16-01-2010 02:00
Edin Džubur i Sanel Softić na dvogodišnjoj robiji u Americi

Bosance Edina Džubura (25) i Sanela Softića (22) američki sud osudio je na po dvije godine zatvora. Oni su proglašeni krivim jer je dokazano da su 4. maja 2008. pretukli studenta Brajana Štajnhauera i nanijeli mu teške povrede zbog kojih je dugo bio u komi. Treći akter tuče Miladin Kovačević (22) pobjegao je iz Amerike u Beograd i njega u Srbiji čeka suđenje.

Bijeg iz Amerike

Na suđenju su Džubur i Softić, koji imaju američko državljanstvo, priznali krivicu, a sud je naredio i mjere nadzora nad njima dvojicom u trajanju od godinu dana nakon što izađu iz zatvora. Ova dvojica studenata su pred sudijom detaljno opisali šta se dogodilo u studentskom klubu u Binhgamntonu i dokazali su da je tuču izazvao Kovačević.

Njega je američko tužilaštvo označilo prvoosumnjičenim i odmah nakon tuče on je uhapšen. Međutim, nakon što je platio kauciju u iznosu od 100.000 dolara, pušten je na slobodu i uz pomoć predstavnika Konzulata Srbije u Njujorku, pobjegao je u Beograd.

Srbija isplatila odštetu

To je izazvalo i pravi diplomatski rat između Vašingtona i Beograda koji je stišan tako što je Srbija isplatila 900.000 dolara odštete porodici povrijeđenog studenta koji je nekoliko mjeseci bio u komi. On i danas ima probleme s govorom zbog batina koje je dobio.

Utvrđeno je da je Kovačević prvi napao Brajana Štajnhauera, a u pomoć su mu pritekli Džubur i Softić s kojima se družio i bili su nerazdvojni. Kasnije je on svu krivicu prebacio na njih.

- Miladin Kovačević je kukavica, siledžija I razbojnik I da ima bar malo hrabrosti, vratio bi se iz Srbije u Ameriku i suočio se s optužbama - izjavio je na sudu Kevin Gajet, advokat Sanela Softića.

D.D.

Dorian Tursić ( 18 ) poginuo u saobracajnoj nesreci drugog januara u gradu Seattle, USA

KENT, Wash - Mladić je poginuo, a tri osobe ozlijeđene u saobracajnoj necreci u Kent, predgradju Seattl-a.


Kako je policija izjavila tinejdžeri su bili u automobilu u kojem je vozac (Dorian) izgubio kontrolu na adresi 23.800 blok od 64. Avenue South, neposredno prije 4 sata izjutra protekle nedelje, javlja KIRO 7 lokalna TV stanica.Policija je dalje izjavila da je automobil izletio sa ceste i udario u stablo. Osobu koja je izgubila zivot je identificiran kao 18-godišnji vozač Dorian Tursić. Policija je priopćila Turšić je vozio automobil u trenutku nesreće. Ostala tri tinejdžera su prevezeni do Harborview Medical Center u Seattleu.
Njihovo zdravstveno stanje nije poznato. Šef policijske stanice Kent, Steve Strachan izjavio je da su brzina i magla faktori ove tragedije, a jos nema naznaka da je alkohol bio faktor nesrece. Konacni toksikoloski i laboratorijski rezultati još nisu dostupni.

[Edited by XMRVICAxTZ on 19-01-2010 at 01:17 GMT]

Eh Mrvice pokvari mi čejf sa ove dvije zadnje vijesti ... oduševio me ovaj gitarista i ovaj ljepotan

citat:

---

andjela wrote:
Eh Mrvice pokvari mi čejf sa ove dvije zadnje vijesti ... oduševio me ovaj gitarista i ovaj ljepotan

---

Osumnjičen za genocid
Neđo Ikonić deportovan iz SAD-a u BiH



Neđo Ikonić koji je osumnjičen za učestvovanje u genocidu u Srebrenici 1995. godine deportovan je danas iz Sjedinjenih Američkih Država u Bosnu i Hercegovinu i predan nadležnim pravosudnim organima, saznaje Sarajevo-x.com od portparola Tužilaštva BiH, Borisa Grubešića.
Neđo Ikonić
Neđo Ikonić
Ikonić, za kojim je bila raspisana Međunarodna potjernica, uhapšen je u SAD-u 2006. godine zbog pokušaja prevare imigracijske službe.

