Preuzeto:
Stvarno duhovno sazivljavanje sa islamom moglo je doci i dolazilo je tek sa protokom vremena, stalnim ucenjem i vrsenjem propisanih vjerskih obreda. Taj je proces tekao sporo, jer u prvo vrijeme sirenja islama Bosni nije bilo dovoljno imama. U pravilu je samo u utvrdjenim gradovima postojao za potrebe vojske jedan imam, koji je i sam bio mustahfiz, odnosno clan tvrdjavske posade. Stanje se u tom pogledu postepeno mijenja, nastankom seoskih muslimanskih naselja i kasaba, sa uredjenim mahalama, okupljenih oko muslimanskih kulturnih ustanova, kao sto su djamije, mesdjidi, tekije i imareta. Tu su vec stvoreni uslovi za redovnu vjersku poduku i pouku. Odrasli su jednako kao i djeca, ucili na jednom stranom jeziku molitve ciji su pravi i puni smisao tek pocinjali postepeno prihvatati i shvatati.

Opcenito se moze reci da su u Bosni, posebno u gradovima, pravljeni neki ustupci u odnosu na vjerske propise, kada je u pitanju trosenje i proizvodnja alkoholnih pica. Tu je odredjena tradicionalna kultura cesto preovladavala jer je, uprkos vjerskoj zabrani, rakija bila u neku ruku pice Bosnjaka kao i ostalih slavenskih naroda. Vino se uglavnom izbjegavalo, ali su se trosile razne sire. Evlija Celebi medju sarajevskim picima spominje na prvom mjestu "nevareno vino", odnosno muselez, sto na arapskom znaci sira ili most. Slicno pice Evlija je nasao i u Blagaju, gdje se spravljalo od divljih sipaka. Muselez se u jednoj narodnoj pjesmi spominje skupa sa serbetom:
"Sta je hajrula da nije Bosna potekla serbetom, a Neretva muselezom."
U Sarajevu se trosila kako pise Celebi, i hardalija, jedna vrsta mladog vina kojem su dodavani gorusica i drugi zacini. Hardaliju u Bosni spominje i Paul Rycaut. Kao specijalitet Sarajeva Evlija Celebi istice ramazaniju, pice koje se "pravi od grozdza" i "s nogu obara covjeka". Najbolju vrstu ove ramazanije imaju imami. To je prijatno pice koje jaca za molitvu??
Medjutim onaj koji pije pravo vino, nesrecnik je kojeg stanovnici Sarajeva izbjegavaju.
Medju glasovitim picima Banja Luke, Celebi spominje peloniju, vjerovatno ekstrakt pelina, te nane-rakisi, ili modernim jezikom receno - mentol-liker. U Bosni se jos spravljala i pila medovina.


Opcenito se moze reci da je u Bosni u jednom razdoblju od oko 150-200 god. doslo do sveobuhvatnog asimiliranja islamske civilizacije u svim oblastima ljudskog zivota. Tu je ipak postojala razlika izmedju sela i grada. Dok je u gradovima islam u pogledu vjerskih duznosti i zivotnih pravila i obicaja dosljednije postovan i primjenjivan, dotle se u zabacenim selima cesto sretala jedna heterogena vjerska praksa.
Tako je za podveleske muslimane zabiljezeno krajem XIX-og vjeka da "ne vrse redovno propise Muhammedove vjere", "ne kupaju se cesto" i "rijetko idu u djamiju". Posebno je zabiljezeno da "ne kriju zene kao drugi muslimani". Muslimanke tu idu "otvorena lica". Obavlja sve poljske radove, cuva stoku i pri tome uz kakav rucni rad pjeva "da se razlijezu brda i doline". U kuci slobodno stupa u razgovor sa strancem, pa makar to bio i "inovjerac", gleda ravno u oci itd.
Savremenici su zabiljezili da se u mnogim krajevima Hercegovine, zatim u okolini Cazina, dolini rijeke Rame i drugdje muslimanke nisu krile sve do pred kraj XIX-og vjeka. Celebi takodjer biljezi ljepotu i rumenost Bosanki po gradovima.
U pravilu, djevojke se u odredjenim drustvenim slojevima nisu krile sve do udaje. O tome svjedoci svojim pismima Ahmed Djevdet-pasa, koji je kao carski mufetis(inspektor) boravio u Bosni 1864-te, kako bi proveo organizaciju nove vojske. On pise kako u Bosni "djevojke od dvadeset dvadeset i pet godina hodaju i asikuju bez feredje". Umjesto feredje, pise Dzevdet-pasa, Bosanke "pokrivaju glavu salom i jednom rukom drzeci oba kraja idu vrlo uljudno". Izgled da je obicaj pokrivanja lica kod muslimanki u Bosni preovladao tek poslije austro-ugarske okupacije. Na to ukazuje i navod sarajevskog arhimadrita Kosanovica, da se do okupacije BiH "malo koja turska djevojka zaklanjala" i da su sve do tada isle zagrnute sarenim boscama i otvorena lica.

