Islamska zajednica donijela proglas o nastavku krvoprolica u Siriji.

http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=16914%3Aproglas-rijaseta-islamske-zajednice-o-nastavku-krvoprolica-u-siriji&catid=201%3Aaktuelnosti-kat&Itemid=458

ZAUSTAVITE RAT U SIRIJI, RASTJERAJTE PSE RATA KOJI SU DOŠLI ODASVUD U PREDIVNU ZEMLJU JOŠ BOLJIH LJUDI. ZLOČINI I AGRESIJA BJELOSVJETSKIH PROTUHA, PLAĆENIKA KOJI U IME IMPERIJALISTA POKUŠAVAJU OVU ZEMLJU - KOLIJEVKU CIVILZACIJE RAŠČEREČITI I U IME LAŽNE DEMOKRACIJE - UBITI. PUSTITE NAROD SIRIJSKI DA SAM RJEŠAVA SVOJE PROBLEME. Agresori svih zemalja ujedinjeni u divljačke horde koje napadaju Sirijce, mirne građane, ja vam svjedočim da ste se preračunali i da ovoga puta - nećete proći. MIR SIRIJI! Sjetiti se moramo 90-tih na Balkanu, i koliko je trebalo da istina stigne na svjetlo dana... I koliko je zločina strašnih, prestrašnih učinjeno u ime lažne vjere ikoje boje. Sriju prepusite Sirijcima koji u njoj žive kao jedna od najstarijih civilizacijaa. Početkom janura u cijeloj Siriji 4 milijuna đaka polagalo je ispit za prelaz u ljetni semestar. U strašnim događajima koji satiru, u mraku zbog terorističkih napada na infrastrukturu, untač pomoći neo-imperijalista cijelg svijeta - ZLO NEĆE PROĆI . NO PASSSARAN.
VRATITE MIR U SIRIJU!

OVO JE MOJE PISMO UPUĆENO DANAS NA JEDNO MJESTO ... NE MOŽEMO SVI MISLITI ISTO ALI SUŠTINA CIVILIZACIJE JEST DA OSNOVE LJUDSKOSTI IPAK BUDU ZJEDNIČKE SVIM LJUDIMA 21. VIJEKA: ja sam mima - Vesna Dmaskinja objavila danas na svoj rođendan:

