Ljudi su vikali da ih neko spasi, ali nije tu bilo pomoæi
Jedan od dvojice koji su preživjeli strijeljanje u Kravici svjedoèio je o 13. julu kada je poèinjen masakr.
Tužilaštvo BiH tereti Radomira Vukoviæa i Zorana Tomiæa za genocid u Srebrenici. Obojica su, prema navodima optužnice, bili pripadnici Drugog odreda Specijalne policije pri Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske.
Zaštiæeni svjedok Tužilaštva pod šifrom D1 svjedoèio je o dešavanjima 13. jula 1995. godine, kada je zarobljen i odveden u Zemljoradnièku zadrugu Kravica, opæina Bratunac. Toga dana je u Kravici ubijeno više od 1.000 muškaraca. D1 je jedan od dvojice koji su preživjeli masakr.
- Kad je zadnji èovjek ušao u magacin, poèeo je rafal. Nit’ si znao ko puca, ni šta puca. Pucale su bombe i rafali. Legao sam na beton i èekao sudbinu. Vikali su ljudi da ih spasi neko, ali nije tu bilo humanosti ni pomoæi. Ja nisam ni glasa dao, kazao je D1, koji je zbog dodatnih mjera zaštite svjedoèio iz druge prostorije, uz izmjenu glasa i slike.
D1 je isprièao kako je nakon pada Srebrenice, 11. jula 1995. godine, sa ostalim muškarcima krenuo šumom prema Kladnju, da bi dva dana poslije bili zarobljeni i sprovedeni na livadu u mjestu Loliæi.
- Na tu livadu došao je general Mladiæ i govorio je da nas je Naser ostavio, i da ovca iz tora ne može dok joj se vrata ne otvore. Rekao je da æemo biti razmijenjeni i vratiti se svojoj porodici. Vjerovao sam u to sve dok jedan èovjek na livadi nije ubijen. Tu sam vidio da je i nama kraj, prisjetio se D1.
U unakrsnom ispitivanju, D1 je dodao i kako je Mladiæ okupljenoj masi na livadi rekao: “Ovdje vam je mnogo toplo, smjestit æemo vas negdje gdje je hladnije”.
Svjedok je isprièao da su na livadi ostali do èetiri sata i onda u koloni, “u pratnji vojnika”, krenuli prema “toj Kravici”, gdje je pucnjava po zarobljenicima trajala sve do noæi.
Prema iskazu D1, nakon pucnjave vojnici su “zdrave” ljude kamionom odvezli u nepoznatom pravcu, dok su ranjenike pobili.
- U neka doba, neko je poèeo vikati: ‘Salko, Salko...’ Opsovali su mu tursku majku i ubili ga. Onda je neko govorio: ‘Adila, vode... Adila, vode...’ Nakon toga poèeli su kupiti mrtve. Èuo sam kako govore: ‘Mrtve pospite sijenom. Za veèeras je dosta. Operite asfalt’, kazao je D1.
Ovaj svjedok je rekao da je prenoæio u hangaru, te je 14. jula 1995. godine u toku noæi pobjegao sa još jednim preživjelim.
Na ovom roèištu Tužilaštvo je saslušalo još jednog svjedoka koji je zahtijevao da, u cilju zaštite njegovog identiteta, ne budu objavljeni njegovi podaci, ni detalji iskaza. Sud je udovoljio ovom zahtjevu, javlja BIRN - Justice Report.
Suðenje se nastavlja 8. januara 2009. godine, kada æe dva nova svjedoka Tužilaštva dati iskaz.
nakon ovakvih textova nesto se skupi u meni i budem pravo sjeban....i onda kad mi neko kaze da zali za jugom i pocne govoriti o nekom bratsvu i jedinstvu,neka samo procita par ovih textova.....ma ustvari ne morate nista ni citati
MENI JE DOVOLJNA "KAPIJA",ne da prastam nego da ih MRZIM CITAV SVOJ ZIVOT!!!!!!!
