Info: Ako imate neke nejasnoæe, pitanja, primjedbe, sugestije,..i dr. u vezi ovog podforuma javite se privatnom porukom moderatorima
|
laly Nivo: Moderator podforuma Don't Let Me Be Misunderstood
Registriran(a): 19-11-2005 Lokacija: Wudang Odgovori: 39084 IP: Maskiran
|
Re: Miroslav Mika Antic
Ptica
Miroslav Mika Antic
Ovo mi je prišapnula
jedna dugorepa ptica,
brbljiva, sveznajuæa,
prozraèna kao svetlost:
Hoæeš li da èuješ èaroliju,
prišapnula je æuæoravo
i dotakla mi kljunom
rame i krajièak uha.
I rekla mi je èaroliju :
najvažnije na svetu
to je
umeti videti vetar
i èuti sneg kako pada;
umeti dotaæi prstom
sumrak na prvom uglu
i osetiti na usni
sanjivi ukus meseèine.
Ja se samo osmehnuh
lepoj dugorepoj ptici,
jer i ja imam èaroliju,
najvažniju na svetu.
To je:
videti neèije lice
i èuti neèiji govor
i dodirnuti rukom
neèiju ruku i kosu
onda, kad više nikog nemaš,
kad si ostao sam,
dok jedno veliko leto
napušta ove ulice
i ostavlja za sobom
žute peèate lišæa
po ploènicima,
u krošnjama
i u seæanju.
|
24-02-2011 at 22:09 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
cindarella Nivo: Forumas sa iskustvom carpe diem Registriran(a): 03-08-2010 Odgovori: 129 IP: Maskiran
|
Re: Miroslav Mika Antic
Vodopad ima bradu kao grof L.N.Tolstoj.
To se
u stvari
Jutro po sebi peni i razapinje dugu.
Ja sam priznao jednoj ženi
Da je život nešto prosto u meni,
- a nije baš tako prosto.
Ja sam mislio da æu iæi pravo
dok se ne pretvorim u lenjir,
a našli su me u krugu.
Našli su me posle lutanja
srozanog od vriska do šaputanja.
Prošao je oktobar.
Meðu nogama drveæa polako zaudara na vlagu
i krv.
Ulica poslednji put kisne na sirovom suncu.
Sedite malo kraj mene kao kraj groba.
Minut pošte za moje preminulo najrumenije doba.
Sedite malo kraj mene
Vidite: opet sam dobar.
Iza uha mi se okoreo mlaz usirenog poraza
kao streljanom vojnom beguncu.
Proletele su ogromne zlatne koèije
kroz naše utrnule oèi,
- a mi ih saèuvali nismo.
Nešto mlado nam je rzalo na usni i uvelo
Gorko od smeha i slatko do plaèa.
Dozvolite mi da posle svega
dalekoj nekoj gosdpoðici napišem jedno pismo,
onako malo nostalgièno
kao što pišu senilni penzionisani admirali
preživeloj posadi sa potopljenog razaraèa.
Gospoðice,
kazaæu,
gospoðice,
sve je,
sve je,
sve je gotovo.
Ovde cveæe pokojno
prodaju razliveno u parfemske flaše.
I sve je,
sve je,
sve je spokojno
kao da vetar nikad nije šamarao drvored
i po oknu se pleo.
Gospoðice,
kazaæu,
u ovu jesen,
frigidnu kao turistkinja sa skandinavskim pasošem,
to što sam odjednom sed ne znaèi da sam beo.
Ti si jedina nahranila svu moju glad
sa ono malo mesa i sna.
Jedina si bila sita od ono malo mojih noktiju
i dlanova.
Voleo bih da tvoji buduæi sinovi naslede boju moga glasa
i kæeri nose moju tugu u prsluèiæima od svile.
Voelo bih da saèuvaš moje najdivnije vrhove
na horizontalama tvog dna
i proneseš moje oèi kroz tišinu tuðih oèiju
i stanova,
i moj oktobar kroz sve tuðe aprile.
Ovo nije ispovest.
Ovo je gore nego molitva.
Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim.
Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraæam.
Hiljadu puta ponovo se plašim
za tebe izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
za tebe podeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima.
