Kaze Allah:

I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: "Mrtvi su!" Ne, oni su zivi, ali vi to ne znate! (El-Beqara, 154. )

GENOCIDE IN VLASENICA(logor Sušica)

Genocid se nastavlja

Ono, sto srpski zlocinci nisu uspjeli zavrsiti u ratu, rade to danas u miru. Ono, sto nisu uspjeli, puskom i kamom, pokusavaju to danas, papirom i olovkom. Njihove genocidne namjere ne prestaju.

Svima je poznato, kakve su zlocine Srbi pocinili. Nije mi namjera da pisem o tome.

Bilans, pobijenih, nase opcine je 3601. TRI HILJADE I SEST STOTINA I JEDAN. Nije to cetnicima dovoljno, pa sada pokusavaju izjednaciti zlocine. Njihova danasnja taktika, je proganjanje nasih prezivjelih boraca. Mi ne mozemo da shvatimo, da se sudi i nama. Ne samo njima. Ako, Srbi, uspiju u namjeri, onda ce mo mi umjesto zrtve, postati zlocinci. Kako? Jednostavno! Ako osude Hodzica, uz vec osudjenog Bijelica, Srbi ce to objaviti na sva zvona. Pisace, o navodnim, nasim, lazima o desavanjima u Cerskoj. Ispasce da Cersku, nisu Srbi ni napadali. Ispasce da smo mi napravili zlocine u Cerskoj u kojoj nikada nije bilo Srba. Mahace nam presudom Bijelicu i eventualnom presudom Hodzicu. Ako osude Ahmetovica, umjesto covjeka koji je prezivio GENOCID, imacemo jos jednog Bosnjaka sa nase opcine, osudjenog za ratni zlocin. Cujem da cetnici spremaju jos optuznica, protiv prezivjelih boraca. Mi znamo istinu. Sta nam vrijedi ta istina? Hocemo, li nastaviti kukati, kako nejma pravde u Bosni. Hocemo li svakoga Aprila, pokopati svoje pobijene, prouciti Fatihu i otici. Hocemo li se nastaviti zaliti, kako nisu procesuirani srpski ratni zlocinci, sa nase opcine. Sta mi radimo da ne bude, ovako kako jeste?

U Cerskoj su cetnici napravili, stravicne zlocine. Za to nije osudjen ni jedan Srbin. Za logor Susica, osudjen je Jenki. Sudi se Caru i Vjetru. Za zlocine u Cerskoj (zvuci nevjerovatno ali je istinito) sudi se Feridu Hodzicu. Da covjek smakne pamecu. Ako ga osude, onda ispadne da smo mi pravili zlocine u Cerskoj. Biljelic je priznao krivicu. Navodno je tukao zarobljenike i silovao neku zenu. Da su osudjeni Srbi koji su nas tukli i silovali nase sestre, ne bi mogli stati na fudbalske stadione.

Sudi se jusufu Ahmetovicu (zahvaljujuci rodbini i dobrim ljudima) on ima dobrog advokata. Ko je pomogao Feridu? Ako se osude, pomenute osobe, onda ce rezultat biti 3:3. Zaboli me kada samo pomislim na ovo, a moram da napisem. Rezultat nerijesen. Na jednoj strani: Hodzic, Bijelic i Ahmetovic. Na drugoj: Jenki, Bastah i Viskovic. Bas tako!!! Da covjek smakne pamecu. Ja pomenuta lica ne poredim. Boze sacuvaj. Ne mogu se ni po cemu porediti. Poredim sudjenja i presude. To je nasa realnost.

Sta me brine i cudi. Cudi me nase cutanje. Sta se desava u cijoj dusi, ja ne znam. Tesko mi je da priznam, ali mi se cini, da se ponasamo kao i 1992. godine. Samo, gledamo sta se desava oko nas.