Naime, njega je američki federalni sud početkom 2009. godine osudio na godinu zatvora zbog davanja lažnih podataka prilikom useljenja u SAD, odnosno zbog ne navođenja da je učestvovao u operacijama koje su srpska vojska i policija izvodile u Srebrenici u julu 1995. i kasnijem ubijanju blizu 8.000 bošnjačkih civila i zarobljenika.

Ikonić je priznao da je imigracionim vlastima 2002. godine dao lažne podatke o svom učešću u ratu u BiH.

Ikonić se terti da je 1995. godine komandovao jedinicom policije koja je djelovala uz Vojsku Republike Srpske kao obezbjeđenje na putevima oko Srebrenice.

Vjeruje se da je ta jedinice učestvovala u odvajanju muškaraca civila od žena i djece, te njihovom zarobljavanju i ubistvima. Ikonića je nekoliko svjedoka spomenulo tokom suđenja Nikoliću i ostalima dovodeći ga u vezi sa policajcima koji su odvajali civile.

Također, Ikonić se sumnjiči da je komandovao jedinicom koja je radila “čišćenje terena” na području oko Sandića i Konjević Polja.

sa-x

The New York Times
Ćevapi united!

Amerikanci možda misle da su apsolutni vladari u pripremanju jela sa mlevenim mesom, Nemci tvrde da su u njihovoj zemlji takva vrsta pripremanja mesa nastala ali nigde ne postoji takva strast za pravljenjem hamburgera nego kada je u pitanju pljeskavica. Pljeskavica je hamburger prečnika rođendanske torte, koji obožavaju ljudi u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji i Crnoj Gori, a odnedavno i u Italiji, Nemačkoj, Čikagu i njujorškom Kvinsu, piše u sredu New York Times.

"Nisam mislila da će mi pljeskavica toliko nedostajati. Američki hamburgeri su čudni: meki i bez ukusa", izjavila je kelnerica sa Menhetna Irena Kuzmanović, koja je u Njujork stigla iz Novog Sada. Na zapadnom Balkanu mleveno meso ima status umetničkog dela, a Sarajevo je prestonica ćevapčića, navodi New York Times.

"Kada sam bio mlad odlazili smo u Sarajevo i, umesto na skijanje, išao sam u grad i bukvalno se opijao ćevapima. Mogao sam da ih pojedem 50 odjednom", tvrdi vlasnik srpskog restorana Kafana u njujorkšom Ist Vilidžu Vladimir Ocokoljić.

New York Times piše da se za pljeskavice i ćevape može koristiti govedina, teletina, jagnjetina i svinjetina, ali da i u Njujorku svaki mesar ima svoj tajni sastojak, kao što su masnoća, soda bikarbona, mineralna voda... Vlasnik picerije Braders Elvis Kolenović, koji je poreklom iz Crne Gore, kaže da melje šest vrsta mesa. New York Times navodi da ima više varijanti pljekavica – sa pečurkama, sirom, slaninom... i različitim prilozima - lukom, krastavcem, kajmakom, ajvarom... Suočeni sa nedostatkom kajmaka, njujorški ugostitelji su naučili da ga prave od kiselog mleka, krem sira i fete.

Od pada komunizma i raspada Jugoslavije, mnogi mladi ljudi iz zapadnog Balkana su stigli u Njujork, u potrazi za poslom, obrazovanjem i avanturom. Pljeskavica i ćevapi su postali uobičajena hrana u Kvinsu, gde su Bosanci, Hrvati, Srbi i Crnogorci pokrenuli poslove.

