24.4.2008. / 19:05


RS obilježava stradanje pripadnika JNA



BANJA LUKA - Odbor Vlade Republike Srpske za njegovanje tradicija oslobodilačkih ratova utvrdio je 18 značajnih povijesnih datuma koji se obilježavaju svake godine, među kojima su i datumi „stradanja pripadnika JNA u Sarajevu i Tuzli”.

U priopćenju Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS-a se navodi da je u svibnju predviđeno: obilježavanje stradanja pripadnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, 3. svibnja, u Istočnom Novom Sarajevu u Miljevićima, te obilježavanje stradanja pripadnika JNA u Tuzli, tuzlanska kolona, 15. svibnja u Bijeljini, na groblju Pučile.

Obje manifestacije počinju parastosom poginulim borcima.

Četvrtoga svibnja u Kozarskoj Dubici i spomen-području u Donjoj Gradini bit će obilježen dan proboja ustaškog logora Jasenovac.

Svim ovim obilježavanjima kao predsjednik Odbora za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova, nazočit će ministar rada i boračko-invalidske zaštite Boško Tomić.

24.4.2008.
Pincom.info / Fena
 

008. | 12:52 | Izvor: B92
Subotica -- Nakon ispisivanja šovinističkih grafita, na kuću Zijada Kujovića u Subotici sinoć je bačen molotovljev koktel.

Posle uviđaja, ekipa Policijske uprave u Subotici o događaju je izvestila istražnog sudija Opštinskog suda u Subotici i opštinsko tužilaštvo, koje je delo kvalifikovalo kao krivično delo izazivanja opšte opasnosti.

Na kuću Zijada Kujovića prošle noći bačen je molotovljev koktel, a pre samo dve nedelje ispisan je šovinistički grafit. Zijad Kujović kaže da je u trenutku napada bio sam u kući, a kada je čuo neobičan zvuk, izašao je na terasu i video je damu je dvorište obasjano.

"Pogledao sam s ulične strane, jer mi je soba do ulice, ja vidim ogroman plamentu u dvorištu. Joj, rekoh, šta se zapalilo i vrata mi gore. Izađem i vjerovali ili ne , uzeo sam mahinalno, stajale su u dvorištu vile da vidim ko je, šta je, međutim nisam nikoga zatekao. Ja sam pristupio da gasim i kad sam požar sanirao, uzeo sam telefon i pozvao sam miliciju", rekao je Kujović.

On kaže da su napadu prethodili preteći telefonski pozivi i da su pretnje uredno prijavljivane policiji. Njegov sin Samir kaže da porodica inače teško živi i da razmišlja o odlasku iz zemlje.

"Nije bomba na svu sreću nego koktel neki, pa bačen radi zastrašivanja nas. Ja ne vidim tome kraja. Mi se jednostavno bojimo da živimo više u ovoj Srbiji. Tražiću politički azil za mene, sestru i za moju familiju", kaže Samir Kujović.

Na događaj je reagovao i republički ombudsman Saša Janković koji je pre dve nedelje lično posetio Kujoviće. On je u saopštenju ocenio kako je novi incident rukavica bačena u lice svim institucijama u zemlji što zahteva najenergičniju reakciju nadležnih organa, ali i konkretan rezultat - hvatanje i najoštrije kažnjavanje počinilaca ovog podlog dela. 

Identificiran napadač na Medžlis IZ Trebinje

Stevo baca kamenu gromadu na tablu Medžlisa u Trebinju




Medžlis Islamske zajednice Trebinje dostavio je Centru javne bezbjednosti Trebinje snimak s videonadzora na kojem je zabilježen trenutak kada je 22. aprila izvjesni muškarac većim kamenom razbio ploču na ulazu u zgradu Medžlisa.

Na snimku se jasno vidi kako nepoznat muškarac dolazi pred zgradu i s udaljenosti od nekoliko metara baca kamenu gromadu na ploču.

Prema neslužbenim informacijama kojima raspolažemo, policija i građani u Trebinju na osnovu snimka su identificirali napadača.

Navodno se radi o izvjesnom Stevi Redži, izbjeglici iz mjesta Ivanjica, koji sada živi u Trebinju. Ova osoba poznata je Trebinjcima jer obilazi sve javne skupove u gradu. Njegov brat navodno je stradao prilikom srpskih napada na Drubrovnik.

Iako je napadač identificiran, za sada nema informacija da je policija išta poduzela protiv njega i sankcije zbog novog napada na vakufsku imovinu tek se iščekuju.


Autor: F. VELE

i samo na jednom mjestu se istice da je sumska drzava. napreduju.