Dok Srbi, po medijima i raznim internet forumima, lazu o desavanjima u ratu. Znaju da lazu i opet to nastavljaju. Stalno pisu o tim lazima. Sta, bi tek i koliko pisali, da im se desilo, ono sto se desilo nama. Mi, sutimo! Ako nisam u pravu, vi me demantujte. Moja namjera nije da ih ubjedjujemo, da mi znamo, da oni znaju da lazu. Oni ce nastaviti lagati.

Srpski zlocinci su njima heroji. Pruzaju im sve vidove podrske. Njihove stranice su pune hvalospjeva o njihovim "herojima". Pisu i pjevaju pjesme o njima.

Mi ako sta kazemo i napisemo, ne cinimo to na pravoj adresi. To ostaje na nase dvije stranice. Koliko je interesovanje, vidite sami. O nama pisu drugi. Kada je Dzenaza u Vlasenici. Ne zaboravite da su zlocini u Vlasenici, okarakterisani kao GENOCID. Nas glas se ne cuje. Mi pisma protesta ili podrske ne pisemo. Onda se ja zapitam? Jesmo li zasluzili da nam bude bolje?

Je li to nama dosta pisanja o ratu? Je li to nama dosta, pisanja o pocinjenim zlocinima na opcini Vlasenica? Je li to znak, da zaboravljamo? Je li to zelimo, da odmorimo mozak, od svega? Hocemo li pisati o destinacijama za odmor. Treba i o tome pisati. Treba se i nasmijati. Zivot treba zivjeti. Zivot nije stao. Mi imamo buducnost. Nasa djeca imaju buducnost.

Ako, vas ovaj tekst iritira i mislite da bulaznim i da sam prohlupo, napisite to. Ako vam je dosta i mene, napisite i to. Ja cu otici, kako sam i dosao. Ne zelim da ispiram mozak nikome. Zelim da nas sve animiram. Neko ce reci da se pise o zlocinima. Pise se. Koliko mi komentarisemo ta pisanja? Koliko se cuje i vidi nase misljenje, kroz komantare.

Jos cu se zapitati, nekoliko stvari:

- Zasto, nije procitano nase pismo, podrske, onima koji su posjetili logor Susica. Ili pismo protesta zbog ne procesuiranja, onih koji su pocinili Genocid u nasem gradu.Sa hiljadama nasih potpisa. Logor su posjetile Zene u crnom iz Beograda. One su protestovale zbog pocinjenih zlocina u Susici, umjesto nas.
Zasto je moj prijedlog (davno napisan) o programu posjete logoru Susica, ostao skoro ne primijecen. Ne zelim reci koliko je puta procitan. Mislim na to, jesmo li trebali posjetiti logor ili ne. Malo je bilo komentara. Meni to govori, da mi ne zelimo nista konkretno uraditi.

- Zasto nase pismo podrske, nije napisano i upuceno na adresu Hodzica, Bjelica i Ahmetovica. Njima bi to mnogo znacilo. Ovako se pitaju za koga i zasto su se borili. Pitaju se, ali dobro znaju zasto i koga. Nece oni pokleknuti. Zaboli covjeka, kada ne cuje i ne vidi podrsku od naroda za koji se borio. Nismo, i ne pomazemo ih ni moralno ni finansijski.

- Zasto, mi ne protestujemo, na odluku suda BiH, da pusti vjetra da se brani sa slobode. Zasto sutimo o oslobadjanju Veljka Basica? Ahmetovica, nisu pustili da se brani sa slobode, jer se navodno nije odazvao pozivu za sudjenje. Poziv mu nikada nije ni urucen. Zapitajmo se? Kako je Ahmetovicu boraviti u istim zatvorskim prostorijama sa monstrumom carom?
- Zasto mi ne napisemo pismo protesta, za sve sto nam se desilo 92 i sto nam se danas desava, svim relevantnim faktorima u svijetu i kod nas? Ako mi budemo sutili, Srbi ce pisati o nasim navodnim zlocinima i svojim „herojima“. Ako mi budemo sutili, sutice i drugi i misliti da smo zadovoljni trenutnim stanjem.