"Iznenaðen" što je Tomiæ uhapšen i optužen za genocid
Slaviša Vlaèiæ, svjedok odbrane Zorana Tomiæa, kojeg s Radomirom Vukoviæem državno tužilaštvo tereti za genocid poèinjen 13. jula 1995. godine u Zemljoradnièkoj zadruzi Kravica u Bratuncu, kazao je danas pred vijeæem Suda BiH u Sarajevu da je optuženi bio miroljubiva i druželjubiva liènost, prenosi BIRN Justice report.
Vlaèiæ je bio iznenaðen što je Tomiæ uhapšen i optužen za genocid u Srebrenici.
Optuženi Zoran Tomiæ i Radomir Vukoviæ su u to vrijeme, prema navodima optužnice, bili pripadnici Drugog odreda Specijalne policije u Šekoviæima.
Vlaèiæ, koji je do jula 1994. bio direktor preduzeæa “Konfekcija Lovnica”, isprièao je da je imao kontakte s pripadnicima Drugog odreda koji su bili smješteni u hotelu “Lovnica” u Šekoviæima te da su mu èesto pomagali pri utovaru neke teže robe.
“Narod je bio siguran kad su oni bili tu. Oni su bili organizatori kulturnih i sportskih manifestacija u Šekoviæima”, kazao je Vlaèiæ, dodajuæi da je 1993. godine “aktivirao fudbalski klub”, u kojem je igralo “nekoliko momaka iz Drugog odreda”.
Stevo Iliæ, drugi svjedok kojeg je saslušala Tomiæeva odbrana, isprièao je da je do 20. jula 1995. bio pripadnik “redovne policije u Bratuncu”.
Nakon toga, kako je kazao, radio je u policijskoj stanici u Srebrenici, gdje mu je naèelnik bio Petko Pavloviæ, Tomiæev branilac, koji ga je ujedno ispitivao na ovom roèištu.
Iliæ je kazao da je èuo za Drugi odred iz Šekoviæa, ali da nije bio pripadnik te jedinice.
Iliæevo svjedoèenje odnosilo se na iskaz zaštiæenog svjedoka D5, o kojem se detalji, odlukom Suda BiH, ne smiju iznositi u javnost.
U Zemljoradnièkoj zadruzi Kravice 13. jula 1995. ubijeno je više od hiljadu Bošnjaka.
Nastavak suðenja zakazan je za 25. juna, kada odbrana prvooptuženog Vukoviæa namjerava saslušati dva svjedoka.
Ovu temu sam davno otvorio a neke su stvari u medjuvremenu promjenile sto se tice Bratunca. Naime ove godine za razliku od svih prethodnih opstinske vlasti su dozvolile da se postavi izlozba logarasa u OS Vuk Karadzic u Bratuncu sto prethodnih godina nije bio slucaj. Toga dana djeca nisu isla u skolu.
Sljedeci korak u borbi za pravdu na ovom podrucju je kaznjavanje ostalih ratnih zlocinaca koji se slobodno krecu i zive u Bratuncu. Zatim postavljanje spomen obiljezja i tu ima sporenja kao i sporovi na opstinskom sudu u Bratuncu koji se odnose na oduzetu zemlju Bosnjaka. Konkretno slucaj Dž.H kojem je oduzeto osam i po dunuma zemlje i na njegovoj zemlji napravljeno pravoslavno groblje koje je bas popunjeno . A sve to aminovo je bratuncaki pop, vjerovatno i Kaèevenda ima udjela u tome al ne mogu 100% tvrditi. No s obzirom da on diriguje poslušnim Srbima i svim otetim u Podrinju moguce je da je i ovdje kumovao. Helem bilo kako bilo sa fasistima se ne moze drugacije nego korak po korak. Ove godine izlozba i ako Bog da polaganje cvijeca u hangarima u selu Kravica gdje je ubijeno preko 1.500 ljudi. To cemo vec vidjeti kako ce proci.
Evo groblja na tudjoj zemlji u Bratuncu. Na groblju ima puno sahranjenih vojnika .
