala najteze zadatke.

U akciji na Pozarnici,poginulo je pet nasih boraca. Halalite sto ne mogu da se sjetim svih imena. Vi koji se sjecate,dopunite me. Bila je to zestoka borba. Cetnici sa pragom su nam zadali mnogo muka.
Poginuli su Bajramovic Mensur,Duric Dino,Mulje i .........?
U to vrijeme nas je pratio nakav baksuzluk,ko god bi od boraca pocastio cigarom poginuo bi. Tako i nas Menso. Obrijao se na celavo. Ispred samih cetnickih rovova,zaustavio nas je i rekao "Da zapalimo", iz dzepa je izvadio kutiju plavog Besta i ponudio nas cigarom. U ocima mu se vidjela smrt. Mi borci smo znali kad pogledamo nekog u lice da ce poginuti. Bilo je to 31.maja 1992.god.
Dzenaza je klanjana u Tuzli na mezarju Boric.

Ponovo smo napadali na Pozarnicu. Imali smo velikih problema sa minama,kada smo ih poskidali,napali smo. Cetnik je iz nekog protiv oklopnog oruzja pogodio veliku bukvu. Padali su geleri i grane po nama. Jedan geler je pogodio Kerima Berbica. Prisli smo mu da ga previjemo a on je vikao. "Braco ne ostavljajte me"dozivao je jarana Medu. Stajali smo pored njega a on je i dalje vikao,nije nas vidio. Nismo ga ostavili.Jos mi odzvanjaju njegove rijeci u usima. Preselio je na Ahiret u bolnici Gradina u Tuzli. Dzenaza klanjana na mezarju Boric u Tuzli.
U munjevito izvedenoj akciji na brdo Vis,iznenadili smo cetnike i zauzeli ga. Drzali smo to brdo tri dana i noci,bez hrane. Treci dan su nas napale jake cetnicke snage. Isli su kao ludi,vjerovatno su bili drogirani. Na sebi su imali pancire,mi bi ih pogadjali a oni bi padali i ponovo ustajali. Nismo imali dovoljno municije. Poceli smo se povlaciti prema Kalesiji. U povlacenju je pogodjen Mutapcic Senad. Ni sami ne znamo,sta ga je pogodilo u nogu(zolja,rb),otkinulo mu je nogu,noga je pala u rijeku,nas Senad je tada povikao"Majko moja,odnese mi voda nogu". Tako ranjen govorio je kako da ga previju. Prebacen je u Tuzlu gdje je i preselo na Ahiret. Dzenaza je klanjana na mezarju Boric u Tuzli. Jako dobro je poznavao oruzje.Mine je skidao kao kruske.

Na Breziku je preselo i Nedjad Salaharevic. Mnogo gubitaka je naneseno cetnicima. Kad nisu vise znali kako da se odbrane zapalili su sumu. Kada je Nedjad zajedno sa Enesom Kurjakom upao u cetnicki rov,nasao je romane.Volio je citati romane. One koje je vec bio procitao, bacao je Enesu. Ta ne paznja kostala ga je zivota. Ranjeni cetnicki oficir ga je pogodio iza vatrene zavjese. Enes ga je osvetio,ubio je tog oficira.
Tu smo izgleda imali sukob sa nasim komsijama iz Vlasenice. Zaplijenjena je oficirska torba,u kojoj je nadjen spisak vojnika. Na njemu je pisalo "cetnici na odbrani linije Bregovi. Komandir Petrovic Paisija".
Pristajala je OSA nasem Nedzadu, kao da se rodio sa njom.
Iza sebe je ostavo trudnu suprugu i nerodjeno dijete. Danas mu kcerka ima 15 godina.

Iz dana u dan povecavao se broj poginulih Vlasenicana. Poginuo je i Music Adis ,zatim Emin Selimovic. Na fazaneriji u Brckom,Emin je stitio odstupnicu,svojim saborcima. Jedinica se izvukla,ali je Emin ostao tu,pucao je i nanosio cetnicima gubitke dok ga nisu pogodili.

Voljeli su Vlasenicani i fudbal. U Bosni,zima,mnogo snijega,razbacili borci na dva,na igralistu u Staricu. Kao da su ih cetnici vidjeli. Pala je granata i izmasakrirala nase Vlasenicane:Arnaut Sulejman-medo,Kurjak Enes, Mujanovic Bernes i maloljetni Mirza Jasarevic. Bili su to neustrasivi borci, u svakoj akciji su davali sve od sebe,bili su to borci sa m....a.
Moram ovdje spomenuti i Gruhonjic Bernesa,nerazdvojni tandem sa Mirzom. Njih dvojica su bili maloljetni. Tjerao sam ih prosto iz jedinice. Govorio sam im da idu u skolu. Nisu se dali dobrovoljci od prvog dana. Htjeli su da se bore,htjeli su da vrate cetnicima,svo naneseno zlo,htjeli su da osvete svoje najmilije. Bernes je kasnije ranjen na Teocaku. Danas je negdje u Americi.

Molim nekog da napise kako je poginuo Zimic Mujo.

Dok sam ovo pisao,mnogo puta su mi krenule suze na oci,mnogo slika je pred mojim ocima. Nadam se, da su i vama oci zasuzile. Ako nista,molim vas makar im Fatihu proucite. El Fatiha!

Allahu! Jedini Gospodaru svih svjetova! Molim ti se,smiluj se svim pobijenim Muslimanima,oprosti im grijehe,sacuvaj ih kaburske patnje i dzehenemske vatre,ucini im kaburove svijetlim i prostranim,nagradi ih dzenetom. Amin!
Molim ti se Boze kazni zlocince i na ovom i na onom svijetu,kaznom kojom Ti hoces. Amin!

Autor Sanel Babic - www.vlasenica.info

Vlasenica majka nasa

30-07-2009 at 10:56 | Ukljui u odgovor
Crni Vuk
Nivo: Forumas sa iskustvom
Registriran(a): 06-05-2008
Odgovori: 342
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User Visit Homepage
icon Re: Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne

Senad Mehdin Hodzic - Crni labud



Jos dok je prije rata sluzbovao u Splitu, kao pripadnik MUP-a Hrvatske, Mehdin Hodzic je tragao za crnim labudom. Tezio je za necim sto je posebno, rijetko i lijepo. Sredinom 1992. godine Hodzic napusta ugodan zivot u Splitu i vraca se u Tuzlu, u kojoj je rodjen 1957. godine jer je predosjecao oluju u Bosni. Atletski gradjen, inteligentan, pun snage koju je oplemenio borilackim vjestinama, Mehdin se odmah nakon ukljucenja u Patriotsku ligu svim zarom posvetio formiranju specijalnih jedinica, uporedo radeci na njihovom naoruzavanju.
Poslije pada Bijeljine Mehdin Hodzic i Hase Tiric, sa jedinicom, dobro naoruzanom i opremljenom, odlaze na podrucje Sapne i Teocaka u namjeri da prvo pomognu Almiru Nistovicu u odbrani Kule-Grada, a onda i da mobilisu narod ovog kraja. Do Kule-Grada nisu stigli, ali su se u Nezuku sastali sa Hajrudinom Mesicem i njegovim borcima.
Tada su se ova trojica udruzili i formirali zajedni|ku komandu.
Komandant je bio Mehdin Hodkic - Senad, zamjenik Hajrudin Mesic, pomocnik Hase Tiric. Narednih dana oni ce voditi zestoke bitke sa cetnicima na sirokom prostoru Teocaka, Sapne, Nezuka, Vitnice, Medjedje.
Miniranjem brane u Djulicima i prijetnjom da ce je dici u vazduh, Senad je uspio da zaustavi prodor cetnika sa tenkovima iz Karakaja prema Djulicima. Nazalost kratkovido rukovodstvo sela Djulici i Klisa, dva dana kasnije, potpisuje lojalnost cetnickoj vlasti. Cetnici stizu u ovo selo i vrse pokolj nad Bosnjacima.
Jedinica pod Hodzicevom komandom tada je izvrsila prodor ka selima Zaseok i Nezuk. Ali, cetnici dovlace jake snage u zelji da uniste ovu jedinicu. I zato ce na slobodnim zvornickim i teocanskim prostorima narednih nekoliko dana borci pod komandom Mehdina Hodzica voditi bitke za zivot i smrt. Jer, ova slobodna teritorija bila je u totalnom okruzenju. Ali, ratnici sa Mehdinom, Hajrom i Hasetom na celu, uspjeli su da odbiju vise zestokih cetnickih napada, a zatim da u kontranapadima oslobode vise sela, te tako i naoruzaju nove borce koji su im stalno pristizali.
Cetnici, medjutim, u selu Kobilici 5. maja vrse novi masakar. Pobili su 17 Bosnjaka i njihove leseme poredali u obliku polumjeseca i zvijezde. U
selo istog dana stize Senad sa borcima i poslije visesatne borbe, otjera cetnike i spasi prezivjele mjestane.
Posljednja dva dana zivota komandanta Mehdina Hodzica protekla su u velikim bitkama, u kojima je ovaj prekaljeni ratnik pokazao nevjerovatnu hrabrost i prisebnost, odigravsi vaznu ulogu u odbrani zvornicke i teocanske enklave. Devetog maja Hodzicevi borci, u paklenoj bici, oslobadjaju jako cetnicko uporiste Baljkovica. U toj bici, medutim, teze je ranjen kapetan Hajro.
Narednog dana, 10. maja '92. godine cetnici krecu u opsti napad na Teocak, Sapnu i Nezuk. Bila je to, zapravo, bitka za Zaseok, u kome su se nalazili Komanda i borci Mehdina Hodzica. U jednoj sumi nalazili su se, takodje, ranjenici i izbjeglo stanovnistvo. Vec na pocetku bitke teze je ranjen i Hase Tiric, koji se zajedno sa Hajrudinom Mesicem lijecio u poljskoj bolnici u sumi. Na ratistu je sa borcima, tako, ostao samo komandant Hodzic. A cetnici su napadali sa desetak tenkova i vise transportera. Obruc oko nasih boraca, ranjenika i civila se stezao, a cetnici su putem megafona pozivali borce da se predaju.
Ali, ulazeci dublje u selo, cetnici nisu znali da su, zapravo, ulazili u klopku koju im je pripremio Mehdin Hodzic. Tada su se zacule nase "ose" i vec je nekoliko tenkova izgorjelo. Onda je Mehdin Hodzic naredio kontranapad i nasi su razbili cetnike. Zaplijenili su i prvi tenk i samohotku.
Tako je, zahvaljujuci komandantu Mehdinu Hodzicu i njegovim borcima, prvi put sacuvan narod ovog kraja, cijela slobodna teritorija Teocaka i Zvornika.
Nazalost, u smiraj bitke poginuo je i junak Mehdin Hodzic Senad.
Cetnicki snajperista pogodio ga je tacno u srce. Bilo je to u predvecerje 10.
maja '92. u selu Zaseok. Istog dana ukopan je na mjestu gdje je i poginuo.
Mehdin Hodzic je kao komandant jedinice imao tajni znak "Kapetan Labud". Kada je poginuo, Hase Tiric i njegovi borci kao uspomenu na njega, svojoj jedinici su dali naziv ''Crni labudovi''.

(izvor: Bosanski Ratnici - Sefko Hodzic)



Crni Labudovi - Pjesma Crnom Labudu



Crni Labudovi - Selam ti je Hadzija


Kalesijski Zvuci - Pjesma Senadu

30-07-2009 at 11:03 | Ukljui u odgovor
Crni Vuk
Nivo: Forumas sa iskustvom
Registriran(a): 06-05-2008
Odgovori: 342
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User Visit Homepage
icon Re: Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne

Fikret Konji: Tri prie

iz Arhive Graanikog Glasnika...

Edina
Svitalo je. Pramenovi jesenje magle jo su se vukli uz obronke breuljaka, koji su se nastavljali na posavsku ravnicu. Sa grana drvea kapale su kapi nalik kinim. Adnan s naporom otvori oi i u polumraku jesenjeg praskozorja poe da razaznaje konture improvizovane spavaonice, u koju je polako ulazilo jutro. Njegovi drugovi takoe su poeli da se mekolje, a neki su ve, sjedei na spuvama, koje su im bile leajevi, poinjali svakodnevni ratni, jutarnji ritual. Kroz svijest mu sijevnu saznanje da tog jutra preuzimaju liniju od neke srebrenike jedinice. Ispravi se i protrljavi snene oi, tekom mukom u rancu pronae pekir, etkicu i neto to je liilo na pastu za zube. Stresajui se od rane oktobarske hladnoe i ostataka sna u tijelu, obavi na brzinu jutarnju vojniku toaletu i poe da pakuje ranac i rezervnu municiju.

