|
Info: Ako imate neke nejasnoæe, pitanja, primjedbe, sugestije,..i dr. u vezi ovog podforuma javite se privatnom porukom moderatorima.
|
Platonix
Nivo: Forumski vuk
Registriran(a): 21-03-2011
Lokacija: Jupiter
Odgovori: 363
IP: Maskiran
  
|
Re: KNJIGA ŽALOSTI ZA PUKOVNIKA GADAFIJA - Rezime
Razmjeri zavjere koju kuju mediji protiv èovjeka su uistinu otišli vrlo daleko. Kada bi ste uvidjeli koliko su naši mediji i televizijske kuæe, sljedbe medijske politike kakva se propagira na zapadu i u Europi, i što takva politika èini, siguran sam da više ne biste upalili TV i dnevnik. Uistinu, ovakvo ispiranje je krajnji bezobrazluk i ono vrijeða ljudsku inteligenciju, ako je uopæe nešto inteligencije ostalo u glavama kroz dugogodišnje pranje mozga pred TV-om.
Svjedoci smo i danas velike medijske fame o zbivanju u Libiji i pobunjenicima koji su se digli protiv diktatora Gadafija kako bi svrgnuli njegovu vlast, dali slobodu narodu te uspostavili demokraciju. Na putu ostvarenja pravde stoji prepreka; odred Gadafijeve vojske naoružane do zubi, koja nemilosrdno straši narod paležima, klanjem nevinih civila, silovanjima, bombardiranjem gradova, itd. S obzirom da pobunjenici nisu mogli sami protiv ovakve nemilosrdne vojske, nastupio je NATO s svojom vojnom intervencijom, kako bi obuzdala krvoloènu Gadafijevu vojsku. To je prièa koju vam prodaju mediji.
Jedno je nezaobilazna istina; Libija je pod vodstvom Moamera el Gadafija “tiranina i luðaka”, kako ga prozivaju na zapadu (pa time i u našim guzièarskim pro-zapadnjaèkim medijima), postala najbogatija afrièka država potpuno samostalna i spremna da uvede novu monetu u trgovini sa naftom- islamski zlatni dinar i beskamatne kredite (èemu MMF neæe imati pristup). U Libiji je najstrože zabranjeno davati kredit sa kamatom. Islamski dinar bi zato bio veoma stabilna moneta, a beskamatni krediti bi bili veoma poticajni. Ovim novcem, kojeg je Libija zaradila od nafte, Gadafi je marljivo kupovao i zlato. Koliko toèno ima zlata u Libiji niko ne zna. MMF procjenjuje da imaju oko 4,6 miliona unci, a to je blizu 144 tone. To na tržištu trenutno vrijedi preko 6 milijardi dolara. I Libija ga najveæim dijelom èuva u svojim sefovima u Libiji, a ne u Švicarskoj, kao što to moraju ostale porobljene zemlje.
Osnutkom islamskog zlatnog dinara, svi koji žele afrièku naftu morali bi prvo kupiti ovaj novac. Što bi se tada dogodilo? Ne sumnjivo bi Gadafi preuzeo bankarski tron Rothschildima. Tako je Gadafi automatski prisvojio do sada veæ dva neprijatelja. To su SAD, koje su zadobile žestoki udar veæ samom idejom o stvaranju nove monete, jer time SAD više ne bi mogle kupovati naftu od afrièkih zemalja špekulativnim novcem. Tu su i potom Rothschildi, koji su s svog bankarskog trona uvidjeli jakog konkurenta koji je veoma sposoban preuzeti njihov biznis. Isti je Gadafi Rothchildima veæ preuzeo Kinu koja je postala njegov strateški partner i veliko tržište.
Moemer el Gadafi je veoma ubrzo ujedinio i sva plemena, posebno dvije velike libijske etnièke grupe zbog kojih je Libija uvijek morala biti podijeljena na dva administrativna dijela. Gadafi je napravio jaku unitarnu državu. Naftne ugovore sa stranim kompanijama je napravio tako da je najveæi dio novca od nafte ostajao Libiji i to na korist narodu, tako što je glavna naftna kompanija bila 100 posto u vlasništvu države. Proizvodnju nafte sveo je na samo jedan dolar po barelu, dok je kod drugih zemalja cijena išla i preko 100 dolara.
Ogromnu zaradu od nafte Gadafi je koristio za kupovinu oružja i formiranje vojske, što su i drugi radili i u èemu im je Zapad obilato pomagao uzimajuæi im tako dobar dio novca od prodane nafte.
