I šta bi srušiše li ga Dovešće u našuu avlijuu suživot i demokratijuu  

Jazuk je to i sramota,pa Muharemu je prešlo 80,ufatili stara čojka handrit,ma eto što je omladina.
To bi odma raskućilo,da Bog sakloni i sačuva

da sam jucer umro,nebih znao da je on diktator

sta sve cojek nece naucit na forumu

Uspjedoh dohvatit daljinski sinoc oko 23,i uporedo pratit cnn i aljazeru.
na cnn-u ima slike nema tona,a na dzaziri grmi koda je utakmica u toku...
na cnn-u tema muslim brotherhood,violence,a na dzaziri freedom, i yes we can too.

Iranci su pak, najofirniji,sa svojom izjavom da bi egipatski rezim trebao poslusat glas naroda ,kao sto su i oni jel ono jesenas,zivom municijom i hapsanom

U narednim mjesecima mog predsjedničkog mandata poduzeti ću korake u cilju mirne predaje vlasti," rekao je Mubarak. On je rekao kako se, neovisno od sadašnje situacije, odlučio da odustane od kandidature za predsjedničke izbore u septembru. „Ja sam proveo dovoljno godina mog života u službi Egiptu i njegovom narodu. Ali ulažem izvanredne napore da mirno okončam moju službu i da predaja vlasti bude legitimna i u okvirima ustava ."

Skolski primjer,borbe za svoju naciju
On nije htio da bude,al eto,nagovorili su ga jes da se malo oduzilooo

Ne bi bilo neočekivano da USA-neokonzervativci (neonacisti?!) skupa sa klerofašističkim grupama koje podržavaju pojedini azijski i afrički režimi započnu krvavi pir u Egiptu. To bi - s obzirom na najavljeno povlačenje vojnog im kontingenta iz Iraka, potom iz Afganistana, te eventualno iz Turske - posredno otvorilo mogućnost za direktno vojno prisustvo USA u Egiptu. Bez takvog prisustva bilo bi vrlo teško iskonstruirati motive i osigurati sredstva za postojanja klerofašističkih grupa, ali i pojedinih azijskih i afričkih režima te i USA-neokonzervativaca, pošto su međusobno - “iz ljubavi prema (neupitno!) lokalno i globalno najplemenitijim ciljevima” - u smrtnom zagrljaju jedni sa drugima kao sa najvišim neprijateljima tih ciljeva. U suštini, zajednički cilj im je okrenut ka istom ishodu: haosu, na kojem i zasnivaju zlu im moć.

Dalje je uglavnom prema Curtis, Adam: The Power of Nightmares, čini mi se interesantnim

Iz te Amerike se Sejid Kutb, 1950. godine vratio u Egipat i uklučio se u Muslimansko bratstvo. Bratstvo je Naserovu revoluciju, 1952. godine, kojom se Egipat potpuno oslobodio od britanske vlasti. Potom je Naser ušao u savez sa USA, te je CIA neposredno uključena u organiziranje egipatske službe državne sigurnosti, čemu se Muslimansko bratstvo protivilo i organiziralo se protiv Nasera. Po Kutbu je džahilijjet - zapadni način života, koji stanje vlastite barbarske zaostalosti i neznanja sa potpuno destruktivnim posljedicama širi po čitavom svijetu! – duboko ukorijenjen u umove muslimana, a da oni nisu ni svjesni da su zaraženi, te čak vjeruju da su slobodni. Razlog tome su njihovi lideri, koji su dopustili da džahilijjet zarazi njihove države. Potom, takve lidere bi bilo opravdano likvidirati, s obzirom da su postali korumpirani do te mjere da više nisu bili muslimani, iako su tvrdili da to jesu.

Nad Sejidom Kudb, 26. avgusta 1966. godine, izvršena je smrtna kazna. "Samo dan nakon njegove egzekucije, jedan mladi školarac osnovao je tajnu grupu, nadajući se da će ta grupa jednog dana postati ona predvodnica kojoj se Kutb nadao. Njegovo ime bilo je Ejman Zawahiri, a Zawahiri je osoba koja je kasnije postala mentor Usame bin Ladena."