Sada je ve u spavaonici, koja je nekada bila proizvodna betonska hala neke graevinske firme iz Gradaca, bilo mnogo ivlje. Borci njegove ete su, naviknuti na ovakva jutra, bez mnogo rijei, uz poneku usputnu primjedbu, vrili pripreme za polazak na jo jednu nepoznatu liniju. Sa vrata hale zau se prigueni glas komandira ete, koji je pourivao borce, jer smjenu je trebalo izvriti to prije, dok jo u dolini i po obroncima breuljaka ima magle, kako bi se i eta, koju mijenjaju, mogla bezbjedno vratiti u Gradaac.
Adnanov najbolji drug Haris utke mu prui nedopuenu cigaretu. On je prihvati, isto tako bez rijei i strastveno povue jedan dim. Kod ulaska u rasklimatani kamion, koji e ih odvesti do Industrijske zone, Adnan se okliznu i umalo ne pade nazad iz kamiona.
Nije valjda lo znak, pomisli i smjesti se pored Harisa, koji ga je pridrao rukom da ne padne.
Adnan je bio dijete arije. Osnovnu i srednju kolu zavrio je u svom gradu, a onda ekao na posao kao i toliki njegovi vrnjaci. Na fakultet nije mogao zbog materijalnog stanja u porodici. Brae i sestara nije imao, a najbolji drug mu je bio Haris, momak iz iste ulice sa kojim je odrastao i sa kojim se znao gotovo cijeli svoj ivot. Kada je poeo rat nije mnogo razmiljao, znao je gdje mu je mjesto. Za samo nekoliko mjeseci rata pretvorio se od pomalo neozbiljnog djeaka u odraslog ovjeka, a nesrea koje se za to vrijeme nagledao za itav ivot udarila mu je peat ozbiljnosti, pa se doimao stariji nego to stvarno jeste.
U toku vonje koja je potrajala petnaestak minuta, borci su kunjali i na njima se nije mogla primijetiti zabrinutost to idu na jo jedno ratite, to im je ova linija potpuno nepoznata, to nemaju dovoljno municije i to idu u neizvjesnost. Na sve to ve su navikli.
Od Industrijske zone do linije trebalo je pjeice prei skoro tri kilometra, uz obronak koji je odvajao nepreglednu posavsku ravnicu od prvih breuljaka planine Trebave, a koja se prostirala sve tamo do njihove rodne Graanice. Na polovici puta, nekoliko stotina metara ispod prevoja preko kojeg se sputalo u liniju rovova, zastadoe da se odmore i ispue posljednju cigaretu prije preuzimanja smjene. Adnan se udobno nasloni na stablo jabuke, koje je raslo u ivici i pogleda uz stazu prema vrhu breuljka. Primijeti kako iz bjeliaste magle izroni nekoliko boraca predvoenih stasitom smeokosom djevojkom. On se namjesti udobnije kako bi mogao nesmetano posmatrati djevojku. Kretala se lagano, gipko, naviknutim pokretima, vidjelo se da esto boravi u prirodi. Iako se sa linije ula pucnjava i poneka detonacija, nije se moglo primijetiti da se djevojka obazire na to. Kada se mala kolona primakla na nekoliko metara , djevojka die ruku, s automatskom pukom, u znak pozdrava:
Vi ste sigurno Graanlije. Kako ste ? Ima li ko jednu cigaretu?
Iako je vladala hronina nestaica duhana, istog trenutka se prema njoj prui nekoliko ruku, a ona nasumice uze jednu cigaretu. Adnan prinese upalja, kresnu, a djevojka udno povue dim.
Uh, nisam zapalila dva dana. Ba vam hvala!
Adnan se opet povue do svog mjesta i iz prikrajka poe kriom posmatrati djevojku. U jednoj ruci drala je puku, prislonjenu na koljena, a u drugoj cigaretu. Po ispucalim jagodicama vidjelo se da su joj ruke, esto u toku dana u dodiru sa uljem za ienje i podmazivanje oruja. Na maskirnoj uniformi vidjeli su se tragovi rovovskog blata, a na izmama, koje su joj bile bar dva broja vee, jo se vidjelo blato pomijeano sa ponekom vlati vlane trave. Pomalo iroka maskirna uniforma nije mogla sakriti njen vitak struk. Bila je visoka bar 180 centimetara, ali vrsto graena i jedra kako samo mogu biti djevojke od sedamnaest, osamnaest godina. Preko lea je prebacila zolju, to je bilo malo neobino za djevojku. Haris ne izdra i eretski se osmjehujui upita:
ta e tebi sestro zolja, nas moe komotno i tim svojim oima onesposobiti bez problema.
Ona se nasmijei, u smeim oima zasijae zlatne iskrice, njeno lice uini se pomalo djetinjastim i jo ljepim:
Mi smo protivoklopna grupa iz 1. bataljona 107. brigade. Deurali smo dva dana ekajui etniki tenk i pragu.
A ti ni manje ni vie nego na protivoklop. Opasno je to, bolan, za djevojku, dobaci komandir ete Nermin.
Jedino je Adnan, koji nije skidao pogled s njenog lica, primijetio kako njene svijetlo-smee oi odjednom dobie tamniju nijansu.
Morala sam. Brat mi je poginuo na Poarikama od etnike prage. Imala sam samo njega. Zaklela sam se da u se osvetiti i do kraja rata unititi bar jednu. Dok to ne uradim u mojoj dui nee biti mira.
Svi je pogledae s mnogo vie potovanja, neki i sa divljenjem, a Adnan opazi kako se na trenutak ugrize za donju usnu. Iako je bio udaljen skoro dva metra, nije mogao a da ne opazi kako ima pune, lijepo oblikovane usne, tamnije i crvenije nego inae. U tom trenutku i ona podie glavu i pogledi im se na trenutak ukrstie. Iako je to potrajalo samo sekundu ili dvije, on osjeti kako u tom trenutku postoji samo njih dvoje, ne samo na ovoj livadi i u ovoj nesretnoj Bosni, nego u cijelom svemiru. On obori glavu i osjeti neki neobian umor, kao da su te dvije sekunde njihovih ukrtenih pogleda ispile iz njega svu energiju, sve misli i sva osjeanja. Kroz svijest mu je prolazila samo jedna misao: Boe to je lijepa. Boe to je lijepa...., samo to i nita vie.
Komandir ustade i naredi pokret. Adnan se prenu kao iz sna i ponovo pogleda djevojku. Na svoje iznenaenje primijeti da i ona posmatra njega. Kao u transu, prebaci puku preko ramena, napravi tri, etiri koraka, isprui nespretno ruku prema djevojci i ree :
Ja sam Adnan. Zastade malo pa dodade: Iz Graanice.
Ona ga je nekoliko trenutaka, koji se njemu uinie kao vjenost, gledala netremice u oi:
A ja sam Edina- i ona napravi malu pauzu, pa dodade eretski: Iz Gradaca.
Zatim se, nije znala ni sama zato, nasmija. Osmjehnu se i on i potra da zauzme svoje mjesto u koloni. Haris ga, kao nehotice, udari po ramenu:
ta je mali, ljubav na prvi pogled.
Adnan nita ne odgovori.U glavi mu je tutnjalo, misli se rasprile, a srce je tuklo kao ludo. Jo su mu pred oima bile njene usne, crvene, vlane, osjeao je kolanje krvi i kucanje bila, tajnovito kucanje same sri ivota. To se rodilo u jednom jedinom bljesku svjetlosti. Znao je da je voli. Ovako neto nije nikada prije osjetio:
Ona je ta koju itav ivot eka.
Nita nije znao o njoj, a ipak mu se inilo da je zna itav svoj ivot.
Ulazak u liniju, preuzimanje rova, upoznavanje sa stanjem na ovom dijelu ratita, sve to proteklo je za njega kao u nekom bunilu. ak nije primjeivao ni pucnjavu, detonacije i sve one karakteristine, svakodnevne zvukove ratita. Haris ga je samo posmatrao i na Adnanovu sreu, nita nije komentarisao. U tom trenutku on nije bio sposoban za bilo kakav razgovor, ponajmanje za uobiajeno Harisovo zadirkivanje. Bio mu je zahvalan za utanje. Dani su mu prolazili u mehanikom obavljanju svakodnevnih dunosti.Trebalo mu je nekoliko dana da povrati duevnu ravnoteu. Kada se to ipak dogodilo Haris je samo u prolazu dobacio:
-Jarane, dobro doao meu ive.
A onda je jednog jutra zatutnjalo. Bilo je to pred sami kraj smjene. Tek su prvi zraci svjetlosti poeli da razbijaju nonu tminu, a du cijele linije poele su odjekivati detonacije. Zajedno sa ostalima, skoio je i potrao kroz traneju prema osmatranici. Uz put je po navici, po zvuku i snazi detonacija, procjenjivao o kakvim se oruima radi. Nakon nekoliko trenutaka, zakljuio je da neprijatelj puca iz svih kalibara i iz svih artiljerijskih orua. Nisu to vie bila pojedinana ispaljenja i detonacije, nego se sve pretvorilo u jedan neprestani huk i grmljavinu, kao da je doao smak svijeta.
Ovo nee proi bez belaja, promrlja i skloni se pod grudobran.
Zemlja je podrhtavala i prenosila detonacije, a sa balvana iznad njegove glave runila se zemlja i padala mu na kapu i za vrat. On to nita nije osjeao, bio je zateen silinom artiljerijske vatre. Zbunjeno je provirivao preko grudobrana i pratio pribliavanje vatrenih vodoskoka zemlje i olova, izazvanih detonacijama mina i granata. Odjednom mu se u glavi razbistrilo. Poeo je razmiljati racionalno.
Treba skloniti ljude u zemunicu, a na osmatranici ostaviti jednog ovjeka, doviknuo je u samo uho Harisu, koji se sklupao pored njega.
Ostau ja, odgovori Haris , a vi se vratite u zemunicu. Dok granatiraju nee krenuti pjeadija. Zvau vas ako neto primjetim.
Nijemim pokretom glave, potvrdio je da se slae i potrao natrag u polumrak i sigurnost zemunice. On i jo dva borca, dva njegova stara poznanika sa graanike arije, naredni sat su proveli sklupani jedan pored drugog, oslukujui detonacije. Muk je prvi prekinuo plavokosi Nedim, koji je i pored ratne gladi, jo uvijek imao desetak kilograma vika:
Da hoe te ete ve jednom krenuti u napad. Ubi me ovo ekanje.
Krenue oni kada njima bude odgovaralo, ba e tebe pitati za miljenje, odgovori mu sa podsmijehom Osman, njegov nerazdvojni drug jo iz vremena kada su zajedno ili u Osnovnu kolu Hasan Kiki u Graanici.
Adnan ih je gledao s ljubavlju i ponosom. Ni za ta na svijetu ne bi mijenjao ovu dvojicu saboraca, toliko razliitih u svemu, ali vrlo slinih kada je hrabrost i pouzdanost u pitanju.
Krenue oni danas sigurno. Ne bi bez razloga rasipali ovolike granate, dobaci im. Nego da pregledamo okvirove i rune bombe, a mogli bi malo i prezalogajiti, ko zna kada emo opet imati priliku.
Sloie se s njim bez rijei. Za nekoliko trenutaka u zemunici se mogao vidjeti neobian prizor. Tri borca, slijepi i gluhi za sva zbivanja oko sebe, polako i sa uivanjem tamanili su skromni vojniki obrok, kao da se nalaze u najmirnijem kutku svijeta, a ne na tom prokletom paretu balkanske zemlje.Potom neoekivano, kao to je i poela, tutnjava prestade. U prvom trenutku uopte nisu bili svjesni grobne tiine oko njih i neprirodne jaine svog glasa. A onda uslijedie napeti trenuci iekivanja: hoe li ponovo poeti granatiranje ili e uslijediti pjeadijski napad. Linija u kojoj su se nalazili bila je etnicima kost u grlu. Iako su ve est mjeseci lomili zube o tvrdi orah gradaake odbrane, nisu ni pomiljali da Gradaac ostave na miru.
Idemo na poloaje, a ti Osmane, zamijeni Harisa na osmatranici, nek i on neto prezalogaji, naredi Adnan i istra iz zemunice. Odjednom ga zaslijepi suneva svjetlost i tek tada postade svjestan injenice da je jutro odavno prolo, da nema magle i da je osvanuo jedan od onih lijepih dana, kakav samo moe donijeti miholjsko ljeto. Mimoie se sa Harisom koji je trao prema zemunici, doviknuvi mu u prolazu:
Jo se nita ne vidi, ali pazi na one kue na ivici umarka, neto se sumnjivo deava oko njih.
Zauzevi svoje mjesto u rovu, Adnan je napeto posmatrao put, takozvanu rokadu, koji se protezao paralelno sa linijom rovova i zavravao iza pomenute grupe polusruenih kua pored umarka, lijevo od njihovog rova. Odjednom primijeti neke kretnje i postade svjestan injenice da je sa svih strana poela pucnjava iz pjeadijskog naoruanja. Sa prozora jedne od kua, pod umarkom, poe dejstvovati pukomitraljez, potom kakofoniju zvukova nadvisi karakteristino usporeno brundanje prage. Sredinom grudobrana, ispred njega, zaredae detonacije malih, tridesetmilimetarskih granata, to ga natjera da spusti glavu ispod ivice grudobrana. Snagom volje, prisili se da jo jednom pogleda preko ivice rova. Ono to je ugledao zaledi mu krv u ilama. Iza kua, na kraju puta, koji je zavijao iza umarka, ugleda poznate obrise prage, dok se s druge strane ulo turiranje jo jednog oklopnog vozila, najvjerovatnije tenka. Kad se iza kue ukaza tenkovska cijev, po karakteristinom proirenju na sredini, on prepozna najstranije oklopno orue u ovom ratu, tenk T-84. Poto je znao da se lijevo od njegovog rova, malo isturen, nalazi protivoklopni rov, s nestrpljenjem i strahom bacao je pogled u tom pravcu.
ta ekaju pobogu, pomisli, Nee ih valjda pustiti u rovove.
Kad se zau pucnjava iz neposredne blizine, znao je da to Osman i Nedim otvaraju vatru na povijene siluete koje su se pojavljivale iz umarka. I on naniani i poe kratkim rafalima slati vrele rijeke olova u tom pravcu. Ponovo zatutnja praga, rasprsnue se projektili po granama iznad njegove glave, ali on je i dalje, sistematino, kratkim rafalima, kontrolisao prostor ispred svog rova.
Kad ga zaslijepi nova detonacija, bio je siguran da je i njegov rov, elina grdosija uzela na nian. Kad se na njega prosu zemlja, kroz huk pucnjave povika iz sveg glasa:
Ima li ranjenih ?
Dajui mu znak da nema ranjenih, kao nepopravljivi veseljak, Haris je imao snage i da se naali:
Znaju etnici gdje je najtvre, malo im praga pa i tenk dovukli.
Na trenutak umiren Adnan ponovo pogleda preko ivice grudobrana i ostade otvorenih usta. U pomo neprijateljskoj pjeadiji krenuo je i tenk, bljujui vatru u pokretu iz brovninga. Protivoklopnjak u kojeg se uzdao, kao za inat i dalje se nije oglaavao. Kao hipnotisan gledao je u pravcu eline grdosije koja je gmizala prema njegovom rovu. Odjednom primijeti jednu visoku,vitku siluetu kako se otkide od jednog buna, stotinjak metara ispred tenka. Nije morao pogaati ko bi to mogao biti. Instinktivno je, vie srcem, nego razumom, znao da je to o n a.
Edina, proaputa, pa jo jednom, Edina. Otkud ona, zar se vratila na liniju.
Nije znao da su sve protivoklopne grupe po nareenju vie komande poslane na liniju dan ranije.
Jesi li normalna.Vrati se u rov. E d i n a a a a....! vikao je iz sveg glasa.
A ona je, slijepa i gluha za sve oko sebe, smirenim, uvjebanim pokretima razvlaila zolju, postavila je na rame i nanianila pravo u grdosiju koja se, uz brektanje i huku kretala, naprijed. Adnan je sve to gledao, potpuno paralisan, bez glasa. Odjednom mu se inilo da se to dogaa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nije registrovao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu.
Pucaj! ta eka, pokuao je da vikne, ali nije bio siguran da li je to viknuo ili samo pomislio.
Kupola tenka poe da se okree prema djevojci, koja je u kleeem stavu, sa nogom isturenom naprijed, mirno nianila i ekala najpovoljniji trenutak. On ne izdra, pa skoi i pognut potra tranejom prema lijevoj strani na kojoj se nalazio protivoklopni rov. Protao je pored nekog borca koji ga pokua zadrati, ali on se, kao opijen, otrgnu i baci na grudobran.
Pucanj tenka, ispaljenje zolje, sve se to slilo u jedno. On je zurio u dim potpuno obeznanjen. Jutarnji povjetarac polako je tjerao dim prema padinama breuljka. Tada je, zabezeknut, ugledao tenk kako se, iskrivljene kupole, vrti u mjestu, dok je na seoskoj cesti leala Edina, gotovo nepokretna, sa ispaljenom zoljom, koju je jo vrsto stiskala u ruci.
Vie ga nita nije moglo zadrati.
Ne osvrui se na pucnjavu i zviduk metaka, skoio je i pretrao do nje. U tih nekoliko trenutaka nita nije ni vidio ni uo, a nije mu bilo ni vano. Zgrabio je ustro djevojku ispod pazuha i povukao prema traneji.
Boe, je li iva?
Nije smio ni pomisliti na najgore. U privremenoj sigurnosti traneje, pokuavao je provjeriti je li iva. Prsti su mu podrhtavali po njenom ukoenom vratu. Tu na mjestu vratne arterije ivotvornih otkucaja nije bilo. Nije mogao prihvatiti uasnu injenicu da se tu pred njim ugasio jedan ivot. Njeno joj oisti lice od praine i tada na maskirnoj bluzi, s lijeve strane, ugleda ranu. Bila je mala, skoro neprimjetna, bez tragova krvi Pogled mu se zaustavi na njenim ve pomodrjelim usnama. Prednjim zubima zagrizla je donju usnu, isto onako kao prije nekoliko dana pod stablom jabuke kada su se prvi puta sreli. Ne znajui kako je njenu glavu spustio u svoje krilo, shvativi konano da je mrtva, poeo je udarati glavom u nabijenu zemlju traneje.
Nakon izvjesnog vremena, kada je napad odbijen i sve se utialo, nali su ga tako nepominog, zgrenih ruku, punih zemlje, kako apatom ponavlja jednu jedinu rije: Edina, ....Edina,.....Edina....