"Sve dok se ne govori o politici, možemo ovde da živimo zajedno", izjavila je vlasnik restorana Bosna Ekspres, Paša Ljubica Huskić, a New York Times navodi da se, po ceni od 10 dolara, dobra pljeskavica i ćevapi mogu pojesti i u restoranima Sarajevo, Stari most i Imploiz Onli.

Novinar uticajnog New York Timesa navodi da su pljeskavica i ćevapi simbol američko-balkanskog zajedništva i redak zajednički kamen temeljac za Bošnjake, Srbe, Slovence, Kosovare i Hrvate iz stare države. Izgleda da kod ovih postoji zajednička ljubav prema mesu, navodi novinar New York Timesa, ali ne i saglasnost o tome šta ono predstavlja.

„Ne moramo da stavljamo veo bratstva i jedinstva ni oko čega više“ – kaže Ocokoljić. „Sada smo u Njujorku. Ovde svako mogu da kuva kako želi, i sa tim nemamo problem“

e-novine

Pismo iz Australije

Hariz Halilović
19.01.2010.

Dragi Ljubomire,

Zahvaljujem ti se na rođendanskom poklonu, tekstu koji si baš na moj rođendan, 15.1.2010. godine, objavio na Peščaniku! Tvoj tekst mi je pomogao da lakše prihvatim činjenicu da ne samo da sam napunio četrdeset ljeta (zima nešto manje, jer ovamo gdje živim zima baš i nema), nego i da sam dočekao još petnaest rođendana „viška“ - punih petnaest godina mimo onih koliko mi je zbog geografije, etnije, vjere, generacije i nacije bilo presuđeno od Karadžića, Mladića, Ćosića i inih „tvojih“ oko tebe, protiv kojih si se ti, kažeš (a ja znam da jesi), uzaludno bunio (ali ništa nije zalud, dragi Ljubo!). Znaš, Ljubomire (imao sam nekad davno jednog učitelja koji se tako zvao), nije lako dočekati četrdeseti rođendan, na kraju svijeta, u Australiji, znajući da mnogi ljudi koji su mi bili bliski nisu dočekali ni petnaesti - poput mog malog rođaka Dine (na rukama mi prohodao), koji je 11. jula 1995. otet iz majčinih ruku u Potočarima, odveden u koloni bošnjačkih civila i strijeljan od strane Srpske vojske Republike Srpke i raznih specijalaca za ubijanje iz sastava MUP-a Republike Srbije, a sve isključivo u ime Srpstva i srpskih država, srpskih šuma i ko-zna-čega-sve srpskog. Dino je pronađen 2006. u masovnoj grobnici kod Zvornika, pa smo ga ja i još jedan mi preživjeli rođak 11. jula 2007. pokopali u Potočarima. Rođak je za tu priliku došao iz Njemačke, a ja iz Australije. Dinin zeleni lijes (tabut), numeriran brojem 362, je bio lagan kao pero, jer dječije kosti - to nisam ni ja znao, Ljubo - nakon dvanaest godina pod zemljom, ne vagaju skoro ništa. Bilo mi je krivo što je ovaj dječak iz sjećanja i uzdaha moje preživjele rodbine uguran u odrasle kategorije i statistike i što su svi lijesovi bili iste veličine, jer Dino je još bio dijete kad su ga ubili i njegove kosti su trebale biti položene u odgovarajući, dječiji lijes. Nek se jasno vidi da je bio dijete i da nije mogao posthumno odrasti. Nišandžija koji je pucao u Dinu („višestruki prostrijeli grudi“) je morao oboriti puščanu cijev puno niže od ostalih kolega-ubica, jer bi ga inače bar „za glavu“ promašio. I sam znaš, Ljubo, da si s četrnaest godina ipak još podobro manji od svih odraslih.



