Tako je radila CIA

The Spy Game (Špijunska igra); režija: Tony Scott; glavne uloge: Robert Redford, Brad Pitt, Catherine McCormak, Stephen Dillane; SAD, 2001; trajanje: 126 minuta

Ozbiljni filmski kritičari imaju običaj, nakon što kroz nerazumljive rečenice pokažu ka ko i dalje vjeruju da se poruke umjesto e-mailom šalju filmskom trakom, "predmet kritike" ocijeniti zvjezdicama. I to po nepisanom pravilu: što dosadnije djelo, to veća ocjena. U tom sistemu vrijednosti holivudski je film, makar bio potpuno netipičan uradak te, istini za volju, velike fabrike užasa, osuđen na maksimalne tri petokrakice. A Spy Game zaslužuje više: barem još jednu.

Posljednje ostvarenje reditelja Tonyja Scotta (Državni neprijatelj, Osveta, Posljednji skaut, True Romance, The Fan...) jeste izašlo iz Hollywooda i jeste osuđeno na uspjeh već samom glumačkom podjelom (Robert Redford i Brad Pitt), ali to je istovremeno film čijih 126 minuta ne nudi nimalo dosade, američke patetike ili zloupotrebe Redfordove karizme i Pittove ljepote. Špijunska igra ima sve što jednom trileru treba: puno napetosti, dovoljno akcijskih scena, ljubavni zaplet, sukob glavnih likova, nimalo konfuzno vođenu priču, sa čestim promjenama vremena radnje.

Nathan Muir (Redford) iskusni je operativac CIA-e čije posljednje pretpenzionerske dane remeti informacija da je mladi, odmetnuti agent Tom Bishop (Pitt) zarobljen u jednom kineskom zatvoru gdje je, mimo znanja Agencije, pokušao osloboditi Britanku osuđenu zbog podmetanja bombe u Ambasadi Narodne Republike Kine u Engleskoj. Svjesni ozbiljnosti Bishopovog prekršaja, Muirovi šefovi pokušavaju otkriti šta je Bishopa navelo na nemoguću misiju i informaciju o njegovom upadu držati skrivenom sve dok Kinezi svoj plijen ne pošalju na drugi svijet. Od Muira, čije nepovjerenje u agente novog doba isijava iz svake rečenice, traže što više podataka o Bishopu. Iz tih sjećanja, Scott je rekonstruirao sjajnu priču o ratu u Vijetnamu, načinu na koji je Centralna obavještajna agencija radila tokom hladnog rata, regrutaciji njenih članova, bliskoistočnim operacijama čiji je cilj bilo što je moguće veće odlaganje makar i prividnog mira.

Dok vodi kroz prošlost skrivenih ratnih igara, koristeći se rediteljskim izrazima tipičnim za starije filmove ovog žanra, ali spotovskim kadriranjem bliskim Guyu Ritchieju i njegovoj generaciji britanskih autora, Scott brižljivo drži skrivenim ono što Redford sve vrijeme radi pričajući o svom učeniku, bivšem snajperisti u Vijetnamu. A stari se agent, poput Kevina Spaceya u Privedite osumnjičene, majstorski igra vodeći akciju CIA-a prema svom planu, radikalno drugačijem od onog zamišljenog u glavama čelnika ove službe.

Film, naravno, završava hepiendom, ali ne zbog holivudskih pravila, već što drugačije ne bi moglo. Kao što ni Kaiser Söse ne bi bio najzanimljivji lik u posljednjih 10 godina da je policajac, koji minut prije nego Spacey nestane shvatio da pred njim nije bio invalid - sitni lopov, već misteriozni gospodar podzemlja.

The Spy Game pravljen je tako da zadovolji sve kriterije žanra, ukus masovne publike i one što ih pomalo nerviraju priče u kojima je, kako je to definirao ovdašnji filmofil, jedan dobar, jedan loš, a ona - onako. I ma kako se to činilo nemogućim, Scott je uspio, pokazavši recept: američke pare, britanski reditelj i glumci za dvije generacije. Redford je u Špijunskoj igri bolji nego u većini djela u kojima je morao biti pozitivac i zavodnik po stare dane, dok je Pitt kao u Sevenu, gdje ga nisu potopili ni Morgan Freeman ni Kevin Spacey.

Jednostavno, ko ne želi duge i statične kadrove, ali ni dvosatno pirotehničko iživljavanje, od Scotta je dobio 126 izvanrednih minuta. I za kraj - Brada Pitta, oderanog od batina. (E. Imamović)