Mali filmski kosmos

Specijalno za blog: Nikola A. Svilar



"Ovo jeste rađanje nečeg novog, svojevrsni početak koji je uvek najteži. Ovo je stvaranje jednog malog filmskog kosmosa u ovom delu sveta u kojem će Banja Luka biti zvezda oko koje će se sve okretati i leteti..."
Lazar Ristovski, patron BLIFF-a



"Kroz BLIFF filmadžije u Republici Srpskoj i regiji imaće priliku da vide nova svjetska ostvarenja, a moći će prikazati i svoje lokalne radove... Film je dobra i efikasna reklama za državu. Ono što je bitno jeste da treba da udružimo snage kako bi sutra film postao izvozni proizvod Republike Srpske po kome će ona biti poznata u svijetu."
Irena Taskovski, direktorka BLIFF-a

Pročitavši šta je o BLIFF-u kazao cenjeni Duo “-ovski”, direktorka i patron filmskog festivala čija prezimena imaju isti završetak (simpatično zar ne?) osetio sam potrebu da napišem jedan tekst o kulturnoj manifestaciji koja je svečano otvorena upravo večeras u Dječijem pozorištu u Banjoj Luci i da odmah na njegovom početku konstatujem – bez obzira na izostanak velikih zvezda svetskog filma čiji je dolazak na festival prethodno potvrđen putem više medija - ovo je zaista jedan izuzetno lep događaj, kako za kulturnu scenu glavnog grada Republike Srpske tako i za kulturu Bosne i Hercegovine (kao i regiona) u celini.

Zahvaljujući finansijskoj podršci Vlade Republike Srpske i Ministarstva za prosvjetu i kulturu RS koje je, za sufinansiranje organizacije i realizacije ovog događaja međunarodnih razmera, iz budžeta RS izdvojilo milion konvertibilnih maraka, te zahvaljujući kreativnim naporima, u prvom redu, radnog tima Filmskog Instituta Banja Luka i londonske producentske firme Taskovski film LTD. na čijem čelu stoji jedna uspešna mlada dama, kakva je uistinu banjalučanka Irena Taskovski sa londonskom i praškom adresom, grad na Vrbasu od ove godine dobija svoj drugi po redu filmski festival.



Naime, pored KRATKOFIL-a, festivala kratkog filma utemeljenog prošle godine, od ove godine početkom maja u Banjoj Luci održavaće se i BLIFF. Ne, naravno da nije u pitanju


Boston
Latino
International
Film
Festival

osnovan još pre sedam godina u prestonici države Masačusets (SAD), koji se bavi promocijom filmova autora iz Latinske Amerike u fokusu na tematike vezane za latino populaciju na prostoru celog Američkog kontinenta (direktor festivala Jose Augusto Barriga)

već je upravo

BANJA
LUKA
International
Film
Festival,

jedan mali filmski kosmos, kako je to baš lepo rekao g. Ristovski, počasni gost i pokrovitelj festivala na nedavno održanoj konferenciji za novinare u Press centru Doma mladih u Banjoj Luci.


Uzgred budi rečeno, interesantno je da skraćenicu “bliff” kao reč nećete naći u zvaničnim rečnicima engleskog jezika ali u slengu engleskog govornog područja ima mnoštvo značenja od kojih baš niti jedno nije pogodno da se pomene u tekstu koji sledi.)

Dakle, za sve zainteresovane sledi nekoliko važnijih informacija o festivalu koji je upravo otpočeo svečanom ceremonijom u Dječijem pozorištu i to projekcijom filma "Ljubav i drugi zločini" Stefana Arsenijevića.

Organizatori događaja predvideli su da prvi BLIFF (200, u okviru kojeg će biti prikazano oko 45 filmskih premijera i biti održano ukupno 100 projekcija, čine tri programa i to:

[1] FILMSKI PROGRAM podeljen na takmičarski deo (koji se odnosi na nova svetska ostvarenja, celovečernje dokumentarne filmove i program međunarodnog studentskog filma), te na revijalni deo sastavljen od sledećih celina:

• “Film i smijeh” koja podrazumeva projekciju sedam neuobičajenih savremenih komedija, većinom iz Evrope, koje nisu dostupne na domaćem tržištu i predstavljaju nepoznanicu domaćoj publici:

„Bolesni od ljubavi“ Mariem Perez i Carlitos Ruiz Ruiz (Portoriko/SAD),
“Dva dana u Parizu” Julie Delpy (Francuska/Nemačka),
“Kao kod kuće” Lone Scherfig (Danska)
„Ne misli o tome“ Gianni Zanasi (Italija)
“Šutka knjiga rekorda” Aleksandar Manić (Srbija/Češka),
“Sanjajući Kaliforniju” Cristian Nemescu (Rumunija) i
“Povratne boce” Jan Sverak (Češka)

• "Dječji program” ili “BLIFF junior” u stvari dečiji filmski vikend sa radionicama u kojima će i mališani snimati filmiće koji će takođe biti prikazani tokom festivala kao i projekcije popularnih stranih filmova za najmlađe, zatim celina

• "Žene režiseri” u okviru koje se predstaviti šest filmova žena režisera i to

„Posao snova“ Danijele Majstorović (Hrvatska/BiH),
„Ništa lično“ Larise Sadilove (Rusija),
„Ciganski karavan“ Jasmine Dellal (SAD),
„Ja sam iz Titovog Velesa“ Teone Strugar Mitevske (Makedonija/Slovenija/Belgija/Francuska),
„Karamela“ Nadine Labaki (Francuska/Liban) i
„Istraga“ Iglika Trifonova (Bugarska/Holandija/Nemačka)

uz prateće panel-diskusije o izazovima i mogućnostima povećanja ženskog udela u ključnim pozicijama filmske industrije u kojima će učestvovati i navedene gošće autorke. Ovaj revijalni program biće i humanitarnog karaktera jer će sredstva od prodaje ulaznica biti investirana u borbu protiv raka dojke.