Ibrahim-beg Basagic, je po selima Bosne i Hercegovine zaticao povrsno islamizirano stanovnistvo. On je otkrio, medju ostalim, da se nisu vjencavali pred kadijom, nego prema svojim mjesnim obicajima, pred nedoucenim seoskim hodzom.

Valja napomenuti da je Celebi zabiljezio jos par osobitosti kod Bosnjaka. U prvom redu imena i biljezi kako Bosnjaci za razliku od ostali muslimana svoja imena skracuju te je Mehmed-Meho, Ibrahim-Ibro, Sulejman-Suljo,..itd. Navodi takodjer jedan ratnicki obicaj i kod muslimana i krscana po Krajini, Lici i Hercegovini - naime - davanje svoje vjere i uzimanje tudje - kao jamac na vjernost i pomoc u nevolji. Zarobljeni krscani i muslimani su jedan drugom davali svoju vjeru koja se poslije vracala tek ako jedan drugog izbave iz ropstva. Vise o tome na:
http://www.cyberbulevar.com/forum/viewtopic.php?t=1865

U XVI-om vjeku u Bosni dolazi do masovne pojave jedne sekte ili reda kojem je bio osnivac Hamza Bali Bosnjak iz Gornje Tuzle. Radi se o sinkretickom islamsko-bogumilskom redu koje neki nazivaju i hamzevijskim. Tadasnji vezir Mehmed-pasa Sokolovic se surovo obracunavao sa javnim pristalicama a Hamzu Bosnjaka je dao pogubiti 6.6. 1573-ce godine. 11.10. 1579-te godine jedan pripadnik tog reda, Bosnjak preobucen kao dervis je izvrsio atentat na Mehmed-pasu i ubio ga tokom jednog prijema, sto se moze tumaciti i kao cin osvete.

Raycat biljezi u Bosni velik broj pripadnika sekte kadezadeli koje Beseskija vijek poslije spominje pod imenom kadici. Ovu je sektu osnovao izvjesni Bigali-ef. i bia je rasiren po Bosni tjekom XVII.og vjeka. Bigali-ef je uveo neke izmjene i dopune u neka islamska pravila i postupke, posebo kod ukopa umrlih. Rycaut pise da ova sekta ima jos pristalica medju muslimanima u Rusiji. A. Solovjev ove pojave objasnjava "duplim moralom bogumila", odnosno stovanjem i Boga i Sejtana istovremeno. Bog je gospodar onog a Sejtan ovog materijalnog svijeta. Takva bogumilska gledista su se dugo drzala medju Bosnjacima i pored primanja islama.

Razne obicaje paganskog porijeka bosanski muslimani su, u skladu sa islamskim propisima, zamijenili dovama. Postojale su razne prigodne dove, kao sto su uspavanke ili dove pred spavanje, dove poslije jela, hair-dove(blagoslov), bed-dove(prokletstvo), hafirske dove - te u vrijeme velikih susa vrlo cesto kisne dove, na koje su izvodjena i mektebska djeca.
Medju muslimanima u Bosni su od pamtivjeka bile poznate godisnje dove koje su odrzavane na otvorenom prostoru, na tkzv. dovistima. Mnoga poznata dovista u Bosni nalazila su se i nalaze na mjestu nekadasnjih bogumilskih hiza. Poznato je da Crkva Bosanska nije imala sakralnih gradjevina i odlucno je zabranjivala gradnju. Umjesto toga izabirana su mjesta u prirodi na otvorenom - po nekim tvrdnjama stara paganska svetilista. Ova mjesta se jos zovu i crkvista. Dove pod otvorenim nebom su se odrzavale u tacno odredjene dane u godini koji nisu bili vezani za pokretni hidzretski kalendar, nego su bili tacno utvrdjeni. Ove godisnje dove su u pravilu odrzavane utorkom, pa ih je narod zvao dove utorkovace. Mozda je jedini izuzetak u tome bila dova na Ajvatovici kod Prusca, koja se odrzavala svakog sedmog ponedjeljka po staroslavenskom prazniku obiljezavanja proljeca - Djurdjev-danu( ili Jurjevu). Dova se odrzavala u znak sjecanja na Ajvaz-dedu, i kako je doveo vodu iz planine u Prusac. Neki historicari smatraju da je Ajvaz dedo bio kriptobogumil i musliman u isto vrijeme, cak i hamzevija, zbog molitve na starobogumulskoj hizi, i zbog prefiksa "dedo" - a najvisi bogumilski dostojanstvenici su imali titulu "did, djed". Ajvatovica je bila poznata u narodu i kao "mala Kaba". Drugo doviste je bila Brateljevicka pecina kod Kladnja. Dovista su bila i u dolini Sprece, Toplici kod Zivinica, Karicima kod Varesa. Na dovu u Karicima su dolazili samo muskarci i redovito posjecivali dervisi koji su tu pritom odrzavali zajednicku molitvu - halkai-zikr. Dovista su zatim bila u Preljubovicima, Turkovicima, Miletine, Krusevci, Sasevci, Vruci(Ozren), Drincici, Petov do(Vratar), Dumanjci(Borike), Kutino groblje(Rogatica), Poljanici(Rogatica), Toclice, Gvozdevici.
Na sva ova dovista se osim na Ajvatovicu dolazili utorkom i ravnalo se prema Jurjevu(Djurdjev-danu). Nije zabiljezen nigdje u islamskom svijetu ovakav obicaj. 

