Info: Ako imate neke nejasnoæe, pitanja, primjedbe, sugestije,..i dr. u vezi ovog podforuma javite se privatnom porukom moderatorima
|
XMRVICAxTZ Nivo: Forumski doajen sitna al dinamitna
Registriran(a): 05-01-2006 Lokacija: Tuzla Odgovori: 9833 IP: Maskiran
|
Re: Vijesti iz dijaspore!
16-01-2010 02:00
Edin Džubur i Sanel Softiæ na dvogodišnjoj robiji u Americi
Bosance Edina Džubura (25) i Sanela Softiæa (22) amerièki sud osudio je na po dvije godine zatvora. Oni su proglašeni krivim jer je dokazano da su 4. maja 2008. pretukli studenta Brajana Štajnhauera i nanijeli mu teške povrede zbog kojih je dugo bio u komi. Treæi akter tuèe Miladin Kovaèeviæ (22) pobjegao je iz Amerike u Beograd i njega u Srbiji èeka suðenje.
Bijeg iz Amerike
Na suðenju su Džubur i Softiæ, koji imaju amerièko državljanstvo, priznali krivicu, a sud je naredio i mjere nadzora nad njima dvojicom u trajanju od godinu dana nakon što izaðu iz zatvora. Ova dvojica studenata su pred sudijom detaljno opisali šta se dogodilo u studentskom klubu u Binhgamntonu i dokazali su da je tuèu izazvao Kovaèeviæ.
Njega je amerièko tužilaštvo oznaèilo prvoosumnjièenim i odmah nakon tuèe on je uhapšen. Meðutim, nakon što je platio kauciju u iznosu od 100.000 dolara, pušten je na slobodu i uz pomoæ predstavnika Konzulata Srbije u Njujorku, pobjegao je u Beograd.
Srbija isplatila odštetu
To je izazvalo i pravi diplomatski rat izmeðu Vašingtona i Beograda koji je stišan tako što je Srbija isplatila 900.000 dolara odštete porodici povrijeðenog studenta koji je nekoliko mjeseci bio u komi. On i danas ima probleme s govorom zbog batina koje je dobio.
Utvrðeno je da je Kovaèeviæ prvi napao Brajana Štajnhauera, a u pomoæ su mu pritekli Džubur i Softiæ s kojima se družio i bili su nerazdvojni. Kasnije je on svu krivicu prebacio na njih.
- Miladin Kovaèeviæ je kukavica, siledžija I razbojnik I da ima bar malo hrabrosti, vratio bi se iz Srbije u Ameriku i suoèio se s optužbama - izjavio je na sudu Kevin Gajet, advokat Sanela Softiæa.
D.D.
|
18-01-2010 at 20:15 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
XMRVICAxTZ Nivo: Forumski doajen sitna al dinamitna
Registriran(a): 05-01-2006 Lokacija: Tuzla Odgovori: 9833 IP: Maskiran
|
Re: Vijesti iz dijaspore!
The New York Times
Æevapi united!
Amerikanci možda misle da su apsolutni vladari u pripremanju jela sa mlevenim mesom, Nemci tvrde da su u njihovoj zemlji takva vrsta pripremanja mesa nastala ali nigde ne postoji takva strast za pravljenjem hamburgera nego kada je u pitanju pljeskavica. Pljeskavica je hamburger preènika roðendanske torte, koji obožavaju ljudi u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji i Crnoj Gori, a odnedavno i u Italiji, Nemaèkoj, Èikagu i njujorškom Kvinsu, piše u sredu New York Times.
"Nisam mislila da æe mi pljeskavica toliko nedostajati. Amerièki hamburgeri su èudni: meki i bez ukusa", izjavila je kelnerica sa Menhetna Irena Kuzmanoviæ, koja je u Njujork stigla iz Novog Sada. Na zapadnom Balkanu mleveno meso ima status umetnièkog dela, a Sarajevo je prestonica æevapèiæa, navodi New York Times.
"Kada sam bio mlad odlazili smo u Sarajevo i, umesto na skijanje, išao sam u grad i bukvalno se opijao æevapima. Mogao sam da ih pojedem 50 odjednom", tvrdi vlasnik srpskog restorana Kafana u njujorkšom Ist Vilidžu Vladimir Ocokoljiæ.
New York Times piše da se za pljeskavice i æevape može koristiti govedina, teletina, jagnjetina i svinjetina, ali da i u Njujorku svaki mesar ima svoj tajni sastojak, kao što su masnoæa, soda bikarbona, mineralna voda... Vlasnik picerije Braders Elvis Kolenoviæ, koji je poreklom iz Crne Gore, kaže da melje šest vrsta mesa. New York Times navodi da ima više varijanti pljekavica – sa peèurkama, sirom, slaninom... i razlièitim prilozima - lukom, krastavcem, kajmakom, ajvarom... Suoèeni sa nedostatkom kajmaka, njujorški ugostitelji su nauèili da ga prave od kiselog mleka, krem sira i fete.
