cupo Nivo: Moderator podforuma Registriran(a): 21-10-2003 Odgovori: 24024 IP: Maskiran
Re: Bratunac ratni zlocini i ukop civilnih zrtava
15.05.2009
Osuðenik za ratne zloèine u Bratuncu u bijegu
Mirko Todoroviæ, koji je osuðen na 13 godina zatvora zbog uèešæa u zloèinima protiv èovjeènosti poèinjenim u Bratuncu, nije se odazvao pozivu na odsluženje kazne, te je Sud BiH izdao nalog za raspisivanje potjernice, saznaje BIRN - Justice Report.
Todoroviæ je, zajedno s Milošem Radiæem, proglašen krivim za uèešæe u zarobljavanju grupe od 14 civila Bošnjaka 20. maja 1992. godine u selu Borkovac, te njihovom odvoðenju na strijeljanje. Šestero zarobljenih je preživjelo strijeljanje.
Prvostepenom presudom optuženi su bili osuðeni na po 17 godina zatvora, dok je Apelaciono vijeæe kaznu umanjilo – Todoroviæu za èetiri, a Radiæu za pet godina.
Todoroviæ i Radiæ, koji su boravili u pritvoru od maja 2007., pušteni su na slobodu 30. januara 2009. godine, bez odreðivanja ikakvih mjera zabrane.
Sud BiH je bio prinuðen da im “po sili zakona” ukine pritvor jer Apelaciono vijeæe nije uspjelo donijeti odluku po žalbama na presudu u roku od devet mjeseci, koliko su, po tadašnjim odredbama Zakona o kriviènom postupku, optuženi mogli boraviti u pritvoru nakon izricanja prvostepene presude.
Todoroviæ je pušten iz pritvora unatoè èinjenici da je i prije izricanja drugostepene presude, na vlastiti zahtjev, još u septembru 2008. godine upuæen na služenje kazne u Kazneno-popravni zavod Foèa.
Iako je zajedno s donošenjem drugostepene presude, 17. februara, Sud BiH izdao naredbu da se izvrši kazna zatvora, tek dva mjeseca poslije, 2. aprila, Sud je obaviješten da Todoroviæu ovaj poziv nije uruèen.
“Nakon toga, Sud BiH traži da se daljnjim provjerama putem policijske stanice Bratunac locira osuðeno lice. U meðuvremenu je Osnovni sud Srebrenica dostavio pismenu obavijest u kojoj se navodi da lice nije pronaðeno na kuænoj adresi”, navode u Sudu BiH.
U Državnom sudu nisu željeli komentarisati da li postoje indicije o tome gdje bi se Todoroviæ mogao nalaziti, kao ni to da li æe za njim biti raspisana meðunarodna potjernica.
U Todoroviæevim liènim podacima, navedenim u sudskim spisima, stoji da ima samo bosanskohercegovaèko državljanstvo.
Kako su izjavili za Justice Report, o Todoroviæevom bjekstvu ništa ne znaju ni advokat Žiko Kruniæ, koji ga je zastupao tokom postupka, kao ni žrtve zloèina za koji je osuðen.
“Preko medija sam saznao za to. Ma, to su politièke igre s vrha. Mislim da je uzaludno bilo ono što sam dolazio nekoliko puta i svjedoèio. I ne samo ja nego i drugi što su išli i sekirali se”, kazao je Naser Sulejmanoviæ, koji je jedna od osoba što su preživjele strijeljanje 1992. godine.
Sulejmanoviæ je bio i svjedok na ovom suðenju te je rekao da je identifikovao Todoroviæa kao jednog od poèinilaca zloèina.
“Tog 20. maja zaèula se pucnjava i vika: ‘Bacite oružje, predajte se, opkoljeni ste, balije!’ Vidio sam tri-èetiri èovjeka naoružana, poznao sam Mirka Todoroviæa, njega sam prvog vidio. (...) Onda su nas pored potoka postrojili i tada je nepoznati vojnik rekao: ‘Pomolite se Bogu’, i èuo se prvi rafal. Pao sam u potok”, isprièao je Sulejmanoviæ u oktobru 2007. godine svjedoèeæi na Sudu BiH u korist Tužilaštva.
Sulejmanoviæ nije optimistièan kada je rijeè o skorom Todoroviæevom hapšenju i misli da bi mogao biti uhvaæen “možda za 10-15 godina”.