Hava i Mensur
Dan se bliio kraju. No se polako prikradala graanikim mahalama pruajui plaviaste, u poetku jedva primjetne, pa sve due i tamnije sjenke, zahvatajui prvo uliice pored skoro presahle rijeke, pa se irei sve vie prema strmim mahalama, koje su se kao umorna jata ptica,smjestile na obroncima okolnih brda. Pribliavanje noi donosilo je ugodnu svjeinu nakon dnevne vreline. Dani su tog juna ,prve ratne godine , bili topli, puni svjetlosti, treperavog zraka i mirisa cvijea, a noi tihe, ispunjene glasanjem zrikavaca, kao stvorene za etnju i duge ustreptale razgovore na, lozama opervaenim, sjenovitim kapijama, u kojima se obeava sve i svata, lahko i bez razmiljanja, znajui da se nita obeano ne mora obavezno i ispuniti.
Iako je rat ve dva mjeseca i u Graanici uzimao svoj danak, a pucnjava i artiljerijska vatra sa neprijateljskih poloaja esto prekidali normalno pulsiranje grada, svodei ga na intervale izmeu dva granatiranja, ivot je, otimajui se, ipak tekao dalje.
Mensur je te godine napunio dvadeset i etiri. Tek to se vratio sa sluenja vojnog roka u JNA i rijeio jedne uniforme, doekala ga je druga, samo to je ovu, maskirnu, sa zlatnim ljiljanima na ramenu, odmah prihvatio od srca i bez ikakve dvojbe krenuo sa svojim komijama u odbranu grada.
Dani mu se uskoro pretvorie u pomalo dosadnu smjenu deurstava na linijama odbrane i trenutaka odmora, tokom kojih je strpljivo podnosio majinu pomalo pretjeranu njenost, neskrivenu brigu i strah, koje i pored najbolje volje nije uspijevala sakriti. Jedinu istinsku radost u tim sumornim danima budili su u njemu susreti sa Havom, stasitom, vitkom djevojkom, koju je upoznao pred sami rat.
Ona je bila porijeklom iz jednog sela sa obronaka Trebave, a u grad je dola traei posao. Vrijedna, ozbiljna djevojka, koja malo govori, brzo je pronala svoje mjesto u jednoj firmi za preradu plastine mase. Sluaj se pobrinuo da naleti na nju ba u vrijeme kada je doao iz JNA i kada je jo bio sav smeten, prepun pitanja bez odgovora, teko se snalazei u sve zamrenijoj svakodnevici. Pred sami rat, dok su pogoni njene fabrike jo radili, a on drao uline strae, za oko mu je zapala ta skromna djevojka, koja je, za razliku od drugih radnica, odlazila na posao i vraala se natrag oborenog pogleda, uvijek ozbiljna i sa pomalo odbojnim izrazom na licu, kojim se branila od nasrtljivih gradskih momaka. Trebalo mu je nekoliko susreta da je natjera da podigne pogled prema njemu, a morao je upotrijebiti sav svoj arm da izazove smijeak na njenom licu. Ubrzo je primijetio da osjea skoro fiziku bol ako se ona u odreeno vrijeme ne bi pojavila na kapiji fabrike, a kada bi je ugledao, srce bi mu zatreperilo i dolo pod grlo, pa je teko nalazio prave rijei pri susretu s njom. Kako su dani prolazili, i njoj ti susreti omilie i ne proe mnogo vremena, a njih dvoje prestadoe da ekaju da sluaj odluuje o njihovim sretanjima i poee da se viaju i poslije posla na dogovorenim mjestima.
Tih dana, poetkom juna, nije bilo granatiranja, zavladalo je neko udno ratno zatije, graanike ulice i sokaci, malo pomalo oivjee, kao da rata i nije bilo. Omladina, u poetku bojaljivo, a zatim sve hrabrije i u veem broju poe da se sastaje ispred poruenih prijeratnih kafia i po parkovima grada. Mensura i Havu nisu privlaila ta okupljanja. U tom periodu bili su dovoljni sami sebi, najsretniji kada su se, na nekom usamljenom mjestu, mogli drati za ruke i razgovarati do mile volje. Mir i tiinu su pronali na jednoj usamljenoj klupi u malom parkiu, koji se protezao pored desne obale Sokolue, odvojen od ulice sa nekoliko stabala platana koji su svojom sjenom stvarali oko njih tako potreban zid mraka i tiine. Tu su se osjeali nekako najsigurnije. To mjesto nisu naputali ak ni u trenucima kada bi iznenadna razmjena vatre na linijama odbrane grada nagovjetavala i mogunost granatiranja. uureni jedno uz drugo, drei se za ruke , putovali su na talasima mate, ne samo u geografski udaljene krajeve, ve i u neko budue vrijeme, okrueni oporom djeurlije, lijepo obuene i uvijek nasmijane. inilo im se ponekad da samo u tim matanjima stvarno ive, a da je svaki povratak u stvarnost ustvari povratak u prolost koju su oni davno proivjeli.
* * *
Kada rat prestane, imaemo troje djece, aputao je Mensur jedne junske veeri, dodirujui joj uho svojim usnama.
Samo troje? Ja sam mislila da eli vie?
Moe i vie, samo ti e se poraati neu ja, aputao je, ne skidajui usana sa njenog uha.
To je moja briga. Zdrava sam ja, zna nas seljanke, vraala mu je milo za drago zbog nadimka Seljanica, kojeg joj dao na jednom od njihovih prvih susreta
Boga mi Seljanice, to se mene tie, moemo imati i fudbalski tim, samo ko e to sve ishraniti? Njegov veseli smijeh, kojim je propratio ove rijei zarazi i nju, pa su se narednih nekoliko minuta smijali, ni sami ne znajui ta ih je to spopalo.
* * *
Uskoro je za njihove susrete znala cijela arija. Nekako preutno svi su se klonuli njihove klupe pored rijeke, preputajui iskljuivo njima pravo koritenja te lokacije.
Jedne veeri poetkom jula, dok se sputala ona arobna julska no, koja nakon nesnoljive vreline dana, donosi okrepljujuu i svima potrebnu svjeinu, Mensur i Hava su etali pored rijeke i priali jedno drugome kako su proveli dan, koji je polako uzmicao pred dolakom noi.
Hoemo li na nae mjesto ili emo malo etati Kejom?, iznenada upita Hava
Kako ti hoe, meni je svejedno, privlaei je sebi, odgovori Mensur.
Meni se eta, a i no je kao stvorena za to.
Onda emo etati, a kad nam dosadi moemo se vratiti na nae staro mjesto.
Drei se za ruke, ne obraajui panju na rijetke, sluajne prolaznike, etali su vie od sat vremena, a onda razumjevi jedno drugo bez rijei, krenue prema svojoj klupi, skrivenoj u sjeni platana. Kada su uronili u smirujuu tiinu pored rijeke, on je privue sebi, podie joj njeno bradu i zagleda u njene oi koje su svijetlile nekim idnim sjajem.
Volim te, zna li to?
Ne znam, nisam te dobro ula.
Volim te, volim te, Vooliiim teee !!!, skoro viknu, uje li sad?
Ona se vragolasto nasmijei i gledajui ga pravo u oi odgovori:
Ma neto mi veeras zuji u uima, ta si ono reko?
On je obgrli rukama oko struka i podie kao ale, uz dugi strastan poljubac. Kada su konano doli do daha, nevoljno razdvajajui usne, jo tople od enjivog uzajamnog dodira, on jo jednom viknu:
Voooliiim teee!
A to. Ne mora vikati, razbudie pola grada. Ja to znam, samo volim sluati kako to izgovara. Mogla bih te sluati do kraja ivota. Glas joj pree u jedva ujan apat i ona ponovo spusti glavu na njegove grudi.
On je vrsto prigrli i povue na klupu. Sjedili su dugo utke drei se za ruke.
O ratu i svemu onome to je on donosio svaki dan, po nekom preutnom dogovoru nisu u ovakvim trenucima razgovarali. Udaljeno ispaljenje granate, prvo nakon vie od mjesec dana primirja, na trenutak ih uznemiri, a kada kao odgovor na to ne doe do detonacije u gradu, oni se umirie i ponovo utonue u svoje slatke misli. Naredno ispaljenje nisu uli, nisu uli ni karakteristian fijuk tenkovskog projektila. Uslijedio je samo trenutni blijesak bijele svjetlosti bez ikakvog zvuka, a potom ih je pokrilo crnilo potpunog nitavila.
Sluajni prolaznici nali su ih tek ujutro, skoro potpuno raskomadane, jedva raspoznavajui pojedine dijelove tijela. Granata je pala pod samu klupu. Mensurov mlai brat, koji se upravo vraao sa linije i kojeg je strana vijest zatekla na sokaku ispred porodine kue, stajao je po strani nita ne shvatajui. Kako mu se u glavi malo pomalo bistrilo, on prvo muklo, gotovo neljudski jeknu i polahko se spusti na koljena . U tom poloaju ostade nekoliko trenutaka, posmatrajui kako njegovi ratni drugovi sakupljaju dijelove tijela, iskidane i poprskane tamnom, zgruanom krvlju, sa kojih su visjeli ostaci potrgane, nagorjele odjee, a onda i on ustade i poe mehaniki razgrtati okolno iblje. Otupio od bola, samo bi povremeno odhuknuo i nastavljao besciljno hodati u krug. Kada ga drugovi, sauestvujui s njim u tekom bolu, nekako uzee pod ruke, pokuavajui ga odvesti u stranu, to dalje od jezivog prizora, on se naglim, grevitim pokretom otrgnu i krenu prema obali rijeke. Zaobilazei jedan poveliki grm i izlazei na samu obalu, pored jednog, vodom ispranog, oblutka, iznenada ugleda bratovu ruku otrgnutu sve do iznad podlaktice. Potom se zatetura, spusti na koljena, njeno dohvati krvavu ruku i podie je sa zemlje. Buljio je u neoteenu tetovau znaka mira i zgrene prste na bratovoj ruci koji su jo uvijek vrsto drali Havinu aku, otrgnutu od podlaktice. okiran iznenadnim prizorom, zamalo se ne onesvijesti. Na trenutak je stajao kao skamenjen drei ostatke ruku, a onda ih prinese grudima i vrsto ih zagrlivi pokua da ustane. Skoro se bio pridigao na noge, kad ga odjednom preplavi val iznenadne topline i on u trenutku izgubi svijest.
Tragajui za ostacima raskomadanih tijela, drugovi ga naoe nekoliko minuta kasnije, kako lei postrance, onesvijeten, jo uvije na grudima vrsto privijajui ostatke spojenih Mensurovih i Havinih ruku.