Da bi shvatili naèin Gadafijeve vladavine, moramo nešto reæi o robovlasnièkom sistemu. Danas u školama, djeèica na satu povijesti uèe, da je zlokobno robovlasnièko društvo odavno iskorijenjeno. Nasuprot tome, to je potpuna laž (o èemu sam i pisao u postu ´Moderno ropstvo- cijena korporatistièkog društva´). Da se razumijemo, ja ne podržavam niti jedan oblik hijerarhijskog sistema, pa pogotovo robovlasnièko, no ovdje smo da ustanovimo u kojem su sve obliku robovlasnièki sistemu postojali i u kakvima postoje danas. Èinjenica jest da su u povijesti postojali feudalci, koji su svojim´robovima´omoguæavali bogat život u izobilju. Oni su brinuli za svoju radnu snagu i osiguravali im siguran dom, sigurnost za njihovu obitelj pa i besplatnu hranu za cijeli život – a to je ono što su mnogi ljudi tada željeli.
Današnje"slobodarsko" i "demokratsko" društvo je nastalo u trenutku kada se jedan generalni vlastelinski kartel odluèio skloniti iz javnog života kako njegovi robovi više ne bi morali gledati u kakvoj raskoši on živi. Takva hijerarhija je bila ne prihvatljiva u modernom svijetu, i to je inzistiralo na tome da se ona prikrije, te da ljudi ostanu robovi koji žive u iluziji da su slobodni. Ista moderna vlastela, modernih feudalaca, koje možemo nazivati bankarskim obiteljima (nekoæ trgovcima) i poznatim elitistima, sebi je omoguæila špekulativnu trgovinu – zamijenila je zlato za papirne priznanice, i nije vezana ni za jednu zemlju. Danas tako živimo. Njihov teritorij su sve zemlje i svi posijedi na kojima trguju, a to je praktièki cijeli svijet. Još jedna verzija korporatizma. Ljudi misle da se robovlasništvo iskorijenilo, no svi smo još uvijek vlasništvo feudalaca.
Ovaj trgovaèki kartel formiran od venecijanskih srednjevjekovnih trgovaca uspio je u periodu od nekoliko stotina godina najmoænijim ekonomijama svijeta nametnuti kao legalno sredstvo plaæanja svoje papirne priznanice, odnosno novac koji oni plasiraju i iza koga odavno ne stoji ni zlato niti bilo koje druge vrijednosti. Prodajom ove izmišljene vrijednosti (spekulativnog novca) oni su milijarde ljudi širom svijeta teško zadužili i praktièno porobili.
Mnogima je jasno da je SAD najveæa robovlasnièka plantaža. Ova zemlja je i na ivici bankrota, jer ima takozvani nacionalni dug preko 14 trilijuna dolara i nije u stanju plaæati robu koju uvozi iz drugih zemalja. Iako imaju i sirovine, tehnologiju i radnu snagu, u posljednjih 60 godina konstantno ratuju po èitavom svijetu, od toga nisu ostvarile nikakvu dobit. Sva dobit je otišla privatnim korporacijama. Nakon što su SAD poèetkom 70tih godina veæ jednom bankrotirale, dolar je postao vezan za naftu, a “amerièko” zlato koje je nakon 2. svjetskog rata izliveno iz èitavog sveta, posebno od poražene Njemaèke, postepeno je odlazilo u švicarske banke gdje ga sada katolièka crkva, najveæi dilerski kartel zlata u svijetu, kontrolira i prodaje kome hoæe.
Veæ i prosjeèno inteligentni ljudi shvaæaju da su samo obièno roblje, te da su politièke prièe o “ljudskim pravima", "slobodama" i "demokraciji”najobiènija farsa. Tako se i SAD kao najveæa robovlasnièka kolonija medijski prikazuje kao "najdemokratskija zemlja na svijetu". Ona to i jest, jer "Demokracija"je u praksi postala paravan za pljaèku i teror.
Kako bi zaokružili prièu, sve se vraæa na Gadafija, koji je stvarni vlastelin države Libije. To da je on vlastelin se ne skriva, veæ je to opæe poznata stvar. On je u praksu sproveo one naèine funkcioniranja feudalnih vlastela kakve su postojale u povijesti. Njegov kartel mudro upravlja državnim resursima, i sve vraæa nazad u državu i bogatiti ju, od èega najveæu dobit ima sam narod. Onako kako to moderno vlastelinstvo ne èini.
