Abulafija Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 02-07-2004 Odgovori: 28828 IP: Maskiran
|
Re: Musicarenje (komentari dozvoljeni)
Sezona zavrsena.
Lovilo se u Bosni, Norveskoj, Svedskoj, Danskoj.
Nije bilo kapitalnih ulova, izuzev par lipljena od +40cm. Pastrmki je bilo malo, a i ono sto sam ulovio, je uglavnom bilo ispod mjere. Na rijecici u Svedskoj gdje inace lovim, katastrofa. Ni jedne jedine ribe, nisam ulovio. Previse je to i za mene, koji i inace rijetko ulovim. Razmisljam da dogodine ne kupujem godisnju dozvolu, nego da idem na druge vode, placam dnevne i to je to. Bit ce mozda malo skuplje, ali se makar necu nervirati.
Ako izuzmem ovu rijeku, mogu reci da je sezona bila ok. Lovilo se na 3 vode u Bosni, i bilo nezaboravno. Norveska, onaj ribolovni raj se mora ponoviti i dogodine. Nesto nove opreme se nabavilo, pa o tome ne moram razmisljati sledece godine.
Evo jedna slika s Ribnika ljetos, juce mi je jaran posla.
Pisemo se dogodine.
|
16-10-2009 at 08:18 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Abulafija Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 02-07-2004 Odgovori: 28828 IP: Maskiran
|
Re: Musicarenje (komentari dozvoljeni)
Nedeljno popodne. Ribolov pozelio, potok takodje.Sezona je pocela jos 1. Januara ali mi se nije lovilo. Ja volim sunce, ptice, pastrmke koje se izbacuju u lovu na insekte, suhu muhu, leci na meraju i uzivati u lijepoti i atmosferi musicarenja, a ne ono svedsko blato zimu i sivilo.
Izasao sam i razmisljam hocu li uopste sastaviti stap i pokusati prevariti neku od silnih riba koje su jos jesenas usle iz mora, vodjene iskonskim nagonima prezivljavanja i opstanka (to ovi pametniji kazu, ja imam druga objasnjenja njihovog ulaska u rijeke, al cu ih ipak zadrzati za sebe). Iskreno, i nisam bas raspolozen za ribolov. Malo sto sam ”zahrdjao” a malo sto mi se bas i ne love ove ribe izmorene zimskim boravkom u potoku. Ipak se odlucujem konacno poceti koristiti godisnju dozvolu, kupljenu jos prije par mjeseci. U vodi ne vidim nista, ali znam da su tu, sakrivene ispod korijenja, zaklonjene iza velikog kamenja koje viri iz vode. Doduse mozda su se i razbjezale, jer su me ovako trapavog vjerovatno cule jos prije par stotina metara. Nema veze, vezem nekakvu muhu, kojom sam lani u ovo doba uspjesno lovio i nadam se najboljem. Poslije svakog zabacaja osjecam kako se u meni bude lovacki instikti zamrli s jeseni. Mozda je tamo, ispod onog kamena, mozda je tamo, pod onom krosnjom, ko zna…
Nista se ne desava. Mijenjam muhu, pa opet. I opet….. Nista. Nekoliko puta sam, doduse osjetio nesto, ali je to vjerovatno sica, radoznala i nenaviknuta na ribolovce, ili grancice sakrivene pod vodom. Idem polako nizvodno, probijam se kroz jos neozelenjeno zbunje, gazim kroz mokru i vlaznu zemlju i trudim se biti sto tisi. To i nije tako lako, grancice krckaju, stap zapinje za raslinje. Stajem na nekakav kamen uz samu obalu, zaklonjen stablom i razmotavam spagu, sto tise i neprimjetnije mogu. Gledam u mirniji dio, tik ispod brzaka nedaleko od mene. Mozda bi mogla biti ondje, tu joj treba najmanje energije, izmedju ona dva kamena, ceka sta ce joj voda donijeti.
I onda je vidim.......
Tu ispred mene, ni dva metra daleko. Odmah iznad brzaka. U sredini struje, najveca pastrmka koju sam ikad u zivotu vidio. Metar i dvadeset najmanje, a u jedva pola metra vode. Ogromna je. Potpuno mirno stoji na dnu, samo ravnomjerno pomijeranje repom pokazuje da je ziva. Stojim skamenjen i ocaran prizorom, nadam se da me nece bas ovog trenutka primjetiti i nestati uzvodno u dubljem dijelu ili nizvodno u brzaku, pa poslije ko zna gdje. Spaga je razmotana i voda je vec odnijela, a ja, ne dizuci pogleda s ribe polako namotavam rolu pokusavajuci biti potpuno miran i pribran, istovremeno prebacujuci sebi sto nisam bolje razgledao vodu tu ispred. Ne mogu vjerovati da me ne vidi, mene, olicenje trapavosti. Ne mice se i dalje, a ja vec pokusavam ”iz zgloba” baciti muhu par metara ispred nje, kako bi je voda donijela tacno pred nju, i kako bi muha imala vremena potonuti.