Bajram
Porodica Ferhatovi, taj Bajram, 1992. godine, doekivala je sa pomijeanim osjeanjima. Ve pola godine oko njih i njihovog sela Grabovca, smjetenog na sjevernim obroncima Majevice, sve se okrenulo naglavce. U njihov, dotada pomalo idilian ivot, uvlaila se zebnja, a strah bivao sve vei. Komije Srbi iz susjednog sela Miloevca, udaljenog nepunih pola sata hoda, u poetku potajno, a potom sve otvorenije poee iz garnizona JNA u Bijeljini donositi oruje kuama. U poetku su se nou iz pravca Miloevca uli pojedinani pucnji, koji su Muhameda Ferhatovia sve vie uvrivali u uvjerenju da se sprema neki veliki belaj. ivjeli su Graboviani sa svojim komijama iz Miloevca decenijama u slozi i prijateljstvu. Njive i ume su im bile izmjeane po pitomim majevikim padinama, ilo se na mobe i sijela, kumovalo se i bratimilo meusobno. Nadao se Muhamed da e te veze i niti, ma kako se inile tankim, skoro nevidljivim, sprijeiti krvoprolie ako doe do rata o kojem se pria.
Proivio je Muhamed svojih sedamdeset godina u radu i teakluku, izrodio tri sina i dvije keri, pa, iako je rano ostao udovac, sve ih izveo na put, poenio i poudavao. Imanje naslijeeno od oca proirio je, kuu dozidao i nadao se da e konani smiraj doekati u krugu svoje brojne porodice, na rukama svojih unuka i praunuka. I nije se bojao tog trenutka.
U samo praskozorje, na Boi te 1992. probudila ga je pucnjava, koja ga je podsjetila na davnu i pomalo zaboravljenu, ratnu 1942. godinu, kada su im isto ovako komije iz Miloevca poeljele dobro jutro. Ispravio se na leaju i napeto oslukivao pucnjavu u kojoj je bilo sve vie reskih rafala iz automatskih puaka i pukomitraljeza. Iako je oekivao neto slino, jer se na Boi pucalo od kad zna za sebe, ipak ga iznenadi snaga pucnjave i koliina ispaljene municije. I iz susjednih soba njegove velike kue, u kojoj je ivjela brojna eljad, ulo se mekoljenje i otvaranje prozora. Otro, januarsko jutro uvlailo se hladnoom i tjeskobom u njihove sobe. Doruak je tog jutra protekao skoro bez rijei, uz Muhamedovu opasku sinovima da do daljnjeg ne idu po sijeno u njive koje se nalaze u pravcu Miloevca. Za svaki sluaj, rekao je.
Prola su od tog Boia skoro tri mjeseca, u kojima se desilo mnogo toga, lijepog skoro nita. Rat je bio sve izvjesniji i u ovom dijelu Bosne. Graboviani su sve manje zalazili prema Miloevcu, a kada bi se i sreli sa svojim komijama, prolazili su bi jedni pored drugih oborene glave, nesigurna pogleda, skrenutog u stranu, promrmljavi neto to je trebalo liiti na pozdrav.
Bajram je te godine padao na etvrti april, a ve nekoliko dana ranije u kui Ferhatovia poele su pripreme za doek tog velikog muslimanskog praznika. Domaice su spremale uobiajena bajramska jela, pekle baklave, ruice i hurmaice, a muki lanovi porodice su ureivali dvorite i ekonomske zgrade, kako bi sve bilo na svom mjestu, kako je to uobiajeno u pravoj domainskoj kui. I vrijeme je tog proljea bilo lijepo kao rijetko kada. Sunani dani, puni mirisa procvalih voaka, niim nisu dali naslutiti da se sprema nesrea. Ipak, u kui Ferhatovia i oko nje nije bilo uobiajenog bajramskog raspoloenja. U ponaanju svih se osjeala poprilina usiljenost, a ene su i sasvim otvoreno pokazivale strah i zabrinutost. Sve to nije promaklo oku i uhu Muhamedovom, koji je igrajui se s unucima, naglaano veselo i razvikano, pokuavao bar malo promijeniti tu, za Bajram, neuobiajenu atmosferu. Posebno se u igri zadravao sa najmlaim lanom porodice, unukom Muhamedom, svojim imenjakom, koji je bio mjezimac cijele porodice. Zdrav i bucmast djeai od nepune tri godine, nerijetko musav, a nasmijan uvijek, cijelo vrijeme bio mu je za petama i izazivajui ljubomoru ostalih unuka, uspijevao ga natjerati da mu posveti mnogo vie panje nego ostalima. Ipak, primjeivao je da se to njegovo pomalo usiljeno veselje ne prenosi na njegove sinove i snahe. Kada je te noi otiao u svoj krevet, dugo je leao otvorenih oiju, pogleda uprtog u svjee okreen plafon. ta li donosi sutranji dan? ta donose naredne sedmice i mjeseci? U grudi mu se uvlaila sve vea zebnja i iskonski strah pred nepoznatim. Nije se Muhamed bojao za sebe, on je svoj ivot proivio i nije se bojao smrti.
Smrt je jekin, jedina ista i sigurna istina, proaputa, a njegov glas sablasno ispuni praznu sobu, punu mirisa dunja, miloduha i majine duice, koju su mu snahe redovno ostavljale na rafama pored Musafa.
Svi smo od njega stvoreni i njemu emo se povratiti. Puhnue e se u Sur, a oni e iz grobova pouriti svome Gospodaru, proaputa ajet iz sure Jasin i na trenutak mu bi lake.
Ali iza njega ostaje brojna eljad, od kojih su mnogi tek na pragu ivota. ta li njima sudbina sprema i kako e iz svega ovog izai - rojila su se i dalje pitanja bez odgovora. San ga je savladao negdje pred samo jutro, a i to nije bio onaj krepki vrsti san potpunog zaborava, koji odmara i daje snage za naredni dan, nego neko bunilo, polusan, od kojeg ovjek ujutro ustaje umorniji nego to je bio prije odlaska na poinak.
Iako je spavao veoma kratko, probudio se prije sabaha. Uzeo je abdest, saekao sinove i tri starija unuka i krenuo u damiju na Bajram-namaz. Po izlasku iz damije, razmijenio je sa komijama estitke, a zebnja koja mu je danima okivala grudi, nakon toga postade jo vea. Ljudi su bili sveano ozbiljni, bez uobiajene radosti i osmjeha na licu. Na licima svojih komija Muhamed je primijetio da i njih mue iste brige koje mue i njega, ali to ga nije smirivalo. Naprotiv.
Kada je uao u svoje dvorite i ugledao enski dio porodice kako ga eka da mu estita Bajram, bi mu za trenutak malo lake na dui. Uao je u svoju sobu i iz ekmedeta izvadio davno pripremljene bajramluke, skromne poklone za svakog lana porodice. Bajramlucima se najvie obradovae namlai. Jedva ih nekako smirie i posadie za postavljenu bajramsku sofru. Jedno vrijeme uo se samo zveket kaika i posua, svi su utke jeli, jedino su najmlai, dolje na kraju stola, neto ispod glasa uorili i smijuljili se.
Odjednom, ulazna vrata se sa treskom otvorie i na njima se pojavi tamna prilika u sivomaslinastoj uniformi i sa crnom ubarom na glavi. Za njim u prostoriju nahrupi jo nekoliko prilika, slino obuenih i naoruanih do zuba.
U velikoj sobi Ferhatovia kao da udari grom, svi se ukoie i ostadoe na svojim mjestima u pozama u kojima su se zatekli, otvorenih usta. Zaslijepljen od nagle navale svjetlosti, Muhamed, u prvi mah ne poznade svoje iznenadne goste.
Pomoz bog kume, prima li goste na Bajram?
Tek po glasu, skamenjeni Muhamed, prepozna Stojana iz Miloevca, sina svog prijatelja Nikole, sa kojim je zajedno vojsku sluio i kome je bio kum upravo kada se ovaj Stojan rodio. On mu je i ime dao.
Povrativi se za trenutak, Muhamed tiho odgovori:
Stojane, sine, u ovu su kuu musafiri uvijek dobro doli, pa kako nee na Bajram. Samo kume ta e vam oruje ako ste u goste doli?
E moj kume, svi su Grabovani jutros dobili vake goste, a ja sam izabro ba vas Feratovie. Kako se meni ini, ovo e vam svima biti posljednji Bajram, jebo vas on, ruganje je neskriveno izbijalo iz Stojanovog oporog glasa.
Podgrijan rakijom i uzbuenjem zbog dogaaja koji e uslijediti, visok skoro dva metra, poprilino gojazan, ovaj etrdesetogodinjak svojom je pojavom stijesnio prostor u cijeloj sobi.
Tek tada Muhamed primijeti da su u njega i njegovu eljad uperene tamne cijevi automatskih puaka, da su lica mladia u ubarama, na kojima su se sijale, kao aka velike kokarde, smrknuta i unezvjerena, da su im vilice stisnute i da samo ekaju Stojanov mig pa da ih sve pobiju. Muhamed pokua da dobije na vremenu i drhtavim glasom pozva ih da im se pridrue za stolom:
Mante se Stojane orava posla, nego sjedite da zajedno dorukujemo. Grijeh je, bolan, na Bajram unijeti oruje u kuu. I to svom kumu.
Stojan rukom grubo odgurnu najmlaeg Muhamedovog unuka sa stolice i, ne obazrijevi se vie na njega, sjede na njegovo mjesto.
Mlada, okrenu se najmlaoj snahi, deder, naspi tu rakiju, kakva vam je ovo slava bez pia i mezetluka? A ti, Muhamede, ne vataj se previe za to kumstvo, moglo bi ti prisjest.
Merima, najmlaa snaha Muhamedova, sva najedrala, u novim bajramskim dimijama i bijeloj bluzici, koja je malo skrivala od njene nabujalosti, zdravlja i ljepote, ta bilo joj je tek dvadeset pet godina, u nedoumici pogleda u Muhameda.
Stojane, zna da u mojoj kui nema rakije. Uzmi, jedi neto, pa da popijemo kahvu ko ljudi.
Stojan naglo ustade, ogromnim tijelom odgurnuvi stolicu, koja sa treskom pade na pod i uhvati Merimu za ruku. Nepripremljena za ovakav postupak, ona ne prui nikakav otpor, pa je snane ruke bacie na pod u oak sobe. Sinovi Muhamedovi, kao jedan, skoie od stola, ali ih zaustavi zlokobno svjetlucanje puanih cijevi i repetiranje zatvaraa, a vie od toga, neskrivena namjera njihovih vlasnika da ih upotrijebe.
Sad e vidjet Muhamede, kako mi etnici estitamo Bajram.
Stojan se nagnu nad izbezumljenu Merimu i u jednom potezu stre s nje bluzicu od tankog beza. Ona u trenu podie ruke prema nabujalim grudima i zgri se na podu pokuavajui njima i dugom crnom kosom od neeljenih pogleda sakriti ono to je samo njen Adnan, najmlai Muhamedov sin, gledao u dugim ustreptalim noima, u kojima je sve bilo mogue
ta to radi, Stojane, pobogu, to mi crni obraz? Pa ja sam te na ovim rukama nosio gore na Zeji Vrh da gleda Drinu. Ja sam ti na krtenju ime dao. Zar tako pogani obraz oev. Idite svojim putem, a nas, molim te ko Boga,ostavite na miru.
Stojan se samo naceri na ove Muhamedove rijei, izvadi iza pojasa podugaku kamu i lijevom rukom uhvati za ukur Meriminih dimija. Sijevnu sjeivo i dok si trepnuo okom, dimije se rascijepie otkrivajui zgrene, bijele butine, ije linije i u takvom poloaju izazvae bljesak u oima bradatih spodoba. Njen mu Adnan ne izdra. Ne razmiljajui o posljedicama, skoi i baci se prema najbliem vojniku, svom nekadanjem kolskom drugu iz Bijeljine, kojeg je odmah prepoznao, ali to nije smio pokazati. Kratak, rezak rafal zaglui sve u prostoriji, a Adnan kao da udari u nevidljivi zid, zastade u pokretu, uhvati se za grudi i pade na pod, pod noge starijoj brai. Dok mu je kroz zgrene prste liptala krv, a u oima se gasio ivot, on kroz pomodrjele usne apatom protisnu samo jednu rije:
Mee..rii..ma.
Svi su u prostoriji za trenutak stajali kao skamenjeni, kao da je vrijeme za trenutak stalo, a onda Stojan prekinu tiinu neuobiajeno prijeteim glasom:
Vodi ovu stoku napolje. Zavrte s njima po kratkom postupku. Nemoj da vam ko pobjegne, jer u onda ja vas poklat ko telad.
Ova naredba pokrenu vojnike u ubarama i oni poee, prvo djecu, pa onda i odrasle gurati prema ulaznim vratima. Izbezumljeni od straha, potpuno zateeni razvojem situcije Ferhatovii, omamljeni i uasnuti onim to se upravo dogodilo, dopustie vojnicima da ih skoro bez otpora izvedu u dvorite.
Za trenutak zaboravljena od svih, Merima se, grei na podu, primicala otvorenom prozoru, kroz koji su probijale zrake proljetnog sunca. Jo uvijek drei ruke na grudima, vrebala je priliku da skoi na prozorsku dasku i pokua pobjei niz padinu, koja je vodila sve dole do ume i koja joj se u tom trenutku uini kao jedini spas. I upravo dok se beumno ispravljala uza zid pored prozora iroko otvorenih tamnih oiju, u kojima se ogledao neizmjeran strah, Stojan se okrenu i ugledavi je, riknu kao junac i baci se prema njoj.
Nee bulo, majku ti *****. Ti si danas moja i boija.
Pritisnuvi je teinom svog ogromnog tijela, daui , nastavio je da govori:
Pet godina ja gledam te tvoje sise i bedra i znojim se noima. Uhhhhh majku ti ***** ogreba me.
Izmahnu desnom rukom i akom je udari po licu. Grevit trzaj proe Meriminim tijelom, a od siline udarca zamalo izgubi svijest. Udarac koji je uslijedio sa druge strane zatee je nepripremljenu i bljesak bijele svjetlosti uvede je u stanje potpune, spasonosne obamrlosti. Stojan, daui od neskrivene elje, pocijepa joj i posljednje ostatke odjee i zaroni u nju.
Za to vrijeme u dvoritu Ferhatovia, kao uostalom u cijelom Grabovcu, tutnjali su rafali, vrisak je sustizao vrisak, a krvnici su, ne obazirui se na to, radili svoj krvavi posao. Kada su ga izgurali iz kue, Muhamed, znajui da je smrt neizbjena i ne elei je ekati skrenih ruku, skoro nadljudskim glasom viknu:
Bjeite djeco, istovremeno, naglo skoivi ustranu i zaklonjen hambarom i koevima za ito, potra prema umarku, koji se protezao udesno pored njegove kue skoro dodirujui seoski put, u pravcu Miloevca. Rafali koji su uslijedili dadoe mu krila i tek kada je, nekim udom, neozlijeen stigao u spasonosni polumrak ume, zastade i okrenu se prema kui. Iako je bio poprilino daleko, skamenio se prizorom koji je ugledao. Njegovo dvorite, koje je samo prije tri dana sreivao sa svojim sinovima, bilo pokriveno nepominim tijelima, a njegove dojueranje komije iznosile su iz kue namjetaj i pokustvo i tovarile na unaprijed pripremljen traktor. Bacivi pogled prema selu, ugleda kako se iz nekoliko kua vije crn gust dim. Pucnjava je bila skoro prestala. Tek tu i tamo uo se poneki pucanj i usamljeni rafal.Vraajui dah i smirujui srce koje je udaralo kao ludo, doavi mu pod samo grlo, spusti se na koljena, obgrli rukama kvrgavo, iskrivljeno stablo graba, zaplaka u nemonom bijesu. Na njegove oi pobie mu cijelu porodicu. Za ta vie da ivi? Sve to je imao i stvarao itav ivot, nestalo je u jednom jedinom asu uasa i bezumlja. Sruie se na njega sva zla i nesree ovog svijeta. I to na lijepi Bajram.
Allahu dragi ime sam to zasluio?
Misli su mu sustizale jedna drugu, obijale se o prazninu u njemu i ostajale bez odgovora. U trenutku je poelio da krene prema kui, da skona tu na svom dvoritu, na svojoj djedovini. I dok se polako ispravljao, jo uvijek se pridravajui za stablo graba, predomisli se. Ne, nee tako umrijeti. Sklonie se dublje u umu i skovati osvetu.
Stojane, Stojane, crn ti obraz i ovog i onog svijeta. Ugasiu i ja tvoj pogled, kao to si ti mojim najdraim. Allahu dragi, daj mi snage i poivi me do tog trenutka, a onda ti se predajem.
To mu na trenutak razbistri misli i umiri ga. Ponovo je imao cilj u ivotu.
Kruei umom kao ranjena zvijer, ne isputajui iz vida svoju kuu i imanje, saeka no. Pod zatitom mraka, praen blijedom svjetlosti mladog mjeseca, uputi se svojoj kui. Ono to je tamo zatekao, ponovo ga je skamenilo. Svi, ama ba svi, bili su mrtvi. Ni djeca nisu poteena. Iao je od jednog do drugog, milovao ih po licu, zaboravljajui na prostor i vrijeme i poluglasno uio molitve. Najdue se zadrao pored zgrenog tijela svog najmlaeg unuka, ije su oi bile uperene u zvjezdano nebo, kao da se jo uvijek ude, ne razumijevajui ta se to deava.
Nije imao vremena da ih ukopa, no je bila kratka, a pred njim mnogo posla. On vie ne pripada sebi. Zatonik ima samo osvetu. Nju i nita vie. Ue u kuu, poluslijep i gluh za sve, dotetura u sobu u kojoj su prije samo nekoliko sati sjeli za bajramsku sofru. U uglu, pod prozorom ugleda golo Merimino tijelo i nehotice skrenu pogled. Jo uvijek drei glavu okrenutu u stranu, pronae neku deku i krenu da je prebaci preko unakaenog tijela.. Pogled mu se nehotice ote i on svrnu pogled prema podu. Od onoga to je vidio na trenutak mu se zamuti svijest. Stajao je kao opinjen ne uspijevajui skrenuti pogled niti sabrati misli. Iako je mjeseina bila veoma slaba, primijetio je da je tijelo nesretne ene bilo svo u modricama. Jedna dojka bila je odsjeena i stavljena joj u usta, dok je desnom rukom pridravala drugu, na kojoj su se pod tracima sablasne plaviaste mjeseine, vidjeli tragovi zuba, koji su oito grizli beutno i sa mrnjom. Rez na stomaku protezao se poprijeko i zavravao na slabinama. Poloaj butina i tamne, podlivene modrice govorile su da se na njenoj mladosti nije iivljavao samo Stojan. Drhtavim rukama prebaci deku preko snahinog tijela i klecavim korakom uputi u svoju sobu. Na rafi pored samog zida, gdje etnici nisu zavirili, pronae svoj no arac, poklon od oca na dan kad je napunio osamnaest, koji godinama nije uzimao u ruke i vadio iz tvrdih konih korica. Strpa ga za pas i neujno se uputi u umu. Poznatim stazama prikradao se prema Miloevcu, u kojem je trajalo slavlje zbog uspjeno obavljenog prepada na Grabovac.
uljajui se kao ranjena zvijer, Muhamed se primicao Stojanovoj kui iz koje se ula najvea galama i vriska. Kroz otvorene prozore odjekivala je pjesma :
Od Topole, od Topole pa do Ravne Goresve su strae, sve su strae enerala Drae...
To mu omogui da se neopaen privue kui i pod okriljem mraka doe pod sam prozor. Zaustavljajui disanje, baci pogled u sobu. Stojan je sjedio na elu dugakog slavskog stola, pred njim se nalazilo peenje i rakija. Zasukanih rukava i raskopane sivomaslinaste vojnike koulje na irokim prsima, ve dobro zagrijan rakijom, on je vodio pjesmu, a jednolina melodija, slinija vujem zavijanju nego ljudskom glasanju, odjekivala je cijelim selom. Muhamed se vrati u sjenu i zastade za trenutak da povrati dah i smiri kucanje srca. Za to vrijeme grozniavo je razmiljao ta da uradi. Dok je iao prema Miloevcu, voen eljom za osvetom, uopte nije razmiljao o nainu kako e to izvesti. Da je imao pitolj ili puku, jednostavno bi naciljao u ta iroka, razdrljena prsa i povukao okida. Ovako, morao je smisliti neto drugo i to brzo, jer postojala je opasnost da svakog trenutka neko izae iz kue i zatekne ga pod prozorom. Nije alio to e poginuti, ali nije htio da se to dogodi prije nego to ostvari svoj naum. I upravo dok je u njemu sazrijevala odluka da ue na glavna vrata i koristei optu zbunjenost pritri Stojanu i zarije mu arac u stomak, ulazna vrata se otvorie i u mlazu svijetlosti, koja je dopirala iz hodnika, on ugleda Stojana kako, lica zajapurenog od alkohola, ide preko dvorita prema vanjskom zahodu.
To je to, pomisli Muhamed, Allah mi daje priliku.
Ne asei ni asa, odluno vornovitim, teakim prstima stisnu hladnu drku arca, neujno se, obilazei kuu s druge strane i on uputi prema zahodu. Kada ga je od zgradice sklepane od grubih, pocrnjelih dasaka dijelilo samo nekoliko koraka, jo jednom spomenu Allaha i apatom izgovarajui Bismillah, potra i naglim, odlunim pokretom otvori drvena vrata. Iznenaen, sjedei na improvizovanom drvenom sanduku, koji je predstavljaju zahodsku olju, Stojan samo razrogai oi, a tanko otro sjeivo vrelinom mu zapara po nadutom, dlakavom trbuhu. Muhamed nastavi da zabada sjeivo arca u mekano meso, iznova i uvijek iznova, slijep i gluh za sve oko sebe sebe. Nije vidio kada se ugasilo svjetlo u zabezeknutim Stojanovim oima, kako je glava klonula na prsa i prestalo krkljanje iz debelog, zadriglog vrata. Nije uo ni kako se otvaraju vrata iza njegovih lea, kako neko panino vie:
Ljudiii, ubiii nam ****** Stojana !
Sve se to za njega deavalo u nekom drugom svijetu. U ovom, sadanjem, samo njegovom, on je izvrio ono to je nanijetio, sklapajui oi svom najmlaem unuku i nita mu vie nije bilo vano.
Nije uo ni rafal, samo je u jednom kratkom djeliu sekunde osjetio otar bol u leima i onda je svega nestalo.
Sve se pretvorilo u crno beskrajno nitavilo.