Stoga je pala odluka da se Gadafija ´upozori´, da se skloni iz biznisa i da izbaci iz glave ideju sa pravljenjem novog monetarnog fonda. Takav naèin vlastelinstva se ne uklapa u globalnu slagalicu robovlasnièkog sistema, tim više jer Afrika mora ostati zemlja porobljena na moderan naèin. A Gadafi, umjesto da je pokleknuo prijetnjama, nametnuo je sebe kao revolucionara i lidera èitave Afrike!
Prièa ide dalje…
Man-made river projekt
Gdje ima nafte ima i vode jer se i jedno i drugo stvara duboko u unutrašnjosti zemljine kore. Èitava planeta se praktièno stalno puni vodom, ali ona ne izlazi uvijek na površinu (što zavisi i od telurskih struja) veæ može ostati milionima godina zarobljena duboko pod stijenama. Takva vodena skladišta duboko pod zemljom se nazivaju akviferi. 1959. Godine je otkriveno da Libija sa skoro dvije treæine svoje teritorije leži na ogromnim akviferima. Po procjeni struènjaka ovi akviferi u Sahari sadrže 10 do 12 hiljada kubnih kilometara vode i ona se nalazi 600 metara duboko pod zemljom. Dakle, Sahara leži na vodi. Akviferi se nalaze i u Èadu, Sudanu, Nigeru, kao i Egiptu. Potrebno je samo iskopati bunare i cjevovodom transportirati vodu gdje treba.
S obzirom da je Libiji voda prijeko potrebna jer ima veoma male obradive površine (oko 1% od èitavog teritorija) bilo je potrebno transportirati ju. No voda se nalazi toèno ispod pustinjskog dijela zemlje na jugu, dok 95% stanovništva živi u priobalnom dijelu. Tako se Gadafi je odluèio na još jedan potez koji je bio posljednji okidaè za konaènu intervenciju svjetskih bankara i korporatista u ovu prièu. Dosta je bilo i toga da im Gadafi oduzima tržište, posao, ne poštuje njihova pravila igre, veæ æe se sada odvažiti i na kontrolu vodenih resursa, koji su na piku amerièkim kolonijalistima posljednje desetljeæe, te æe preuzeti i veliki dio trgovine poljoprivredom. Za transport ove velike kolièine vode iz akfera potreban je cjevovod od oko 3900 kilometara. To je više nego što je cijela zapadna Evropa. Projekt je nazvan Velika umjetna rijeka (Great man-made river project).
Projekt je zamišljen da se radi 26 godina u èetiri faze. Dvije su veæ završene, a treæa faza je spajanje ove dvije. Libija namjerava na ovaj naèin dobiti 160 000 hektara obradivog zemljišta. Oko 70 posto vode iz akvfera je namijenjeno za poljoprivredu, dok æe ostatak iæi u gradove. Za industriju, prema planu vlade, nije namijenjeno ništa jer je voda previše kvalitetna. Oko 3700 kilometara puta je veæ napravljeno. U prilogu se nalaze fotografije cilindara i snimaka iz zraka koji prikazuju cijevi, to je nešto što je sasvim javna i poznata stvar javnosti u Libiji, a što su naši mediji potpuno zaobišli.
Oko 1300 bunara æe biti izbušeno koji bi trebalo da daju 6,5 miliona kubnih metara vode dnevno. Na ovaj naèin bi se vodom snabdevali Bengazi, Tripoli, Brega, Sirta i ogromne poljoprivredne površine. Kolièina vode u akveferima je procenjena na kolièinu vode u Nilu koja protekne za 200 godina. Pojedini stuènjaci sa Zapada, medjutim, procenjuju da æe se ovaj prirodni rezervoar iscrpeti za 50 godina, dok drugi smatraju da æe voda trajati preko 4000 godina.
Unatoè tome što na provoðenju ovog plana radi samo Libijska radna snaga, tehnologija cjevovoda je uvedena i iz Njemaèke, i angažirane su mnoge strane komisije iz Južne Koreje, Turske, Njemaèke, Japana, Filipina, a pozvana je na suradnju i Britanija. Libijci æe svoje iskustvo definitivno prezentirati drugim afrièkim zemljama koje takoðer leže na akviferima. Cilj Libije je s vremenom potpuno zadovolji svoje potrebe za usjevima, a Libijci onda planiraju sa proizvodnjom uæi na Evropsko tržište. To bi bio globalni napredak cijelog kontinenta, koji ne samo da bi ih unaprijedio na podruèju poljoprivrede, veæ bi s time došla u paketu i sve ostale beneficije, kao i opæi rapidni društveni razvoj.
