Čitam neki dan u Avazu da je neki fubaler iz druge španske lige napustio fudbal u 24 godini zbog toga što je shvatio da ta igra više nema smisla, jer novac sve diktira. Izjavio je da nije normalno da se toliko ljudi muči da "astavi karaj se krajem" dok se fudbaleri razbacuju novcem, odrekao se većine novca kojeg je zaradio, i rekao da bi fudbaleri mogli mnogo toga pozitivnog učiniti, s obzirom na bogatstvo koje posjeduju, ali to ne čine zbog toga što žive u zabludi da oni zaslužuju bogatstva koja posjeduju.

Fino je čuti glas razuma iz fudbalskih krugova

Sintagma "patologija normalnosti" cesto izjednacava devijantno ponasanje sa dusevno poremecenim. Obicno se patoloskim proglasava drustveni karakter pripadnika jedne zajednice. Pri tome se zanemaruje cinjenica da drustveni karakter nije niposto individualna kategorija.

Dusevni poremecaj je poput drustvenog patologija slobode, ali se u prvom radi o individualnoj slobodi koja ne mora da se podudara sa drustvenom. Cak sta vise, neovisna je od nje.


Da li je sreca psihicki poremecaj?

Da li je odredjenje dusevnog poremecaja vrijednosno neutralno?
Prijedlog da se sreca klasifikuje kao psiholoski poremecaj datira od 1992.godine i izgleda kao ismijavanje psihijatrije. Zahtijeva pitanje odredjenja dusevnog poremecaja oko cega postoje neslaganja i unutar same psihijatrije. Ali, vecina psihijatara ignorise taj problem.

Zasto bi sreca mogla da bude dusevni poremecaj?

Ona je abnormalna pojava, rjedja od depresivnog raspolozenja, karakterise je poviseno raspolozenje, smanjena objektivnost zbog zadovoljstva zivotom i karakteristicno ponasanje sa impulsivnoscu. Izazivaju je okolinski bioloski faktori. Razlikujemo reaktivnu srecu (posljedica nekog dogadjaja vremenski ogranicena) i endogenu srecu (nepoznat uzrok i trajanje).

Sindrom srece predstavljao bi podtip hipomanije, bio bi afektivni poremecaj. Sreca je iracionalna, jer smanjuje mogucnost realnog pogleda na svijet.

Ako zadovoljava tolike uslove za svrstavanje medju psihicke poremecaje, jedino sto je spjecava da udje u tu klasifikaciju je to sto se na nju gleda kao na pozeljno stanje.

Postavlja se pitanje koliko je dijagnoza i klasifikacija dusevnih poremecaja vrijednosno neutralna.

Dusevni poremecaj trebao bi biti udruzen sa patnjom pojedinca.

Sreca nije. Dusevni poremecaj smanjuje funkcionisanje. Sreca smanjuje objektivnost. Poremecaj ne smije biti ocekivan i kulturno sankcionisani odgovor na dogadjaj. Sreca to jeste. Ali, reakcija pojedinca na smrt voljene osobe moze se razgraniciti na normalnu i abnormalnu tugu. Mogli bi se naci i kriteriji koji bi razgranicili normalno od abnormalne srece.

Abnormalnu srecu karakterisalo bi uvjerenje da smo rodjeni pod sretnom zvijezdom, da razumijevanje zasto drugi nisu sretni, izrazena psihomotorika itd. Na srecu se ne gleda kao na izraz ponasajne disfunkcije pojedinca.

Dusevni poremecaj je individualno i drustveno nepozeljan.
Ako iskljucujemo srecu iz dusevnih poremecaja to bi trebalo ukazivati da vrjednosni sudovi odredjuju nas pristup poremecajima.

Jedan od kriterija dusevnog poremecaja jeste da je durustveno nepozeljan, a pozeljnost ili nepozeljnosti je vrijednosni sud. Dakle, ni u jednu klasifikaciju dusevnih poremecaja ne ulazi drustveno pozeljan obrazac ponasanja.

Dusevni poremecaj je jedan od oblika drustvene devijacije, jer se oglusava o deklarisane socijalne ciljeve. Da bi ponasanje bilo proglaseno devijantnim, nosilac mora biti svjestan devijantnih oblika ponasanja, posljedica koje to ponasanje moze da izazove i slobodnom voljom odluciti da se prikloni devijantnom ponasanju.

Ali, dusevno poremecen covjek ne zadovoljava treci uslov i nije slobodan u odnosu na svoje poremecaje.


Sreca nije dusevni poremecaj

Ako sretan covjek ne moze a da ne bude sretan, ako nije slobodan u odnosu na svoju srecu, ako je se bez psihijatra ne moze osloboditi, trebalo bi da udje u klasifikaciju dusevno poremecenih.
Ali, sreca moze jedino biti individualno ili drustveno pozeljna.

Postoji nekoliko paradoksa vezanih za srecu. Mada uvijek ne razumijemo covjeka koji je sretan, sreca je visoko pozitivno vrjednovana. Svi bi htjeli da budu sretni iako je doprinos sretnih ljudi covjecanstvu mali, iako je sreca unimorfna.

Sreca se pozitivno vrijednuje jer je njen manjak zajednicka karakteristika ljudskih zivota.

Volter Benjamin razlikuje "himnicku" srecu kao vrhunac blazenstva i "elegijsku" srecu koja se ogleda u vjecitom ponavljanju prve srece To sto ne razumijemo sretnog covjeka posljedica je uvjerenja da je sreca tako rijetka.

Bez intimnog uvjerenja da srece ipak ima, covjek ce tesko zamisliti svoje postojanje. Zbog svih tih osobina sreca je u samom sredistu naseg motivacionog sistema i kao takva ne moze se svrstati medju dusevne poremecaje.

Hvala @blentava, zanimljiv tekst

Fakat stoji to da u ovom našem nakaradnom i nesrećnom svijetu samo budala može konstantno biti srećna.