citat:
Graaniki Glasnik
je asopis za kulturnu historiju Graanice i njezine okoline.
asopis je pokrenut 1995. godine, obino izlaze dva broja godinje i do sada je izalo dvadeset brojeva.
Kompletan sadraj svih brojeva moete nai na http://glasnik.gracanica.net/
30-07-2009 at 11:07 | Ukljui u odgovor
Crni Vuk
Nivo: Forumas sa iskustvom
Registriran(a): 06-05-2008
Odgovori: 342
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User Visit Homepage
icon Re: Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne

U Gradaac etnici ne mogu skoiti ni iz aviona

U opkoljenom Sarajevu sanjao sam Gradacac. Strepio sam nad sudbinom, kako jednom na svojim ratnim putovanima zapisah, najbosanskijeg grada. Tjesio me moj prijatelj, sarajevski borac, gradaclija Huso Brkic: ti nista ne znas. Kad, ako Bog da, izidjes, idi tamo i sam se uvjeri. Ne moze cetnik nogom krocit u Gradacac. Ni da iz aviona skoci bez padobrana. Idi tamo pa se sam uvjeri.

Kahva u Kuli Gradascevica

Proci starim Gradaccem znaci vidjeti porusenu Kulu, zgrade u kojima vise niko me stanuje. Civila nema. Sve iseljeno. Sa ovom grobnom tisinom nikako se ne moze povezati nekadasnji Gradacac, onaj u kome je neprestano vrvjelo.

Magla se spustila, kisa lagano sipala i sa svih strana izbijali izvori njezne i sjajne vode. Ali mi se i pri setnji njegovim razrovanim ulicama, Gradacac opet cinio lijepim. Odem na Gradinu. Tamo je granata dan prije napravila golemu rupu, razbacala ciglu okolo.
Zabranili su, izgleda, ulazak. Jedan mi borac govori kako su se za ovih ratnih dana stariji sa sjetom peli sa punom dzezvom na vrh Kule, tamo kahvenisali u jeku bombardiranja i sjecali se starih vremena. To im vise ne dozvoljavaju. Bosnjaci k'o Bosnjaci. Nista jace u njima od inata i nosalgije.

Svi su mi ovdje ponavljali koliko vole ovaj grad. I da nikad nisu pomislili da neko moze voljeti svoj grad kao oni svoj Gradacac. Mogu se na prste nabrojati oni koji su otisli. Recimo, eto, pobjegli.
U Gradacac me borac iz Novalica zbuni jos vise: Ne bi im bio u kozi. Nije im lahko. Nisu oni pobjegli iz Gradacca nego u svoju muku.

Ovdje, pored Gradine, sjedio sam sa Sadanom Imamovicem, ponosnim covjekom. Njegova me prica dirnula. Imao je tezak infarkt i otisao na lijecenje u Hrvatsku. Vratio se nezalijecen jer ne moze bez Gradacca. I te veceri mi je izgledao bolestan, blijed, a opet sretan sto je medju svojima. Svi koje sam sretao izgledali su mu zadovoljni sto su tu gdje su. Huseinbegovi potomci. Kad dodje vrijeme, oni ce odjezditi Romaniji, i gdje treba. Jer pitaju me o Sarajevu, i brinu se zestoko...

Sest mjeseci kao cetiri dana

Dosao sam sa zadatkom da posjetim Sesti i Sedmi bataljon 107.gradacacke
brigade. Njihova slava procula se daleko.
Sedmi bataljon je interventna jedinica. Ova dva bataljona zajedno su odradili cuveni oklopni voz.
Zahvaljujuci njima, u Gradacac se slilo dosta neophodnog oruzja i municije. Ali to je tek djelic jada sto su ga cetnicima zadavali za ovu godinu rata u Bosni.

Komandant Sedmog je stasiti mladic Bajro Muminovic. Ako gdje pukne linija, oni zacepe i rastjeraju cetnike. Veli Bajro, kad su imali vremena, oslobodili su za ceteiri dana Rajsku, Novalice, Jasenice, Donje Krecane, Petrovice.
Za cetiri dana smo uzeli sto je njima trebalo sest mjeseci da osvoje.
Govorim im, saleci se, da uzmu malo vise slobodnog vremena pa otjeraju cetnike do Bijeljine.
Linije nisu ni za milimentar pomjerene od oktobra, premda se sva cetnika sila slegla da slomu odbranu Gradacca.
Sedmi bataljon je uvijek bio u pravo vrijeme na kriticnom mjestu.

Mirsad Ahtmetasevic mi to ovako objasnjava:
Svi idu od cetnika, a mi prema cetnicima. Ti ides, a ne znas gdje je pukla linija. Onda skuzis da je dvadesetak pijanih cetnika uletjelo i da se razbacuje mecima. Pomlatimo ih, i nas je posao zavrsen.

Mujo Huseinovic, Nihad Kunic i Ekrem Murathodzic su u ovom bataljonu medju prvima stali pod oruzje. Poceli su sa oko 70 dobrovoljaca i docekivali sa lovackim puskama arkanovce, seseljevce i ostalu cetnicku sicu potpomognutu tenkovima. Nije ih se smjelo pustiti ni metar. Danas su cetnici najblizi Vidi i Pozarikama, dva-tri kilometra od grada.
Dok nije HVO iz Tamosnice napustio polozaje, linija odbrane Gradacca bila je punih 70 kilometara. Danas je to nesto manje , ali tu je.

Otkrivaju mi mi da je u njihovom bataljonu 17 poginulih boraca, a 96 je ranjenih. i da se 60 boraca oporavilo i bratilo u borbu. Kad ih upitam ko im je najbolji, svi isti cas pogledaju u Mehu Kukuruza. Zovu ga dimnjacar. Nekad je cistio odzake od gara, danas radi slican posao. Kazu cisti teren od garonja. Tako ovdje zovu cetnike.

Mirsad Tokic, zamjenik komandanta u bataljonu, opominje me da slucajno ne naletim na gresnu knjigu Heroji Gradacca. Svi tvrde da njezin sadrzaj nije u redu.
Ekrem se smijesi i govori da u njihovim borbama ima svasta, pa cetnici uzvukuju: Fataj ih zive, a nasi uzvracaju: Uhvatite nas...

Arif Sago je profesor gradacacki, a ovo su njegovi djaci. Ratuju zajednu. Podsjeca svoje djake kako se cetnici na njih zale: mi probijemo linije, ali dodju nekakvi iz sedmog bataljona i isprase nas. Misle cetnici da su oni placenici, zasigurno.
Bajro ustaje znacajno i kaze smijuci se: mi branimo svoje. Gonio sam moje da mi oslobode kucu, a oni oslobodili i tri kilometra dalje - sali se na racun odlicne akcije kad je sedmi oslobodio 24 kvadratna kilometra.

Za mnom, vojsko moja!

Naoruzani su svim i svacim. Sta god treba, njihovo je. Imaju i svoje lovce na tenkove Vahida Arnautovica, Mustafu Cerimovica i Jasmina Dzeku, koji je jos maloljetan. Tu je i Edin Hasic, vec po cetvrti put ranjen, strucnjak za unistavanje tenkva i bunkera.
Ekrem podsjeca: Zahid Subasic je direktno pogodio cetnika sa RPG-om. Da ne zaboravimo Vahida Bajramovica, specijalistu za tenkove. Onda priznaju da svim i svacim rukuju i da su svi oni lovci na tenkove. Zato je oko Gradacca groblje tenkova. Posljednji unisteni je djelo Huseina Haskica, zvanog Rodjeni. To je njegov cetvrti trofej.

Preko puta mene sjedi sutljivi mladic Muhamed Kamberovic Buco Zapocinje pricu o tenku koji nije uspio pogoditi. Drugi negoduju.
On uvijek prica i zali za tim tenkom sto ga je promasio, a izuzetan je u borbama i sve lomi pred sobom.
Mirso govori da su cetnici na Gradaccu upotrijebili sve.
U ovom ratu nosi ih iskustvo. Sve su naucili. Moze sad i srpski general Zivota Panic na drugu stranu, pa da vidimo ko vise zna.
A oni sve znaju o borbi. Prekalili se.

Bajro je prosao sva moguca iskusenja. Jednom prilikom zemljom ga zatrpao tenk na jednoj cistini. Ali izvukao se.
U bivsoj vojsci ispekao je i minobacacki zanat. Ispenje se na brdo i- drmaj.
Na pocetku ga je posluzivalo troje djece. Bez busole. Nasteli palac. I , sipaj po njima. Neka se misle. Sad kao glavni izvidja u tancine, i posao je siguran. Nista karte, mozes po njima crtati koliko hoces, ali tu prestoji da nakon svega kazes - Za mnom, vojsko moja!



Ima prave borce. Meho Kukuruz je previse skroman covjek. Nece o sebi ni za zivu glavu. Tek ako usput isprica o bici za oklopni voz kad je potamanio cetnike na kamaru.
Ko je pogodio voz? U sedmom kazu da je to tesko reci, ali ga je, po svemu sudeci, pogodio onaj mali Cazinlija i izvrnuo ga. - Kako Cazinlija? - pitam - otkud vam to prezime?
- Ma ne... To ti je Sead Hodzic, nas rucni bacaclija iz Gornje Koprivne kod Cazina.
Niko da objasni otkud on ovdje. Jednostavno, tu ga je docekao rat. Sad je borac za slobodu starog Gradacca.
Gledao me je krupnim i uplasenim ocima momcic koga sam upoznao.

Od jula je u Gradaccu i njegovi jos nista ne znaju o njemu. Ni je li ziv. Cut ce se o takvom borcu i u tvom Cazinu, obecavam mu.

107. Brigada Zmaj od Bosne



Hazre - Junacka 107. Brigada Gradacac



[Edited by Crni Vuk on 30-07-2009 at 11:19 GMT]

30-07-2009 at 11:11 | Ukljui u odgovor
Crni Vuk
Nivo: Forumas sa iskustvom
Registriran(a): 06-05-2008
Odgovori: 342
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User Visit Homepage
icon Re: Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne

Osman Pukar: Formiranje 111. graanike brigade



U odbrani Graanice i njezine okoline (1992.-1995.) najvanije mjesto ima 111. graanika brigada, koja je nastala transformacijom Odreda Teritorijalne odbrane i dijelova teritorijalnih jedinica rejonskih tabova Graanica, Orahovica, Maleii i Soko.

Formirana je 1. 9. 1992. godine i pronijela slavu Graanice na mnogim bosanskim ratitima: od Gradaca, Brkog, Ozrena, pa do Olova, Varea, Vijenca. Od formiranja, pa do 7. 3. 1993. godine komandant Brigade bio je Tarik Nuhanovi, a zatim Smajl Mei (do 31. 1. 1994.) i Demal Jukan do kraja rata. Glavni zadatak Brigade bio je da zatiti i ouva slobodnu teritoriju graanike optine. Kao posadna jedinica, drala je liniju dugaku preko 35 kilometara na Sprei i Trebavi.

Puno je znaajnih datuma, dogaaja i linosti koji obiljeavaju vievjekovno ljudsko bitisanje na prostoru dananje optine Graanica. Jedan od znaajnijih meu tim datumima svakako je 1. 9. 992. godine, kada je, Naredbom komandanta Glavnog taba A BiH, formirana 111. graanika brigada.

