Svi za BiH

KRUŠKE JERIBASME

Kako starim a daleko
od rodnoga kraja,
češće misli zalutaju
do mojega raja.

To su stare jeribasme
poviše bunara,
a u hladu naša nena
k´o i kruška stara.

"Svijenile se kruške, djeco!,
reći će nam nena -
"šteta što su nebu grane,
a ja povijena."

Sad bi nena unucima
brala kruške sladne,
ovako nam čekat´ valja
da sama otpadne.

Azra Lolić

Dragoj Mojoj BiH

Šehidski rastanak

...Nesto me Dino Merlin krenuo nocas , volim ja njega inace , kao pjevaca ali... joj mu plagijata i price...
Ok... pjesma "Kad sve ovo ude juce"



feat. MICHAEL rahmetli/pokojni Jackson

They don't care about us (nema embed verzija)

http://www.youtube.com/watch?v=gCqQ2JcQWGs


...pa mi opet Dino pade na pamet...






Eh...

Zivot je Bosna, hej mojoj dusi ljek, Zauvijek!

Rekoh čudnu riječ: pobuna.

I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrečena.
Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom.

Odakle je došla opasna riječ?
I je li samo riječ?.

Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teže nego što jest.
Jer ako ono neobjašnjivim putevima izvlači iz mene čak i što nisam htio da kažem, što nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao što se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbuđenjem, osjećanjem koje me više ne sluša, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljeđenje, šejtanski posao, i možda bi najbolje bilo slomiti trščano pero pažljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu ploču pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeća da se nikad više ne prihvatim magije što budi zle duhove.

Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao?

Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda.
Ako je zabluda, teško meni; ako je istina, teško meni još više.

Meša Selimović: Derviš i smrt



[Edited by diwna on 22-09-2009 at 14:19 GMT]

Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kažem osim sebi i hartiji.
Zato sam nastavio da povlačim nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do provalije ruba, od provalije do provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedočanstvo, ili optužba.

Čija optužba, veliki Bože, što si me ostavio najvećoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, čija? protiv koga?
Protiv mene ili protiv drugih?
Ali više nema spasa, ovo pisanje je neminovnost, kao življenje, ili kao umiranje.

Biće ono što mora, a moja je krivica da sam ono što sam, ako je krivica.
Čini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo što se dešava, i ono što je bilo, iz istog je razloga: što hoću i moram sebe da poštujem.


Bez toga ne bih imao snage da živim kao čovjek. Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od juče, i hoću da budem čovjek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovjek je promjena,
a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi.

Meša Selimović: Derviš i smrt




[Edited by diwna on 25-09-2009 at 20:10 GMT]

Šejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najčistijeg, a tekija u kojoj živim nalazi se na izlasku iz kasabe, među crnim i surim gudurama što zaklanjaju širinu neba, ostavljajući samo plavu prosjeklinu nad sobom, kao škrtu milost i sjećanje na prostranstvo ogromnog neba djetinjstva.

Ne volim ga, to daleko sjećanje, muči me sve više, kao propuštena mogućnost, iako ne znam kakva.
Sasvim nejasno upoređujem sočne šume iznad očeve kuće, polja i voćnjake oko jezera,
sa kamenim tjesnacem u koji smo uhvaćeni ja i tekija, i čini mi se da ima mnogo sličnosti između tog stješnjavanja u meni i oko mene.

Meša Selimović: Derviš i smrt





[Edited by diwna on 03-10-2009 at 20:29 GMT]

[Edited by diwna on 03-10-2009 at 20:30 GMT]

San je ono što se želi a život je budjenje.

Kako god sam prevrtao, ispada da nam se vecina stvari dešava mimo nas, bez naše
odluke.
Slucajnost odlucuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najcešce bivam
doveden pred gotov cin, upadam u jedan od mogucih tokova, u drugi ce me ubaciti
samo druga slucajnost.

Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim cu proci, jer
ne vjerujem u neki narociti red ovoga svijeta.
Ne odlucujemo, vec se zaticemo.
Strmo
glavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog trenutka, kad nas
samo ta prilika ceka, jedina koja nas može sacekati u toku miješanja.
Ne možeš je zaobic;i, il odbiti.

Tvoja je, kao voda u koju padneš.
Pa plivaš, ili potoneš.
Nisam zadovoljan takvim razmišljanjem, ali ne nalazim drugi odgovor.
Sta je onda naše u tom gužvanju?
Nešto mora biti moje.




Tvrdjava Mesa Selimovic



[Edited by diwna on 05-10-2009 at 20:16 GMT]