Kao sto sam napomenuo groblje je napravljeno na tudjoj zemlji ukupno 8,5 dunuma i zemlja se proteze do kuce koje se vidi na slici pa desno do plestenika koji se vidi. Ako nista barem je groblje popunjeno u punom kapacitetu .
Bratunac 3/9/91 - Zasjeda Srpskih terorista u Kravici i ubistvo Bosnjaka
03.09.1991.god. iz zasjede oko 21 sat na magistralnom putu Zvornik-Bratunac, u zaseoku Kajici sela Kravica otvorena je vatra na putnicko vozilo u kojem su se nalazila cetiri mladica Bosnjacke nacionalnosti. Tada su usmrceni Dzemo Jusic iz Podcausa i Nedzad Hodzic iz Hrance, te teze ranjeni Mevludin Sinanovic iz Glogove i Zaim Salkovic iz Tokoljaka.
Zlocin su izvrsili Radenko Milanovic zv. Mali Raso iz Kravice i Marko Markovic zv. Kobra iz Crnce, opstina Ljubovija. Medjutim, ovi vinovnici nikada nisu bili izruceni organima Mup-a, jer su, navodno, neposredno potom otisli na ratiste u Hrvatsku.
Saucesnici u ovom zlocinu bili su jos radnici Mup-a: Dragan Ilic, Pero Milic i Vidoje Radovic.
Tragicna zasjeda u Kravici
U kuci stare Rahime Hodzic, iz Bratunackog sela Hranca, te veceri 3. septembra, na okupu su bili: kcerke Fazila i Suhra, sin Alija, snaha Zuhra i unucic Bekir. Jedino jos nije bilo njenog drugog sina Nedzada. Nije bilo razloga za strah, jer je tek devet sati.
Medjutim, bas tada iz prvaca Kravice zacula se i silovita rafalna paljba, koja je za cas utihnula, pa se ponovo javila. U kuci su se svi u cudu zgledali: otkud veceras tako rano rafali? oni su navikli da ih slusaju tek oko jedanaest.
Ma sta se odmah prepali?! Nije ovo Hrvatska da se gine rekla je kcerka Fazila svrsena gimnazijalka. necu da slusamo rafale, hocu muziku. i ukljucila je kasetofon.
Ali, dok su oni slusali muziku da ne bi slusali muziku oruzja nisu ni slutili da su ti rafali smrtno ranili njihovog Nedzada i njegovog prijatelja Dzemu Jusica, da Nedzad, u smrtnom bolu i na izmaku snage, puze do seoskog potoka da bi se posljednji put napio vode i umro.
Sada sve znaju i sada se sve zna. Nedzad Hodzic i Dzemo Jusic, izuzetno skromni i posteni ljudi, izgubili su mlade zivote kao prve zrtve, ne samo u Bratunackom kraju nego i Bosni i Hercegovini, zbog posija medunacionalne mrznje, a da toj mrznji njih dvojica nisu dodali ni jedno jedino zrno.
Nedzad Hodzic, zvani Fora, tek se bio zaposlio u Skupstini Opstine Bratunac na odredeno vrijeme, kao raznosac opstinske poste i jedini je radio u porodici. Poceo je da gradi kucu i zauvijek stao kod prve ploce. Mozda ce gradnju nastaviti njegov sada petogodisnji sin Bekir, koji je ostao sa majkom Zuhrom da zivi u sobici u kojoj ima dovoljno prostora za igru, jer otac jos nije stigao, ili nije mogao, da kupi ni jedan lezaj, ni jednu stolicu, sto...
U ovoj nasoj nesreci, lakse nam je kad smo culi da je Nedzad poginuo od metka i da nije mucen kao sto se prica da je mucen njegov drug Dzemo Jusic kaze Nedzadova sestra Fazila.
Ona, kao i sva porodica, tesko optuzuju patrolu Milicije koja je u Kravici, samo nekoliko trenutaka prije zlocina, zaustvaljala kola u kojima su se, pored Nedzada i Dzeme, nalazili Mevludin Sinanovic i Zaim Salkovic, koji su prezivjeli rafale iz zasjede.