Vrijeme u kome se to dogodilo bilo je i vano i krvavo u Bosni i Hercegovini. Bilo je to vrijeme aparthejda za nesrbe, nehrvate i nemuslimane, za sve slobodoumne ljude. Bilo je to vrijeme agresije susjednih drava na Bosnu i Hercegovinu i ereenja njenog dravnog bia iznutra, vrijeme bezakonja, politike i svake druge dezorijentacije. Diljem zemlje sve se ruilo to nije "srpsko".
Manje-vie zna se da je Brigada izrasla iz lokalnih samoorganizovanih vojnikih sastava Teritorijalne odbrane opine Graanica i da su njeni neposredni kreatori bili: Ratno predsjednitvo opine Graanica, kao organ rukovoenja openarodnim otporom na ovom prostoru i vojno rukovodstvo, personificirano kroz Opinski tab TO i njegovog komandanta.
Koje su okolnosti neposredno uticale na formiranje Brigade?
Odgovor bi mogao biti kratak. Rat. Agresija na dravu Bosnu i Hercegovinu. uvanje vlastitih ivota i ivota porodice. Zatita imovine i drave.
Brigada je nastala kao odgovor ovog grada i graana da se "na silu odgovori silom", jer drugog izlaza nije bilo.
Horde nevienog zla, zadojene mrnjom, naoruane "do zuba" iz arsenala agresorske JNA pljakale su, ubijale i silovale sve to je nesrpsko, bez izuzetka.
Kao odgovor na nevieni genocid, urbicid vjersku i nacionalnu mrnju, u Graanici je poelo samoorganizovanje graana, prvenstveno Muslimana-Bonjaka - da se spasi to se spasiti moe i mora.
Zato se Predsjednitvo opine Graanica, bez jasnih instrukcija vlasti i drave sa vie instance i opredijelilo da, u nedostatku tehnike, masovnim ueem graana brani teritoriju opine.
U tom Predsjednitvu, koje je bilo skup hrabrih i racionalnih ljudi, nije uvijek bilo slaganja oko pitanja organizacije Teritorijalne odbrane. Ali su konani zakljuci uvijek bili usaglaeni i jasni. Vojska kao organizacija i sila suprotstavljanja je potrebna, tu dvojbe nije bilo.
U Predsjednitvu je postojala jedna "tvrda" politika struja, koja je zagovarala radikalne poteze prema Srbima i etnikom Ozrenu. U njoj se mogla prepoznati odreena nedoraslost politikim igrama koje su se deavale oko Bosne i Hercegovine i pogreno razumijevanje stvarnih namjera agresora prema bonjakom narodu i dravi Bosni i Hercegovini.
To je posebno dolo do izraaja poetkom maja 1992. godine, tokom previranja u graanikom MUP-u, koje e kulminirati organizovanjem pua u tada jedinoj naoruanoj i stvarno organizovanoj vojnoj sili u Graanici. Odbijanje rjeenja republikog sekretara MUP-a o postavljenju naelnika u Graanici rezultat je ranije zapoete perfidne igre lanova SDS, kojoj je nasjela veina zaposlenih u graanikom MUP-u. Pokazalo se da je krajnji cilj te igre bio razbijanje i dezorganizacija policije. To e se kasnije ponoviti i u davanju bezrezervne podrke nekim samoorganizovanim jedinicama i organizaciji ishitrenih "vojnikih" akcija na Lendiima, koje e se zavriti sa tekim i traginim posljedicama.

Takozvani menaderski dio Predsjednitva moda je bio i najkorisniji u rukovoenju openarodnim otporom. Imali su krajnje racionalan cilj: to prije stvoriti organizovanu vojsku, sigurnost stanovnitva, poetak proizvodnje, red i rad. Pri tome su esto gubili iz vida injenicu da se vojska kao i svaki projekt ne moe brzo izgraditi, niti nedostatak kadrova i materijalno-tehnikog faktora, entuzijazmom ivih ljudi nadoknaditi. Ali, upornost i istrajan rad ove grupe, te njihove konstruktivne ideje i inicijative podsticale su takozvani vojni i politiki dio rukovodstva da rade efikasnije i donose bre i cjelishodnije odluke.
Dio Predsjednitva inila je i grupa koja se dobro razumijevala u vojsku i njenu organizaciju. Njen cilj je bio da otkloni uticaj politike na vojnu organizaciju, da ouva legalitet vlasti i uspostavi sistem odgovornosti. Nije dozvoljavala da radikalni elementi uprljaju obraz plemenitoj namjeri graana Graanice da se brani svoja drava, porodica, imovina i da se ne dira tue. Glavni oslonac ove grupe u kadrovskom smislu bili su rezervni oficiri jer aktivnih gotovo nije ni bilo.

111/221 Brigada Graanica


Predosjeajui opasnost, graani su poeli otvoreno negodovati to se pripreme za odbranu odvijaju pretjerano sporo i sa dosta problema i tekoa. U strahu za vlastite ivote, sigurnost porodice i imovine, vrili su pritisak na vojno-politiko rukovodstvo opine da se vojna organizacija bre uvruje, da se zauzmu dominantna podruja oko grada i da se tako steknu kakvi takvi sigurnosni uvjeti za ivot i rad.
Vojno rukovodstvo (Opinski tab Teritorijalne odbrane) procjenjivalo je da naslijeena organizacija teritorijalne odbrane iz drave koja se rui moe razliitim oblicima organizacije masovnog otpora u prvoj fazi sprijeiti radikalnu agresiju na teritoriji opine. Raunalo je na ostatke takozvanog manevarskog (Diverzantsko-izviaki odred, Odred Teritorijalne odbrane) i ostatke prostornog dijela te strukture (Rejonski tabovi teritorijalne odbrane: Graanica, Klokotnica , D. Orahovica, Soko i Maleii i tabovi mjesnih zajednica Graanica, Lukovica i D. Orahovica). U nekoj narednoj fazi, sa narastanjem materijalno-tehnikog faktora i uz odreenu reorganizaciju te su jedinice mogle iz oblika "naoruanog naroda" prerasti u "vojsku". Informativno-propagandni rad u masama bio je znaajan isto koliko i vojniki faktor na terenu.

Oekivala se reakcija pretpostavljenih sa vie instance: uputstva, instrukcije, naredbe, pa i zakonska regulativa. Kasnije e se pokazati da je to oekivanje bilo nerealno. I ono to je dolazilo "odozgo" bilo je krajnje neutemeljeno, neprecizno i nejasno. Situacija na terenu sve se vie komplikovala. Porazi radikalnih elemenata, dogaaji u Bosanskoj Posavini, a posebno obavjetajni podaci da je prostor Graanice i Doboj-Istoka, a kasnije i Tuzle, dogovoren za predaju Srbima, uvrstili su odlunost vojno-politikog rukovodstva da se ovaj prostor vojniki vrsto organizuje i brani po svaku cijenu, bez obzira kako e se situacija u BiH dalje razvijati.
Zato se odmah pristupilo reorganizaciji jedinica, koja se odvijala po fazama. Prednost su dobili najugroeniji dijelovi zone odgovornosti Opinskog taba Teritorijalne odbrane Graanica. Rejonski tab Teritorijalne odbrane (RjTO) Klokotnica je reorganizovan u 109. brigadu teritorijalnog tipa. Na tom prostoru koji e se kasnije organizovati kao opina Doboj-Istok uspostavljeno je i odjeljenje MNO, kao uslov za buduu popunu Brigade ljudstvom i materijalno-tehnikim sredstvima. Izdano je pomagan od strane opine Graanica, kako materijalno, tako i vojniki kroz kasniju popunu jedinica 109. brigade.

U uem sastavu kolegija Opinskog taba Teritorijalne odbrane donesena je odluka da se pristupi reorganizaciji rejonskih tabova Teritorijalne odbrane (RjTO) u bataljonske sastave partizanskog tipa. Istovremeno je odlueno da se krizni tabovi mjesnih zajednica (MZ) ukinu, to je naredbom komandanta Opinskog taba teritorijalne odbrane (OpTO) i uinjeno. Odlueno je, takoe, da se viak ljudstva (oko 5500 ljudi je bilo na rasporedu u Teritorijalnoj odbrani Graanica) prerasporedi u tzv. "B" sastave. Osnovni ciljevi ove reorganizacije bili su:
1. da se reorganizacija jedinica ne odrazi na trenutnu borbenu spremnost jedinica za odbranu, a da u budunosti kvalitet i borbena spremnost vojske budu na viem nivou,
2. da se entuzijazam stanovnitva i dijela vladajue politike "stia", da vojska naspram vlasti postane partner, a stanovnitvu faktor sigurnosti, a ne "oteta sila" i prijetnja,
3. da se umire sujete pojedinaca i grupa koje su zauzimale visoke starjeinske poloaje, iako nisu imali ni osnovnih strunih kvalifikacija, te da se tako politiki uticaj na vojsku svede na uticaj civilnog rukovoenja vojskom, uz uvaavanje postojeih zakona i propisa, kao i meunarodnih kodeksa o ratovanju,
4. da se privrednim subjektima, civilnoj zatiti, radnoj obavezi, organima vlasti omogui rad, jer je bilo oito da e rat trajati due nego to se pretpostavljalo, te da se ekonomski rastereti opina od vika vojnika.
5. da se sauva "bioloko bie" naroda i da se kroz obuku i struan rad u nastavnom centru (Doborovci) kroz "B" sastave obuenou uvaju ljudi, teritorija i MTS i tako u neko budue poratno vrijeme obezbijedi i budunost za dravu i ljude.
Tako je to sve poelo.
Izvrene su konsultacije u Okrunom tabu Teritorijalne odbrane (OkTO) Tuzla i osim verbalne podrke nita drugo nije bilo realno ni oekivati. Pukovnik Rasim Saki svojim aktivnostima i linim vezama dao je pun doprinos da se jedinica materijalno uoblii.

Usporedno sa ovim aktivnostima, planirano je i formiranje Taktike grupe 2 (TG-2).
Ime 111. brigada, brigada je dobila po odluci komandanta TO opine. Jednostavno je zgodno zvualo 111. Uostalom, i jedinice NATO-a su imale tri broja u nazivima, a mi smo htjeli da se razlikujemo od bive JNA.
Proces reorganizacije TO opine je provoen po planu kojeg je donio kolegij OpTO. Proces se odvijao usporedno: dok je formirana komanda 111. brigade, RjTO su reorganizovani u bataljone i "B" sastave.
Cilj formiranja "B" sastava bio je da se ublai socijalni udar koji je nastao otputanjem velikog broja vojnika, zatim da se vojska pomladi i da se uspostavi rezerva za popunu jedinica, s obzirom da su se oekivala borbena dejstva u zoni odgovornosti naih jedinica, a i ire. U toj funkciji je bio Nastavni centar u Doborovcima, koji je trebao da nadoknadi nedostatak kadrovske kvalitete podoficira i vojnikih specijalnosti (izviai, diverzanti, veza i komandiri odjeljenja).

Polazei od injenice da je ovaj segment vojnog organizovanja bio neobino vaan, za rad u Nastavnom centru odabirane su iskusne i strune starjeine. Meu njima su se isticali Ibro Ali, Safet Durkali i Amir Zejnilagi
Vano je napomenuti da je komanda Brigade bila zaduena za sopstveni ustroj, a da je jedinice ustrojavao poseban tim, na ijem su elu bili: Ibrahim Nuriki i Rasim Saki. itav proces ustrojavanja Brigade obavljen je u roku od tri mjeseca (juni, juli, august 1992.), to je rekordno vrijeme za takve jedinice. Na ustrojavanju 111. brigade posebno su se angaovali komandanti RjTO Lika Mensur, Durkali Safet, Gazibegovi Hasan, kasnije, Dini Abdurahman i Bai Esad.

Paralelno sa ustrojavanjem Brigade, formiran je Nastavni centar Doborovci, "B" sastavi, ratna bolnica, pozadinska baza, Taktika grupa, vojno-policijski sastavi i 109. brigada Doboj Istok.
Prvog komandanta Brigade, Tarika Nuhanovia imenovalo je Predsjednitvo opine Graanica na prijedlog komandanta OpTO. Kandidati za ovu dunost bili su jo i Bakir Maglajlija i Faruk irbegovi. Prvi naelnik taba bio je Bahrija Dananovi. U brigadu je na razliite dunosti bilo predloeno dosta rezervnih oficira, koji su posjedovali znaajno iskustvo u tabnom radu, ali su oni te "ponude" vjeto izbjegavali. U poetku je Brigada imala 6 bataljona, 5 u linijama i 1 koji je bio namijenjen za intervencije. Na prijedlog naelnika taba Brigade, formiran je i Mjeoviti artiljerijski divizion za podrku jedinicama Brigade. Zanimljivo je da e se ubrzo u sastavu Brigade, izmeu ostalih, nai i muziki sastav, iji je voa bio harmonika Mujo Giroti.
I prije svog zvaninog ustroja, Brigada je imala "vatreno krtenje" na gradaakom ratitu i ratitima Bosanske Posavine. To je vrijeme snane ofanzive umske vojske, potpomognute jedinicama JNA, na prostor Gradaca i Bosanske Posavine.
Vrijeme je ubrzo pokazalo da je reorganizacija TO opine i formiranje 111. brigade imala svoje puno opravdanje. Sauvana je teritorija, stanovnitvo i civilna kontrola vojske. Vitetvo i junatvo su odlike njenih vojnika i starjeina.

Ratni put Brigade je pria za sebe.
Koliko se zna, 111. graanika brigada je jedina vojna formacija u BiH u kojoj su svi njeni pripadnici u to vrijeme poloili zakletvu dravi BiH. Prva jedinica ove Brigade zakletvu je poloila 19. maja 1992. godine (Odred TO, Diverzantsko-izviaki odred, vojna policija).

Tekst zakletve je glasio:

Ja sveano izjavljujem da u kao pripadnik Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine braniti njenu suverenost i da u u odbrani svoje domovine biti spreman dati i svoj ivot.
Branei ivote i imovinu graana Republike Bosne i Hercegovine, branit u i dostojanstvo svih graana, sve do potpune slobode naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine.

Autori zakletve bili su Galib Ahmetaevi i Izudin Durakovi.
Osim bataljona Orahovica i Lukavica, koji su polaganje zakletve obavili u G. Orahovici i Lukavici, sve ostale jedinice Brigade taj sveani in obavile su u Sokolu, uz potpis i narodno veselje. Mnogo kasnije e zakletvu polagati druge jedinice A BiH.

Brigada je ratovala na mnogim ratitima izvan svoje zone odgovornosti: od Olova, Teoaka, ivinica, Kladnja, Gradaca i Bosanske Posavine, Doboja. Uvijek tamo gdje je bilo najtee. Od ukupnog broja poginulih i ranjenih, 36% je stradalo na ratitima izvan opine Graanica.
Odnos vojnika Brigade prema graanima BiH najbolje ilustruje podatak da su prva dva vojnika, po naredbi k-danta TG, krivino odgovarala u istranom zatvoru u Tuzli za paljevinu kue u Donjoj Lohinji.