Ajatollah Khomeini je jednu od poštanskih markica novoosnovane islamske republike ukrasio Kutbovom sličicom. Muhammad Anwar El Sadat, 1979. godine, korištenje termina "islamska revolucija" nazvao je zločinom i to primarno protiv islama. Ejman Zawahiri i drugi Kutbovi sljedbenici, 1980, godine, formiraju "Islamski džihad", sa Abduselamom Faradž u pročelju. On je smatrao da bi spektakularno ubistvo Sadata šokiralo mase i ukazalo im na korupciju vlasti, te ih podiglo na ustanak protiv režima. Međutim, atentat od 6. oktobra 1981. godine nije izazvao nikakvu masovnu reakciji, nakon čega Zawahari mijenja strategiju, svrstavajući i narod u istu kategoriju sa liderima koji više nisu muslimani. Što bi, potom, značilo da je dozvoljeno ubijati i obične ljude, što bi imalo plementu svrhu s obzirom da bi prouzrokovalo strah i trepet kod običnih muslimana i natjeralo ih da shvate šta je ustvari istina.

Osnova strategije "Narod koji spava može se probuditi samo udarcima" bila bi, prema Ejmanu Zawahiri da, "s obzirom da imaš ono što smatraš veličanstvenim ciljem, metode ostvarenja tog cilja mogu biti prljave koliko god to želiš. Možeš ubijati koliko god ljudi želiš, samo zato što je krajnji cilj plemenit."

James Robinson, fundamentalistički sveštenik, poručio je 1980. godine: "Dojadilo mi je slušati kako svi: radikali, pokvarenjaci, liberali, ljevičari i komunisti – svi izlaze na javnu scenu. Vrijeme je da i sveštenici izađu iz svojih crkvi, stupe na javnu scenu i izmijene Ameriku. Mi to moramo učiniti."

Irvin Kristol – osnivač neokonzervativaca u USA smatra da se "potpuno sekularno društvo ne može nositi sa svim strašnim patologijama sa kojima se naše društvo danas susreće", te mijenja stav kršćana fundamentalista da "ne glasaju na izborima jer bi to predstavljalo kompromis sa propalim i nemoralnim društvom", uključivši se u presjedničku kampanju Ronalda Regana i, potom, u Republikansku partiju i neposredno u vlast. Uglavnom, ponašali su se sukladno slijedećem: "Ja kao sveštenik zauzimam lični i javni stav, stav protiv komunizma, da se uništi, da se zbriše sa lica zemlje jer, vjerujte mi, ti ljudi su odlučni u namjeri da unište SAD i slobodu kakvom je mi znamo."

Micheal Ledeen, specijalni savjetnik ministra vanjskih poslova, zagovara teoriju po kojoj su terorizam i revolucionarni pokreti širom svijeta dio tajne mreže kojom koordinira Moskva, a koja za cilj ima vladanje cijelim svijetom. CIA se nije slagala sa Michealovom teorijom, ali s dolaskom Willama Caseyja na čelo CIA-e situacija se promijenila. Mada je znao da teroristička mreža ne postoji, Regan pod pritiskom neokonzervativaca potpisuje tajni dokument koji je u temelju izmijenio američku vanjsku politiku, a koji je državi omogućio finansiranje skrivenih ratova u cilju suprotstavljanja sovjetskoj prijetnji širom svijeta.

USA-neokonzervativci počeli su vjerovati u mit koji su sami stvorili, te se nazivati "demokratskim revolucionarima", a koje Laddeen kaže da su to oni koji su "spremni pružiti pomoć ljudima koji žele u ime demokratije sprovesti revoluciju protiv tiraničkih režima kako bi ih zamijenili demokratskim sistemom".

Ljudi iz Reganove administracije u mudžahedinskim snagama u Afganistanu vide put za ostvarenje vlastite vizije transformiranja svijeta (Reganova doktrina), i to na način da mudžahedini za njih nisu samo nacionalisti, već su i borci za slobodu – sposobni da unište SSSR i pomognu širenju demokratije u svijetu.

Bez obzira što je znao da se SSSR urušio sam u sebi, William Casey sklapa savez sa oslobodilačkim pokretom u Afganistanu, snadbijevajući ga najsavremenijim naoružanjem i novčano, preko pakistanske granice, te obučavajući njegove pripadnike tehnikama ubijanja i izazivanja terora.