• kao i "Mir i tolerancija" sa angažovanim filmovima koji se na umetnički način bave ljudskim pravima. Između ostalih posebno izdvajam zbirku kratkih filmova „Nevidljivi“ („Invisibles“, Španija 2007) sa Havijerom Bardemom i pričama pet režisera Wim Wenders, M. Barrosso, I. Coixet, Javier Corcuera i Fernando de Aranoa

[2] EDUKATIVNI PROGRAM namenjen je studentima adakemija i fakulteta dramskih umetnosti, filmadžijama, televizijskim profesionalcima i medijskim radnicima i obuhvata seminare (o finansiranju filmskih projekata, saradnji glumaca i režisera, koprodukcijskoj problematici, filmskoj kritici itd.) i radionice kroz koje će njihovi učesnici proći sve faze rada na filmu (od pisanja scenarija, montaže do režije i produkcije) i koji će kao rezultat svog rada proizvesti četiri filma a oni će biti prikazani publici do kraja festivala.


[3] Naposletku tu su i PRATEĆI PROGRAMI koji uključuju

• koncerte ( Big Bend RTS-a, sastav Rot Front iz Berlina, zatim Techtle Mechtle iz Praga kao i mnogi drugi. 6. maja, na Đurđevdan, zakazan je nastup Esme Redžepove u sklopu proslave romske kulture tokom koje će na festivalu biti prikazani romski filmovi.)

• izložbe koje tematski prate ideju festivala

• interaktivne predstave (“Hope of Nativity, The Zany Family i “žurke” na ulicama (predstave iz Praga, )

• karnevalsku proslavu pod motom "Plešimo zajedno" najavljenu za poslednji dan festivala 9. maj (Dan Evrope i Dan borbe protiv fašizma) kao i

• reviju filmova s BLIFF-a koja će po okončanju festivala putovati po Republici Srpskoj i prikazivati se publici i u drugim gradovima RS (Bijeljina, Brčko, Doboj, Prijedor i Trebinje)

Tokom proteklih meseci, putem raznih medija najavljivani su mnogobrojni ugledni gosti BLIFF-a i to iz samog vrha svetskog i ex-Yu filma poput braće Cohen (projekcija njihovog poslednjeg dela “No land for an old man” zatvoriće festival), potom oskarovac, češki i američki režiser Miloš Forman, glumci Johnny Dep, Anica Dobra, Mirjana Karanović (proslavljena glumica i profesorica glume koja će u okviru radionice Master class Gluma održati predavanje na temu “Razlika u glumačkim sredstvima na sceni i pred kamerom”), zatim specijalni gost “Valter” legendarni Bata Živojinović, kao i Lazar Ristovski, Miki Manojlović, Goran Šušljik, Nebojša Glogovac te mnogi drugi filmski radnici, producenti, televizijske kuće, stručnjaci za scenario, montažu i pisanje filmske kritike.

Lista je zaista bila Impresivna, ali najugledniji gosti će, kako vidimo, ipak izostati.

Listajući veoma kvalitetno dizajniran katalog festivalskog programa koji se besplatno deli na info punktovima u gradu, uz slogan festivala “Dobrý den pro dobrý film” (slečno Taskovski;) upućujem iskrene čestitke celom radnom timu BLIFF-a, koji pokazuju preko potreban entuzijazam i naravno, držim plačeve da sve prođe kako je i planirano!

p.s.

Mnogo hvala našem “filmmaker“-u Srđanu Mitroviću
za ustupanje bloga i komplikovan prelom teksta.



----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Izvori fotografija i teksta:

www.bliff.net, www.taskovskifilms.com,
Glas Srpske, Večernje novosti, Nezavisne novine, B92,
Press RS, Vektor, Intermezzo (Banja Luka), Blic On line,

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------









[Edited by kaharlija on 03-05-2008 at 14:03 GMT] 

Razbijena stakla na Gradskoj džamiji

Samo nekoliko dana nakon posljednjeg incidenta, na meti vandala ponovo se našla Gradska džamija u Bosanskoj Dubici, na kojoj je u noći sa četvrtka na petak razbijeno jedno prozorsko staklo.



- Razbijeno staklo primijetio sam jučer oko deset sati. Tada sam pozvao i policiju, koja za vrijeme uviđaja nije našla predmet kojim je staklo razbijeno - kazao je Safet ef. Beganović, glavni imam Medžlisa IZ Bosanska Dubica.

Istakao je kako ne vjeruje da će policija razotkriti počinioce.

- Samo na ovoj džamiji razbijena su tri prozorska stakla. Nismo ih zamjenjivali, jer kada to uradimo, vandali ih ponovo polupaju. Od 2000. godine, kada sam došao u Dubicu, bilo je bezbroj napada na mezarja i objekte IZ. U dva navrata počionici su razotkriveni i riječ je o maloljetnim osobama - rekao je Beganović.

On je policiji u Bosanskoj Dubici skrenuo pažnju i na tri noćna kluba, udaljena svega tridesetak metara od Gradske džamije.