Zasto ti milicioneri ako su cisti nisu odmah, cim su culu pucnjeve, pritekli u pomoc mom bratu i njegovim prijateljima i pokusali da ih spase? sta su toliko cekali?
Iako u Bratuncu kruze razne price o mucenju Dzeme Jusica, njegov otac Faik, i majka Meve, supruga Hava, nista nam o tome nisu govorili, niti su imali snage.
Nema mog sina rekao je samo otac Faik.
I Dzemo je jedini radio u kuci. Tesko je zaradivao radeci svaki put nocnu smjenu kod privatnog pekara. Naumio je da gradi kucu i uplatio sljunak za temelje. Posudio je tog kobnog dana 1200 maraka da kupi jos materijala, ali taj novac mu je nestao, zajedno sa njegovim zivotom.
Njegova kcerkica Mirela kojoj je tek 19 mjeseci u cudu je gledala mamu sto place i ljubi ocevu sliku.
Iako istraga jos nije zavrsena i ubice jos nisu otkrivene, pa su, prema tome, moguci i obrti, u Bratuncu vlada opste uvjerenje da je klopka bila pripmljenja Mevludinu Sinanovicu, zvanom Mevko, iz susjedne Glogove, koji se vise puta zamjerio srbima.
Mevko, koji se nikad i nicega ne plasi i ima svoje osjecanje pravde, krenuo je sa prijateljima Zaimom Salkovicem, Dzemom Jusicem i Nedzadom Hodzicem u Drinjacu da naspe goriva. Kroz Kravicu su prosli u prvi sumrak a vracali se oko devet sati uvece. Ko god je cuo brektanje Lade s probusenim auspuhom, znao je da je to Mevko.
Malo ko bi se iz susjedne Glogove, sa muslimanskim zivljem, usudio da u to doba prode kroz srpsku Kravicu, sa kojom se vec danima bili na ratnoj nozi, i pored toga sto je bas tog dana doslo do pomirenja izmedu kriznih stabova zavadenih sela. Naravno, Mevko je smio i smjelo se pod njegovom zastitom.
Kada smo na usli u centar Kravice, gdje bilo oko cetrdeset ljudi pred nas su izasli milicioneri Pero Milic, Vidoje Radovic i Dragan Ilic i dali nam znak da stanemo, prica Zaim Salkovic. Mevko je u pocetku zakocio, a onda je rekao ovo je klopka. Moramo se izvuci! dodao je gas i legao po volanu.
Dalje nastvalja Mevko: nisam vozio ni 500 metara, a sa svih strana su nas zasuli paljbom. Medjutim, ni jedan metak nas nije pogodio. Ali, ubrzo nas je docekala nova paljba, meci su poceli da saraju po kolima i ja sam cuo kako je Nedzad bolno viknuo pogoden sam! kola su se zanijela i stala. Sa puskom sam istrcao vani i krenuo desno prema potoku.
Iz kola sam i ja istrcao, a vidio sam da je istrcao i Dzemo, nastavlja rekonstrukciju dramaticnog dogadaja Salkovic. Iza mene je sjedio Nedzad i vido sam da, ranjen, ne uspijeva da otvori vrata. Otvorio sam ih ja, ali je Nedzad samo ispao iz kola.
I Salkovic, je kaze, krenuo za Mevkom i Dzemom desno prema potoku, ali ih nije vidio, nego je samo cuo krsenje ograde.
Sakrio sam se u blizini u zitu i shvatio da mi spasa nema. Iza leda su bile visoke stijene, a ispred njihove straze. Dobar dio prostora je bio osvjetljen, jer su svjetla na nasim kolima bila upaljena. U stravicnoj tisini cujem neko stenjanje i prema svjetlu vidim kako tesko ranjeni Nedzad puze prema potoku. Nekako se dovuce do potoka, i poce halapljivo piti, a onda se ispruzi i smiri.