Član "Muslimanskog bratstva", Abdullah Azzam je bio organizator i vrhovni komandant arapskim dobrovoljcima u Afganistanu, koje su njihove vjerske vođe pod fetvama upućivale u svetu borbu. Kao i neokonzervativci, Azzam je borbu protiv SSSR-a smatrao tek prvim korakom u jednoj daleko široj revoluciji, vjerujući da biše Arapi u Afganistanu mogli biti jezgo te nove političke sile.
Usama bin Laden je stigao u Afganistan, 1985. godine, da bi postao jedan od najbližih Azzamovih saradnika, pošto je imao velike svote novca koje je bio spreman potrošiti. Istovremeno su u Afganistan pristizali ekstremno radikalni islamisti, oslobođeni od daljnjeg izdržavanja zatvorskih kazni širom arapskog svijeta. Oni su se počeli suprotstavljati Azzamovim insistiranju da se politički režimi svrgavaju političkim sredstvima, ne služeći se terorizmom nad civilima. Najuticijaniji među tim Arapima bio je Ejman Zawahiri, vođa radikalne grupe "Islamski džihad", koji je insistirao i na vojnom suprotstavljanju svakom obliku američkog uticaja na džihad.

Mihail Gorbačov, 1987. godine, odlučuje povući ruske snage iz Afganistana, tražeći od USA pomoć u dogovaranju mira koji bi rezultirao stabilnom afganistanskom vladom. Međutim, pomoć je ignorirana, a i neokonzervativci i islamisti, ali i Afganistanci su likovali kako su oni ne samo pobijedili u Afganistanu nego da su započeli i uništenje cijele "Imperije zla".
Usama bin Laden se priklonio Zawahiriju i postao liderom "Islamskog džihada". Na Abdullaha Azzama izvršen je atentat ogromnom auto-bombom, krajem 1989. godine. Ipak, u mirnim izborima početkom 1990-ih islamske partije dobile su ogromnu podršku masa. U Alžiru je "Islamski front spasa" ubjedljivo pobijedio na lokalnim izborima, te se očekivalo da to učini i na predstojećim općim izborima. Također, "Muslimansko bratstvo" je u Egiptu počelo dobijati masovnu podršku.

Vlade Egipta i Alžira su se našle pred očajnom dilemom. U srcu vizije islamista bila je ideja da Kur`an treba koristiti kao politički okvir društva, kao vrhovni skup zakona oko kojih nije dozvoljena debata i koje svi političari moraju slijediti. Iz čega je proizilazilo da su političke partije nerelevantne, jer ne bi moglo doći do neslaganja u mišljenju.

Ali Haroun, alžirski ministar za ljudska pitanja od 1991. do 1992. godine, kaže: "Kakve li dileme! Da li naći način i zaustaviti izbore otkazujući drugi krug? Ili pak pustiti da na vlast dođe partija koja kaže: ´Jedan čovjek – jedan glas, ali samo jednom! Nakon ovoga neće biti izbora, jer je demokratija kufr. Kada mi dođemo na vlast zauvijek ćemo ostati, jer smo mi čuvari vjerske istine i mi smo ti koji ćemo Kurán sprovesti u praksi."

Alžirska vojska je izvršila državni udar i otkazala izbore, masovni protesti islamista su nasilno ugušeni i organizatori pohapšeni. Egipatska vlada je izvršila pritisak, pohapšeno je na stotine članova "muslimanskog bratstva", a partiji je zabranjeno bilo kakvo političko djelovanje. Usama bin Laden je izjavio: "Jedini način iskorjenjivanja poniženja i kufra koji su zavladali zemljama islama jeste džihad, meci i šehidske operacije."

USA-neokonzervativci su bili odlučni da nastave sa svojim revolucionarnim planom, smatrajući da im je jedini izbor poraz ili pobjeda zlih režima u svijetu na čijim čelima sjede tirani koji predstavljaju prijetnju Americi. A jedan od najzlobnijih među tiranima bio je Sadam Hussein, u kojem su vidjeli priliku za nastavak slijedeće faze u svom planu za transformaciju svijeta.