- Rade mnogo duže od dozvoljenog vremena. Vjerujem da bi policija upravo na tim i sličnim mjestima mogla pronaći počinioce. To sam im rekao i tokom prošlosedmične istrage, kada je pred Gradskom džamijom pogaženo cvijeće, a na vratima ostavljene stope nasilnika i kada je odnesen ukras sa česme u dvorištu džamije u naselju Puhale i izvaljen nišan s obližnjeg mezarja - ističe Beganović.

Autor: M. ZGONJANIN

ovo nije iz sumske , ali jeste iz crne gore:


FALSIFIKAT U BJELOPOLJSKOM KATASTRU
Džamija postala crkva





Braća Safet i Sahret Hajdarpaašić sahranili su oca prije mjesec dana pokraj džamije u selu Radulići, gdje se Hajdarpašići sahranjuju još od sedamnaestog vijeka. Mislili su da su ga sahranili u muslimanskom groblju. Uvidom u zvanične spise, međutim, saznali su da su oca, prema dokumentima crnogorskih državnih organa, sahranili nedaleko od ulaznih vrata tamošnje crkve, za koju do sada niko nije znao da postoji tu osim bjelopoljskog katastra. Za taj je paradoks Sahret Hajdarpašić saznao nakon što je, kaže, bio zaprepašćen kada je pročitao u novinama kako je, navodno, raščišćavajući groblje, «devastirao i u šut bacio ostatke hrišćanskih grobova». Zajedno sa Odborom Islamske zajednice demantovao je tu dezinformaciju i pošao u katastar kako bi ogradio i definisao granice groblja u kome se pored njegovih rođaka sahranjuju samo komšije iz istog sela, Veskovići, jedina preostala muslimanska porodica koja živi u bjelopoljskom selu Radulićima. «Nisam mogao da vjerujem da je u dokumentu koji su mi pokazali u Direkciji za nekretnine naše groblje, inače vakufsko imanje, upisano kao kamenjar – krš, a jedna od najstarijih džamija u Crnoj Gori, odnosno njeni ostaci, upisani su kao crkva», kaže Hajdarpašić.

Direktor bjelopoljskog katastra Duško Vojinović potvrdio je Monitoru tu informaciju, ustupivši nam na uvid sve raspoložive spise koje posjeduje taj državni organ. Stara džamija, jedna od tri kupolne i monumentalne građevine te vrste koje su sagrađene uCrnoj Gori, bila je džamija od nastanka 1689. godine (kada je Hajdar-paša Selim došao u Bihor) sve do 1977. kada su joj bez pisanog traga i obrazloženja uz naziv džamija dopisali - crkva. Posljednjim katastarskim upisom iz 1996. kada su podaci iz knjiga prenošeni u kompjutere, izgubio se naziv džamija i ostalo – crkva. «Nije mi jasno kako je to moglo da se dogodi bez upisa razloga izmjene», kazao nam je Vojinović, potvrdivši da se na istovjetan način izgubila i odrednica «groblje» koja je od strane za sada nepoznatog lica prepravljena u «krš – kamenjar» u katastarskoj parceli od trideset ari upisanoj pod imenom Vakupača. U katastru ne postoji nikakav pisani trag na osnovu kojeg bi se utvrdilo ko je pravio te izmjene. Radi se o nečuvenom falsifikatu o čemu smo upoznali tužilaštvo, zahtijevajući da preduzme mjere iz svoje nadležnosti», kaže reis Islamske zajednice Crne Gore Rifat efendija Fejzić. On smatra da se radi o smišljenoj i organizovanoj akciji, kojom se Islamska zajednica pokušava lišiti svoje izuzetno vrijedne imovine u kulturnom i istorijskom smislu. «Konačno, ne radi se ni o kakvoj ‘Vakupači’ već o vakufu, odnosno imovini davno poklonjenoj Islamskoj zajednici. Ta otimačina je dio nacionalističkog projekta koji je, srećom, zaustavljen u Crnoj Gori krajem devedesetih», kaže Fejzić. Paroh bjelopoljski, protojerej Miraš Bogavac, kaže da crkva nikada ne bi pokušala da uzme nešto što joj ne pripada. Bogavac, takođe, nije u detalje upoznat sa činjenicom da se radulićka džamija u zvaničnim spisima vodi kao crkva, niti je smatra svojom imovinom. On ne želi da komentariše pretpostavke da je tu prije 17. vijeka postojao hrišćanski objekat i groblje. «Konačnu riječ treba da da nauka i to ne smije biti razlog bilo kakvog međureligijskog razdora», kaže Bogavac. U selu Radulići žive pravoslavci i jedna muslimanska porodica, a u okolnim selima većinsko stanovništvo je muslimanske vjeroispovijesti. Radulićani, međutim, ne žele džamiju u svom selu i takvu odluku donijeli su na svom zboru.