Osim Todoroviæa i Radiæa, drugostepenu presudu pred Sudom BiH na slobodi trenutno èeka 21 optuženi za ratne zloèine, od kojih je njih 11 osuðeno na zatvorske kazne, dok su ostali nepravosnažno osloboðeni optužbi.
cupo Nivo: Moderator podforuma Registriran(a): 21-10-2003 Odgovori: 24024 IP: Maskiran
Re: Bratunac ratni zlocini i ukop civilnih zrtava
17.05.2009
Zloèini u BiH
Pedantnost etnièkih èistaèa
I danas kada je došlo vrijeme da se pitanje ratnih zloèina poèinjenih u posljednjem ratu poène rješavati, 14 godina nakon njegovog završetka, još uvijek postoji neki neshvatljiv otpor da se o tome i razgovora na podruèju koje se sada zove Republika Srpska. Zašto Republika Srpska? Pa, zbog jednostavne èinjenice da je tamo poèinjeno najviše zloèina, da je tamo najveæi broj masovnih grobnica i da za svojim vratom od sada, pa nadalje i ubuduæe RS ima jedan genocid. Svidjelo se to nekome ili ne.
Piše: Asim Bešlija
Na jednom novinarskom zadataku, u gradiæu na samoj granici BiH i Hrvatske, koji se danas zove Novi Grad, a inaèe Bosanski Novi, ekipa u kojoj sam bio pravila je reportažu o povratku u ovo mjesto i generalno o tome kako se situacija razvija u poslijeratnom periodu. Bilo je to prije nekoliko godina.
Bosanski Novi je tipièna prièa iz ratnog perioda ove zemlje. Veæina Bošnjaka i Hrvata je protjerana, i to za svega jedan dan, i to preko mosta u Hrvatsku, nakon što su svi bili skupljeni na gradski stadion, u sabirni centar, kako predstavnici ratnih srpskih vlasti vole tepati ovom efikasnom instrumentu etnièkog èišæenja.
Viðeniji ljudi, politièari, profesori i drugi, su ili muèeni pa pušteni, ili poubijani. Nakon obavljenog posla, èisto srpska skupština opštine je odluèila i usvojila da se Bosanski Novi tako više ne zove nego da vrati neki stari naziv koji bi manje iritirao lokalne srpske mještane (odjednom!) ali i srpske izbjeglice koje su se tu našle igrom neprilika. I tako je umjesto bosanskog vaskrsnuo Novi Grad, ime koje je trebalo simbolizirati novi poèetak, harmoniju, bolji život, sreæu, jednom kada su se otarasili nepoželjnih sugraðana koji su bili drugaèije vjere i nacionalnosti. Inaèe, njihovih dojuèerašnjih komšija.
Kada sam u zgradi SO Bosanski Novi/Novi Grad godinama nakon zloèina, mladog i smetenog politièara, koji je obavljao neku važnu funkciju, možda predsjednika SO ili tome slièno, upitao koliko je novo ime grada , zapravo, prepreka povratku, on je odgovorio da nije jer je doneseno konsenzusom svih! Onda sam ga upitao kako je bio moguæ ´konsenzus svih´ kada su dva naroda i fizièki nedostajala u gradu, izvrdao je odgovor, mutno odgovorivši da su se složili oni koji su ostali, zajedno sa srpskim predstavnicima, a u skladu sa željama veæine mještana. I tako je demokratski na poèetku rata, Bosanski Novi oèišæen kako od njegovih stanovnika tako i od imena koje je podsjeæalo na vremena kada se sretno živjelo.
Ovaj gradiæ danas ima dvojni naziv, zaglavljen je izmeðu prošlosti i buduænosti, i sa potpunim izostankom bilo kakve odgovornosti, moralne i materijalne, prema onome što je uraðeno njegovim nesrpskim stanovnicima. Oni su danas svakako rasuti diljem planete.
Što èišæe, to bolje
Prièa poput ove u gradovima današnje Republike Srpske, ima koliko želite. Sve su odigrane po istom scenariju i sve za sobom povlaèe ogromnu šutnju lokalnog stanovništva i vlasti o tome šta se zaista dešavalo Bošnjacima i Hrvatima, zašto se to dešavalo i kako je moguæe da niko ništa ne zna, pogotovo u malim sredinama poput Bratunca u kojem je, na primjer, gradski stadion u centru grada bio sabirno mjesto kao i lokalna škola, a to navodno niko nije niti vidio niti o tome šta èuo.