U obraćanju povodom oslobađanja Kuvajta, Bush je izjavio: "Kuvajt je oslobođen. Iračka armija je poražena. Naš vojni cilj je postignut i radostan sam što mogu obznaniti da će snage SAD-a i naše koalicije obustaviti daljnja vojna dejstva." Citirano je bilo suprotno namjerama neokonzervativaca, te i Paula Wolfowitza (zamjenika ministra odbrane), koji su željeli da koalicione trupe odu sve do Bagdada kako bi time došlo do transformacije Srednjeg Istoka, a USA biše upotpunile svoju unikatnu ulogu borca protiv zla u svijetu.

Stephen Holmes kaže: "Već se 1991. godine vidjelo čemu se nadaju Wolfowitz i ostali, a to je da borba protiv Saddama Husseina i drugih nebitnih tirana zamijeni borbu koja je prethodno vođenja protiv Sovjetskog Saveza. Takva borba bi opet mogla biti interpretirana kao borba između dobra i zla. Dakle, ono što vidimo jeste pokušaj da se živom održi ideja kako je Amerika uključena u rat u kojem je na jednoj strani potpuno dobro, a na drugoj strani potpuno zlo te da se sačuva takav jedan okvir za svijet bez Sovjetskog Saveza. (…) Interesantno je da je Wolfowitzev bijes manje motiviran mržnjom prema Saddamu Husseinu, a više mržnjom prema američkim liberalima kao izvoru slabosti, truhljenja i relativizma koji su američko društvo nagrizali već decenijama."

Suočeni sa porazom, neokonzervativci se okreću ka domaćem terenu, s namjerom da pobijede snage liberalizma koje su im stajale na putu. U centru njihovog projekta bila je upotreba religije ("plemenite laži" po Platonu) u političke svrhe. Započeli su "civilizacijski rat" – kampanju vraćanja moralnih i vjerskih pitanja u centar konzervativne politike. Do dramatičnog klimaksa došlo je na konvenciji republikanaca 1992. godine, kada je vjerski orjentirano desno krilo zauzelo partijske organe uprave. George Bush je ponovo nominiran za predsjednika, ali s novom političkom kartom: zabrana abortusa, ukidanje prava homoseksualcima i gašenje multikulture. Nova moralnost, koja je trebala ujediniti naciju, imala je suprotan izborni efekt: republikanski glasači iz političkog centra, preplašeni preoštrim moralnim načelima, glasali su za Billa Clintona.

Sredinom 1990-ih godina Politikom u Washingtonu dominiralo je jedno pitanje – moralni karakter predsjednika SAD-a. Neokonzervativci se nisu predavali, bili su odlučni da se ponovo vrate na vlast na način da Billu Clintonu učine isto ono što su učinili i Sovjetskom Savezu – ne birajući sredstva pretvoriti predsjednika SAD-a u fantomskog neprijatelja, tj. pretvoriti ga u imidž zla koji bi ljudima otvorio oči kako biše oni shvatili istinu po pitanju društvene iskvarenosti koju je liberalizam prouzrokovao u Americi. Međutim, sva moralna hajka i varka na kraju se završila s nulom. Jedan od vodećih neokonzervativaca, William Bennett, za sve okrivljuje narod, tvrdeći da je američka javnost sklopila savez sa đavolom.

Predsjednik Bill Clinton objašnjava: "Faktički, mediji su političarima isprali mozak i prisilili ih da kažu: ´Ovdje imamo čovjeka koji, koliko znamo, nikada nije učinio ništa loše. Niko ga nikad nije optužio ni za šta loše. Ne postoje dokazi da je on ikada učinio takvo nešto. Međutim, mi smatramo da ga se treba smatrati krivim. Stoga se njegova nevinost treba dokazati."

Tokom 1990-ih godina Alžir, Egipat i druge arapske države potresane su zapanjujućim valom islamskog terora. Ejman Zawahiri i Bin Laden sa farme u Sudanu pokreću napade na političare u Egiptu. Suočeni sa činjenicom da mase nakon tih napada ne ustaju na noge, te režimi ostaju na vlasti a radikalni islamisti bivaju progonjeni, njihova logika postaje brutalna: ne samo da treba ubijati one koji su uključeni u politiku, nego na isti način treba postupati i sa običnim narodom koji ih podržava, s obzirom da je taj narod odbijajući da se digne na noge, pokazao da je postao korumpiran te je time sam sebe osudio na smrt.