Zaključak zbora potpisao je predsjednik nevladine organizacije Skupština građana Radulića Simo Baajović. Njegovo se ime u nekim medijiima pojavljivalo u kontekstu negodovanja zbog «devastacije hrišćanskih grobova», koji se, navodno, nalaze u dijelu muslimanskog groblja. «Nijesam davao takve izjave i smatram da groblje treba urediti onako kako i priliči. Ne znam da na tom mjestu postoje bilo kakvi hrišćanski spomenici», kaže Bajović za Monitor. Njegov komšija Dragoljub Braunović tvrdi da je, prema predanjima, radulićka džamija sazidana od materijala sa davno porušene crkve Svetog Jovana. «Pričalo se da su tu i neki stari grobovi hrišćana. I danas poneko ode na ruševine džamije i zapali svijeću», kaže Braunović. On takođe nije za rekonstrukciju stare džamije. «Uvijek je bilo i biće ekstrema čije se riječi glasnije čuju od mišljenja većine ljudi», kaže Rifat Vesković, inače Radulićanin, nekada- šnji pomoćnik ministra kulture u Vladi Crne Gore. On je o tom slučaju upoznao Ministarstvo kulture i zatražio formiranje komisije koja bi ispitala sve činjenice i ažurirala vraćanje katastarskog falsifikata na pređašnje stanje. «Ne postoji ni jedan naučno utemeljen dokaz o nekom hrišćanskom spomeniku na tom mjestu, a sve i da postoji bilo bi besmisleno džamiju pretvarati u crkvu», kaže Vesković. Rekonstrukciju džamije, koja je porušena 1943. u pohodu na Bihor četničkog vojvode Pavla Đurišića, Vesković smatra obavezom državnih organa Crne Gore. «Nepojmljivo je da to nekom smeta samo zbog toga što u najbližoj okolini žive većinom hrišćani. U susjednom selu Crnča sagrađena je crkva iako je tu u većini muslimansko stanovništvo pa to nikom ne smeta», kaže Vesković. Sahret Hajdarpašić, inače arhitekta, dijeli Veskovićevo mišljenje. Konzervacija i restauracija radulićke džamije bi, smatra, bio veliki civilizacijski i kulturni iskorak Crne Gore. «Znam mnoge ljude, uključujući tamošnje hrišćane, koji su spremni i finansijski da podrže taj projekat, kao što su mnogi muslimani, uključujući i moju kuću, spremni da pomognu završetak radova na obližnjoj crkvi Svetog Jovana», kaže Hajdarpašić. Da bi se ta ideja realizovala, međutim, potrebno je odobrovoljiti NVO Skupština građana Radulića i ispraviti katastarske falsifikate.

Sead SADIKOVIĆ

 

Bjegunac Stanković s Romanije prijeti sudiji Jukiću

U pismu medijima zločinac napisao da se nalazi na Romaniji...
06.05.2008. 07:40
Ratni zločinac Radovan Stanković, koji je prije skoro godinu pobjegao iz fočanskog zatvora, gdje je izdržavao 20-godišnju kaznu zbog svirepih ratnih zločina počinjenih na području Foče, poznat i kao monstrum iz Miljevine, prema pisanju nekih medija, banjalučkim i beogradskim listovima poslao je pismo. U njemu je, navodno, Stanković napisao da se javlja s Romanije, a na koverti je pečat pošte u Han-Pijesku.

Poruka Dodiku

Također, u ovom pismu upućene su prijetnje sudiji Suda BiH Davorinu Jukiću, koji je osudio Stankovića. Premijeru RS Miloradu Dodiku poručeno je da je bio u pravu kada je poslije Stankovićevog bjekstva kazao da takav slučaj nije bio potreban RS, ali i da je "zaboravio da kaže da vehabijski tzv. državni Sud BiH nije bio potreban RS".

U pismu nije zaobiđena ni SIPA, jer je Stanković navodno zatražio da mu se "ne udara na porodicu i s fantomkama maloljetne sinove ne prepada te nevine osobe ne pritvara", prijeteći da njemu "nije problem doći i usred sjedišta SIPA-e bez fantomke".

Pomoćnik direktora SIPA-e Dragan Lukač za "Avaz" je kazao da SIPA nije obaviještena o navodnom Stankovićevom pismu, ali da će provjere biti izvršene kako bi se ustanovilo da li pismo zaista postoji i da li je autentično.

Suđenje pomagačima

- Ako je to zaista njegovo pismo, onda ja njemu poručujem da ne treba on dolaziti ovamo. Neka kaže gdje se nalazi i lično ću doći po njega, i to bez ikakve fantomke kape. Isto tako mu poručujem da ćemo, kad god procijenimo da je to potrebno i da će nam koristiti da bismo došli do njega, nastaviti s pretresima njegovih objekata i porodice. Uskoro će na Sudu BiH početi i suđenje onima koji su pomogli da Stanković pobjegne - izjavio je Lukač.

Ni Gojko Vasić, načelnik Uprave kriminalističke policije MUP-a RS, nije mogao reći ništa više, osim da će provjere postojanja i autentičnosti pisma biti izvršene.

- Danas (jučer, op.a.) sam na sastanku u Sarajevu i samo sam od kolega čuo da je u listu "Press" objavljen tekst s tim navodima. Do policije, niti ijedne druge zvanične institucije u RS takvo pismo nije stiglo, ali sve ćemo provjeriti - kazao nam je Vasić.