Sjetimo se nasih zvjerski pobijenih: oceva, majki, djece, muzeva, supruga, brace, sestara, rodjaka, komsija, jarana, skolskih drugova, bivsih ljubavi. Sjetimo se Sehida, koji su branili Bosnu. Zapitajmo se, da li su oni zasluzili da mi sutimo o njima.

Ako ste da sutimo, necu razumjeti.

"Nije, covjek ono sto misli, vec ono sto cini." (Mesa Selimovic)

http://www.vlasenica.info/Joomla151/

........

Nezaboravni April

Jeste tačno je, danas 21. aprila 2009 godine sve linije i telefonske veze su radile. Da tačno je, ali ja opet ne mogu da vjerujem, jer znam da je 21. aprila 1992 godine stao moj život, stale su telefonske veze i sve linije koje povezuju svijet.

Malo sam slagala sebe i krenula dalje, jer sam morala s majkom i mlađim bratom otići negdje iz svog grada gdje će mi zauvijek sve strano biti.

Evropa je utihla kada nam je najpotrebnije bilo, pa i dan danas za mene i moju porodicu je ostala takva. Istupljenog osjećanja, novac, pa opet novac, kurtuazija, kultura, ali je sve u nekom dalekom raskoraku, kada se tiče ličnih interesa.

Tog proljeća 1992 godine čučali smo pored majke i oca, u vrtu razdragani dodajući im luk za sijanje. Brat je trčao noseći u rukama pregršt krompira da ga on zasije. Veseli i razdragani cijeli dan nismo znali gdje bi prije. Daidža je spremio i roštilj. Došao je sa svojom porodicom, a mi djeca razdragana nismo ni primjećivali njihova možda zabrinuta lica. Ni slutili nismo da nikada više nećemo biti zajedno. I tom dubokom dječijem snu i razdraganosti došao je zauvijek kraj.

Tup udarac, prasak stakla, bat čizama i krupni glasovi sve su nas probudili.
Sjećam se tih gordih, neiživljenih lica, sa dugim bradama i ulojanim uniformama i njihovih riječi koje su pomele cijeli naš život.
- „Izlazite svi muškarci napolje“.
Majka i tetka su vrištale, a otac „moj otac“ bio je miran i krenuo je tako lagano i nježno prema meni, ali se opet prolomi taj grubi ustajali glas:
- “Gdje ćeš ti? Izlazi!“
- „Hoću svoju kćerku da poljubim.“
- "Izlazi BALIJO, ljubit ću ja nju umjesto tebe“.
Okrenu se babo onako gord i srdit i pljunu ga u sred lica.
- “E nećeš kaže, đubre jedno“.

Daidža krenu prema njemu, a zlotvor repetira automat i ubi ga pred mojim očima. Nestali su svi moji uzdisaji, potrto je moje djetinjstvo, kročila sam u neku novu mladost negdje tamo daleko od svog zavičaja, gdje je sve tamno, tmurno, bez ljubavi, ali eto kažu sigurno za egzistenciju.

Na tren me prekide telefonski poziv. Prvo je uslijedio osmijeh, jer me zove rodbina iz Bosne, a onda jeza i opet ono isto osjećanje kao u proljeće 1992 godine. Majka mi javlja da su oca i daidžu pronašli u grobnici na Pelemišu i da će dženaza biti 25. aprila. Lice se zgrči, a suze navriješe iz oba oka i zagušiše moj inače već iznemogao glas. Naučili su me da se u mojoj vjeri ne vrišti, niti nariče, jer sve je od Allaha i da sve stoički moramo podnositi. Slušalica je pala, a veza ostala otvorena. Rekli su mi da sam samo ponavljala jednu riječ „babo, babice“ dodavajući joj opet tako u nedogled „moj babo, moj babice“. Kako se nositi sa ovim za daidžu sam znala da nije živ, a za oca sam ipak imala tračak nade koja sad ovog momenta umire zauvijek. Ponijet ću ja svoje breme sama, jer ovdje nemam s kim, udala sam se, ali Hans ne može osjetiti moju bol i ljubav koju je pružao moj babo meni držeći me u krilu kada smo sjedili, a nosio bi me kada se trebalo hodati to je mogao samo moj babo, ja znam da će Hans za taj dan imati vjerovatno neki termin ili neizostavni sastanak.
Otrgnuh se od svega, zaboravih i Hansa i Njemačku, jer osjetih da lakše dišem. Da to je to, što mi nedostaje moj onaj posljednji uzdisaj kad sam kretala u nepoznato. Da to je moja Bosna. Stigla sam 23. aprila, a 24 aprila moramo pred komemorativni centar u Tuzli. Mama, brat, ja i još mnogo rodbine. Mislila sam da ću babu ugledati i opet čuti one nježne riječi;
„... hajde srno moja, hajde živote moj“.