U zadnjih nekoliko godina, pored Dine, u Potočarima je pokopano još nekih pedesetak članova moje rodbine, a ubijeno nas je preko stotinu - uz to još stotinjak mojih školskih drugova, stotinjak komšija, stotinjak ljudi koje sam redovno sretao u prolazu, stotinjak onih koji su znali čiji sam ja „mali“... Evo ti slike naših imena iz Potočara, a ima nas i mimo prezimena Halilović; vidi pod Sulejmanović, Zukanović, Mustafić, Bečić, Salihović... Mnogi od ovih na listi bi ti sve ovo mogli opisati puno bolje od mene, jer je među njima bilo i pisaca i pjesnika i boema, onih koji su za života još ponešto stigli postići, i onih koji su o tome tek stigli sniti. Sad je na meni da i u njihovo ime govorim, da se i u njihovo ime zahvalim ljudima kao što si ti, Ljubo. Zahvaljujem ti što si, prije svega, čovjek u onom najhumanijem smislu, što razumiješ i suosjećaš. I što ne šutiš. I što nisi šutio!

Znam da ni tebi, s pravom, moji mrvi ne daju mira, a ja na takav mir i nemam pravo. A reći ću ti i ovo: skroz je čudan osjećaj stajati u Potočarima, nijemo iščitavati uklesana imena, stotine imena, svoje skoro cijele rodbine, i nesvjesno, a uporno, tražiti svoje ime među njima. Znaš da bi „logično“ i ti tu negdje trebao biti, negdje odmah između Hamdije i Hasana, po abecednom redu. I onda te obuzme neka sramota što si živ, stid te što si nadživio neke svoje starije rođake i što oni mlađi nikad nisu stigli skupiti ni pola od tvojih godina. Zastidiš se zbog i-poda u džepu i nekih obaveza, termina i neplaćenih računa koji te čekaju negdje u tuđem svijetu gdje imaš adresu. I onda osjetiš da si jedino ovdje među svojima, skroz svoj.

I još ću ti reći, Ljubo, da sam jedino preživio zbog toga što sam se, kao jedan od rijetkih iz moje šire familije, u vrijeme ubijanja Srebrenice zatekao daleko od našeg podrinjskog zavičaja u istočnoj Bosni (tik uz zapadnu Srbiju). A nakon što mi je jula 1995. ubijen zavičaj, nisam se više imao gdje (a pogotovo kome) ni vratiti, pa sam zato i otišao što dalje od istočne Bosne i zapadne Srbije, do onih „ničijih“, koji s tim „našim“ ratom nisu imali ništa, onih Aboridžana koje pominješ u svom tekstu. Sad s njima, a i s raznim drugim „narodima“ i „narodnostima“, dijelim avlijske ograde; jest da je sve bez bratstva i jedinstva, ali zato uz međusobno poštovanje i civilizirano odstojanje: good morning za good morning.

A kad se jutrima, gledajući u nedogled okeana, sjetim rodnog Podrinja (a Podrinje je vazda bilo s obje strane Drine), sjetim se i VBR-ova, onih „ognjeva“ i „orkana“, na koje smo nekad bili ponosni i u njima gledali oličenje našeg bratsva i jedinstva, dok se „naša JNA“ kurčila na razno-raznim vojnim paradama svih onih davnih dvadeset-i-drugih decembara i dvadeset-i-petih majeva. E, ti su isti VBR-ovi, Ljubo, još pod istim oznakama, postavljeni na platou planine Tare, iz tvoje države, s tvoje strane Drine, palili i žarili moj zavičaj i ubijali moju rodbinu u mojoj zemlji. Ti „ognjevi“ i „orkani“ su do temelja (i mimo temelja) srušili i spržili i moju rodnu kuću. Sve se ovo dešavalo „legalno“, iz pozicije tvoje države, u po bijela dana - danima, sedmicama, mjesecima i godinama - i o tome znaju svi oni s tvoje strane Drine koji nemaju selektivnu amneziju zbog razloga raznoraznih. Ja znam da im ti pokušavaš probuditi potisnuta sjećanja.