Sudija Jukić nije iznenađen

Sudija Jukić za "Dnevni avaz" je rekao da nije zvanično obaviješten o postojanju pisma, ali i da to za njega nije ništa novo, jer je takvih pisama bilo i ranije, što on prihvata kao sastavni dio svog posla. O provjerama stvarnih autora takvih pisama sudija Jukić je naveo da ne zna detalje, jer to, kako je kazao, istražuju nadležne službe i tužilac.

No, ni Tužilaštvo BiH nema saznanja o postojanju pisma. Kako nam je saopćio portparol Boris Grubešić, i dalje se vodi istraga protiv osoba koje su pomagale Stankoviću u bjekstvu. Grubešić je podsjetio da je Stanković još dok mu je suđeno, slao dopise sa sličnim prijetnjama.




Autor: M. KUKAN

 

07.05.2008.
Izložba ˝Preživjeli logoraši - Bratunac 1992˝
Ministar kulture u RS zabranio postavljanje Izložbe



Izložba fotografija «Preživjeli logoraši – Bratunac 1992», čije je otvaranje bilo planirano za subotu 10. maja 2008. godine u fiskulturnoj sali OŠ Vuk S. Karadžić, u Bratuncu, odlukom Antona Kasipovića, ministra prosvjete i kulture Republike Srpske, neće biti održana u prostorijama ovoga nekadašnjega logora u kojem je ubijeno najmanje 250-300 civila. Ova odluka uslijedila je dan nakon održavanja sjednice Bezbjednosnog foruma općine Bratunac 5. maja 2008. godine, na kojoj je zauzet stav da se u fiskulturnoj sali škole koja danas nosi ime Branko Radičević, ne dozvoli postavljanje Izložbe sa osamdeset fotografija na kojima su prikazani bošnjački civili sa teškim povredama, urezanim krstovima na čelu, leđima i mišicama.






Također, na vanjskom zidu ovoga objekta planirano je postavljanje mermerne ploče spomen-obilježja, koje bi podsjećalo da su se u školskoj zgradi desili najteži zločini: oko 800 civila je od 17. aprila do 17. maja 1992. godine mučeno, izglađivano i maltretirano, a 250-300 ih je ubijeno ili nestalo. Načelnik općine Bratunac Nedjeljko Mlađenović ovu inicijativu je odlučno odbacio kazavši na sjednici Bezbjednosnog foruma kako se spomen-obilježje može postaviti samo na mezarju Veljaci, gdje se i vrši ukop zvjerski ubijenih civila. Međutim, indikativna je činjenica da se upravo u centru Bratunca priprema skoro postavljanje masivnog spomen-obilježja srpskim borcima.

Znajući sve ove informacije ministar Kasipović je u svom odgovoru na upit predstavnika općine Bratunac, naglasio da ne treba postavljati čak ni spomen-ploču, predloživši porodicama žrtava i predstavnicima bratunačkih udruženja građana da se dvije sedmice nakon obilježavanja Šesnaeste godišnjice zločina nad Bošnjacima Bratunca, on kao resorni ministar, sastane sa nekoliko njihovih predstavnika, kako bi se pronašlo rješenje.
Reagirajući na ovu odluku ministra Kasipovića, Organizacioni odbor za obilježavanje godišnjice zločina oglasio se 6. maja saopćenjem u kojem se kaže:

«Oštro protestujemo protiv stava Antona Kasipovića, ministra prosvjete i kulture u Vladi Republike Srpske, koji je u svom odgovoru kazao da nije moguće organizovati izložbu u fiskulturnoj sali, na mjestu gdje je 1992. godine bio logor i gdje su stradali naši najmiliji. Rečeno nam je da nije moguće postavljanje spomen ploče na zgradi Fiskulturne sale.

Smatramo da je njegov odgovor licemjeran i da vrijeđa žrtve i porodice onih koji su ubijeni u ovom logoru. Iako nas ubjeđuju da živimo u slobodnoj i demokratskoj Republici Srpskoj, ministar kulture i prosvjete ovoga entiteta dao nam je samo odobrenje da možemo ući u fiskulturnu salu, ali da ne možemo postaviti Izložbu fotografija koja na dokumentaran način govori o suštim činjenicama i ne vrijeđa nikoga, osim zločince koji su i danas slobodni građani Republike Srpske. Licemjerna je ponuda ministra Kasipovića da se sastane sa predstavnicima porodica i udruženja petnaest dana nakon što obilježavanje Godišnjice prođe.

Mi u Organizacionom odboru za obilježavanje zločina nad 603 ubijena civila Bratunca, i hiljade onih koji su zatvarani, mučeni ili nasilno deportovani, podsjećamo da su oni koji negiraju ili pak zataškavaju zločin, po nama isti kao i oni koji su zločine činili. Odgovorno stojimo iza ranije utvrđenog programa obilježavanja 16. godišnjice i potvrđujemo da će se Izložba organizaovati na ulici koja graniči sa Školom. Ujedno pozivamo ministra Kasipovića, kao ministra kulture i prosvjete, da pokaže svoju dosljednost i moralnost i da 10. maja prisustvuje toj izložbi», kaže se u saopćenju Organizacionog odbora za obilježavanje Šesnaeste godišnjice zločina nad Bošnjacima Bratunca.