Da li sam još uvek ona mera po kojoj znaš ko te boli
i koliko su pred tobom svi drugi bili goli,
ona mera po kojoj znaš ko te otima
i ko te plaæa?
Da li sam još uvek meðu svim tvojim životima
onaj komadiæ najplavijeg oblaka u grudima
i najkrvavijeg saæa?
Ovde kod mene
dani imaju ukus piva i dosade.
Ponekad kaplju kiše
èudno,
spokojno.
Nemam volje ni da živim ni da se ubijem.
Sasvim sam nalik na laðu koja luta bez posade
i ne želi da zbriše
sa svoga oka nešto uzaludno,
nešto pokojno,
nešto golubije.
Možda je dobro da znaš:
posle tebe žene nemaju pravo ništa da uobražavaju.
Nekad prvi žutokljunac republike,
danas - mogu da podignem zarozane èarape
lièno bogorodici
u dostojanstvo prerušen.
Sve moje nežnosti još uvek na tvom pragu spavaju
kao mali žuti psi
na mokrim,
nabreklim,
crnim sisama gospoðe keruše.
Sasvim sam zakopèan od sluzokože do duše.
Ova 32 zuba još uvek ljubav samo za tebe onako jecaju
i onako pevuše.
Ti me svakako razumeš:
sve je,
sve je
sve je gotovo.
Uplašeno sam pijan
i prazan
i sam.
Ponekad neko naiðe da me zabrinuto voli i pazi,
neko kome otkrivam sve tvoje putokaze
do mog usijanog temena.
Nikome nemoj reæi
ali ja,
koji najmanje znam o sreæi,
hteo bih malo nespretne sreæe tom nekom novom da dam
i dok umire drveæe i vetar po lišæu gazi
hteo bih da mu bude dobro u ime izvesnog aorista moje ljubavi
i davnoprošlog vremena.
Možda neæeš verovati:
i sa hotelima sam raskrstio sasvim neopaženo.
Sve mi hoteli nekako lièe na istu bajku
i postelje u sobama smeškaju se na isti glas.
Svi se portiri na isti naèin brinu
onako malo roðaèki kad im laku noæ kažemo.
Svi se portiri isto onako brinu,
majke mi,
kao da znaju za nas.
Dalje ne bih imao ništa više da ti javim.
Pijana od hladnoæe subotnja noæ se valja.
Satovi su veæ odavno poveèerje odsvirali.
Dalje zaista ne bih imao ništa više da ti javim
jedino možda to da si ostala najlepša medalja
iz najlepšeg rata u kome su mi srce amputirali.
Gospoðice,
ja nisam za tobom bio onako obièno,
gimnazijski zanesen.
U meni je sve do tabana minirano.
Inaèe,
zapamtio sam:
ljubav je najgolubija samo u onim kricima
koji se poklone prvima.
Dozvoli da se zato zbog neèeg u sebi
nasmešim u ovu jesen
pomalo krišom,
kroz suze,
pomalo demodirano,
ja, tvoj najnežniji pastuv meðu pesnicima,
ja, tvoj najsuroviji pesnik meðu pastuvima.
|
05-03-2011 at 10:54 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
cindarella Nivo: Forumas sa iskustvom carpe diem Registriran(a): 03-08-2010 Odgovori: 129 IP: Maskiran
|
Re: Miroslav Mika Antic
Sad shvatam:
nismo došli zadovoljni ko trave
što rastu da se zgaze kroz cvrkutave zore.
Mi smo zvezde što ludo u mrak se stmoglave
i zbog jednog bljeska ne žale da izgore.
Imamo ruke
dobre
kao pijane laste
da se grlimo plavo i gasimo u letu.
I prisutni smo zbog neba što mora da izraste
u saksijama oka ponekome u svetu.
Prejeli smo se davno i zubatog i nežnog.
Sad svako pruža šape i nova èuda traži.
A sve je smešno,
i tužno,
i sve je neizbežno,
i ove istine dobre i ove dobre laži.
Prejeli smo se,
kažem, i svako ume da sanja,
i svako ume da psuje i ore daljine glavom.
I jednako je u nama i kamenja i granja.
I jednako je u nama i prljavo i plavo.
I svesni da smo lepi isto koliko i ružni,
stigli smo gde se gmiže
i stigli gde se leti.