Ti i tvoje kolege s Peščanika (i ostali miroljupci) ste kolektivna savjest i obraz države i naroda s te strane Drine, ono ljudsko što još valja i što je uvijek valjalo tamo. Zato ja, Ljubo, prihvaćam tvoju kolektivnu odgovornost. I zato te iz cuga, Ljubo, oslobađam svake krivice za moju spaljenu kuću i pobijenu rodbinu, jer je ti garant nisi zapalio, niti si koga ubio - ali, kao što i ti reče, jeste tvoja država, tj. vrlo konkretni ljudi u vrlo konkretnim uniformama, s jasnim naređenjima i izvršenjima. Kamo sreće da je bilo više ljubomira, ne samo po imenu nego i po ubjeđenju, poput tebe, tamo „kod tebe“; ja ti onda ne bih nikad imao potrebe sve ovo ni pisati i puno bi ljudi bilo sretnije, pogotovo s moje strane Drine.

I još nešto Ljubo, zemljače bivši, poruči tim svojima tamo oko sebe, tim što su čvrsto odlučili „nevjerovati u Srebrenicu“, da u toj Srebrenici nije ubijen niti jedan jedini Turčin (što ne bi mijenjalo zločin), ali jesu mnogi srpski zetovi, beogradski i novosadski studenti, radnici onih građevinskih firmi što su gradile Beograd i Srbiju. Jedan takav ubijeni je muž moje snahe Nade, Nesim (Sejdalija) Halilović, veteran studentskih domova iz Beograda, sociolog. Rođen kasnih pedesetih, Nesib je bio poput izmišljenih junaka Mome Kapora (dok je Kapor još bio pisac), a kad se, nakon desetak godina „studiranja po Beogradu“, odlučio vratiti u svoju srebrenu provinciju, Nesib je sa sobom poveo i Nadu, svoju beogradsku ljubav iz Studenjaka. Oboje „Beograđani“, radili su kao sociolozi i referenti u Općini, skućili se brzo i zajedno zavoljeli Srebrenicu. Nekoliko godina pred rat su dobili i sina Omera. Pred rat je Nada otišla s malim Omerom u Beograd, dok se „situacija ne smiri“, a Nesib je ostao u Srebrenici. Jula 1995, Nesib je, zajedno sa svojim mlađim (i jedinim) bratom Sabitom i ocem Mehmedom, strijeljan. Nadin Omer je jedini preživjeli muškarac iz tog dijela moje rodbine.

Ne znam gdje li su danas, ni Omer, ni snaha Nada. Nažalost, puno nas je lakše nabrojati žive nego pobijene, a i ovo što nas je živo razbacani smo diljem ove nesretne planete, često više i ne znajući jedni za druge. Tako, Ljubo, slobodno potvrdi tim svojima oko sebe koji „nisu sigurni“: genocid u Srebrenici je ama baš odrađen k'o po knjizi. Valjda i zato što je u njemu, od početka do kraja, učestvovao najškolovaniji srpski kadar, od onih u SANU, preko generala, doktora i ostalih stručnjaka za razvalačenje pameti i „sve pobiti“-politike. Povedi jednom te svoje što još „ne vjeruju u Srebrenicu“ u Potočare! Slobodno im reci da ih vodiš kod rodbine jednog svoga prijatelja, prijatelju. Jer, moji mrtvi neće (p)ostati nikakva berza smrti za nacionalno i međudržavno potkusurivanje, niti izgovor za planiranje kako da vam što brže i temeljitije vratimo milo za drago. Međutim, dok je mene živog, neće ih se ni negirati, niti ignorirati kao da ih nije ni bilo, bez obzira na (ne)postojanje neke nazor rezolucije o Srebrenici, (ne)izglasane od strane onih koji legitimno predstavljaju tvoju državu ! Ja za svoje žrtve genocida samo tražim poštovanje, da se ne zaboravi ko su bili - ne brojevima, nego imenima, datumima rođenja, zanimanjima, vrlinama i manama i svemu onome što ih je činilo ljudima - i da tvoja država nađe sve one logističare, nišandžije i specijalce (za ubijanje) i procesuira ih za ono sto su radili 1990-tih. Za početak, neka krenu odozgo i nađu Mladića!

