Kao što je Hrvatska nacionalna država Hrvata i ostalih, Srbija nacionalna država Srba i ostalih, tako BiH može postati država Bošnjaka i ostalih a time jaci utičaj u regionu znaci i na Sandžaku. Ta opcija je postala dominantni trend od Daytona do danas sa velikom vjerovatnoćom da se nastavi i u budućnosti.

Ovome ponajviše doprinosi kontradiktorno savezništvo sve tri nacionalističke politike kako u BiH tako i u regionu. Iako zvuči nevjerovatno, ali i srpska i hrvatska aktuelna nacionalna politika htjeli oni to ili ne, pomažu budjenje bošnjačke svijesti, samim time jačanje Bošnjaka i na Sandžaku.

Fact: Istrazivanja pokazuju da ce do 2028. u BH biti oko 70% Bosnjaka, svidjelo se to kome ili ne i Srbija i Crna Gora, prije ili kasnije ce se morati odreci dijelova Sandzaka zbog stabilnosti mira i neophodne ekonomske saradnje u regionu

pa bili su oni u zajednickim granicama sa Bosnom, od Karalovackog mira 1699-te, sve do berlinskog kongresa 1878-me..
valjda su 1917-te prvaci Sandzaka na inicijativu Austrougarske donijeli „Sjenicku deklaraciju“, ali su kasnije optuzeni da su nekakvi "austrofili", izdajnici i et..
i komunisti su im 1941-ve garantovali neku autonomiju al su ih na trecem zasjedanju AVNOJ-a i oni zayebali..

“Autonomija Sandžaka je nacionalni interes Bošnjaka."


- Očuvanje cjelovitosti i suverenitetra BiH je nacionalni interes broj jedan svih Bošnjaka svijeta, kao i ključni faktor stabilnosti i mira u regionu.

"Drugi nacionalni interes bošnjačkog naroda jeste autonomija Sandžaka, koja bi se ostvarila dijalogom između legitminih predstavnika Bošnjaka i nadliježnih vlasti čime bi se vratio osjećaj sigurnosti građana Sandžaka…."

Ove riječi, izrečene od strane uvaženog muftije M. ef. Zukorlića – upućuju na jedno novo preispitivanje nelegitimne odluke Trećeg zasjedanja AVNOJ-a (7-10. 08. 1945. g.), o podjeli Sandžaka i ukidanju ZAVNO Sandžaka.

U tom pravcu, radi šireg upoznavanja javnosti, biće riječi u ovom radu o problemima definiranja statusa Sandžaka, citirat ćemo nekoliko bitnih dokumenata, koji idu u prilog šireg rasvetljavanja povijesti Sandžaka i još jednom akcenat dati na pribleme neligitimne podjele (Sandžaka), koji su izvršile Srbija i Crna Gora, suprotno odredbama Berlinskog kongresa.

Zato je potrebno da najava Sandžačkog proljeća, budu u pravcu ukidanja odluka o podjeli Sandžaka, što je u nadliježnosti Narodog vijeća Sandžaka, koje nastavlja tradicije ZAVNO Sandžaka, kao i da se stave van snage – nelegitimne odluke III zasijedanja AVNOJ-a (07.-10. VIII 1945. u Beogradu).

oj sunce ti žareno,ovo tek sad viđoh...
pa jebo majku, nije ćudo što nam se ljudi sa strane smiju.
jel vi ovo ozbiljno,il zajebavate..
daj morate da zajebavate

Berlinski ugovor je štitio Sandžak od Srbije i Crne Gore


Berlinski kongres je donio poseban ugovor (13. VII 1878 ), kojim je precizirao zaštitu Sandžaka. Evo kako je taj događaj predstavljen u “Pravnom leksikonu (Savremena administracija, Beograd, 1964. god.):

Prema ovom dokumentu, utvrđuje se sloboda vjeroispovijesti. Pripadnost vjeroispovijesti različitoj od domaće isključuje se kao smetnja, za uživanje građanskih i političkih prava, za vršenje javnih službi, funkcija ili profesija, i dr. Pored nezavisnosti, knježevina Srbija također je stekla nove granice, pripojena su još četiri okruga: niški, pirotski, vranjanski i toplički.

Srbiji, kao i Crnoj Gori određene su obaveze u pogledu izjednačenja vjerospivijesti. Nije joj dozvoljeno da za robu koja kroz njenu teritoriju prolazi naplaćuje tranzitne takse. Shodno dobijenoj teritoriji Srbija preuzima obaveze Turske prema Austro-Ugarskoj i Kompaniji za ekspolataciju željeznica evropskoj Turskoj u cilju dovršenja i eksploatacije željeznica na svojoj teriotirji.