Èitava investicija treba koštati oko 33 milijardi dolara, s tim da æe vjerojatno biti skuplje (ako ikada bude završena). Bitna stvar jest da je financiranje do sada vršeno iskljuèivo državnim beskamatnim kreditom koji je dala libijska centralna banka. Dakle, MMF i Svjetska banka su potpuno zaobiðeni!!! Možete veæ da zamislite kako je to Rothschild i ostala bankarska elita ekipa teško prihvatila. Toliko teško da se o ovom libijskom geostrateškom projektu na Zapadu jedva zna. Mediji su ga jednostavno ignorirali.
Dakle, Gadafi je potpuno zaobišao MMF i Svjetsku banku, Libija ima cilj snabdjeti cijelu Europu voæem i povræem, i to izuzetno visoke kvalitete zbog vode koja je stara i mineralizirana. Obitelji Rotschild koja ima svoje poljoprivredne investicije u Indiji, te koja u svojim rukama ima kontrolu nad kompletnom trgovinom u Europi, te koja posjeduje Svjetsku banku i MMF, ovo je dodatno sjelo na veæ inficirani žulj.
Zapoèinje udar
I došao je trenutak kada je londonski bankarski kartel na èelu s vodeæim svjetskim korporatistima odluèio pokrenuti svoj plan. Prvenstveno je aktivirao svoje politièke marionete koje mediji predstavljaju kao najznaèajnije državnike svijeta. Nareðeno im je da odobre vojnu intervenciju koja ukljuèuje razaranje Libije i masakrirane s ciljem zastrašivanja naroda. Èak se ni dobitnik Nobelove nagrade za mir nije smio usprotiviti, veæ je pozvao na "oslobaðanje" Libije od "diktatora". I Rusija je ovo podržala. Interes Rusije da podržava ovu NATO intervenciju, samo potvrðuje èinjenicu da je i velika´Majka Rusija´danas samo jedna guzièarska kolonija trgovaèkog Londona. Politika je iskljuèivo biznis.
Tada su nastupili pobunjenici iz tzv. Nacionalnog Tranzicijskog Savjeta (kojemu mediji prišivaju imidž pravedne organizacije) kojemu je krajnji cilj preuzimanje vlasti Gadafiju, te osnivanje nove Centralne banke u Begaziju (za raèun Rothschilda i Londona) , te nove naftne kompanije koju æe onda privatizirati sve vodene sisteme. Tome se pridodaje legitimnost i "demokratski svijet" preko iluminatske organizacije UN (kojom upravlja isti trgovaèki kartel iz Londona) koji æe omoguæiti francuskim korporacije (Veolia, Suez Ondeo i Saur) koje danas drže 40% svjetskog tržišta u poslovima sa vodom, da dobiju svoje vlasništvo nad cjevovodima.
Gola istina jest da vladajuæa elita, putem svojih alatki (NATO-a) ima cilj uništiti kompletnu Libijsku infrastrukturu, te embargom i agresijom stopirati životni progres, te prije svega 200 milijardi dolara investicije. Libija je poznata po izuzetno naprednoj graðevinskoj industriji, te svojim djelovanjima NATO ima cilj stopirati izgradnju škola, bolnica, hotela, velikih stambenih kompleksa (500 000 njih koji su u izgradnji), te ugroziti 3,5 milijuna stranih radnika, od kojih je veæ 20 000 000 ostalo zbog posla nakon poèetka NATO intervencije. Zapad se plaši brzog razvoja Libije, i pod svaku cijenu, to je moralo biti preventirano.
Druga zloèinaèka organizacija, NATO, dobila je takoðer svoju ulogu koja se još uvijek krije, kako na kompletnom zapadu, tako i u nama svim zvaniènim medijima. Pod okriljem organizacije za zaštitu civila, dobroèiniteljska Amerika je poslala NATO operaciju na Libiju kako bi tamo predstavljala½podršku pobunjenicima½u borbi protiv okrupljele krvoloène Gadafijeve vojne sile. No što NATO uistinu èini u Libiji? Prva stvar, za koju postoji i obilje dokaza, jest da je jedan od zadataka NATO intervencije i razaranja Libijske ekonomije. Vodeni cjevovod ide paralelno s plinovodom i naftovodom i Libija je do sada, uz NATO intervenciju pretrpjela goleme infrastrukturalne štete. NATO bombarderi su zasuli ovaj cjevovod i veliki dio infrastrukturi razornim projektilima veæ u prvih par dana svoje dušobrižnièke intervencije.