I ta kolektivna amnezija, zahvaljujuæi naporima srpskih politièara u Bosni i Hercegovini da se od RS-a napravi neka država, održava se sve do današnjih dana. U posljednjih mjesec traju napori da se identitet bosanskog izbaci iz imena Bosanskog Broda i Bosanske Kostajnice, i da se ovi pogranièni gradovi obezglave i zovu jednostavno Brod i Kostajnica. Narodna Skupština RS i Vlada RS na tome dosljedno rade.
Dakle, nakon što su teritorije etnièki oèišæene, i takvo stanje održano dovoljno dugo da postane održivo, sada je vrijeme da se dokusurivanje bosanskog identiteta završi i doslovnim brisanjem imena gradova u kojima je srpska veæina nasilno nametnuta.
Ako ova tvrdnja nije taèna, onda bi bilo dobro, èisto radi principa transparentnosti, da vlasti Republike Srpske najprije objasne zbog èega se to radi i na koji naèin misle riješiti probleme poèinjenih ratnih zloèina koji su se dešavali u vrijeme izgradnje RS, a èemu su bolan podsjetnik brojne masovne grobnice koje se još uvijek pronalaze, i nestali kojima se gubi svaki trag. Kako bismo,dakle, izbjegli optužbe da tamo neko želi nestanak RS kao garanta opstanka srpskog naroda u BiH, možda bi najbolje bilo da grlati Milorad Dodik, osim iznošenja vlastitih fantazija tipa ´RS æe ovo, ili RS æe ono´, bez ikakvog utemeljenja, da i odgovore na neka kljuèna pitanja, poput toga zašto se ne proganjaju osumnjièeni za ratne zloèine, zbog èega je moguæe da dželati danas slobodno hodaju i susreæu svoje žrtve koje su prije nekih 17 godina trpali u kamione ili muèilišta, te zbog èega Bošnjaci i Hrvati jednostavno nemaju jednak tretman u odnosu na srpski naroda na teritoriji Republike Srpske. Ako bi se odgovorila ova nekolicina pitanja, na jedan ozbiljan i argumentiran naèin, mimo svakodnevne politièke sapunice, onda bi možda bilo i uvjerljivije i pomisliti da današnje vlasti RS ne žele završiti ono što je zapoèeo ratni zloèinac Radovan Karadžiæ kada je osnivao ovu tvorevinu.
Ako ništa drugo, onda bi ponajprije ljudski bilo reæi, priznati, i otkriti istinu ljudima koji veæ skoro dvije decenije pate za èlanovima svojih porodica èije kosti leže razbacane po ko zna kojim brdima manjeg bh. entiteta. Bilo bi fer i radi bolje buduænosti i boljih odnosa meðu narodima, zbog skidanja kolektivne odgovornosti i toga da RS ne bude samo genocidni projekat u kojem jedino Srbi i srpstvo u 21. stoljeæu mogu opstati zahvaljujuæi aktuelnoj politici.
Šutnja zlata vrijedi
Dakle, sve se vrti oko pitanje šutnje. Pa, se zato i svako legitimno pitanje prema vlastima RS, smatra nekom vrsta napada i pokušaja njenog uništavanja, omalovažavanja srpskog naroda, ili pokušaja dominacije jednog naroda. Jer ako se ne riješe pitanje poèinjenih zloèina i ne zaustave pokušaji njihovog stalnog prikrivanja, kakva je uopšte buduænost cijele ove zemlje i iskrenog suoèavanja svih naroda sa istinom o onome što su pretrpjeli u BiH, a posebno u dijelu koji se zove Republika Srpska. Na èemu se to onda zasniva buduænost? Na stalnoj politièkoj napetosti? Štiæenju RS-a time što æe se stalno negirati, otuðivati od zemlje u kojoj se živi, stvarati državu u državi koja nema buduænosti i dalje zatrpavati ono što se neminovno otkriva svakim novim danom?
Ilustracija za šutnju i negiranje nalazimo na dosta mjesta. Bosanski Novi je dobar primjer a jedan od oèitijih je i Višegrad u kojem je tamošnje bošnjaèko stanovništvo bilo izloženo najmonstruoznijim zloèinima, kakvi su spaljivanje živih ljudi na dvije lokacije u gradu, i to sa potpisom dvojice roðaka, Milana i Sredoja Lukiæa za koje haško tužilaštvo upravo traži doživotni zatvor.