U istorijatu Brigade e biti zabiljeeno sljedee:
- 06. 07. 1992. godine: u D. Lohinji razoruano 157 pripadnika umske paravojske;
- 23. 08. 1992. godine: bitka na Lendiima, prvi poraz umske vojske na prostoru BiH;
- od 2. jula 1992. godine, pa sve do kraja 1994. godine, Brigada sa svojim jedinicama uestvuje u odbrani Bosanske Posavine i grada Gradaca. Borci 111. graanike brigade neposredno uestvovali u odlunoj bici za odbranu Gradaca, nazvanu "Oklopni voz";
- U sadejstvu sa jedinicama 109. brigade, marta 1993. godine, nae jedinice ovladale su znaajnim zemljinim objektom Obli i tako stvorile osnovu za kvalitetniju odbranu naselja Lukavica i Lukavica Rijeka;
- po padu Svjetlie, 18. 04. 1993.godine, jedinice ove brigade su, u sadejstvu sa snagama 109. brigade, poslije 4 dana borbe, zaustavile dalje napredovanje umske vojske i stabilizovale odbrambene poloaje na ovom prostoru;
- u odbrani grada Olova, na brdu Maak, u zimu 1994. godine, dok su jedinice ove Brigade uvale poloaje, taj prostor, i pored svih nasrtaja umske vojske, bio je u rukama A BiH;
- 7. avgusta 1994. godine, u sadejstvu sa jedinicama 212. oslobodilake brigade, ovladano je zemljinim objektom Vis i objektima Javor i Kik i tako u potpunosti eliminisana mogunost da jedinice umske vojske izvode ofanzivna dejstva ka gradu Graanici i komunikaciji Graanica - Srnice;
- U 1995. godini jedinice ove brigade su uestvovale u napadnim dejstvima na poloaje umske vojske na Ozrenu, po odluci k-danta 22. divizije;
- Na svom ratnom putu, branei dravu Bosnu i Hercegovinu, svoje ivote dalo je 227 boraca, od ega na teritoriji opine Graanica 145, a izvan teritorije opine 82, ranjenih je ukupno 285 boraca, od ega van optine 91;
- Brigada ima 11 zlatnih ljiljana, od ega 4 poginula.

Embrion iz kojeg se razvila ova brigada bio je Odred Teritorijalne odbrane (OdTO) opine, iji je komandant bio Velija Dananovi. Prvi komandant Brigade, kao to je reeno, bio je Tarik Nuhanovi, od februara 1993. godine Smajl Mei i na kraju Demal Jukan . Svoje prvo ratno promovisanje u ovoj brigadi imali su Bahrija Dananovi i Smajl Otrakovi - kao naelnici Brigade i komandanti.
Nije viteka, niti slavna.
Vie je uzroka to je to tako. Bila je to bosanska brigada. Multietnika. Lazo igoja je njena legenda. Oduprla se politizaciji i njenim meetarima. Bila je vojnika, pobjednika i u srcima onih koji su je osnovali najbolja, najslavnija i najvitekija.
I to sve djelima, a ne priom.
Graanlije su inom podrke formiranju Brigade pokazali mudrost i odlunost kao i odgovornost prema svojoj dravi i njenim graanima.
Brigada je pokazala ta u praksi znai istinski spoj naroda i vojske.
Niko to ne moe pobijediti.




Gracanica 92: Smotra i Zakletva TO-a



30-07-2009 at 11:18 | Ukljui u odgovor
Crni Vuk
Nivo: Forumas sa iskustvom
Registriran(a): 06-05-2008
Odgovori: 342
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User Visit Homepage
icon Re: Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne

Brko - Ui Tekbir i juriaj !



Ibrahim Hadzimuratovic je brcanski heroj, heroj Armije RBiH. U uzaludnim cetnickim pokusajima da nase momke odlijepe od Brckog i naprave zeljeni koridor od 80 kilometara, Ibrahim je ranjen 4. juna. Bio je vec cuveni lovac na tenkove - zapalio je sest a razvalio jos cetiri. Njegovo svjedocenje o cetnickom pomoru u Brckom pocelo je pricom o ranjavanju: - Bio sam u komandi kad je javljeno da putem ispred Dizdaruse i Omerbegovace idu tri tenka, dva oklopna transportera i tri kamiona puna cetnika. Sa Mirsadom Hadzicem i Mehmedom Ahmetovicem, prebacio sam se na prve polozaje. Pripremio sam borce za djelovanje i rasporedio ih po rovovima.

Na Omerbegovaci je pocela zestoka borba, a mi smo jedan od ona tri kamiona razvaiili.Minobacaclijama sam izdavao naredenja i uputstva... Pocela je cetnicka artiljerijska kisa, najvise granata 68 mm, ono sto mi zovemo gluharama. Ne cujes ih. Bili smo na polozaju kad je jedna takva pala izmedju nas. Mehmed je ostao bez noge. Zajauka.
Ja nisam osjecao ruku. Obliven krvlju, nista nisam vidio. Bio sam pogodjen u glavu. Gubio sam svijest. Mehmed je prebacen u bolnicu i tamo je podlegao. Bio je ranjen i u kicmu, osteceni su mu bill unutarnji organi.

Muhamed Ahmetovic, jedan je od posljednjih dizdaruskih sokolova: Pocela nas je tridesetak, a cetnici su u strahu govorili kako nas je tri hiljade. Od tada, od pocetka rata, ostali smo na istim polozajima. Bilo nas je dvije cete. Dvije trecine cinili su mladici sa Dizdaruse.
Ono sto ja znam, od dvjesta sokolova sa Dizdaruse, ostalo nas je sest zivih: Safet Bahor Skale, Mersudin Ahmetovic Tude, Halid Demirovic Lido, Enes Kamberovic i, eto, ja. Svi su vise puta ranjavani, Lido cak osam puta. Ustvari, mislim da on ne moze ni prebrojati rane.
Ne treba zaboraviti ni sve to momke sto su preskupo dali svoje zivote, te nase brcanske heroje.

Spomenuti moram Rasida Gusu, legendu sa Dizdaruse, komandanta jedne cete treceg bataljona. Samo u jednoj borbi, on je unistio dva tenka, jendu pragu i flak. Vodio je oko 30 boraca u operaciji na Boderistu i pomjerao cetnike dva kilometra natrag.
Tada je zaljepilo 46 cetnika, i to je bio dan zalosti u Brckom. Prije pogibje, Guso je cak pet puta ranjavan. Kad se sjetim svih tih nasih heroja, Ja mislim da sam imao srecu. Ponekad pred spavanje sumnjam da sam ziv pored svog pakla koje sam prosao.
Dizdarusa je napravila pomor cetnika. Mladic je priznao da je samo ovdje poginulo dvije i po hiljade cetnika, omaklo mu se. Rekao je da na dizdarusi zive zvijeri, a ne ljudi. Cetnicima prijete Dizdarusom. Mi smo ih desetkovali, uvlacili smo se medju njih, na njihove linije ulazili i sacekavali ih, gadjali ih svakodnevno na koridoru. Po danu smo uvijek pucali sa jednih polozaja, nocu sa drugih. bili smo na svom, svoje branili. zato smo izdrzali.

Najteza ofanziva

- Ja sam u to vrijeme bio u bolnici, ali sam indirektno ucestovao pri kraju akcije pa mogu reci da imam informacija. Napadali su ga oko sezdeset oklopnjaka. Navalili su da nas odlijepe od koridora. Nisu nas odlijepili, tek kilometar natrag. Jos ih na tom putu vidimo i mozemo ih gadjati i BST-om. Unisteno je cak 30 tenkova, desetak osteceno, zarobljen potpuno nov tenk iz zastavnog centra u Novom Sadu. Samo na Bajicima ostalo je 14 tenkova. Uzaludni su bili pokusaji cetnika da zauzmu Bukvik. Poceli su napadati samo tenkovima, bez pjesadije.
Ocito, bio je u pitanju strah. Zato si isli na razbijanje odbrane pa su, nakon pauze, krenuli sa pjesadijom. ali i tada su docekani na pravi nacin. U ovoj ofanzivi izbaceno je iz stroja 900 cetnika. Mrtvih je oko 400. Citava kozarska brigada vise ne postoji, morala je biti rasformirana - poginulo joj je 272 cetnika.

Desetkovana jedinica Majora Mauzera

Brcko je grad zbog kojeg najvise placu cetnicki generali. Srpkinje iz Brckog demonstrirale su u gradu govoreci kako je nad njihovim sinovima izvrsen genocid. Ali, nisu oni ovdje najvise ginuli. Oko 5.000 cetnika stradalo je pred zidom broj 108.
Ja sam bio u rovovima bas kad su jurisali Mauzerovi specijalci. Pokusali su, uz pomoc artiljerije, izvesti cetiri-pet ofanziva. Nakon svake su kupili leseve, pa opet jurisali. Cuo sam ih kako vicu: bjezite, balije, idemo da vas koljemo. Kao da cemo ih se mi uplasiti. Podignu pusku u zrak i jurisaju. To nije hrabrost. Ja znam dobro sta je hrabrost. To njihovo su alkohol i droga.
Bacali su Mauzerovi izraelske dimne zavjese i, na kraju, platili glavom. Na Lipovcu je sam dragi Bog sklonio tu dimnu zavjesu i oni su se ukazali na cistini. jndom prilikom dok su kupljeni njihovi nesretnici, bio sam uz komisije za razmjenu. Na jednoj livadi iskupili smo 106 leseva njihovih nesretnika. cuo sam razgovor:

-Hej, a gdje je onaj iz Svetozareva?
Ne znam, ovdje ga nema.
Treci cetnik, sa zavijenom rukom, obnjasnjavao je:
- Rekao sam ti, bre, zamenio si ga i poslao u Vranje.
U razgovor se umijesao i jedan nas borac:
Hej, ti ranjeni. Ti si ovdje jedini sto je prezivio iz ove grupe?
- Jesam.
- Ja sam te ranio. Nisam te zelio ubiti. Smucilo mi se ubijanje pa sam te ostavio u zivotu.
Hvala ti - klimnuo je glavom ranjeni cetnik.

Na ovim razmjenama se stosta sazna. zna se i kako u gradu vlada panika.
Opci haos. Cetnici se ubijaju medju sobom. Oni koji dolaze obavezno su elitni - kakvi su vam obicni, kad vam elitni ovako ginu ? - govorili smo nasim komsijama Srbima.

Dusa im je ispravna

U posljednjoj cetnickoj ofanzivi bilo je borbi prsa u prsa.
- Sve dosadasnje borbe bile su prsa u prsa. Za posljednju ofanzivu, u kojoj je izginulo toliko njihovih i nasih 36 mladica, moglo bi se reci da je najzesca. Borci su se izmijesali.
Mirso Hadzic, moj prijatelj, jedan od rijetkih ratnika sa dizdaruse od pocetka , najavio je dolazak na polozaj. primljena mu je porula. Prirnili su je cetnici , jer su tu popodne tuzlaci napustili rovove. Sa sest mladica, Mirso je dosao pred polozaj. Najavio se lozinkom Moljac.
Naprijed! - culo se.
Pred njega su izisla dvojica nepoznatih, iza jos pet uniformisanih.
- Naprijed! - cuo je kako govori jedan od njih okrenut bokom i odjednom zastava, umska zastava na ramenu.
Cetnici, pomislio je i prisao drzeci prst na obaracu. Sasuo je rafal u cetnika i njegovog prijatelja. Ovaj ga je u padu pogodio rafalom. S tri metka; prostrjelne rane... i svi ostali cetnici su likvidirani.

Opet, drugi dogadjaj, medju mnogo takvih.
Mirsad Bajraktarevic, nacelnik brigade, strijelac. Krenuo je prema polozajima u jeku granatiranja jer dobro poznaje zvukove. odjednom, cetnici ispred kuca. - Ovamo, ovamo - pozvao ih je. - Ove kuce su prazne! Cetnici, njih pet, potrcali su prema njemu. Rafalom je usmrtio trojicu, jedan je ostao ranjen , peti pobjegao. Nakoh toga je unistio tenk cija je posada neoprezno prisla. Dok je unistavao tenk, ranjen je, noga mu je u pitanju.

Mi nismo cinili zlo, mi smo vjerovali, prica Ibro. Na prvoj liniji smo preuredili jednu sobu za namaz. tamo sam dolazio i ucio i u jeku najvecih borbi.
Poceli su nas se plasiti posljednjih nekoliko mjeseci. Ja neznam sta je to. Mozda je to i postovanje nakon sveg klanja i dokazivanja da smo jaci od njih. Da smo, svakako, hrabriji od njih. Oni, izgleda, samo jake postuju. Kao fasisti, ubijali bi samo slabe.
U jeku najvecih granatiranja, kad bih poceo uciti glasno, oni su prekidali ofanzive, najvecu pucnjavu, a nastavljali nakon nase dove . Jednom. prije ovih borbi, dovedeni smo u okruzenje u toj nasoj dzamiji na prvoj liniji.
Odmah sam dao naredjenje kako cemo se povuci. Trebalo je pretrcati cistinu od pedesetak metara. rekao sam suborcima da uce bilo sta. I danas se o tom pretrcavanju prica. Niko nije ni okrznut. Izresetane uniforme. Stresem sprzeno lice od metka, ali ni kapi krvi.
Uostalom, ja godinu i nesto dana nisam bio ni ogreban... nikad cetnicima nece biti jasno to da ih napadamo u jeku njihovih najzescih napada. Sve gori, oni naadaju i onda mi krecemo u kontraofanzivu. Zato su gubili. Svi ljudi koje sam poznavao nisu zalili poginuti. Ja se nisam plasio smrti. Znam da je ovaj zivot prolazan. Tijelo moje ce proci, dusa je vjecna.
Tako govori Ibrahim, covjek o cijoj smjelosti pricaju i njegovi suborci.
Znas - rekao mi je jedan Tuzlak - to je brigada fantoma koji uspravno stoje ispred smrti.

Dusa njihova besmrtna je, uspravna, bez straha. To je Brcko!

Nihad Kantic Sike - Brcko moje


108 brigada Brko - Sokolovi Dizdarue

30-07-2009 at 11:25 | Ukljui u odgovor
Crni Vuk
Nivo: Forumas sa iskustvom
Registriran(a): 06-05-2008
Odgovori: 342
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User Visit Homepage
icon Re: Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne

Teocak i Zvornik - Ratovat cemo do Sudnjeg Dana



Teocak je krug pakla. To je linija fronta oko 50 kilometara koju prema cetnicima drzi brigada Hajrudin Mesic. Na teocanskom ratistu nema predaha, puca se neprestano i pjesadijski i artiljerijski, a detonacije odjekuju sa svih strana. Svi znaju za Teocak i ovaj veliki slobodni teritorij. On se kao svrdlo zario duboko u okupiranu Semberiju. Cetnici proklinju ovo ime. Kad zele cuti sta o njima misle teocanski borci, krenu u akciju i zarobe jezik pa saznaju i sta im cetnici spremaju. Ponajvise sta o njima govore u dugim nocima strepnje. Na prve linije teocanske odbrane i napada stize se sa pitanjem izmedju detonacija: koga cu ja pronaci tamo?
U Sarajevu,odakle sam dolazio, u mracnim stanovima se sjedi do kasno i covjeku prosto smeta san. Prica se u beskraj. Tamo sam cuo price o Hajri i Kapetanu. Na mjesto legendarnog Hajre dosao je njegov suborac od prvog dana-Dzevad Avdicevic Babak. I o njemu sam se naslusao.

Gargija svaki dan

Uredno obucen i sredjen borac obraca mi se kao strancu: -Ovdje ti je dobra gargija svaki dan.
-Cujem ,cujem-odgovaram uz ne bas udaljene eksplozije.Prije nekoliko dana ovdje je dusu ispustio pukovnik Milan Jovic,provjereni cetnik. Svecano je sahranjen u Trnavi. Sahrani je prisustvao i njegov ozalosceni prijatelj,zlocinac,djeneral Ratko Mladic. Ratni zlocinac je objavio kako ce teocanski borci platiti zbog smrti cetnika pukovnika. Nije prvi kaze mi teocanski borac Mido Beganovic. Ovdje je kozu ostavio i major sa Vukovara Panic, zvani Panter. Poginuo je i njihov cuveni kapetan Rade, vodeci robijase iz srpskih kazamata protiv raje iz Teocaka. Jest Rade bio opasan, ali i ovamo rade,ne sjede. Vode me uskim putem do linija koje gledaju cetnike. Tamo srecem lejlu Mucinovic(25) i Zijadu Ikanovic(22), djevojke izSnijeznice. Prije dvadesetak dana napravile su prvi podvig, usle u minsko polje i izvukle nekoliko ranjenih boraca. Oko mene su i momci iz prvog bataljona Brigade Hajrudin Mesic, komadanta Mirsada Mahmutovica. Uglavnom, radi se o jedinici Bibetovi labudovi.