"O SNAZI MIRA PISAT ĆU DOK ŽIVIM, U SNAGU SIRIJSKOG NARODA , MOJE DRUGE DOMOVINE VJERUJEM DOK ŽIVIM, U POBJEDU PRAVDE VJERUJEM - STRAŠNE SU VIJESTI O BORBAMA, O SITUACIJI S KOJOM SE MOJI SIRIJCI SUOČAVAJU. OD GRADA DO GRADAM OD ULICE DO ULICE, OD KUĆE DO KUĆE . TOLIKO JE VELIKA SNAGA OTPORA SVIM TIM FRAKCIJAMA, KOJE VALJA PREPOZNATI I BORITI SE ZA SLOBODU - SVOJ NA SVOM! Analize koje ovdje čitam, nama se čine kao pusta informacija ali iza tih redaka stoji nezamisliva snaga mojeg sirijskog naroda. Već treću godinu napadaju moju Sirijanu sa svih strana. To nije rat, to je ZLOČIN bez premca, i nema toga suda koji bi mogao pravedno presuditi zločincima. Kao hijene lutaju mojom Sirijom i POKUŠAVAJU UNIŠTITI zemlju koja SE UNIŠTITI NE DA! NE SMIJE! I NE MOŽE! Narod koji brani svoje - nesalomljiv je. Kad pričam s mojom Rimom, ona mi kaže - nije sigurno! NIJE SIGURNO! Ne kaže, teško je, ne kaže rat je već samo - nije sigurno! Proći će. Život ide, zlo ruši, sabotira - a moji Sirijci popravljaju da bi život išao dalje. Koliko je ogromna odgovornost na velikima koji su ovo započeli i podržavaju - vidi se iz analiza koje ovdje čitam. S kojim pravom je netko pretvroio miran život Sirije u pakao. Dane u borbu za opstanak. S kojim pravom gospodo? Spavate mirno, jer savjesti nemate. To znamo! S kim si - takav si. E pa vi ste gospodo, gospodari rata - vi ste dakle isti kao i bande koje ste supo platili da umjesto vas odrade prljavi i krvavi pir. Neće ići, nećete proći u mojoj Siriji - NO PASSARAN IN SYRIA!
Danas vam pišem o jednom čovjeku koji je veći od brda Antar, od planine Hayan, o jednom čovjeku koji se zove Daniel Barenboim. Ima i postoje takvi ljudi. Čitajte što je on - Židov, muzičar svjetskog glasa kazao svojima u Knessetu 2004 PRILIKOM URUČENJA NAGRADE wolf. Kazao svima svojima u brk, u brk im je skresao što misli i to tako da je pročitao, citirao Deklaraciju o neovisnosti Izrela!
EVO PRIČE O DANIELU BARENBOIMU, UPAMTITE NJEGOVO IME - ONO ZNAČI MIR KAO ŠTO MIR ZNAČE IMENA SVIH POGINULIH ZA SIRIJU KAKVU JA ZNAM, MIR ZNAČE I I MENA MOJIH DRUGOVA , KOLEGA U SIRIJI KOJI SADA TRPE, ALI RADE, PUTUJU U PUSTIMJU NA NAFTNA POLJA DA BUDE SVJETLA I TOPLINE ZA GRAĐANE JEDNE DIVNE, SLOBODNE ZEMLJE. SIRIJA SE NIKADA NEĆE PREDATI ZLOČINCIMA! NIKADA! I kada stradavaju, ginu, ona moja pustinja tadmurska će uvijek biti slobodna! ZAUSTAVITE RAT U SIRIJI!
ČITAJTE ŠTO JE JEDAN ŽIDOV, HUMANIST KAZAO SVOJIMA U SRCU IZRAELA. MIRNO, PONOSNO, HRABRO.
Daniel Barenboim (Buenos Aires, 15. studenog 1942.), argentinski pijanist i dirigent židovskoga podrijetla koji osim argentinskoga, posjeduje izraelsko, španjolsko i palestinsko državljanstvo. Za svoja je značajna glazbena postignuća primio brojna priznanja i nagrade.
Zajedno s Edwardom Saidom je 1999. utemeljio orkestar West-Eastern Divan, sa željom da mladi glazbenici, od 14-25 godina, iz Španjolske i bliskoistočnih zemalja – Izraela, Palestine, Libanona, Egipta, Tunisa, Sirije i Jordana – svojim umjetničkim angažmanom pokažu i dokažu moć glazbe u mogućem prevladavanju svih „razlika“ i/ili političkih razmirica. Daniel Barenboim i Edward Said imali su zajedničku viziju o mirnom suživotu bliskoistočnih naroda. Cilj Daniela Barenboima je da orkestar nastupa u svim zemljama iz kojih dolaze članice i članovi orkestra. Tim svojim djelovanjem Barenboim se naročito zalaže za promicanje razumijevanja između Izraelaca i Palestinaca, zagovarajući mirno i pravedno rješenje bliskoistočnoga sukoba.
Ime orkestra – West-Eastern Divan – preuzeti je naslov istoimene zbirke pjesama Johanna Wolfganga von Goethea, koji je bio nadahnut najpoznatijom zbirkom perzijske lirike: remek-djelom Divan farskoga pjesnika Hafiza. Godine 2005. orkestar West-Eastern Divan je prvi put nastupio u Ramali: taj koncert su uživo prenosile mnoge svjetske televizijske kuće, budući da nastupi tog orkestra u Izraelu i Egiptu do tada nisu bili mogući.
Daniel Barenboimov govor u izraelskom Knessetu 9.5.2004. prilikom primanja visokog priznanja WOLF nagrade za doprinos kulturi Izraela:
"I would like to express my deep gratitude to the Wolf Foundation for the great honour that is being bestowed upon me today. This recognition is for me not only an honour, but also a source of inspiration for additional creative activity.
It was in 1952, four years after the Declaration of Israel’s Independence, that I, as a 10-year-old boy, came to Israel with my parents from Argentina.
The Declaration of Independence was a source of inspiration to believe in ideals that transformed us from Jews to Israelis.
This remarkable document expressed the commitment: “The state of Israel will devote itself to the development of this country for the benefit of all its people; It will be founded on the principles of freedom, justice and peace, guided by the visions of the prophets of Israel; It will grant full equal, social and political rights to all its citizens regardless of differences of religious faith, race or sex; It will ensure freedom of religion, conscience, language, education and culture.”
The founding fathers of the State of Israel who signed the Declaration also committed themselves and us: “To pursue peace and good relations with all neighboring states and people.”
I am asking today with deep sorrow: Can we, despite all our achievements, ignore the intolerable gap between what the Declaration of Independence promised and what was fulfilled, the gap between the idea and the realities of Israel?
Does the condition of occupation and domination over another people fit the Declaration of Independence? Is there any sense in the independence of one at the expense of the fundamental rights of the other?
Can the Jewish people whose history is a record of continued suffering and relentless persecution, allow themselves to be indifferent to the rights and suffering of a neighboring people?
Can the State of Israel allow itself an unrealistic dream of an ideological end to the conflict instead of pursuing a pragmatic, humanitarian one based on social justice.
I believe that despite all the objective and subjective difficulties, the future of Israel and its position in the family of enlightened nations will depend on our ability to realize the promise of the founding fathers as they canonized it in the Declaration of Independence.
I have always believed that there is no military solution to the Jewish Arab conflict, neither from a moral nor a strategic one and since a solution is therefore inevitable I ask myself, why wait? It is for this very reason that I founded with my late friend Edward Said a workshop for young musicians from all the countries of the Middle East, Jews and Arabs.
Despite the fact that as an art, music cannot compromise its principles, and politics, on the other hand, is the art of compromise, when politics transcends the limits of the present existence and ascents to the higher sphere of the possible, it can be joined there by music. Music is the art of the imaginary par excellence, an art free of all limits imposed by words, an art that touches the depth of human existence, and art of sounds that crosses all borders. As such, music can take the feelings and imagination of Israelis and Palestinians to new unimaginable spheres.
I therefore decided to donate the monies of the prize to music education projects in Israel and in Ramallah. Thank you."