Tu je, kaze, cekao neko vrijeme. Onda su se pojavila neka kola, iz kojih su ljudi, sapcuci, nesto utovarali ili istovarali, pa nestali.
Poslije sat vremena pojavila su se patrolna kola iste one Milicije koja nas je zaustavila u Kravici, nastavlja pricu Salkovic. Munjevito sam istrcao iz zita i prosto uletio u njihova kola. Pitali su me za Mevka i da li je naourzan. Ja sam im rekao, da bih ih zaplasio, da Mevko ima automat i dva okvira municije i da je uspio pobjeci u sumu. Oni su odmah polijegali, hvatajuci zaklon. Ali kad su vidjeli da niko ne puca, digli su se. U jednom trenutku cuo sam kako neko iz mraka vice ne pustajte nikog ziva.
Dzemo je pronaden mrtvav petnaestak metara od Nedzada, ali ja nisam cuo nista sto bi upucivalo na mucenje nekoga, a niti njegovo ubijanje kaze Salkovic.
A sto je bilo sa Mevkom?
Uspio sam da im zavaram trag kaze on mirno. Kad sam pregazio potok, bacio sam 150 metaka da mi ne zvece po dzepu. ostavio sam samo dva okvira, i sa puskom u ruci, napravio varku. Vratio sam se u potok i neko vrijeme gazio niz vodu, a onda se izuo i neopazeno presao cestu. krenuo sam tamo prema njihovim strazama, vjesto ih izbjegavajuci. oni su me trazili u pravcu kud sam im pobjegao, a ja sam im vec bio iza leda. Cuo sam kako pricaju Dragane ne dajte mu da pobjegne. Ali, evo me ziva. Osjecam se kao da sam poginuo, pa ponovo ozivio.
I, eto prica, koja se na osnovu ispovjesti prezivjelih, moze ispricati.
Kad, ili ako, ubice budu otkrivene, prica ce biti potpunija.
Sa milicionerima koji su zaustavljali Mevkovo vozilo prije tragicnog dogadaja, nismo uspjeli stupiti u kontakt, niti ih je moguce vidjeti. Vjeruje se da nisu u Bratuncu.
Ali, u Bratunackom kraju sve je neizvjesno i nista se ne zna osim da svake noci iz muslimanskih i iz srpskih sela odjekuju pucnji kojim se oglasvaju nocne straze.
Samo petogodisnje Bekir uzalud nocu doziva oca Nedzada a Mirela Jusic kojoj je tek 19 mjeseci, u mraku trazi ocevu ruku. Ona ce za cetiri mjeseca dobiti bracu ili seku.....
Obilježavajuæi 14. godišnjicu genocida nad Bošnjacima Srebrenice, èlanice udruženja "Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa“, "Srebrenièke majke“, "Žene Podrinja“ i "Žene Srebrenice“ te èlanovi porodica žrtava položili su cvijeæe i prouèili Fatihu na fudbalskom stadionu u Novoj Kasabi, mjestu gdje je jula 1995. godine bio zatoèen i ubijen veæi broj Srebrenièana.
To isto uèinjeno je i i u Kravici kod Bratunca.
"Nije nam dozvoljen ulazak u krug zemljoradnièke zadruge, niti u halu gdje je ubijeno oko 1.000 naših najmilijih. Cvijeæe smo položili pred kapijom objekta Zadruge, tu smo prouèili fatihu, a Damir ef. Peštaliæ, glavni srebrenièki imam prouèio je dovu, izjavila je Munira Subašiæ, predsjednica Udruženja "Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa“.
Skup u Kravici osiguravalo je 80 policajaca i nije bilo incidenata.
Majke Srebrenice su se oko 11 sati uputile prema Karakaju, Kozluku, Branjevu i Pilici, gdje æe takoðer, na stratišta položiti cvijeæe i prouèiti Fatihu.
Just as they did last year, local Serbs are trying again to disrupt the anniversary of the Srebrenica genocide by threatening to prevent survivors and relatives of the genocide victims from visiting a massacre site of Bosniak civilians in Kravica village. Serbs are 'angry' because Bosniaks responded to Serb attacks by securing Kravica on Orthodox Christmas in 1993.