Umjesto toga ugledah zelenu rijeku koja stoji ne teče, tabuti jedan pored drugog. Ovaj put 34 nevine žrtve i među njima moj babo i daidža. Otrže se iz mene glas
- „Majko zar nije mogao bježati. Ti i brat ste bili s njim“.
- “Pokušao je“ reče majka, pa zastade, izgubi se na tren.
- “Jeste pokušao je, znam da je tražio da iz svoje Škode izvadi ribarske štapove, kako bi im pobjegao ali zlotvori ga ne pustiše“.

Tada više nisam mogla prolomi se u toj mukloj tišini moj sada ne opisivi glas,
- “Babo, babice, evo tvoje srne. Ti si živ, a zlotvori umiru lagano, sudit će im Allah dž. š. , a mi ćemo ako Bog da u džennet zajedno i opet ću biti tvoja srna“.
Utješili su me i sklonili u stranu. Nije bilo puno ceremonije samo je jedan efendija rekao par riječi: “Mi nećemo i ne smijemo zaboraviti“. EL-FATIHA.

Bilo je mnogo Vlasenčana tako da su uz tegbire i suze prenijeli tabute do kamiona. A u Vlasenici nešto nesvakidašnje u HAREMU RAKITA sve osvijetljeno i opet naši Vlasenčani čekaju šehide kod poluizgrađenog objekta. Cijelu noć su ostajale porodice, a i ja sam bila sa majkom uz babin tabut učeči jasine i moleći Allaha dž. š. za oprost. Poslije sabah namaza otišli smo u neninu kuću da se malo odmorimo. Ja utonuh u neki do sad nesvakidašnji san, sanjam babo me miluje po kosi, a ja ga ljubim i čvrsto držim u zagrljaju da mi ne pobjegne. Prekide se taj lijepi san. Umjesto oca ugledah majku, koja me zove, vrijeme je za dženazu.

Naša Vlasenica, naši sokaci, sva miriše i sva je u beharu, a na ulicama samo Vlasenčani. Valjda su shvatili oni koji treba da shvate da se bar taj dan trebaju skloniti i neka znaju da više nikada neće nas ovako naivno zavesti u ćorsokak iz kojeg nema izlaza.

More auta i ljudi na HAREMU RAKITA i svi blistaju baš kao nekad. Mediji su javili da je bilo 3. 500 ljudi, a ja sam mislila da je mnogo više. Kažu da su došli i zvaničnici iz države po prvi put i REISULEMA ef. Cerić. Jesu čula sam kad drže govore, i kada se zahvaljuju svima koji su tu i vrlo kratko opet one iste riječi: “MI NEĆEMO I NESMIJEMO ZABORAVITI“.

Klanjao se podne namaz i onda ukop. Drhtim, suza nema, ali nešto guši. Čula sam na zvučniku ime i prezime moga babe i još čuh bio je mnogo dobar čovjek, nevinog su ga ubili. To su bile posljednje riječi koje sam razumila i onda mrak i tama, a kada sam došla sebi bila sam u majčinom krilu, a mezari već svi zagrnuti.