Sve im ovo, Ljubo, tamo prenesi!

Srdačno te pozdravljam!

Hariz Halilović je socijalni antropolog pri School of Philosophy, Anthropology and Social Inquiry, The University of Melbourne.

Peščanik.net, 19.01.2010.

Sarajlija magistrirao na Dodikovom referendumu CAR!

Tridesetogodišnji Sarajlija s američkim državljanstvom Adis Maksić magistrirao je na Virginia Tech Univerzitetu na temu referenduma o nezavisnosti Republike Srpske na kojem insistira Milorad Dodik. Profesor dr. Džerard Toal izjavio je da je to jedan od najboljih magistarskih radova koje je vidio u posljednjih deset godina.

U njemu Maksić objašnjava i dokazuje da je oživljavanje referendumske priče pokušaj da se zaokruživanjem državnosti RS ostvari bar jedan dio historijski poraženog projekta Slobodana Miloševića i kompenziraju neki teritorijalni gubici.

Adis Maksić je s majkom i ocem u maju 1992. morao pobjeći iz zgrade na Vilsonovom šetalištu gdje su živjeli zbog granatiranja sa srpskih položaja i otišli su kod majčine sestre u Stari Grad. U augustu te godine njegova majka je izgubila nogu u eksploziji granate, a on je ranjen i smješteni su u bolnicu Koševo. Mjesec kasnije ranjen je i njegov otac. Zahvaljujući UN-u, krajem decembra 1993. Adis i njegova majka prebačeni su u bolnicu kod Detroita, a 1995. pridružio im se i Adisov otac. On se 2003. vratio u Sarajevo i umro je sedam dana nakon što je Adis magistrirao.

Adis Maksić sada radi kao prevodilac jedinice američke vojske koja je na liniji razgraničenja između Kosova i Srbije.

(SAN)

citat:

---

XMRVICAxTZ wrote:
Sarajlija magistrirao na Dodikovom referendumu CAR!

Tridesetogodišnji Sarajlija s američkim državljanstvom Adis Maksić magistrirao je na Virginia Tech Univerzitetu na temu referenduma o nezavisnosti Republike Srpske na kojem insistira Milorad Dodik. Profesor dr. Džerard Toal izjavio je da je to jedan od najboljih magistarskih radova koje je vidio u posljednjih deset godina.

U njemu Maksić objašnjava i dokazuje da je oživljavanje referendumske priče pokušaj da se zaokruživanjem državnosti RS ostvari bar jedan dio historijski poraženog projekta Slobodana Miloševića i kompenziraju neki teritorijalni gubici.

Adis Maksić je s majkom i ocem u maju 1992. morao pobjeći iz zgrade na Vilsonovom šetalištu gdje su živjeli zbog granatiranja sa srpskih položaja i otišli su kod majčine sestre u Stari Grad. U augustu te godine njegova majka je izgubila nogu u eksploziji granate, a on je ranjen i smješteni su u bolnicu Koševo. Mjesec kasnije ranjen je i njegov otac. Zahvaljujući UN-u, krajem decembra 1993. Adis i njegova majka prebačeni su u bolnicu kod Detroita, a 1995. pridružio im se i Adisov otac. On se 2003. vratio u Sarajevo i umro je sedam dana nakon što je Adis magistrirao.

Adis Maksić sada radi kao prevodilac jedinice američke vojske koja je na liniji razgraničenja između Kosova i Srbije.

(SAN)

---