Izjvesne od tih kao i neke druge odredbe u određenoj mjeri ograničevali su njen suverenitet. Pomoć Srbiji na Berlinskom kongresu Austrija je uslovila postizanjem sporazuma u određenim pitanjima. Od Srbije je traženo da sa Austrijom sklopi trgovinski ugovor, da se odrekne proširivanju prema Kosovu i Novopazarskom Sandžaku, da izgradi prugu Beograd – Niš, a Austriji prepusti reguliranje Đerdapa, s pravom korišćenja srpskog zemljišta pri izvođenju tih radova.

Potpisivanje privremenog sporazuma i načelno prihvatanje postavljenih uvjeta, doveli su do pristanka Austrije, da zastupa interese Srbije, na Berlinskom kongresu. (Vidi: “Pravni leksikon”, Savremena administracija, Beogad, 1964, str. 67).

Jasno, Srbija i Crna Gora, iako su skoro dvostruko proširi svoje teritorije, nikad se nisu držale slova zakona, donijetom na Berlinskom kongresu, već su nastavile da vrše teror nad nedužnim bošnjačkim stanovništvom, koje je zbog pripadnosti islamskoj vjeri, ni krivi ni dužni, plaćali tursku krivicu.

Dalji teror Srbije i Crne Gore, će nastaviti u toku balkanskih ratova 1912-14. pa u Prvom svjetskom rata od 1914-1918, zatim genocidom u Plavu 1919., u Šahovićima 1924., pa sve do Drugog svjetskog rata, kao i posljednjeg genocida u Bosni i Sandžaku, u posljednjoj dekadi XX stoljeća.

procentualno broj Bošnjaka u Južnom Sandžaku koji je u sklopu Crne Gore je veći nego broj Hrvata u BiH prema ukupnom udijelu stanovništva,pa me zanima koja je skala da bi jedan narod bio konstituivan u jednoj državi ? Ili koja je skala da bi jedan narod izgubio konstituivnost ?

Yugo Skala 55

Jedinstveni Sandžak?


Nasuprot Republici Srpskoj, koja je stvorena nasilno na temeljima genocida nad Bošnjacima u vremenu od 06. 04. 1992. do 15. 11. 1995. godine, koliko je trajala bjesomučna agresija Srbije i Crne Gore na BiH, Sandžak posjeduje sve pravne, historijske, ekonomske i moralno-etičke argumente da povrati federalni status.

Status koji je imao u svojoj povijesti, kako prije održavanja Berlinskog kongresa (1878.), kao i kasnije sve do 1912., kada je balkanskim ratovima Sandžak podijeljen između Srbije i Crne Gore. Takvu podjelu je svojevremeno poništila čuvena Sjenička konferencija, avgusta 1917. g.

Čitavo stoljeće je proteklo, od 1912. do danas, kada su Srbija i Crna Gora suprotno međunarodnom pravu izvršile aneksiju Sandžaka. Svakako, međunarodni faktori su omogućili Kosovu da ostvari svoju historijsku misiju, ali trebaju otvoriti oči i pred pitanjima Sandžaka, koji preživljava veliku dramu između surove Srbije i Crne Gore.

Dovoljno je bilo samo pogledati lica građana u Prijepolju 27. februara t.g. na Dan obilježavanja 19. obljetnice otmice putnika i zločina nad Bošnjacima u Štrpcima. Zato raspravljati o Sandžaku, znači otvarati pitanje budućnosti opstanka Bošnjaka na prostoru između Srbije i Crne Gore.

Rasprava se mora voditi sa ciljem kako prevladati surovu realnost vremena, koju očigledno ne razumije ni međunarodna zajednica koja otvara prostor za ulazak Srbije i Crne Gore u nove europske tokove, ali kao da ne primjećuje veliki bošnjački egzodus iz Sandžaka, koji svakodenvno ide iz političkih i ekonomskih razloga prema Zapadnoj Europi i Americi.

Najzad, humanije snage NOR-a, u vremenu 1942-1945. ponovo su povratile autonomiju Sandžaka, ali ovog puta izrazito pod sumnjivim nazivom ratna autonomija, koja je pragmatnično služila za pridobijanje bošnjačkog stanovništva, koje se oduprelo kako okupatoru, tako četničkim i desničarskim snagama, koja je trajalo kao Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka sve do 10. avgusta 1945. godine.