Za trenutnog naèelnika opštine Višegrad, to ne znaèi ništa. U odliènom serijalu emisija pod nazivom ´Otisci´ koje je napravila XY Films produkcija iz Sarajeva, ovaj èovjek je otvoreno doveo u pitanje bilo kakva stradanja, založivši se za osnivanje komisije koja bi to istražila. Dakle, Miladin Miliæeviæ negira sve dosadašnje presude tribunala u Hagu, i poziva se na neku novu komisiju koja bi utvrdila šta se to dešavalo, kako bi žrtve imale pravo obilježiti mjesta stradanja.
Slièno rezonuje i prijedorski naèelnik Marko Paviæ koji negira i šuti o poznatim prijedorskim logorima, i koji je upravo vašem novinaru jedne prilike izjavio kako je Prijedor završio sa pitanjem ratnih zloèina, i okrenuo se boljoj buduænosti za sve narode. Da li je to tako, pitajte prognane Prijedorèane koji danas naseljavaju kako evropski tako i druge kontinente, ali i ljude iz drugih gradova koji veæ odavno ne žive u svojim kuæama.
I da ne bude zabune, ovu obavezu koju najprije treba završiti Republika Srpska, pred sobom imaju i druge sredine. Tamo gdje su bez ikakvog osnova stradali Hrvati i Srbi.
Bratunac 3/9/91 - Zasjeda Srpskih terorista u Kravici i ubistvo Bosnjaka
03.09.1991.god. iz zasjede oko 21 sat na magistralnom putu Zvornik-Bratunac, u zaseoku Kajici sela Kravica otvorena je vatra na putnicko vozilo u kojem su se nalazila cetiri mladica Bosnjacke nacionalnosti. Tada su usmrceni Dzemo Jusic iz Podcausa i Nedzad Hodzic iz Hrance, te teze ranjeni Mevludin Sinanovic iz Glogove i Zaim Salkovic iz Tokoljaka.
Zlocin su izvrsili Radenko Milanovic zv. Mali Raso iz Kravice i Marko Markovic zv. Kobra iz Crnce, opstina Ljubovija. Medjutim, ovi vinovnici nikada nisu bili izruceni organima Mup-a, jer su, navodno, neposredno potom otisli na ratiste u Hrvatsku.
Saucesnici u ovom zlocinu bili su jos radnici Mup-a: Dragan Ilic, Pero Milic i Vidoje Radovic.
Tragicna zasjeda u Kravici
U kuci stare Rahime Hodzic, iz Bratunackog sela Hranca, te veceri 3. septembra, na okupu su bili: kcerke Fazila i Suhra, sin Alija, snaha Zuhra i unucic Bekir. Jedino jos nije bilo njenog drugog sina Nedzada. Nije bilo razloga za strah, jer je tek devet sati.
Medjutim, bas tada iz prvaca Kravice zacula se i silovita rafalna paljba, koja je za cas utihnula, pa se ponovo javila. U kuci su se svi u cudu zgledali: otkud veceras tako rano rafali? oni su navikli da ih slusaju tek oko jedanaest.
Ma sta se odmah prepali?! Nije ovo Hrvatska da se gine rekla je kcerka Fazila svrsena gimnazijalka. necu da slusamo rafale, hocu muziku. i ukljucila je kasetofon.
Ali, dok su oni slusali muziku da ne bi slusali muziku oruzja nisu ni slutili da su ti rafali smrtno ranili njihovog Nedzada i njegovog prijatelja Dzemu Jusica, da Nedzad, u smrtnom bolu i na izmaku snage, puze do seoskog potoka da bi se posljednji put napio vode i umro.
Sada sve znaju i sada se sve zna. Nedzad Hodzic i Dzemo Jusic, izuzetno skromni i posteni ljudi, izgubili su mlade zivote kao prve zrtve, ne samo u Bratunackom kraju nego i Bosni i Hercegovini, zbog posija medunacionalne mrznje, a da toj mrznji njih dvojica nisu dodali ni jedno jedino zrno.
Nedzad Hodzic, zvani Fora, tek se bio zaposlio u Skupstini Opstine Bratunac na odredeno vrijeme, kao raznosac opstinske poste i jedini je radio u porodici. Poceo je da gradi kucu i zauvijek stao kod prve ploce. Mozda ce gradnju nastaviti njegov sada petogodisnji sin Bekir, koji je ostao sa majkom Zuhrom da zivi u sobici u kojoj ima dovoljno prostora za igru, jer otac jos nije stigao, ili nije mogao, da kupi ni jedan lezaj, ni jednu stolicu, sto...