NATO svakodnevno bombardira bolnice, škole, silose s žitom, tvornice, hotele, infrastrukturu, džamije, plantaže palme i vinove loze, univerzitete, autobuse, putnièka vozila. Mediji iznose vijesti o tome kako Gadafijevi sljedbenici siluju i masakriraju žene, no u istraživanjima nezavisnih novinara iz podruèja Tripolija i okolnih gradova koji su pretrpjeli napade pobunjenika, nije se pronašao niti jedan podatak za osnovanu sumnju da su lokalni stanovnici ti koji ubijaju i siluju žene. Zanimljivo jest i to da nije formirana niti jedna meðunarodna komisija za utvrðivanje istine, što je trebao biti prvobitni zadatak UN-a, no on je to vješto izbjegao. Stoga, zamislite, vojna intervencija je pokrenuta iskljuèivo na temelju medijskih izvještaja i izjava pobunjenika!! Sam taj èin je kriminalan i sramotno je da niko nije reagirao na ovakav ishod dogaðaja. Dakle, intervencija je pokrenuta na temelju laži.
NATO namjerno ubija stanovnike, bombardira gusto naseljeni kvartove, a stambene zgrade u Libiji su tako graðeni da su one tik jedna uz drugu te na mnogo katova. Obitelji su takoðer brojne i ima jako puno djece. Po glavi obitelji izmeðu 4 – 6. Stoga je srazmjer ovih pogiblji nezamisliv, ali i proraèunat i ciljan. Npr èak 18 NATO projektila je razorilo kompleks u centru Tripolija, gdje se nalaze nevladine organizacije za ljudska prava, visoki komitet za žene i djecu, meðunarodna organizacija za mir i pomoæ. Ako je zvanièna funkcija NATO-a zaštita civila, kako je moguæe da je NATo sa èak dvije razorne bombe izravno pogodio specijalnu školu za djecu s poteškoæama u razvoju koja je poznata škola i zgrada½pod zaštitom UNESCO-a½? na sreæu djeca baš taj dan nisu bila u školi. No za vrijeme NATO intervencije u prvih 90 dana poginulo je i ranjeno 4700 civila, od toga je 856 ubijeno, a 332 ranjeno. Meðu njima i brojka poginule djece, njih 109, s tim da je najmlaðe dijete imalo tek 8 mjeseci. Svrha ovoga, osim zadavanja traume stanovništvu, jest i poticanje trajne humanitarne katastrofe.
Tko su uopæe ti pobunjenici? Pobunjenici, koji se zvanièno nalaze unutar otpora Nacionalnog Tranzicijskog Savjeta, mladi su ljudi ispranog mozga kojima je obeæano da æe dobiti veliko bogatstvo i slobodu ukoliko ostvare svoje ciljeve. Meðu njima su pripadnici radikalnih islamskih organizacija, te postoje svjedoèanstva da su ih njihovi vjerski voðe pozivali na džihad i ubijanje svakog policajca, svakog vojnika i svake osobe koja ne podržava njihova naèela. Meðu zarobljenim pobunjenicima su se nalazili èak i plaæenici iz´Blackwatera´zaštitarske privatne organizacije iz SAD-a, poznatoj još pod nazivom´psi rata´, te Dyncorp-a. Ovi su plaæenici trenirani od strane NATO profesionalaca da postanu mašine ubojice, uz pomoæ ovakvih privatnih organizacija kojima je cilj sijati krvoproliæe.
Meðu pobunjenicima se nalaze i mala djeca koja su odgajana od malih nogu kao ratnici te su privikavani na oružje i ubijanje – prava su buduænost ratnih strojeva za ubijanje. Potpuno identièna situacija koja slijedi principe nastajanja crvenih kmera i problema u Jemenu s otimaèinom djece i treniranja istih da postanu vojnici. Obilje fotografija potvrðuje da se u odredima pobunjenika nalaze maloljetnici naoružani do zuba.
Grupe pobunjenièkih snaga, koje se prikazuju u medijima, koje vidimo u tenisicama i trenirkama bez adekvatne vojne opreme, u biti su samo manekeni za slikanje za potrebe globalistièkih medija. Oni što "oslobaðaju", ubijaju, opkoljavaju i razaraju su iskljuèivo NATO snage i njihovi profesionalni ratnici i religijski fanatici potplaæeni i obuèeni od strane amerièkih službi. Sve njih sigurnosne snage privatnih korporacija polaku ubacuju u Libiju kako bi se regrutirale u ostatak plaæenika.