I znamo šta smo dali,
i znamo šta smo dužni,
i šta smo juèe hteli
i sutra šta æemo hteti.
Goreli smo,
al nismo postali pepeo sivi
od kojeg bujaju žita i obale u cvetu.
I najzad:
tako je dobro što nismo samo trave,
što talasanja svoja nijednom vetru ne damo,
veæ smo zvezde što sjajem sve nebo okrvave
željne da budu sunce makar trenutak samo.
Mika Antiæ
|
16-03-2011 at 14:50 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
cindarella Nivo: Forumas sa iskustvom carpe diem Registriran(a): 03-08-2010 Odgovori: 129 IP: Maskiran
|
Re: Miroslav Mika Antic
Ptica - M-Antiæ
Ovo mi je prisapnula jedna dugorepa ptica,
Brbljiva, sveznajuca, prozracna kao svetlost.
Hoces li da cujes caroliju, prisapnula je cucuravo
I dotakla mi kljunom rame I kraicak uha.
I rekla mi je caroliju; najvaznije na svetu – to je;
Umeti videti vetar I cuti sneg kako pada,
Umeti dotaci sumrak na prvom uglu,
I osetiti na usni zeleni ukus mesecine
Ja se samo osmehnuh lepoj dugorepoj ptici,
Jer i ja imam caroliju, najvazniju na svetu – to je:
Videti necije lice i cuti neciji govor
I dodirnuti rukom neciju ruku i kosu
Onda – kad vise nikog nemas,
Kad si ostao sam,
Kad jedno veliko leto napusta ove ulice
I ostavlja za sobom zute pecate lisca
Po trotoarima
U krosnjama
I u secanju.
|
19-03-2011 at 12:43 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
cindarella Nivo: Forumas sa iskustvom carpe diem Registriran(a): 03-08-2010 Odgovori: 129 IP: Maskiran
|
Re: Miroslav Mika Antic
Ušunjam se u tvoj jastuk
kao tišina perja,
kao tršave šiške veèeri
mirisave od lišæa,
od meseèine na pešèanim obalama,
od uvele svežine oktobra,
- baš tako se ušunjam
i slušam,
slušam šta sanjaš.
Nikome neæu kazati.
Ali hoæu da znaš:
èuo sam,
èuo sam sve što sanjaš,
jer drugo ništa i ne znam
samo se u snove razumem,
kao što se kauboji razumeju u laso,
kao što se tvoj tata razume u politiku,
kao što se najveæi fudbaler razume
u svoju veliku utakmicu,
- tako se i ja samo u snove razumem.
U snove zbog kojih, kad se probudimo,
gledamo nekud visoko,
visoko,
i rastemo,
rastemo,
produžujemo se kroz rukave i nogavice,
rastemo,
produžujemo se kroz oèi i srce
kao putevi,
kao pruge,
kao nevidljive šare ptièjeg leta,
daleko,
daleko,
bez Aladinovih lampi,
bez èizama od sedam milja,
ošamuæeni od bajke koja se zove detinjstvo.
Ušunjam se u tvoj jastuk
da ne znaš,
ušunjam se kao umor od jurnjave po sumracima,
pokrivam te celu noæ,
a pre no što se probudiš
ostavim ti na rukama toplim od sna,
na trepavicama i rumenim obrazima
mali smotuljak jutra,
jer drugo ništa i ne znam,
samo se u jutro razumem
i raznosim ga kao mlekarice mleko,
kao pekari kifle,
kao poštari pisma
velikom belom koèijom
koja neæu da ti kažem kako se zove,
ali sam æeš se setiti.
Miroslav Antiæ
|
23-03-2011 at 13:08 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Trenutno aktivni korisnici |
Aktivni gosti: 30
Skriveni clanovi: 0
Aktivni èlanovi: 0
Sretan roðendan: Ado13, AZIL OPSTANAK, ckome, Disa, Golf_V_R32, koso_oki, maja001, Malenich, Mawi_Edin_Tz_, nepoznat, opiumxxx, sadika, Salai, seka1985, stickman, zazza
|
FORUM : Umjetnost : Miroslav Mika Antic |
|
Pregled tema u posljednjih 24 sata Pregled poruka u posljednjih 24 sata (dva dana, sedam, 30 dana) Pregled pisanja foruma�a u posljednjih 24 sata
|