Podsjećamo, obilježavanje Šesnaeste godišnjice zločina nad civilima Bratunca počinje u petak 9. maja i traje do ponedjeljka 12. maja, kada je planiran ukop i dženaza 41 identificirane žrtve zločina.

Bratunac 6. maj 2008. godine
Bosanska medijska grupa Tuzla  

Bez ćirilice, mantije i osnovnih uslova za život

Udruženje za održiv povratak u Tuzlanski kanton ponovo je upozorilo da se sa svih nivoa vlasti u tom bošnjačkom kantonu nastavlja diskriminacija nad sedam hiljada Srba povratnika, kada je riječ o ostvarivanju njihovih ljudskih prava.

- Najveća obespravljenost jeste u oblasti zapošljavanja u javnom sektoru, jer u sedam od 13 opština Tuzlanskog kantona nema nijednog zaposlenog Srbina, a u ostalih šest radi samo 39 takozvanih podobnih Srba, od kojih nijedan nije povratnik - rekao je Mitar Mihajlović, sekretar ovog udruženja.

On kaže da bošnjačke vlasti opstruišu probleme Srba i izbjegavaju da riješe njihove probleme iz radno-pravnog statusa, zdravstvene zaštite, isplate penzija, kao i obnovu devet hiljada srpskih kuća, od ukupno 10.816, srušenih mahom nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

- I u drugim oblastima Srbi su obespravljeni, naročito kada je riječ o upotrebi srpskog jezika i ćirilice, iako su Srbi, prema Ustavu Federacije BiH, konstitutivan narod - kaže Mihajlović.

I Srpska pravoslavna crkva i groblja, prema riječima sveštenika, jesu stalna meta napada i skrnavljenja, a zbog osjećaja ugrožene bezbjednosti, pravoslavni sveštenici pri kretanju i obavljanju službe, umjesto mantija, nose civilnu odjeću.

Prava Srba i njihove vitalne nacionalne interese nema ko da štiti, jer u sazivu Skupštine Tuzlanskog kantona nema nijednog poslanika srpske nacionalnosti, što je dokaz da su Bošnjaci izvršili etničko čišćenje Srba, kojih je prije rata na ovom prostoru bilo 21 odsto.

Od 100.000 Srba, koliko je prije rata živjelo u Tuzlanskom kantonu, iz izbjeglištva se vratilo oko sedam hiljada, ali oni, zbog veoma teških uslova života, osjećaja obespravljenosti i ugrožene bezbjednosti, razmišljaju o prodaji cjelokupne imovine i ponovnom iseljavanju, ovog puta trajnom.

http://www.fokus.ba/vidi.php?vijest=11217

Svetozar Pudarić, član Predsjedništva SDP BiH, delegat u Domu naroda Parlamenta FBiH uputio Miloradu Dodiku Premijeru Vlade Republike Srpske
NIT SI SRBIN, NIT SI ČOVJEK
Autor: Svetozar Pudarić
Objavljeno: 09. May 2008. 09:05:56

Svetozar Pudarić

Dakle sve si uradio da poniziš srpsku čast, a znam da nisi prvi, jer poniziše je stotine zločinaca u vremenu kad je durmitorska vucibatina vodila bosanke Srbe, pa si nastavio da izjednačavaš četnike i partizane. Pa imenjače brata moga rođenoga ne mogu biti jedno Mladen Stojanović i njegove ubice, to zna svaka poštena kuća u Krajini: i na Kozari i oko nje; i na Grmeču i oko njega. Nisu četnici ljudi poput Branka i Skendera, Mire i Simele.
Sarajevu, srpskom, hrvatskom i bošnjačkom, dva dana po Đurđevdanu


„Štovani predsjedniče Vlade tisućugodišnjeg entiteta,

Prekjučer, na Đurđevdan, poviše Dubrava, u Pješivcu, ispred kuća Pudarića nije bilo slavskog veselja, ni kolača, ni mesa, ni pića, ni gostiju. Nije bilo ni domaćina u pustim kućama Pudarića povrh Stoca. Otišli su jednog ljetnog dana prije 16 godina kad im je rečeno da je Srbima napustiti Stolac i ići na Žegulju - vijekovnu granicu srpstva.

Pudarići, što te vijekove provedoše na Dubravama, van srpskih granica, mogli su se samo zgledati, pokupiti svoje stvari, pa na kamione, pa put Ljubinja i dalje... Baš kao što su mi sugrađani-sunarodnici prije 12 godina tovarili kamione na Grbavici, Ilidži, Vogošći, Ilijašu, Hadžićima. Sve pod megafonom Momčila Krajišnika, koji je rikao da niti jedan srpski grob u Sarajevu ne smije ostati. I isprazni Krajišnik desetine hiljada Srba iz Sarajeva, na buljuke.

Neke tek malo pomaknu u sela uokolo, dok drugi odoše daleko – na sve strane. Ti to, Premijeru, ne znaš. Bio si, tada, zauzet sticanjem nadimka Marlboro.