Sta znate o Alidjunu?
Dok sam bio u vojsci,momci iz Kladnja,Stupara,Djurdjevika itd.,pricali su mi o ovom svenarodnom okupljanju.
Vjerovatno predislamski obicaj,koji se zadrzao do danas.Naznam kad je,neznam povodom cega,a vi? 

Heh, volio bih i ja nesto da saznam o tome, narocito o ajvatovici.
A to za ajvaz dedu je cista glupost.
Ajvaz dedo je bio sufija i posjedovao je velike keramete (stupnjeve spoznaje ) .
Vise drugi puta u zurbi sam.

citat:

---

medic wrote:
Sta znate o Alidjunu?
Dok sam bio u vojsci,momci iz Kladnja,Stupara,Djurdjevika itd.,pricali su mi o ovom svenarodnom okupljanju.
Vjerovatno predislamski obicaj,koji se zadrzao do danas.Naznam kad je,neznam povodom cega,a vi?

---

citat:

---

zlatu wrote:

citat:

---

medic wrote:
Sta znate o Alidjunu?
Dok sam bio u vojsci,momci iz Kladnja,Stupara,Djurdjevika itd.,pricali su mi o ovom svenarodnom okupljanju.
Vjerovatno predislamski obicaj,koji se zadrzao do danas.Naznam kad je,neznam povodom cega,a vi?

---

jesi li ti HODZA?

---

citat:

---

zlatu wrote:

citat:

---

medic wrote:
Sta znate o Alidjunu?
Dok sam bio u vojsci,momci iz Kladnja,Stupara,Djurdjevika itd.,pricali su mi o ovom svenarodnom okupljanju.
Vjerovatno predislamski obicaj,koji se zadrzao do danas.Naznam kad je,neznam povodom cega,a vi?

---

jesi li ti HODZA?

---

Alidjun dodje valjda kao Djurdjevdan,to je pocetak ljeta ili proljeca,neznam.
Za Ajvaz dedu nema nikakvih pisanih dokaza da bi se sa sigurnoscu utvrdilo.
Adil Zulfikar govori da su se u Foci isto tako masovno okupljali ispod duda,sto dodje pod vedrim nebom,jedanput godisnje.Da li je i ovo alidjun? 

Eminice ne uzbuduj se bona daba. Cuvaj zivce i energiju za nesto pametnije. Nego mi trebamo da sirine pozitivne vibracije! A njima

[Edited by Bond007 on 04-04-2004 at 00:49 GMT] 

Citat:

Ajvaz-Dedo, po kojem se vrelo i okolica dobili ime Ajvatovica, dosao je u danasnji Prusac s Istoka poslije turskog osvajanja Bosne.



Bio je ucen i nadasve poduzetan covjek koji je neumorno radio na unapredjivnju svog novog zavicaja i prosvjecivanju naroda, prvih narastaja konvertita u Islam.

Kroz Prusac tece rijeka Prensa (nekadasnji naziv i samog naselja), koja ni u to vrijeme nije bila za pice, a niti brojni bunari dovoljni za potrebe mjesta. Predaja kaze da je Ajvaz-Dedo nedaleko Prusca nasao snazno vrelo, ali prema mjestu zakrceno stijenom dugom 74 metra i visokom oko 30 metara. Stijena je ometala provodjenje vodovoda, pa se ovaj poduzetni i pobozni dobrotvor 40 dana uzastopce ranim sabah-namazom obracao Svevisnjem da stijenu rastavi. Cetrdeseto jutro uceci nakon namaza Ajvaz-Dedo zaspi i usnije da su se dva bijela ovna sudarila i rastavila stijenu. Prenuvsi se iz sna, ugleda stijenu rastavljenu. Duz nastalog koridora kroz stijenu, polozene su uskoro drvene cijevi kroz koje je potekla voda u Prusac.