Dugo smo ostali svako pored svojih najmilijih, a ja pogledah u nebo i tek tad shvati da je svemu došao kraj.

Sad znam gdje mi leži babo i sad znam gdje ću mu doći, ali i znam da MI NEĆEMO I NESMIJEMO ZABORAVITI.


AUTOR TEKSTA: FARUK DURMIĆ

12.05.2009

Podignuta optužnica protiv Z. O. zbog ratnog zločina

Tužiteljstvo Tuzlanskog kantona danas je podiglo optužnicu protiv Z. O. (1971), nastanjenog u Republici Srpskoj, zbog sumnja da je počinio kazneno djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva, i dostavilo je Kantonalnom sudu u Tuzli na potvrđivanje.

Optuženom se stavlja na tereti da je, kao pripadnik Vojske Republike, 1992. godine u logoru Sušica kod Vlasenice mučio i fizički zlostavljao više osoba bošnjačke nacionalnosti.

(FENA)

20.05.2009

Ekshumacije iz masovne grobnice u Vlasenici

Na zahtjev Tužiteljstva BiH, Sud BiH naložio je tuzlanskom Kantonalnom tužilaštvu da vrši ekshumacije iz masovne grobnice u vlaseničkoj općini, a koje će početi u ponedjeljak, 25. maja, saopćila je glasnogovornica Tužiteljstva TK Jasna Subotić. "Radi se o tjelesnim ostacima Srebreničana stradalih u maju 1995. godine, a pretpostavlja se da se u grobnici nalazi između 15 i 20 skeletnih ostatka", kazala je Subotić. Ekshumacije će vršiti eksperti Instituta za nestale osobe BiH, Odjel u Tuzli, predstavnici Komemorativnog centra Tuzla, vještak sudske medicine te predstavnici MUP-a TK, kazala je glasnogovornica Subotić. Po naredbi Suda BiH, Tužilaštvo TK će rukovoditi poslovima na ekshumaciji.

01.06.2009

Identifikovano pet žrtava zločina u Šadićima

Obavljena je danas identifikacija još pet tijela ubijenih mještana naselja Šadići u općini Vlasenica, žrtava rata u Bosni i Hercegovini.

U ovom naselju 1992. ubijeno je 108 mještana. Jedna trećina ih je pronađena i identifikovana, dok se za tijelima 68 osoba još traga.

Među pet danas identifikovanih tijela je dvoje djece i muž Fatime Hurić. Ibrahim Hurić danas je identifikovao oca, dok za tijelima sina i maćehe još traga.

Mještani Šadića kažu da znaju ko su zločinci i krivci za smrt nijhovih najbližih, ali ne znaju zašto oni još nisu kažnjeni.

Tijela danas identifikovanih žrtava zločina u Šadićima ekshumirana su prije dvije godine iz masovne grobnice Cikotska rijeka.

Zajednička dženaza i ukop bit će obavljeni u nedjelju 7. juna u Šadićima.

(FENA)

Tuzla-Vlasenica, 1-6-09: Identifikacija Vlasenicana

08.06.2009

Jučer u vlaseničkom selu Šadići

Ukopano još šest identificiranih žrtava

Uz 17. godišnjicu zločina nad Bošnjacima u naselju Šadići na području općine Vlasenica jučer je obavljena kolektivna dženaza za još šest identificiranih žrtava zločina u ovom naselju. Prema tvrdnjama Fatime Hurić, zločin su počinile komšije iz susjednih sela, javlja FTV.

Fatima je jučer ukopala muža Huseina, kćerku Senadu i sina Senada, a još traga za drugim sinom Senaidom. Ona tvrdi da je među zločincima prepoznala Dragana Samardžića. Dženazu je predvodio Bekir ef. Šabić, zamjenik muftije tuzlanskog, a prisustvovali su joj brojni Vlaseničani te član predsjedništva BiH Haris Silajdžić. Inače, svi jučer ukopani su iz porodice Hurić, a u ratu je ubijeno ukupno 56 Hurića iz vlaseničke općine.