Od pada komunizma i raspada Jugoslavije, mnogi mladi ljudi iz zapadnog Balkana su stigli u Njujork, u potrazi za poslom, obrazovanjem i avanturom. Pljeskavica i æevapi su postali uobièajena hrana u Kvinsu, gde su Bosanci, Hrvati, Srbi i Crnogorci pokrenuli poslove.
"Sve dok se ne govori o politici, možemo ovde da živimo zajedno", izjavila je vlasnik restorana Bosna Ekspres, Paša Ljubica Huskiæ, a New York Times navodi da se, po ceni od 10 dolara, dobra pljeskavica i æevapi mogu pojesti i u restoranima Sarajevo, Stari most i Imploiz Onli.
Novinar uticajnog New York Timesa navodi da su pljeskavica i æevapi simbol amerièko-balkanskog zajedništva i redak zajednièki kamen temeljac za Bošnjake, Srbe, Slovence, Kosovare i Hrvate iz stare države. Izgleda da kod ovih postoji zajednièka ljubav prema mesu, navodi novinar New York Timesa, ali ne i saglasnost o tome šta ono predstavlja.
„Ne moramo da stavljamo veo bratstva i jedinstva ni oko èega više“ – kaže Ocokoljiæ. „Sada smo u Njujorku. Ovde svako mogu da kuva kako želi, i sa tim nemamo problem“
e-novine
|
21-01-2010 at 02:57 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
soraya Nivo: Forumski doajen
Registriran(a): 01-03-2009 Lokacija: Tuzla Odgovori: 30666 IP: Maskiran
|
Re: Vijesti iz dijaspore!
Pismo iz Australije
Hariz Haliloviæ
19.01.2010.
Dragi Ljubomire,
Zahvaljujem ti se na roðendanskom poklonu, tekstu koji si baš na moj roðendan, 15.1.2010. godine, objavio na Pešèaniku! Tvoj tekst mi je pomogao da lakše prihvatim èinjenicu da ne samo da sam napunio èetrdeset ljeta (zima nešto manje, jer ovamo gdje živim zima baš i nema), nego i da sam doèekao još petnaest roðendana „viška“ - punih petnaest godina mimo onih koliko mi je zbog geografije, etnije, vjere, generacije i nacije bilo presuðeno od Karadžiæa, Mladiæa, Æosiæa i inih „tvojih“ oko tebe, protiv kojih si se ti, kažeš (a ja znam da jesi), uzaludno bunio (ali ništa nije zalud, dragi Ljubo!). Znaš, Ljubomire (imao sam nekad davno jednog uèitelja koji se tako zvao), nije lako doèekati èetrdeseti roðendan, na kraju svijeta, u Australiji, znajuæi da mnogi ljudi koji su mi bili bliski nisu doèekali ni petnaesti - poput mog malog roðaka Dine (na rukama mi prohodao), koji je 11. jula 1995. otet iz majèinih ruku u Potoèarima, odveden u koloni bošnjaèkih civila i strijeljan od strane Srpske vojske Republike Srpke i raznih specijalaca za ubijanje iz sastava MUP-a Republike Srbije, a sve iskljuèivo u ime Srpstva i srpskih država, srpskih šuma i ko-zna-èega-sve srpskog. Dino je pronaðen 2006. u masovnoj grobnici kod Zvornika, pa smo ga ja i još jedan mi preživjeli roðak 11. jula 2007. pokopali u Potoèarima. Roðak je za tu priliku došao iz Njemaèke, a ja iz Australije. Dinin zeleni lijes (tabut), numeriran brojem 362, je bio lagan kao pero, jer djeèije kosti - to nisam ni ja znao, Ljubo - nakon dvanaest godina pod zemljom, ne vagaju skoro ništa. Bilo mi je krivo što je ovaj djeèak iz sjeæanja i uzdaha moje preživjele rodbine uguran u odrasle kategorije i statistike i što su svi lijesovi bili iste velièine, jer Dino je još bio dijete kad su ga ubili i njegove kosti su trebale biti položene u odgovarajuæi, djeèiji lijes. Nek se jasno vidi da je bio dijete i da nije mogao posthumno odrasti. Nišandžija koji je pucao u Dinu („višestruki prostrijeli grudi“) je morao oboriti pušèanu cijev puno niže od ostalih kolega-ubica, jer bi ga inaèe bar „za glavu“ promašio. I sam znaš, Ljubo, da si s èetrnaest godina ipak još podobro manji od svih odraslih.