[Edited by mima on 11-01-2014 at 19:13 GMT]

Tužno je što smo svjedoci da određene skupine koje kažu da se bore na strani opozicije u Siriji ne djeluje u najvećem interesu muslimana. Događaji koji su se desili i dešavaju ove hefte lede krv u žilama. Za sve ispašta najviše sirijski narod, a među njima žene i djeca, koji nisu ni krivi ni dužni.

http://www.saff.ba/kolumne/902-izgubiti-zivot-na-putu-fitne-pravo-je-stradalnistvo

Evo šta o međumuslimanskom sukobu kaže jedan naš mladić iz Banovića koji se bori u Siriji: http://www.uskinfo.ba/vijest.php?id=1379

Kraj rata nije ni blizu. Jos nije dostignuta zacrtana cifra ubijenih i prognanih. Kad se to postigne, medjunarodna zajednica ce nametnutiu mir na slican nacin kao i u Bosni.

Ne bih rekla da su nam mir nametnuli. Znam koliko smo ga iščekivali i koliko smo mu se radovali. To što su nas vlastiti političari prodali da bi se dodvorili nekim drugim političarima i njihovim politikama, ili ishitreno prihvatili ono što im je ponuđeno je razlgo zbog kojeg mi danas ispaštamo.

Treba se čovjek sjetiti one ratne zime '93/94 pa shvatiti kako je tom obespravljenom, jadnom narodu u Siriji. Kako je djeci koja nemaju hljeba, krov nad glavom, o školi da ne pričam, a tek onoj koja stradaju od barel bombi, snajpera i u konfliktu čak između strana koje su otišle "pomoći" da se konflikt zaustavi. Preko 150.000 poginulih je pogolem broj da bi se čekalo više. Zato mislim da su druge stvari upitanju, a ne čekanje međunarodne zajednice (da nema al Kaidinih grupa koje se prepiru i biće da ganjaju svoje neke politike svaka za se, vjerujem da bi sve bilo jednostavnije).