Megafon, onaj, od prije četiri rečenice, preuzeo si sad ti pa trubiš okolo vrijeđajući Srbe. Kažeš da je Republika Srpska odgovor na NDH. Malo si se posvađao sa vremenima, prostorom i istinom. Pa upravo je dogovor Tuđmanovih ustaša i Miloševićevih četnika razgraničio Pudariće od njihove djedovine.


Pričati o Republici Srpskoj kao trajnoj kategoriji, jednako je kao pričati o vječnoj NDH ili neuništivom sandžaku u Bosni i Hercegovini. Republika Srpska je novostvorena kategorija, novokomponovani orijentalni melos sa izrazitim osmansko-balkanskim korijenima. Ona mu dođe kao dosanjani san pijanih kamiondžija negdje u nekoj krčmi uz Ibarsku magistralu. Samo što te pijane kamiondžije polupaše, pobiše, rastjeraše dva miliona ljudi koekude (što bi rekao Karađorđe) kako bi uzdigli tu bajnu trajnu kategoriju. Raseliše i one moje Pudariće sa Dubrava i moje komšije sa Koševa. Koševo ti je komšiluk gdje se uvijek igrao najbolji basket u Sarajevu.
I kad oni napustiše Stolac kao dio odlučnog srpskog odgovora na ustaške pokolje u istočnoj Hercegovini iz 1941. tri su dana preostali Stočani lutali po polupustom gradu, dok nije vojnička „sila“ te NDH koju sanjaš umarširala u stoljetni hrvatski grad. Da nije tragično, da iza toga nisu slijedili i logori i pokolji onih koji se nisu htjeli uklopiti u dogovor oko odgovora, svi bi se sad grohotom smijali na velike borbe, odbrane i protunapade, a sve za čast i slavu Nacije.

Ti progoni i pokolji su ono što stvarno vezuju onaj rat naših roditelja sa ovim, našim, ratom. S jedne su strane ujedinjene žrtve, a sa druge svi zločinci i među njima nema razlike. Nema razlike između kame zbog imena koje nosi onaj što je u ruci drži, a ni žrtve nisu manje ili veće, svetije ili manje svete niti po prezimenu, niti po broju.

Pričati o Republici Srpskoj kao trajnoj kategoriji, jednako je kao pričati o vječnoj NDH ili neuništivom sandžaku u Bosni i Hercegovini. Republika Srpska je novostvorena kategorija, novokomponovani orijentalni melos sa izrazitim osmansko-balkanskim korijenima. Ona mu dođe kao dosanjani san pijanih kamiondžija negdje u nekoj krčmi uz Ibarsku magistralu.

Samo što te pijane kamiondžije polupaše, pobiše, rastjeraše dva miliona ljudi koekude (što bi rekao Karađorđe) kako bi uzdigli tu bajnu trajnu kategoriju. Raseliše i one moje Pudariće sa Dubrava i moje komšije sa Koševa. Koševo ti je komšiluk gdje se uvijek igrao najbolji basket u Sarajevu.

Evo me neki dan napokon razuvjeriše da su i Sedlari (na južnoj strani Popova polja) uz Zavalu, preselili iz Trebinjske opštine. I to je dobro, jer sad opet mogu biti siguran da kuće Kovačina i Bakmaza nisu zavaljene. Ostadoše tamo gdje su bile i odakle je brat moje čukun-čukun-babe otišao u svijet da postane partijarh srpski – što je i postao.

Dakle sve si uradio da poniziš srpsku čast, a znam da nisi prvi, jer poniziše je stotine zločinaca u vremenu kad je durmitorska vucibatina vodila bosanke Srbe, pa si nastavio da izjednačavaš četnike i partizane. Pa imenjače brata moga rođenoga ne mogu biti jedno Mladen Stojanović i njegove ubice, to zna svaka poštena kuća u Krajini: i na Kozari i oko nje; i na Grmeču i oko njega. Nisu četnici ljudi poput Branka i Skendera, Mire i Simele.

To su neljudi - zakon im u topuzu leži, a tragovi nečovještvom smrde. I miješa se smrdež njihov sa smradom braće im po zvjerstvu što izgradili su i pogonili tvornicu smrti u Jasenovcu i Gradini Donjoj.

I da niti jedne nisi rekao za Jasenovac više! Možda te čula neumrla duša moja ubijene tetke Nevenke Pudarić. Ona je, sa hiljadama drugih mučenika zatučena i bačena u neku jamu jasenovačku. Ako je čula tvoje baljezganje zgriješio si prema njoj. Sestra očeva mi nevina je jednako sve i jednoj srebreničkoj žrtvi.

Zloupotrijebio si njenu smrt kao da je stara krpetina kojom se ubrišeš ujutro u dvorištu. Ne dam ti da mi prljaš uspomenu na nju. Ima makar jedan metar kvadratni zemlje pod kojim je ona koji ne smiješ više prljati svojim prisustvom i svojim praznoslovljem.

Zato idi nazad pod svoju šatru i zabavljaj one što ih plaćaš da se smiju i povlađuju tvojim riječima. Onima što su čojstvo i junaštvo zamijenili rakijom i pečenjem.

Nit si Srbin, nit si čovjek.“

Centar za informisanje SDP BiH