From 1992-1995, Kravica was a heavily militarized Serb villlage from which Serbs constantly attacked neighboring Bosniak villages and the town of Srebrenica. Serbs never demilitarized around Srebrenica.
WHAT ARE THE FACTS:
The inhabitants of Serb village of Kravica participated in brutal attacks on Bosnian Muslim villages around Srebrenica and the town of Srebrenica in 1992, 1993, 1994, and 1995. Kravica was a heavily militarized Serb village used to launch artillery attacks on the neighbouring Bosniak villages, as well as to terrorize Bosnian Muslim population in the besieged enclave of Srebrenica.
Due to constant Serb attacks from heavily militarized Serb villages around Srebrenica, Bosniaks finally responded to Serb attacks by counter-attacking and securing Kravica on January 7, 1993 - Orthodox Christmas. Just a few days earlier, Serbs from Kravica launched brutal attacks on Srebrenica.
The Trial Judgment in Naser Oric case makes it clear that Serb villages around Srebrenica were heavily militarized bases from which Serbs launched brutal attacks on Bosnian Muslim villages, as well as on the town of Srebrenica itself. As stated in the Oric judgment, quote:
"Between April 1992 and March 1993, Srebrenica town and the villages in the area held by Bosnian Muslims were constantly subjected to Serb military assaults, including artillery attacks, sniper fire, as well as occasional bombing from aircrafts. Each onslaught followed a similar pattern. Serb soldiers and paramilitaries surrounded a Bosnian Muslim village or hamlet, called upon the population to surrender their weapons, and then began with indiscriminate shelling and shooting. In most cases, they then entered the village or hamlet, expelled or killed the population, who offered no significant resistance, and destroyed their homes. During this period, Srebrenica was subjected to indiscriminate shelling from all directions on a daily basis. Potoèari in particular was a daily target for Serb artillery and infantry because it was a sensitive point in the defence line around Srebrenica. Other Bosnian Muslim settlements were routinely attacked as well. All this resulted in a great number of refugees and casualties."
According to the Oric judgment, the Bosnian Muslim villages around Srebrenica were totally unprepared for war:
"In comparison, it appears that the Bosnian Muslim side did not adequately prepare for the looming armed conflict. There were not even firearms to be found in the BosnianMuslim villages, apart from some privately owned pistols and hunting rifles; a few light weaponswere kept at the Srebrenica police station."
The Oric judgment makes it clear that Serb village of Kravica was a military base from which Serbs launched deadly attacks on neighbouring Bosnian Muslim villages and town of Srebrenica itself. The Bosniak counter-attack on Kravica on the 7 January 1993 followed as a result of Serb blockade of humanitarian aid and constant attacks on nearby Bosnian Muslim villages. According to the judgment:
"The fighting intensified in December 1992 and the beginning of January 1993, when Bosnian Muslims were attacked by Bosnian Serbs primarily from the direction of Kravica and Ježestica. In the early morning of the 7 January 1993, Orthodox Christmas day, Bosnian Muslims attacked Kravica, Ježestica and Šiljkoviæi. Convincing evidence suggests that the village guards were backed by the VRS [Bosnian Serb Army], and following the fighting in the summer of 1992, they Received military support, including weapons and training. A considerable amount of weapons and ammunition was kept in Kravica and Šiljkoviæi. Moreover, there is evidence that besides the village guards, there was Serb and Bosnian Serb military presence in the area. The Trial Chamber is not satisfied that it can be attributed solely to Bosnian Muslims. The evidence is unclear as to the number of houses destroyed by Bosnian Muslims as opposed to those destroyed by Bosnian Serbs. In light of this uncertainty, the Trial Chamber concludes that the destruction of property in Kravica between 7 and 8 December 1992 does not fulfil the elements of wanton destruction of cities, towns or villages not justified by military necessity."