Fragmenti iz autenticnog opisa Dzemala Hamidovica, Pruscaka i dugogodisnjeg svjedoka upucatljive scene s dovista Ajvatovice, ilustriraju velicanstvenost te manifestacije.



"Na nekoliko dana pred Ajvatovicu, u Prusac pocnu dolaziti pojedini hodocasnici (´male hadzije´ za razliku od hodocasnika u Mekku,o.a.), koji zele da razgledaju sve znamenosti Prusca i posjete turbeta nasih velikana, Ajvaz-Dede i Hasan Kjafi ef. (Hasan Kjafi Pruscak, poznati domaci ucenjak, autor, izmedju ostalog, i poznatog djela "Nizamul-alem", Uredba svijeta). Najvise naroda dolazi u nedelju, uoci Ajvatovice, kada dolaze i povorke koje svijet naziva "Dove". Povorke pojedinih mjesta predvode Imami s nekoliko izabranih omladinaca koji uce ilahije (pobozne pjesme). Na celu svake povorke nalazi se muslimanska vjerska zastava (barjak), ukrasena sa ispisanim Ku´ranskim ajetima.Ilahije se uce glasno i po svakom svrsenom stihu cijela povorka poprati ih s ´Amin´.



Povorke dolaze u Prusac u najboljem redu i raspolozenju uz ucenje ilahija i uz veliku puscanu paljbu. Svaka povorka ide pred Handaginu dzamiju (glavna Prusacka dzamija), te ostave barjak i razidje se...



Povorke se smjestaju u stijeni, a ostali hodocasnici na sve strane oko stijene, anarocito pred izlazom iz stijene do livade i Ajvaz-Dedina vrela. Kada se povorke smjeste u stijenu, nastane grobna tisina i tada otpocne jedan od hafiza ucenje sure El-Fatiha. Slijedi uobicajna zajednicka dova koju glasno izgovara imam glavne dzamije, dok mnostvo u kratkim intervalima, sinhroniziranim s misaonim cjelinama sadrzaja ovog javnog obracanja Svevisnjem, uzvikuje "Amin!" koje se zvonko razlijeze kroz stijenu.



Spomenimo ovdje i dovu u Brateljevickoj pecini kod Kladnja, koja se orzavala u zadnji utorak pred Alidjun u mjesecu julu. Zadnje dvije dove su odrzavane 1941. i 1946. godine. Dok du na doviste na Ajvatovici dolazile i zene i muskarci, na dovu kod Brateljevicke pecine dolazili su samo muskarci. Dove su se odrzavale i u mnogim drugim krajevima, a medju njima istaknuto mjesto i dugu tradiciju imaju dova u Karicima kod Varesa i u Toplici kod Zivinica. Simptomicno je da su dove uglavnom odrzavane utorkom, nikada prije Jurjevdana, neho kasnije iz Alidjuna, u vrijeme najvecih poljskih radova i zetve. Prema istrazivacima ovih kulturnih mjesta, narodni skupovi u povodu javne dove vuku svoje porijeklo iz predislamskog razdoblja pa su islamizacijom dobile islamsko obijlezje.



U narodnom predanju utorak se smatrao nesretnim danom. Ovo sujevjerje je jos i danas prisutno, prema kojem se utorkom se ne preporucuje putovanje kao ni obavljanje nekih radova.



Tradicija javnih dova sacuvala se i do danas (npr. kisne dove), a dzamije su najcesce mjesto njihova odrzavanja.Vratimo se ovdje na uskladjenost zatecenih obicaja s moralnim nacelima Islama.Bitna znacajka ovog uskladjivanja je da se kako molbe tako i zahvale mogu upucivati iskljucivo Bogu. Zato musliman i u obicajnom zivotu na svaku uslugu ili pomoc bliznjega zahvaljuje Bogu, a Boziji su putevi nama nepoznati. Isto tako, svako dobro djelo koje musliman cini drugom, cini radi Bozijeg zadovoljstva (rizaluka), ocekujuci nagradu samo od Svevisnjeg. Time je vjernik oslobodjen kopleksa zahvalnosti ljudima, a ujedno i samozodovoljstva i oholosti sto je pomogao drugom. To ucvrscuje njegovo dostojanstvo a istodobno ga upucuje na skromnost i bogobojaznost.
Kraj citata.


Danas sam bas cuo da su muskarci npr. dan prije Alidjuna brali cvijece i skrivali zenama ili curama u selu pod prozor , s cime bi se ove sutradan na Alidjun okupale.

Imas li kakav naslov da mi preporucis,a da se
bavi ovim obicajima,karakteristicnim za Bosnu?