Nihada Hasanovic, koga ovdje zovu Hans, Samir Mustafic, Emir Selimovic Combe, Muhamed Cosic, Zejnil Softic, Hajrudin Mucinovic, Nedzad Hasanovic i Samir Muratovic. Ponosno su mi kazivali pricu o imenu njihove diverzantske jedinice. Ibrahim Mujcinovic Bibe, dvadesetpetogodisnjak,dosao je iz Njemacke. Radio je tamo i sva mu je porodica bila tamo. Prvo je slao humanitarnu pomoc, a onda se i sam uputio prema Teocaku. Nije mu se dalo ostati tamo u Njemackoj. Dosao je u augustu i odmah se uputio na prve borbene linije. Isti dan. Onda je isao iz borbe u borbu, nadahnut i pun ljubavi prema svojoj Bosni. Poginuo je u novembru prosle godine, a hrabrost koju je pokazivao i danas je pravo cudo svim njegovim saborcima. Govore kako je mogao mirno sjediti u Stutgartu sa svojim roditeljima. Izazivao je smrt. Danas, tu, oko mene, razmisljaju o njegovim roditeljima. Zvali su ga, ali nije zelio iz Bosne. Govorio je da bi tamo bio najnesretniji covjek, a ovdje je govorio kako je sretan u Bosni.



Odredi za hap-namjenu

Dostojno ga je zamjenio Mirsad celikovic. Zovu ih Vod smrti i u teocaku su cuveni. Imali su akciju na Nikolice tri dana prije mog dolaska. Pet cetnika ubili, jednog zarobili. Sa njima su bili momci iz Prve splitske cete, koju su osnovali mjestani zaposleni u Splitu, a koja se dokazala na igmanskom ratistu. Bio je tu i Hap-odred. Kad trazim da mi prepricaju bitku,kazu: Ispocetka je bilo tesko. Lakse, negdje usred borbe. I ,na kraju smo ih sto pobili sto rastjerali. Pitam ih sta znace svi ovi Hap-odredi. Oni su zaduzeni da cetnicima hapaju municiju, otimaju oruzje i hranu. To su ti odredi sa hap-namjenom. Svi su gotovo djecaci. Pitam ih ima li starijih boraca. Najstariji je komadant Babak, a nema ni trideset. Izdala nas starudija-kazu.-Boje se. Cega se boje? Da nece zivjeti dugo. Ne moze star covjek dugo zivjeti. Mozda samo dugo stariti. Prosjek brigade Hajrudin Mesic je dvadeset i dvije godine. Ali zna se njihovo iskustvo. Prekaljeni su kroz stotine borbi. Vise od sto hiljada granata palo je na slobodni teritorij Teocaka. Ovdje nema generala nakon bitke. Nasa bitka tek je pocela. Sto se nas tice, ratovat cemo do sudnjeg dana. Svi ovdje dodju, odrze kratke govore, izlaganje im bas nije temeljito, ali ovdje treba ostati. Nasi ljudi iz inozemstva,patriote,pomogli su. Sve je kupljeno nasim parama. I odjela, sva oprema, a oruzje je oteto od cetnika. Nista drugo nismo dobili ni od koga. Ni mrvice. Danas smo, hvala Bogu, dobro naoruzana Brigada. Cim zafali, u pozajmicu kreni, jer kod cetnika ima svega-govori-Babak pred svojim borcima.

Juris za kameru

Neke svoje akcije su snimali. Sad mi kazu: Pronadji kameru,novinar si, i mi specijalno za tebe krecemo na cetnike. Snimi i posalji na TV BiH, da se vidi kako se Teocak bori za svoju Bosnu. Vjerovatno je Teocakmjedinstven primjer kako sa sto manje zrtava isprasiti cetnike. Za dva mjeseca, cak sedam uspjesnih akcija, a nijedan borac nije poginuo. U Teocaku sam sreo mnogo djevojaka. Jedna od njih je Mirzeta Hodzic. Sa puskom ide u borbu, a i bolnicarka je kad zatreba. Jedan mi borac tiho govori kako uvijek dotrci do ranjenika placuci, ali svoj posao nastavlja neustrasivo. Stiglo se malo i proveseliti izmedju svih nevjerovatnih svjedocenja o hrabrosti teocanske mladosti. U Teocaku je suh snijeg na zemlji i jak vjetar. Civila je malo. Ali su svi stavljeni na sluzbu Armiji BiH. Zasjeli smo te hladne februarske noci pod toplo svjetlo lampe, a najstariji borac u brigadi, koga zovu kratko-Brcak, napunio je hastal svim i svacim. Na dobacivanje boraca da stedi sa hranom,odmahuje rukom. Ne zamjeri,novinar, jednom mjesecno imamo pravo da olabavimo. I ti ohladi i ostavi se te svoje olovke.

Momak sa stotinu gelera

Mido je donio nekoliko steka kolomba i podjelio raji. Soba se zadimila. Veselili su se momci iz diverzantskog voda Zambak, sto je sinonim za ljiljan. Amir Subasic pricao mi je o svojim prijateljima iz Crnih labudova i pozelio ih poselamiti. Obecao sam da cu upamtiti sve poruke za haseta Tirica, Fatmira Hatica, Avdu Subasica i Hajru Catu. Upoznaju me sa borcem Muhidinom. Stigao je do cetnickog bunkera i ,dok je cetnik pucao, oteo mu je mitraljez iz ruku. Sad mi ga pokazuje i oci mu govore kakvim se plijenom na cudan nacin obogatio. Muhidin je, od samog pocetka ratnik. Bio je jedan od prvih boraca uz Hajru Kapetana. Upoznaju me i sa dvadesetogodisnjakom koji u sebi ima okosto gelera. Tesko se pomjeram i sreca je sto struje nema u Teocaku. Bilo bi mi tesko proci ispod dalekovoda! Sali se na svoj racun. I Babak je ranjen. Ranjavani su svi sa kojima sam pricao. Imaju rane kao uspomenu iz ovog rata,ako prezive



Sta bi meni cetnik da sam mu ubio oca

Na pitanje ima li ko da nije ranjavan, svi pogledaju u plavokosog mladica i on svecano ustaje. Gledam i nevjerujem: Samo on od tridesetak boraca u prostoriji! Plavokosi pred mene zbacuje poderani pancir. Kad smo izvodili prosli napad, slucajno sam ga obukao. Vidis li zasto sam jedini bez rane? Gledam zacudjeno u Amira Subasica. Nijece glavom i otkriva ranu od metka koji je prosao pored same kicme. Onda ozbiljnije razgovaram sa njim. Zivio je u Njemackoj 15 godina. Otac se onda vratio u Zvornik da prozivi svoju penziju u novoj, ogromnoj kuci. Cetnici su ga zaklali i pokupili mu ustedjevinu. Danas Amir nema nista. Nista osim borbe-kaze mi. A to je dovoljno za pocetak. Svi su ranjeni, ali je rana mnogo vise na srcu. Ipak, te noci su se veselili. Svaki od njih zelio je samnom posebno popricati. Presutkivali su uzase, ali ponesto i saznavao. Jedan od njih opisao mi je kao saku jada tek zarobljenog cetnika Milosa Adamovica. Cetnik je dosao ovdje kao placenik. Placa mu je pedeset maraka i ono sto opljacka. Pitao ga je: sta bi ti meni ucinio da si me zarobio,a da su ti muslimani ubili roditelje? Razmislio bih-odgovorio je. Ja eto tebe necu ni dirnuti. Onaj je samo skruseno oborio svoju ludu cetnicku glavu. Nije takav u stanju ni da se postidi-kaze mi borac. Od zarobljenog cetnika saznali su da nastaje panika kad ih kupe za Teocak. Rekao im je da se i sakate, ali u Teocak nece. Nije bas svima ginuti za pedeset maraka.

Osvetit ce mo Hajru kapetana

U teocanskom krugu sve su crkve ostale netaknute. Oni gdje god stignu, tu u dzamiju pogode,ruse ili zapale-govore mi. Na svoju vjecitu sramotu, ako su sposobni za takvo osjecanje. Upamtiti cu ovu vecer. Bas kao i djecake kojima je neizbrisivo na srcu njihov kapetan Hajro. Svaki od njih vadio je vojnu knjizicu Armije BiH i pokazivao kapetanovu sliku, objavljenu poodavno u novinama. Rekli su mi: njegova dusa nocu luta Teocakom. Svetimo ga svaki dan i nemozemo ga osvetiti. Samo slobodna Bosna i Hercegovina moze umiriti njegovu dusu. Saliha, djevojka blagog lica, prisla mi je da mi na uniformu priljepi znak njihove brigade sa Hajrinim imenom. Vratio sam se sa novim obiljezjem u Tuzlu i tamo je jedan starac pozurio da me zagrli. Kad je saznao da sam samo novinar, odustao je isti cas. Dodao je razocarano: kakav novinar, kakvi bakraci. Ja mislio da si ti jedan od Hajrinih boraca

IZVOR: SVE BOSANSKE BITKE

Fahrudin Nadakovi - Fare - Lavovi Teocaka

30-07-2009 at 11:29 | Ukljui u odgovor
Crni Vuk
Nivo: Forumas sa iskustvom
Registriran(a): 06-05-2008
Odgovori: 342
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User Visit Homepage
icon Re: Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne

Tuzlanski Panteri



Majevica gori zna se,
krenuli su Panteri**,
hej-ja, hej, hej-jo.
Rovovi nam ne trebaju,
Panteri se ne sklanjaju,
hej-ja, hej, hej-jo.
Greda je pala,
bit ce uvijek samo bosanska,
hej-ja, hej, hej-jo.
Kadijina cesma
bila vazda samo nasa pjesma.

Ne prati nam suzo leda,
ne brini se stari,
hej-ja, hej, hej-jo,
tvoji momci nisu sami,
s njima gaze Panteri,
hej-ja, hej, hej-jo.

Ne gledamo unazad,
komanda je napad,
hej-ja, hej, hej-jo.
To sto vidim nije san,
za Pantere to je dan.

Refren:

Pod nogama prah,
sto je iza, proslo je,
na Pantera mah, resetke su razbijene.
Ispred nas je samo nebo.



Autor teksta i muzike: Maid Porobic
- ,,Panteri" su Izvidacko - diverzantska ceta OG - 5 (25. divizije).


dio pjesme o Tuzlanskim Panterima mozete poslusati na 02:55


Zadnja pjesma na snimku je o Tuzlanskom heroju Marijanu Balti, koji je poginuo u junu 1992.


Marijan Balta je roen 9.novembra 1957. godine u Tuzli.
Poetkom agresije na Bosnu i Hercegovinu dobrovoljno se javlja u redove tadanje TO BiH koja e ubrzo prerasti u Armiju BiH. S obzirom da se radi o istaknutom karatisti, prijavljuje se i postaje jednim od osnivaa, prve protiv teroristike jedinice TO BiH (Armije BiH) u 2.korpusu, koja je bila pri Vojnoj policiji. U ovoj jedinici ubrzo postaje jednim od najsmjelih boraca i uestvuje u niz vrlo opasnih i veoma vanih akcija.

Marijan Balta poginuo je 21.jula 1992. godine na Majevici. Nije doekao roenje svog djeteta. Njegova elja da dobije kerku je ostvarena ali tek poslije njegove tragine pogibije. Iris Balta rodila se tri mjeseca nakon oeve pogibije 20.oktobra 1992. godine.

Ovaj grad i njegovi saborci nisu zaboravili na Marijana Baltu. Pjesnik Zdravko Zlati je napisao text a profesor Asim Horzi komponovao muziku na pjesmu Sjea li se Balte.

Nakon njegove pogibije, na inicijativu saboraca, jedinica u kojoj se borio dobila je ime BALTA. Proslavljeno borci ove elitne ratnih godina osim znaka Armije BiH nosili su amblem sa imenom - BALTE. Ime Marijana Balte utkano je zlatnim slovima u oslobodilaku i antifaistiku historiju Bosne i Hercegovine



O Marijanu je dr. Mirza Kusljugic rekao sljedece:

citat:

U tim danima svaki grad i svako selo je imao svoje heroje. Obino su to bili nai komije, prijatelji, ljudi koji su radili u fabrikama i kancelarijama bez prethodnog vojnog iskustva. U Tuzli je jedan od njih bio moj prijatelj Marijan Balta, tridesetogodinji arhitekt i bivi karatista.
Svi lanovi tuzlanskog karate kluba "Sloboda" prijavili su se u u bosansku armiju i Marijan je otiao zajedno s svojim kolegama da brani svoju familiju i svoj grad.
Marijanov otac je bosanski Srbin, majka bosanska Hrvatica a ena, tada u treem mjesecu trudnoe bosanska Muslimanka - Bonjakinja.
Marijan se, kao i mnogi drugi takodjer borio za odbranu multietnikog duha Bosanskog drutva.
Poginuo je poetkom juna 1992 god. Na njegovoj sahrani mi, njegovi prijatelji zakleli smo se mrtvom drugu da emo nastaviti nau borbu za budunost njegovog nerodjenog dijeta, za njegovo pravo da ivi, za budunost nase dijece.
Njegovi prijatelji iz karate kluba preimenovali su kasnije elitnu jedinice Bosansku Armije dajui joj ime BALTE.



Ako neko ima cijeli spot i druge tuzlanske neka mi se javi na pp.

[Edited by Crni Vuk on 31-07-2009 at 21:01 GMT]
30-07-2009 at 11:35 | Ukljui u odgovor
Crni Vuk
Nivo: Forumas sa iskustvom
Registriran(a): 06-05-2008
Odgovori: 342
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User Visit Homepage
icon Re: Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne

TO Okruga Tuzla - Ratni izvjestaji maj-august 1992

http://www.megaupload.com/?d=HO2RUDGE

[Edited by Crni Vuk on 30-07-2009 at 12:23 GMT]

30-07-2009 at 12:22 | Ukljui u odgovor
Trenutno aktivni korisnici
Aktivni gosti: 7
Skriveni clanovi: 0
Aktivni lanovi: 0
Sretan roendan: adme, Almirko, Arnedano, duskica.dusa@gmail.com, Glauk, istinski tuzlak, mistress_82, misur, mure, sani, sportska, vanishroach, vijoglav
FORUM : Vjene teme : Muzej odbrane Sjeveroistocne Bosne New Topic Post Reply

Strana: 1 2 3 4 5 6 7


Niste logirani? Nadimak / Username: Password: Sakrij mi ime
Zaboravili ste password?




Pregled tema u posljednjih 24 sata
Pregled poruka u posljednjih 24 sata
(dva dana, sedam, 30 dana)

Pregled pisanja foruma�a u posljednjih 24 sata

Skokni do foruma:

Kontaktiraj nas | tuzlarije.net

Powered by: STRING FORUM Version 1.0
Copyright 2001 STRING
Osmrtnicama ba smrtovnice