The Oric judgment also confirms that Bosniak refugees in the besieged enclave started dying from starvation caused by the Serb blockade of humanitarian aid. As a result, Bosniaks had to counter-attack Serb military bases around Srebrenica to obtain much needed food and other necessities for the survival:
"Between June 1992 and March 1993, Bosnian Muslims raided a number of vllages and hamlets inhabited by Bosnian Serbs, or from which Bosnian Muslims had formerly been expelled. One of the purposes of these actions was to acquire food, weapons, ammunition and military equipment. Bosnian Serb forces controlling the access roads were not allowing international humanitarian aid – most importantly, food and medicine – to reach Srebrenica. As a consequence, there was a constant and serious shortage of food causing starvation to peak in the winter of 1992/1993. Numerous people died or were in an extremely emaciated state due to malnutrition."
Re: Re: Kravica: Dan kada je pogubljeno 1.500 ljudi
Bez chatanja molim
citat:cupo wrote:
13.07.2009
"Nije nam dozvoljen ulazak u krug zemljoradnièke zadruge, niti u halu gdje je ubijeno oko 1.000 naših najmilijih. Cvijeæe smo položili pred kapijom objekta Zadruge, tu smo prouèili fatihu, a Damir ef. Peštaliæ, glavni srebrenièki imam prouèio je dovu, izjavila je Munira Subašiæ, predsjednica Udruženja "Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa“.
Re: Kravica: Dan kada je pogubljeno više od 1.000ljudi
Bez chatanja molim
O onome sto trubim godinama o podmetanju....
Muslimani Sanje Vlaisavljeviæ
Autor Emir Suljagiæ
Jedanaestog jula sam bio u Potoèarima. Dan prije toga poznanik me upitao:
-Kopaš li koga?
-Nisam se uèipio ove godine, odgovorio sam.
***
Sedam dana kasnije, proèitao sam u Avazu: „Ali zašto BiH nema Lukoviæa koji æe nasred Federacije pisati ili govoriti i o nekim tužnim dogaðajima kojih breme odgovornosti leži na Federaciji. Neæe biti da su ubijenih 3.267 Bratunèana sami sebe ubili, ali i mnogi drugi?“ Autorica – Sanja Vlaisavljeviæ.
Ne u Glasu Srpske nego u Avazu. Najgnusnija i najcrnja laž srpske propagande – uz onu kako smo se sami dizali u zrak na Markalama – u Avazu. Laž koju sam dosad mogao proèitati samo u Pravdi ili Kuriru, proèitati na web-stranici B92 (èiji je novinar autor besmrtne floskule kako se „vjeruje da je u Srebrenici ubijeno osam hiljada ljudi“, kao na što se vjeruje se i da postoji Bog), vrsta izjave koju sam do sada mogao èuti od neljudi tipa Zlatka Èoboviæa, Ljubice Gojgiæ ili Ljiljane Smajloviæ, smeæe kakvo je Srbima do sada servirao Milivoje Ivanševiæ, profesionalni poricatelj zloèina – ovaj put u Avazu.
Pokušavam da pronaðem pravu uvredu za Vlaisavljeviæevu: nehljeboviæ, badavadžija... Kakva zapravo moralna ništica moraš biti da istovremeno pišeš u Glasu Srpske i u Avazu? Koliko niko, kakvo taèno ništa moraš biti da ti to poðe za rukom? Kakav taèno havrig moraš imati u glavi da èitateljima Avaza serviraš prežvakanu i diskreditovanu srpsku propagandu, laži stvorene post facto da opravdaju pokolj? I kakav taèno èovjek moraš biti da to objaviš, a da pritom nisi Dževad Galijaševiæ?