Takva pobunjenièka sila je opljaèkala zalihe naoružanja koje je do tada èuvala malobrojna policija. Zatim su poèeli masovno ubijati svakog policajca i svakog vojnika na kojega su naišli. Pucali su s zgrada po civilima i mediji su ih predstavljali kao snajperiste državne vojske.
Ovako trenirani manijaci i strojevi za ubijanje, znaju da je najjaèe oružje svakog rata silovanje – da to donosi najgoru traumu svakom narodu. Silovanje razara obitelji, uništava psihologiju zajednice, i ostavlja trajne traumatiène posljedice po muževe i žene. Stoga ovi radikalci sprovode danonoæna muèenja i silovanja po kuæama, èesto žene pritom i masakriraju i ostavljaju ih njihovim muževima kao jasnu poruku. Tako su žene u Libiji pretrpjele posebne žrtve u Libiji. NATO agresija iz zraka im ugrožava živote, a pobunjenici ih izlovljavaju i zlostavljaju. To je konkretan udar na jedno društvo. Jedan voða pobunjenika je èak optužen da je snabdijevao pripadnike svoje vojske s stimulansima kako bi ovi mogli poèiniti što više silovanja.
Dakle, sva zbivanja koja se odvijaju u okvirima medijskog rata, propagande su bankarskih kartela s ciljem da se ljudi manipuliraju, te podrže masovni genocid nad jednim narodom. U tome je oèito u uspjelo. Kada se vlastelini sukobe, narodi i države se uvode u ratove. Tako je bilo u povijesti, tako je i danas.
Libija je bila veoma prosperitetno socijalistièko društvo, praktièno bez kriminala i nasilja. Zato agenti CIA i MI6 oko nje pletu mrežu veæ trideset godina. Tu je i èinjenica da se 2000 plemena, sakupljaju u Omladinskom nacionalnom forumu libijskih plemena i odaju podršku obrani Libije. Mediji potpuno prešuæuju ove skupove, koji su najvažniji za donošenje validne procijene stupnja podrške koji ima Gadafi od svog naroda. Gadafi ima podršku svih plemena, i to je najveæi problem za NATO.
Uopæe ne podržavam Gadafijevu politiku. U ovom postu sam iznosio informacije kombinirajuæi druge pisane izvore i filmiæe u prilogu. Da bi se dobio pogled na stvarna zbivanja i djelovanja NATO-a, potrebno je samo razviti kritièki sud, te upoznati se s poviješæu djelovanja ovakve organizacije, te onih koji njome upravljaju. Tada æe èovjek shvatiti da je istina sve samo ne ono što prezentiraju mediji/koji su u vlasti istih. Dali su Rothchildi i ostali pripadnici bratstva zaista njegovi neprijatelji kako to izgleda? On je bio nesumnjivo veoma blizak s voðama zapadnjaèkog svijeta. Uz to, Gadafi je Židov, roðen od židovske majke, èiji se korijeni, po mnogim izvorima isprepliæu i sa samim Rothschildima. Ulaziti u tu novu granu ove teme je nemoguæe jer je post i veæ sada previše dugaèak . Osim toga postoje jasna saznanja da je gadafi ipak ulagao i goleme svote novca u rothchildove banke
Oèigledno jest da su zapadnjaci porobljeni teškim kreditima i prestrašeni imaginarnim islamskim terorizmom povukli još jednu stratešku odluku sukladnu svima ostalima u zadnjih nekoliko desetljeæa. Dali je Gadafi znao što ga èeka, i dali je sve stvar dogovora? ostaje (meni) otvoreno pitanje. Ali nesumnjivo je da je on još jedna mala marioneta, koja se sasvim dobro uklapa u globalni plan manipulacijom ljudi i podjele istih. Time je za ovakve strateške poduhvate i biznis politike na najvišim razinama, najveæu cijenu plaæa nedužan narod, kojemu se uvijek i bez iznimke ispire mozak. I na kraju ,mediji kao facebook mreža zapravo su samo jedno od niza jakih špijunskih i upravljaèkih oružja.
[Edited by Platonix on 15-11-2011 at 08:50 GMT]
|
|
04-11-2011 at 23:09 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Pregled tema u posljednjih 24 sata
Pregled poruka u posljednjih 24 sata
(dva dana, sedam, 30 dana)
Pregled pisanja foruma�a u posljednjih 24 sata
|