U ovoj nasoj nesreci, lakse nam je kad smo culi da je Nedzad poginuo od metka i da nije mucen kao sto se prica da je mucen njegov drug Dzemo Jusic kaze Nedzadova sestra Fazila.
Ona, kao i sva porodica, tesko optuzuju patrolu Milicije koja je u Kravici, samo nekoliko trenutaka prije zlocina, zaustvaljala kola u kojima su se, pored Nedzada i Dzeme, nalazili Mevludin Sinanovic i Zaim Salkovic, koji su prezivjeli rafale iz zasjede.
Zasto ti milicioneri ako su cisti nisu odmah, cim su culu pucnjeve, pritekli u pomoc mom bratu i njegovim prijateljima i pokusali da ih spase? sta su toliko cekali?
Iako u Bratuncu kruze razne price o mucenju Dzeme Jusica, njegov otac Faik, i majka Meve, supruga Hava, nista nam o tome nisu govorili, niti su imali snage.
Nema mog sina rekao je samo otac Faik.
I Dzemo je jedini radio u kuci. Tesko je zaradivao radeci svaki put nocnu smjenu kod privatnog pekara. Naumio je da gradi kucu i uplatio sljunak za temelje. Posudio je tog kobnog dana 1200 maraka da kupi jos materijala, ali taj novac mu je nestao, zajedno sa njegovim zivotom.
Njegova kcerkica Mirela kojoj je tek 19 mjeseci u cudu je gledala mamu sto place i ljubi ocevu sliku.
Iako istraga jos nije zavrsena i ubice jos nisu otkrivene, pa su, prema tome, moguci i obrti, u Bratuncu vlada opste uvjerenje da je klopka bila pripmljenja Mevludinu Sinanovicu, zvanom Mevko, iz susjedne Glogove, koji se vise puta zamjerio srbima.
Mevko, koji se nikad i nicega ne plasi i ima svoje osjecanje pravde, krenuo je sa prijateljima Zaimom Salkovicem, Dzemom Jusicem i Nedzadom Hodzicem u Drinjacu da naspe goriva. Kroz Kravicu su prosli u prvi sumrak a vracali se oko devet sati uvece. Ko god je cuo brektanje Lade s probusenim auspuhom, znao je da je to Mevko.
Malo ko bi se iz susjedne Glogove, sa muslimanskim zivljem, usudio da u to doba prode kroz srpsku Kravicu, sa kojom se vec danima bili na ratnoj nozi, i pored toga sto je bas tog dana doslo do pomirenja izmedu kriznih stabova zavadenih sela. Naravno, Mevko je smio i smjelo se pod njegovom zastitom.
Kada smo na usli u centar Kravice, gdje bilo oko cetrdeset ljudi pred nas su izasli milicioneri Pero Milic, Vidoje Radovic i Dragan Ilic i dali nam znak da stanemo, prica Zaim Salkovic. Mevko je u pocetku zakocio, a onda je rekao ovo je klopka. Moramo se izvuci! dodao je gas i legao po volanu.
Dalje nastvalja Mevko: nisam vozio ni 500 metara, a sa svih strana su nas zasuli paljbom. Medjutim, ni jedan metak nas nije pogodio. Ali, ubrzo nas je docekala nova paljba, meci su poceli da saraju po kolima i ja sam cuo kako je Nedzad bolno viknuo pogoden sam! kola su se zanijela i stala. Sa puskom sam istrcao vani i krenuo desno prema potoku.
Iz kola sam i ja istrcao, a vidio sam da je istrcao i Dzemo, nastavlja rekonstrukciju dramaticnog dogadaja Salkovic. Iza mene je sjedio Nedzad i vido sam da, ranjen, ne uspijeva da otvori vrata. Otvorio sam ih ja, ali je Nedzad samo ispao iz kola.
I Salkovic, je kaze, krenuo za Mevkom i Dzemom desno prema potoku, ali ih nije vidio, nego je samo cuo krsenje ograde.