Involuciju Sandžaka su pripremali staljino-komunisti, kada su 29. marta raspustili ZAVNO Sandžaka u Novom Pazaru, a potom na Trećem zasjedanju AVNOJ-a 03-10. 08. 1945.g. ponovo izvršili podjelu Sandžaka između Srbije i Crne Gore, da bi, tzv. Referendum u Crnoj Gori 21. maja 2006. g., Sandžaku se zadao teški udarac jednostranoj nelegitimnoj podjeli, dvijema državama Srbiji i Crnoj Gori.

Na taj način, Sandžak se perfidno vratio 100 godina unazad, što nije bilo predviđeno čuvenim ugovorom na Berlinskom kongresu. Nažalost, bošnjački “prvaci” iz Južnog Sandžaka su krišom od Bloka za Jedinstveni Sandžak, potpisali sa Vladom Crne Gore sporazum o prekograničnoj regiji Sandžak, ali ih je crnogorski diktator Milo Đukanović u tome prevario, što se i moglo pretpostaviti

damn,ne kontaš ti za kvotanje

Novija geneza Sandžaka


Sandžak je na početku rata u okviru NOR-a bio predviđen za buduću federalnu jedinicu Jugoslavija i kao takav je imao poseban položaj i značaj u toku revolucije (1941 – 1945). Danas je Sandžak, kao što je poznato okružen Srbijom, Crnom Gorom, Bosnom, Kosovom i Albanijom.

Sada je od Europske zajednice da sprovede integracije samo je Sandžaku onemogućeno da postane europski ekonomski region. No, da bi se to shvatilo, potrebno je da bacimo malo svjetla i na već spomenutu ratnu autonomiju Sandžaka, o kojem se šire govorilo na Međunarodnom skupu “Sandžačko pitanje” u Sarajevu, 2-3. jula 2011. godine.

Poznata je čijenica da pored Bošnjaka, Srbi i Crnogorci žive u Sandžaku od pamtivijeka pa i danas. Podsjećamo, Sandžak je 1941. bio podijeljen izmeđi Nedićeve Srbije, Pavilićeve Hrvatske i fašističke Italije. Međutim, zahvaljujući politici koju je vodio vodeći bošnjački i uopće sandžački lider Rifat Burdžević u Sandžaku je na početku 1941. godine podigunut ustanak za oslobođenje.

Jasno, uprkos politici okupatora i domaćih kolaborista, u Sandžaku je ubrzo poslije ustanka naroda, kao i opstanaka u Srbiji i Crnoj Gori podignut visoki nivo odbrane izbijanjem ustanka. Uporedo sa razvijanjem ustanka i osnivanjem partizanskih odreda, organizirani su i prvi narodnooslobodilački odbori u oslobođenim gradovima i selima.

Oslobođeni djelovi Sandžaka bili su početkom 1942. povezani sa oslobođenim područjima Crne Gore i Bosne. Ova oslobođena teritorija sa centrom u Foči, omogućila je dalji polet u razvitku narodne vlasti kao i dalje jačanje partizanskih jedinica i njihovo pretvaranje u redovne vojne jedinice. Tada dolazi, pored ostalih i osnivanja čuvene i legendarne Treće. Sandžačke brigade.

Ove činjenice su svim historičarima na području ex-Jugoslaviji poznate i ti statovi su prenijeti u svim republičkim enciklopedijama.

Paradoks se dogodio koncem 1942. kada je Vrhovni štab donio apsurdnu odluku, da III sandžačka brigada, kojom su rukovodili legendarni borci i hreoji Rifat Burdžović, Volođa Knežević i Tomaš Žižić krene na teritoriju Bosne i tim činom napravi veliki prostor za djelovanje zločinačkih četničkih jedinca pavla Đurišića i Draže Mihajlovića, zbog čega su preko 60 sela Sandžaka doživjeli neviđeni genocid krajem 1942. i početkom 1943. godine, o čemu se na više skupova šire govorilo.

Tragedija toga bezumnog čina da Treća Sandžačka briogada prođe u Bosnu, jeste i likvidacija tri vodeća heroja Sandžaka u Vrcar Vakufu, krajem 1942. godine, a nažalost tu činjenicu je tek rasvijetlio general Jaukovića, tek 1947. godine, dvije godine nakon bjesomučne podjele Sandžaka.

Jer, da se znala istina o Rifatu Burdževiću, Volođi Kneževiću i Tomašu Žižiću, ne bi se lahko moglo prevariti revolucionari i humanisti da zatvore oči i uši pred historijskim činjenicama, koji su pod sumnjivim četničko-partizanskom dogovoru stradali u Grujića Jami (nedaleko od Vrcar Vakufa, BiH). O ovim presudnim i sudbonosnim činjenicama, govorilo se na skupu posvećenom Sandžačkom pitanju, početkom jula 2011. u Sarajevu.