Ne, jos uvijek kraj nije na vidiku. Treba jos puno krvi da se prolije, i mnogo toga vaznogza zivot ljud da se srusi .Onda dolazi mir, ljudi tek tada spoznaju sta znaci imati mair. Valjda ce ga kasnije znati cuvati.


[Edited by Dajdza on 10-04-2014 at 01:52 GMT]

Možda je kraj ipak na vidiku. Homs pada a s njim i simbol, tj. uporište revolucije. http://balkans.aljazeera.net/vijesti/video-pobunjenici-raznijeli-hotel-vojnu-bazu Patnje sirijskog naroda, djece, žena, staraca, niko više ni ne spominje. Da bogdom kojekakve grupe nikad ne odoše u Siriju da im navodno pomognu. Svojom tekfirskom politikom prema lokalnom stanovništvu skroz su preuzele pažnju javnosti. Plašim se da će na kraju ispasti da su žrtve i tolika prolivena krv uzaludne. Već sada ciljeve Arapskog proljeća s početka revolucije više niko ne spominje. Mir je u svakom slučaju bolje rješenje. Jedino se nadam da će iznaći neki bolji "dejton" od našeg da se barem poslije ne moraju godinama vucarati i verbalno boriti za neki kompomis ili slobode kad je počelo Arapsko proljeće. Nama je bilo teško obnoviti porušeno, a kako će njima biti kad krenu u izgradnju cijelih gradova koji su sravnjeni sa zemljom.

Mozda je postignuta neka nagodba, u smislu, gospodine Putin, prestanite pomagati separatiste u Ukrajini, a za uzvrat i mi prestajemo pomagati opozicuiju u Siriji, svakako u njoj ima puno onih koje mi a ni vi Rusi ne volite".

Nedavno je odlazak curica u Siriju -porijeklom iz Bosne koje sad žive u Austriji- poljuljao javnost. Curice su faktički pobjegle od kuće, a religijski stav o takvom "džihadu" je fino objašnjen ovjde: https://www.youtube.com/watch?v=u5YMY5-nscU

SOURA YA HABIABATI - SIRIJA LJUBAVI MOJA!
Moja je poruka svima koja odlaze u ime Boga u Sriju da - ne idu. Jer Bog je tamo živio davno prije su na na ovim prostorima za Boga i znali. Tamo je kolijevka civilzacije, tamo je jedna vjera oduvijek poštivala drugu dok nije počeo ovaj nesretni rat. Svima koji sumnjaju i ne znaju, ili se prave da su - "prvi", pa se okreću ekstremizmu , svima poručujem , u Sijiji - NO PASSARAN, jer taj narod je potomak asirskih kraljeva i Ričarda Lsvljeg SRca i Salladina. Tko je taknuo u ovaj iskon - njemu neka Bog SUDI onaj isti u kojega se kunu kad vade kamu i kamom se bore za "demokraciju" u Siriji. Možda bi i na ovim nesretnim balkanskim prostorima bilo ljepše i bolje da imaju svog "krvnika Bashara". A taj "krvnik ", musliman par excellance, ali i građanin 21. vijeka, na Uskrs je posjetio Maalulu, gradić na 50 km od Damaka u kojem je crkva Sv Sergea i Bachusa, s najstarijim kršćanskim oltarom na svijetu kojega su u ovom ratu uništili, i obišao je uništetnu starinu, kršćansko svetište Sv. Tekle u Maaluli ... tko nije bio i ne zna Siriju, neka ne širi plamen mržnje. Narod sirijski ide do slobode, jer ga ponos i usud povijesni koji mu je Allahom i Isusom dodijeljen - goni. Živjela moja Sirija, Sourya Ya Habibati, Vesna Damaskinja, mima

[Edited by mima on 14-06-2014 at 18:29 GMT]