Sakrio sam se u blizini u zitu i shvatio da mi spasa nema. Iza leda su bile visoke stijene, a ispred njihove straze. Dobar dio prostora je bio osvjetljen, jer su svjetla na nasim kolima bila upaljena. U stravicnoj tisini cujem neko stenjanje i prema svjetlu vidim kako tesko ranjeni Nedzad puze prema potoku. Nekako se dovuce do potoka, i poce halapljivo piti, a onda se ispruzi i smiri.
Tu je, kaze, cekao neko vrijeme. Onda su se pojavila neka kola, iz kojih su ljudi, sapcuci, nesto utovarali ili istovarali, pa nestali.
Poslije sat vremena pojavila su se patrolna kola iste one Milicije koja nas je zaustavila u Kravici, nastavlja pricu Salkovic. Munjevito sam istrcao iz zita i prosto uletio u njihova kola. Pitali su me za Mevka i da li je naourzan. Ja sam im rekao, da bih ih zaplasio, da Mevko ima automat i dva okvira municije i da je uspio pobjeci u sumu. Oni su odmah polijegali, hvatajuci zaklon. Ali kad su vidjeli da niko ne puca, digli su se. U jednom trenutku cuo sam kako neko iz mraka vice ne pustajte nikog ziva.
Dzemo je pronaden mrtvav petnaestak metara od Nedzada, ali ja nisam cuo nista sto bi upucivalo na mucenje nekoga, a niti njegovo ubijanje kaze Salkovic.
A sto je bilo sa Mevkom?
Uspio sam da im zavaram trag kaze on mirno. Kad sam pregazio potok, bacio sam 150 metaka da mi ne zvece po dzepu. ostavio sam samo dva okvira, i sa puskom u ruci, napravio varku. Vratio sam se u potok i neko vrijeme gazio niz vodu, a onda se izuo i neopazeno presao cestu. krenuo sam tamo prema njihovim strazama, vjesto ih izbjegavajuci. oni su me trazili u pravcu kud sam im pobjegao, a ja sam im vec bio iza leda. Cuo sam kako pricaju Dragane ne dajte mu da pobjegne. Ali, evo me ziva. Osjecam se kao da sam poginuo, pa ponovo ozivio.
I, eto prica, koja se na osnovu ispovjesti prezivjelih, moze ispricati.
Kad, ili ako, ubice budu otkrivene, prica ce biti potpunija.
Sa milicionerima koji su zaustavljali Mevkovo vozilo prije tragicnog dogadaja, nismo uspjeli stupiti u kontakt, niti ih je moguce vidjeti. Vjeruje se da nisu u Bratuncu.
Ali, u Bratunackom kraju sve je neizvjesno i nista se ne zna osim da svake noci iz muslimanskih i iz srpskih sela odjekuju pucnji kojim se oglasvaju nocne straze.
Samo petogodisnje Bekir uzalud nocu doziva oca Nedzada a Mirela Jusic kojoj je tek 19 mjeseci, u mraku trazi ocevu ruku. Ona ce za cetiri mjeseca dobiti bracu ili seku.....
cupo Nivo: Moderator podforuma Registriran(a): 21-10-2003 Odgovori: 24024 IP: Maskiran
Re: Bratunac ratni zlocini i ukop civilnih zrtava
17.07.2009
Porodice se žale na sporu identifikaciju
Nakon kolektivnog ukopa 33 bratunaèke žrtve 12. maja ove godine, porodice stradalih oèekuju da æe do sljedeæe dženaze biti identificiran veæi broj Bratunèana.
- Iduæeg 12. maja napunit æe se 18 godina kako porodice traže najmilije. Porodice strahuju da, ako se bude i dalje odugovlaèilo s identifikacijom posmrtnih ostataka, neæe uspjeti ukopati svoje najmilije, jer biološki sat otkucava. Smatramo da je krajnje vrijeme da se nestalima vrati identitet - kaže Šuhra Sinanoviæ, predsjednica bratunaèkog Udruženja "Žene Podrinja", istièuæi da je na šehidskom mezarju Veljaci do sada ukopano 175 od ukupno 603 civilne žrtve agresije, koliko ih je ubijeno 1992. na podruèju te opæine.
Kako kaže, stjeèe se utisak da se na identifikaciji malo radi tokom godine i da se tek pred ukop žuri s identifikacijom, zbog èega se do pred sami ukop ne zna taèan broj žrtava kojima æe biti obavljena dženaza. Sinanoviæ poziva i porodice stradalih da se angažiraju i da daju uzorke krvi za DNK analizu.