Duga je i tanka, vidi se da je zimu provela ovdje, malo mi je cak i zao. Znam da cu je itekako izmoriti ako je kojim slucajem zakacim, a opet… Djavo mi neda da je ostavim na miru, da je ovako malo gledam i da se tako rastanemo, ko zna mozda se nekad opet sretnemo na ovom istom potoku, u neko drugo doba godine, kad opet bude ulov vrijedan hvale i pricanja prijateljima. Muha prolazi na nekih pola metra od nje, vrlo je tesko prezentirati je, a istovremeno se ne pomjerati i ne preplasiti ribu. Pokusavam opet, onako iz zgloba, dok adrenalin pumpa. Ne polazi mi bas za rukom, cudim se kako me jos uvijek ne primjecuje. Muha je malo blize ovaj put, ali jos nedovoljno blizu. Sledeci put jos blize, pa dalje, pa blize. Riba je potpuno nezainteresovana, kao da me uopste nema. Sad vec i ja bacam slobodnije, i sve sam blize i blize. Konacno, muha dolazi do samih usta…..
Nista!
Nije se udostojila cak ni otvoriti usta da je proguta. Nova muha, ona nimfa svakako nije ni valjala, ne znam ni zasto sam je uopste stavio, ova nova je puno bolja, vidi je kako je samo realisticna. Opet zabacaj, opet skoro do samih usta, i opet nista.
Pa dobro, sta je sad ovo. Pomakni se makar, djeluj preplaseno i nestani kad vec i ti i ja znamo da sam primjecen. Ili uzmi tu muhu! Sto neces, kako dobro izgleda i ja bih je pojeo, a ti neces. Hajde lijepo je uzmi, obecavam da cu te izvuci sto je moguce brze, da cu te prihvatiti mokrim rukama i vratiti u vodu samo da te dotaknem. Hajde please! Necu te cak ni slikati (zato sto mi je aparat osto u autu, a ne sto sam human i prirodoljubljiv, al to riba ne zna). Opet zabacujem, voda nosi muhu i ista dodiruje dno tamo iza ribe, tako da predvez sad vec prelazi preko ledja i tu se zaustavlja. Vidi sad belaja… Nit povlaciti, nit ostati ovako. Polako vucem spagu, na svu srecu predvez se pomjeri sa ledjnog peraja i povuce i muhu za sobom. E svasta. Kakva je ovo riba, sta je ovo?? Ponovo zabacujem i po baksuzluku isto se opet desava, predvez iznad ledjnog peraja muha ispod samog stomaka. Opet povlacim lagno, ali ovaj put udica se kaci, vjerovatno za stomak, sad bih ja to nekako i otkacio ali kako? Riba se naravno pomjeri i nastavi plivati lagano kao da je sve u najboljem redu. Spaga se zategnnu, ni sam ne znam sta da radim. Riba odlazi polako, nigdje joj se ne zuri, spaga se zateze i vec u sledecam tranutku muha izleti iz vode opasno prijeteci da mi izbije oko. Gledam je kako nestaje uzvodno u viru. Eto musicara i srece. Sklapam stap, jos uvijek pod utiscima i kroz siblje se probijam do stazice, na kojoj srecem nekakvog starog Svedjana.
-Uzima li?- pita me?
-Upravo sam vidio najvecu morsku pastrmku u zivotu- odgovaram
-Gdje?
-Pokazujem mu.
Ah to je Johan, govori smijuci se i odlazi svojim putem.
Kakav Johan, sta Johan, ko ti je Johan… (ovu recenicu bih trebao potkrijepiti vokabularom uobicajenim na prostorima gdje sam odrastao, al necu, sto ne znaci da to nisam pomislio gledajuci starkelju kako odlazi smijuljeci se).
Ulazim u auto zbunjen pastrmkama i ludim Svedjanima, i razmisljam kako sam mogao u zivotu i gore proci, vidis ti onog, ribama i imena daje. Johan…..
E svasta….
|
13-04-2010 at 12:36 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Pregled tema u posljednjih 24 sata Pregled poruka u posljednjih 24 sata (dva dana, sedam, 30 dana) Pregled pisanja foruma�a u posljednjih 24 sata
|