U Alžiru su islamske revolucionarne grupe pobile hiljade civila zaprljanih zapadnom ideologijom. Abdullah Anas kaže: "Generali su ubacili svoje ljude među džihadske grupe kako bi narodu zadali strah. Stvaranjem panike i nasilja željeli su zaustaviti sve u društvu: politiku, privredu… sve; a Zapadu su se okrenuli govoreći: ´Mi smo suočeni sa terorom.´Dakle, koristili su se strahom naroda da ostanu na vlasti." Druga strana tvrdi da je sijanje straha bio jedini način da se potpuno ugasi podrška koju su revolucionari do tada imali u narodu. Doista, tokom 1997. godine na hiljade ljudi pokrenuli su masovne demonstracije protiv islamskih grupa. Istovremeno je masakr zapadnih turista u Egiptu šokirao egipatski narod, nakon čega su vođe egipatskih revolucionarnih grupa pristale na prekid vatre.

Azzam Tamimi pojašnjava: "To ih je dovelo do vlastite destrukcije. Grupa koja vjeruje da postoje 100% perfektni muslimani tu perfekciju neće vidjeti ni u kome drugom osim u samoj sebi. Ko god se s njima ne slaže postaje njihov neprijatelj, postaje osoba koja je van okvira islama. Kasnije će se i pripadnici te grupe početi međusobno ubijati, ukoliko među njima dođe do razlika u mišljenju. Na kraju ovaj proces završava samoubistvom."

Bin Laden i Ejman Zawahiri su 1997. godine stigli u Afganistan, kao jedino mjesto gdje su još mogli otići. U maju 1998. godine, Bin Laden i Zawahiri su na press-konferenciju pozvali grupu novinara , gdje su objavili početak novog džihada. Zawahirijeva grupa je vjerovala da rješenje problema leži u direktnom napadu izvora korupcije, te je meta njihovog novog džihada sama Amerika: "Mi svoje napore usmjeravamo ka borbi protiv židova i kršćana ili Amerikanaca. Isto tako, nemamo ništa protiv bilo koje grupe ili osobe koja se bori protiv Amerike, bez obzira gdje se nalezi u svijetu."

Zawahiri i Bin Laden su sa implementacijom nove strategije počeli 1998. godine, sa dava samoubilačka napada na američke ambasade u Keniji i Tanzaniji, rezultirala sa preko 200 ljudskih žrtava. Napadi su imali dramatičan efekt na Zapadu, a ime Bin Ladena ušlo je u svijest javnosti kao ime glavnog organizatora. U suštini, Bin Laden nije imao formalne organizacije, sve dok mu je sami Amerikanci nisu izumili. I u navedenim napadima sudjelovali su dobrovoljci iz Uzbekistana, Kašmira i Čečenije, čije je kampove obuku za borbu protiv režima u svojim državama Bin Laden finansirao, te mu je za uzvrat bilo dopušteno da u njima traži dobrovoljce za vlastite operacije.

Godine 1998. svi pokušaji neokonzervativaca da transformiraju Ameriku putem stvaranja moralne revolucije su propali. Suočeni sa nemarom naroda, neokonzervativci su postali marginalizirani, kako u domaćoj tako i u vanjskoj politici Amerike. Međutim, sa napadima kojima je Amerika potom bila izložena, neokonzervativci su konačno našli zlog neprijatelja za kojim su tragali sve od pada Sovjetskog saveza. Tako je njihovom reakcijom na ove napade jedan propali islamski pokret transformiran u ono što je počelo da se čini kao ogromna revolucionarna sila o kojoj je Zawhairi oduvijek sanjao.

Izvjesni Džemal el-Fadil, koji je bio u bijegu od Bin Ladena pošto mu je pokrao novac i skrasio se u USA, bio je glavni instrument za stvaranje slike o el-Kaidi - organizaciji koja mora postojati da bi tužilašto imalo na osnovu čega graditi tužbu. Stoga je sika Bin Ladena koju je Džemal el-Fadil predočio Amerikancima predstavljala imidž svemoguće osobe na čelu velike terorističke mreže, koju je Bin Laden nazvao el-Kaida. Što je i prvi mit o Bin Ladenu, tj. prvi mit o el-Kaidi, koji je stoga i izuzetno uticajan. S druge strane, ne postoje dokazi da je termin el-Kaida Bin Laden koristio prije 11. septembra 2001. godine, kada je shvatio da je to ime grupi dala Amerika.