Od posljednjeg ukopa identificirano je 10 Bratunèana koji su ekshumirani u masovnim grobnicama Bljeèeva i Redžiæi. To su Abid (Huse) Junuzoviæ (1951), Ahmo (Alija) Aliæ (1943), Jusuf (Avde) Sejdinoviæ (1927), Osman (Ismet) Dedajiæ (1955), Džemal (Šaæira) Salihoviæ (1953), Taib (Šahina) Aliæ (1970), Abid (Selmana) Avdiæ (1960), Šefik (Mehe) Tabakoviæ (1972), Suljo (Sulejmana) Omeroviæ (1947) i Sadik (Ragiba) Avdiæ (1967).
cupo Nivo: Moderator podforuma Registriran(a): 21-10-2003 Odgovori: 24024 IP: Maskiran
Re: Bratunac ratni zlocini i ukop civilnih zrtava
Traže donatore za izgradnju musale
Druga faza izgradnje Memorijalnog kompleksa u Veljacima za bratunaèke šehide podrazumijeva gradnju musale i prateæih objekata te spomen-sobe koju æe finansirati Vlada RS, što je obeæao ministar obrazovanja manjeg bh. entiteta Anton Kasipoviæ prilikom posjete Bratuncu.
- Tražimo donatore koji æe finansirati izgradnju musale i prateæih objekata, èija je predraèunska vrijednost oko 350.000 KM. Pozivamo ljude da nam pomognu - kazao je Sakib Ahmetoviæ, potpredsjednik Fondacije "Mezarje Bratunac 92".
Fondacija je ovih dana angažirala povratnika Bahrudina Avdiæa za održavanje šehidskog mezarja u Veljacima, na kojem je do sada ukopano 170 civilnih žrtava stradalih 1992. godine na podruèju te opæine.
Ahmetoviæ naglašava da su "Gradska groblja" Visoko dan pred ovogodišnji kolektivni ukop Bratunèana asfaltirala staze kroz mezarje, a nakon dženaze uz finansijsku podršku Opæine Bratunac asfaltiran je parking ispred mezarja. Slijedeæa faza je postavljanje mermernih ploèica na betonskom dijelu ograde oko mezarja.
Postavljanje nišana
Osim pisma molbe za izgradnju musale i prateæih objekata, predstavnici Fondacije uputili su i molbu na više adresa za iznalaženje novca za postavljanje jedinstvenih šehidskih nišana za 603 bratunaèka šehida, koliko ih je ubijeno 1992. godine, a svoj vjeèni smiraj naæi æe na mezarju u Veljacima.
cupo Nivo: Moderator podforuma Registriran(a): 21-10-2003 Odgovori: 24024 IP: Maskiran
Re: Bratunac ratni zlocini i ukop civilnih zrtava
27.07.2009
Šehidska dova za 289 stradalih
U džamiji u Pobuðu kod Bratunca juèer je uprilièena èetvrta tradicionalna Šehidska dova u znak sjeæanja na šehide Pobuða, žrtve srebrenièkog genocida, kao i sve stradale Bošnjake u agresiji na BiH. Prema rijeèima organizatora Admira Veliæa, predsjednika Medžlisa IZ Bratunac, u Pobuðu je 1992. te padom Srebrenice stradalo 289 mještana èija su imena, od najmlaðe žrtve Adema Omeroviæa (1988.) do najstarije Ibrahima Mustafiæa (1900.), isklesana na spomen-ploèi pored džamije. Taj spisak, kaže on, nije konaèan.
Meðu oko hiljadu vjernika uèenju dove prisustvovali su Ismail ef. Smajloviæ, vojni muftija i izaslanik resu-l-uleme IZBiH, Bakir ef. Šabiæ, izaslanik muftije tuzlanskog, Adil Osmanoviæ, potpredsjednik RS, Ramiz Salkiæ, poslanik u Narodnoj skupštini RS, Sadik Ahmetoviæ, poslanik u Predstavnièkom domu Parlamenta BiH.
- Neki æe reæi da dovišta nisu izvorna u islamu. Dovišta su progres. Dove su nas dobro oèuvale, posebno Podrinje. Šehidi kojima danas poklanjamo dovu dali su živote da bismo mi uživali slobodu i zato osjeæam posebnu vrijednost što danas pripadam ovoj skupini u ovom odabranom mjesecu pred ramazan - kazao je ef. Smajloviæ.
Re: Bratunac ratni zlocini i ukop civilnih zrtava
