NEŠTO I ZA ME - Tin Ujevic


Radost ću svoju saopćiti svijetu, ali bol moj neka ostane
za me. Neka se braća ogriju na mome žaru, no tajnih
suza ne povjeravam nikomu.
Čovječe, ako zvuk riječi može da ti dade sreću, ja ti je
neću kratiti. Ali na stravičnome putu što vodi u
ponore ja hoću da ostanem sam.
 

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU - Tin Ujevic


Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom,
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svim jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i oni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmusa,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
No vrlo sretno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

 

NA PIJESKU OTISAK NAŠIH TIJELA

Prošao sam četu čuvara koji me ,
spremajuć mi časnu smrt, vrebahu;
kad se na nebu ukazaše Vlašići,
poput niza bisera na pojasu,

uđoh a ona bješe zbog počinka odložila
svu odjeću kraj zavjese,osim tunike lagane.
Ne! Zaboga! Lukavstvo ti ne uspijeva ovdje,reče mi,
vidim, ne kaniš prestati zavoditi me.

I povedoh je odmah;krčih joj put, a ona je,
vukuć po zemlji ogrtač, brisala naše tragove.

Kad pređosmo preko seoskog trga
i stigosmo do male doline,okružene dinama,
rukama na njenim sljepoočnicama nagnuh je,
ona se, vitka stasa i oblog bedra, privi uz mene,ukrašena prstenjem.

Tanka i bijela, nikakvu pravu samoću nije dopuštala;
glatke i sjajne kao ogledalo grudi joj bijahu.
Odrazi odbijanja il´ želje na glatkome licu,
zadovoljni pogled divljeg Wadjaraha na njegovu djetetu,

Lijepi vrat kao onaj bijele gazele,
nježan, kada se uspravi, i bez ikakva uresa;
bujna i potpuno crna kosa, što ukrašava leđa,
bogata poput palmine grane pune plodova;

I neposlušne joj kovrče dižu se neukroćene,
potapajući vrpcu u zamršene talase;
Nježni bokovi,gipki kao uže spleteno;
noga,postojani čokot u plodnoj zemlji,

I prosute mrvice mošusa po njezinu ležaju
ona spava, pod visokim suncem, opuštena nehajno.

Pjesma o kuji

Jutros je kuja pri štali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
oštenila sedmero mladih,
riđih štenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nježna;
od trbuha njene topline
voda se topila snježna.

A uveće, kao i vazda,
kad koke na lijegala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.

Trčati snijegom je stala
slijedeć mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.

A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.

U plavet je žurila jasnu
i cviljela nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.

 

Do viđenja, dragi, do viđenja;
ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htijenja
obećava i sastanak, zar ne?

Do viđenja, dragi, bez ruke, bez slova,
nemoj da ti bol obrve povije --
umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
al ni živjeti baš nije novije.

Sergej Jesenjin

Fath-e Bagh - Forugh Farrokhzad
The crow
that flew over us
and dove into the troubled thoughts of a vagrant cloud
whose cry, like a short spear, streaked across the horizon
will carry our news to town.

Everyone knows
everyone knows
that you and I gazed at the garden
and p****d the apple
from that coy and distant branch.

Everyone fears
everyone fears
yet you and I joined the water, the mirror, and the lamp
and did not fear.

It is not a matter of a weak bond between two names
on the old pages of a registry
it is a matter of my charmed hair
and the burning peonies of your kisses

and the mutinous intimacy of our bodies
and our nakedness glittering
like fish scales in water
it is a matter of the little fountain´s silver song
sung at dawn.

In the green, flowing forest
in the anxious, cold-blooded sea
in the strange, haughty mountain
we asked, one night
of the wild hares, the pearl-filled shells, the eagles
"What is to be done?"

Everyone knows
everyone knows
we found our way into the cold and silent repose
of Simurghs
we found truth in the little garden
in the bashful look of a nameless flower
and eternity in the never-ending moment
when two suns gaze at each other.

It is not a matter of fearful whispers in the dark
it is a matter of daylight, open windows, and fresh air
and an oven where useless things are burnt
and an earth pregnant with new crop
it is a matter of birth, and completion, and pride
it is a matter of our amorous hands
connecting the nights
with perfume´s messages of breeze and light.

Come to the meadow
come to the large meadow
and call me from behind the breath of Acacia blossoms
like a deer calling his mate.

The curtains are overflowing with a hidden spite
and innocent white doves
from the heights of their white towers
gaze at the earth below.

Ovo mi sad pjeva Ibrica Jusic...moglo bi i u sevdalinke . Aleksa Santic:




LAKU NOĆ



Sunce tone, dan se kloni;
U daljini zvono zvoni,
Studeni mu dršće glas.

Vjetar huji, i sve jače
Po obali drvlje plače
I žalosno gleda nas.

Što mi ´vako duša grca?
Ovaj nemir i bol srca
Kada će mi, draga, proć?

Vjetar huji kroz tegobu, -
Hoćeš li mi doći grobu?
Sunce tone... Laku noć!



1904.

 

Razmjena sredstava

Bljesti jezik babilonske zmije,
a iz zuba kaplja zadnja sad mi dusu grije!
Lux i Aiwass na to vele:
"Ko ce prije?
Smrt i Uzas nijesu ono cim se cine!"

"Dole Aiwass, dole Svjetlo!"
Proslovari Prle.
I u istom trenu nesta
da nahrani crve!

 

spirala ima pricu, spirala to je dusa
spirala onom pjeva ko spiralu zna da slusa.
spirala je okean sto u delfinu pliva
da je delfin cuti moze, sad bi bio gljiva.

"Spirala"
Marin Popov  

Povratak

Ti i ne slutis,
moj povratak i moju blizinu
U noci kad sumi u tvom uhu
tiha mjesecina znaj:
Ne koraca mjesecina oko tvoje kuce
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu.

Kad koracajuci cestom,
kroz mrtvo svjetlo podne stanes
Preplasena krikom cudne tice znaj:
To krik je moga srca
s´ blizih obala.

I kad kroz suton vidis,
crnu sjenku sto se mice
S´ onu stranu mrke mirne vode znaj:
Ja koracam uspravan i svecan
kao pored tebe.

Antun Branko Simic

Bosna

Bosna, to je jedna dobra zemlja.
Kad plače klobučaju kiseljaci.
Sagni se i pij, niko se ne ljuti.
U Bosni ima jedna tišina.
U tišini jedna njiva.
U toj njivi obeharalo stablo.
Zimi Bosna po svu noć
srebrom zvoni.
Bosna ima Bosanca.
Kad Bosanac liježe na počinak
On polako glavu spusta na zemlju
Da zemlju ne povrijedi.
Bosna ima majku.
Majka se popne na brdo
iznad pruge
Pa mahne mašinovođi.
Majka mahne mašinovođi,
a lokomotiva vrisne.
Bosna ima kuću
U kući živi starica
Njen smjeh je ajet o dženetu.
Skloni obuću kad prelaziš
Unu,Savu,Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta.

Nedzad Ibrisimovic