Napad na USA, kojeg je izvršilo 19 otmičara aviona, šokirao je svijet. "Operaciju aviona" planirao je i pripremio Khalid Sheikh Muhamed, ali političari su svijetu ponudili model sačinjen u sudnici te godine, prema kojem su otmičari bili samo vrh ogromne međunarodne terorističke mreže pod imenom el-Kaida. Istovremeno, napad je vratio neokonzervativce na vlast u USA i učinio ih svemoćnim jer je teroristička mreža dokazala ono što su oni predviđali tokom 1990-ih, a to je da je Amerika izložena riziku od strane strašnih novih sila koje djeluju u veoma neprijateljski raspoloženom svijetu. Oformljuje se grupa kako bi pripremila odgovor Amerike na ove napade. U srcu su joj Donald Rumsfeld i Paul Wolfowitz, skupa sa potpredsjednikom Dick Cheneyom, kao i Richard Perleom – ponovo skupljeni nakod 20 godina od službovanja Reganu. I Amerikanci su krenuli u invaziju na Afganistan, kako biše našli i uništili srce el-Kaide.

Jason Burke kaže: "Bio sam uz britanske marince dok su pretraživali istočni afganistan i svaki puta kada bismo došli do lokacije na kojoj bi trebalo da nađemo elemente el-Kaide ili Talibana nismo nalazili ništa, ili pak samo par prestrašenih pastira. Ti prizori su na mene ostavljali poseban utisak vezan za rat protiv terora, jer je potraga bila za nečim što ne postoji. Nema organizacije sa terorističkim operativcima, ćelijama itd. Sve što postoji jeste ideja, ideja raširena među mladim nezadovoljnim muslimanima širom islamskog svijeta. ta ideja je ono što zaista predstavlja prijetnju.

George W. Bush kaže: "Mi ovdje, kod kuće, imamo rat, isto onako kako ga imamo i na strani." Tony Blair kaže: "Ovdje se ne radi o konvencionalnom strahu zbog konvencionalne prijetnje, nego je riječ o strahu da bi se jednog dana ove nove prijetnje – oružje za masovno uništenje, banditske države, međunarodni terorizam – mogle udružiti i u našem svijetu prouzrokovati katastrofu. (…) Moguće je da griješim u svom vjerovanju, ali ja u to vjerujem."

Bill Durodie, direktor Međunarodnog centra za analizu sigurnosti pri Kings Collageu, zaključuje: "Princip preventive u osnovi kaže da odsustvo dokaza, koji biše pokazali da je nešto problem, nije dovoljan razlog za nepoduzimanje koraka koje bi bilo potrebno poduzeti u slučaju da je to nešto doista problem. Ovo je vrlo poznata fraza sa tri negacije čije je značenje – akcija bez dokaza je opravdana. Ona zahtijeva zamišljanje najgoreg scenarija te aplikaciju tog scenarija na najzastrašujuće dokaze koji postoje."

Bush junior je stigao do Bagdada, tresu se i kapije Teherana, čini se i Kaira, i …!? Usput je el-Kaidu uveo u svaki dom na kugli ovozemaljskoj. Napriliku,
USA-neokonzervativcima je Barack Hussein Obama novi-stari trn u zlim im očima: njihovi bankari su mu pripremili finansijski stres; optužuju ga da se "ponaša kao de facto saveznik" Ahmedindžada i Hamneja; da im je „preoteo” stranačku boju i dao joj „neprihvatljivu socijalističku” nijansu; optužuju da je ugrozio nacionalnu sigurnost skidajući oznaku tajnosti s tzv. Bushevih memoranduma; …

samo je bilo pitanje minute kad ce se naci dezurni bjelosvetski krivac

citat:

---

oddodood wrote:...

---

ovo su oni kopti sve zakuhali,iz sjene ih vodi butros butros gali

al jazeera-ZRAAAAOOOOO
kao slucajno...
ko i wikileaks,pa jebte sve isti sablon..
ne mozes iz ropstva pobjec da ga jebes...