Deset godina se bavim samo time, deset godina uèim samo o tome i evo kako stvari stoje: na teritoriji Opštine Bratunac je – na osnovu dokumenata do kojih sam došao i u koje sam imao uvid – izmeðu 1992. i 1995. godine poginulo i ubijeno 119 srpskih civila i 424 vojnika. Mit o tome kako su u poèetku rata muslimani napali Srbe u Bratuncu je jedna od najveæih prevara srpske propagande: kako to da je grad u kojem su Bošnjaci imali natpoloviènu veæinu bio pod srpskom kontrolom od proljeæa 1992. godine do kraja rata, ako su Srbi bili njihove žrtve? Fakat je da do kraja maja 1992. godine, izuzme li se Konjeviæ polje, nije više bilo nijednog muslimana u Opštini Bratunac. Da su u etnièkom èišæenju Bratunca poèinjeni neki od najmonstruoznijih zloèina poèinjenih uopšte u Bosni i Hercegovini. Stotine, potom hiljade ljudi svaku noæ su iz srebrenièkog okruženja prolazile kroz srpske linije iduæi natragu svoja sela i donosili hranu, pojava nezabilježena bilo gdje drugdje u zemlji. Srbi su ih doèekivali u zasjedama i ubijali hrpimice, sistematski i sa entuzijazmom. Dalje, što sami, što uz pomoæ VJ nasrtali su na Srebrenicu koliko god i kad god su imali priliku i ubijali kad im je god polazilo za rukom. I na kraju, kada su dobili priliku, nakon pada Srebrenice, zajedno, skoro cijeli grad, kolektivno su izašli na ulice da se svete za zloèine koje su ili sami izmislili ili koji se nikad nisu dogodili. Toliko, dakle, o tome.
Èitam i druge èlanke. Sanja Vlaisavljeviæa, vidi muslimane (s malim „m“, naravno), kao narod koji nije u stanju bilo šta drugo nego trpiti, narod osuðen na koegzistenciju sa politikom koja planira njegov fizièki nestanak, narod kojem je najveæa vrlina to što njegovi pojedinaèni pripadnici iskazuju želju da popiju kafu sa snajperistom koji im je upravo ubio dijete. Ako nije izmišljen – a ja vjerujem da jeste – ovo je Sanji Vlaisavljeviæ omiljena vrsta muslimana:
“Sjeæam se jedne majke kojoj je mali, gotovo nevidljvi geler septembra 1992. godine ubio sina jedinca. Samir je tada imao 20 godina. Tek ušao u život I u jednom tjeliæu sekunde izašao iz njega. Fahira, njegova majka koja je od tada prosto nestajala za svojim jedincem stalno je ponavljala: ‘Ne da Bože da se ovo dogodi niti majci djeteta koji je ubio moga Samira. Ne daj Bože ovo nikome.’”
Kao što rekoh, ne vjerujem u to, jer ne vjerujem da postoji majka koja ne želi najcrnje muke ubici svog sina jedinca. Ali, u tome je zapravo stvar: muslimani Sanje Vlaisavljeviæ su narod kakav treba i Miloradu Dodiku i Fahrudinu Radonèiæu i Mustafi Ceriæu, narod glup, neobrazovan i nedotupavan, narod koji iz najveæe pojedinaène katastrofe u svojoj historiji ne nauèi ništa.
I zato ona danas, sa stranica Avaza meni, nama, mojoj desetkovanoj familiji drži moralke o tome kako smo zapravo zaslužili ono što nam se dogodilo. I jesmo ako nam ona može držati lekcije.
Dvanaestog jula dobio sam e-mail od prijateljice: „Strašno mrzim iæi u Potoèare na godišnjicu. Ali ne bih preživjela da ne odem.“
Re: Kravica: Dan kada je pogubljeno 1.500 ljudi 
. A sve to aminovo je bratuncaki pop, vjerovatno i Kaèevenda ima udjela u tome al ne mogu 100% tvrditi. No s obzirom da on diriguje poslušnim Srbima i svim otetim u Podrinju moguce je da je i ovdje kumovao. Helem bilo kako bilo sa fasistima se ne moze drugacije nego korak po korak. Ove godine izlozba i ako Bog da polaganje cvijeca u hangarima u selu Kravica gdje je ubijeno preko 1.500 ljudi. To cemo vec vidjeti kako ce proci.