U zadnjih nekoliko godina, pored Dine, u Potoèarima je pokopano još nekih pedesetak èlanova moje rodbine, a ubijeno nas je preko stotinu - uz to još stotinjak mojih školskih drugova, stotinjak komšija, stotinjak ljudi koje sam redovno sretao u prolazu, stotinjak onih koji su znali èiji sam ja „mali“... Evo ti slike naših imena iz Potoèara, a ima nas i mimo prezimena Haliloviæ; vidi pod Sulejmanoviæ, Zukanoviæ, Mustafiæ, Beèiæ, Salihoviæ... Mnogi od ovih na listi bi ti sve ovo mogli opisati puno bolje od mene, jer je meðu njima bilo i pisaca i pjesnika i boema, onih koji su za života još ponešto stigli postiæi, i onih koji su o tome tek stigli sniti. Sad je na meni da i u njihovo ime govorim, da se i u njihovo ime zahvalim ljudima kao što si ti, Ljubo. Zahvaljujem ti što si, prije svega, èovjek u onom najhumanijem smislu, što razumiješ i suosjeæaš. I što ne šutiš. I što nisi šutio!
Znam da ni tebi, s pravom, moji mrvi ne daju mira, a ja na takav mir i nemam pravo. A reæi æu ti i ovo: skroz je èudan osjeæaj stajati u Potoèarima, nijemo išèitavati uklesana imena, stotine imena, svoje skoro cijele rodbine, i nesvjesno, a uporno, tražiti svoje ime meðu njima. Znaš da bi „logièno“ i ti tu negdje trebao biti, negdje odmah izmeðu Hamdije i Hasana, po abecednom redu. I onda te obuzme neka sramota što si živ, stid te što si nadživio neke svoje starije roðake i što oni mlaði nikad nisu stigli skupiti ni pola od tvojih godina. Zastidiš se zbog i-poda u džepu i nekih obaveza, termina i neplaæenih raèuna koji te èekaju negdje u tuðem svijetu gdje imaš adresu. I onda osjetiš da si jedino ovdje meðu svojima, skroz svoj.
I još æu ti reæi, Ljubo, da sam jedino preživio zbog toga što sam se, kao jedan od rijetkih iz moje šire familije, u vrijeme ubijanja Srebrenice zatekao daleko od našeg podrinjskog zavièaja u istoènoj Bosni (tik uz zapadnu Srbiju). A nakon što mi je jula 1995. ubijen zavièaj, nisam se više imao gdje (a pogotovo kome) ni vratiti, pa sam zato i otišao što dalje od istoène Bosne i zapadne Srbije, do onih „nièijih“, koji s tim „našim“ ratom nisu imali ništa, onih Aboridžana koje pominješ u svom tekstu. Sad s njima, a i s raznim drugim „narodima“ i „narodnostima“, dijelim avlijske ograde; jest da je sve bez bratstva i jedinstva, ali zato uz meðusobno poštovanje i civilizirano odstojanje: good morning za good morning.
A kad se jutrima, gledajuæi u nedogled okeana, sjetim rodnog Podrinja (a Podrinje je vazda bilo s obje strane Drine), sjetim se i VBR-ova, onih „ognjeva“ i „orkana“, na koje smo nekad bili ponosni i u njima gledali olièenje našeg bratsva i jedinstva, dok se „naša JNA“ kurèila na razno-raznim vojnim paradama svih onih davnih dvadeset-i-drugih decembara i dvadeset-i-petih majeva. E, ti su isti VBR-ovi, Ljubo, još pod istim oznakama, postavljeni na platou planine Tare, iz tvoje države, s tvoje strane Drine, palili i žarili moj zavièaj i ubijali moju rodbinu u mojoj zemlji. Ti „ognjevi“ i „orkani“ su do temelja (i mimo temelja) srušili i spržili i moju rodnu kuæu. Sve se ovo dešavalo „legalno“, iz pozicije tvoje države, u po bijela dana - danima, sedmicama, mjesecima i godinama - i o tome znaju svi oni s tvoje strane Drine koji nemaju selektivnu amneziju zbog razloga raznoraznih. Ja znam da im ti pokušavaš probuditi potisnuta sjeæanja.
Ti i tvoje kolege s Pešèanika (i ostali miroljupci) ste kolektivna savjest i obraz države i naroda s te strane Drine, ono ljudsko što još valja i što je uvijek valjalo tamo. Zato ja, Ljubo, prihvaæam tvoju kolektivnu odgovornost. I zato te iz cuga, Ljubo, oslobaðam svake krivice za moju spaljenu kuæu i pobijenu rodbinu, jer je ti garant nisi zapalio, niti si koga ubio - ali, kao što i ti reèe, jeste tvoja država, tj. vrlo konkretni ljudi u vrlo konkretnim uniformama, s jasnim nareðenjima i izvršenjima. Kamo sreæe da je bilo više ljubomira, ne samo po imenu nego i po ubjeðenju, poput tebe, tamo „kod tebe“; ja ti onda ne bih nikad imao potrebe sve ovo ni pisati i puno bi ljudi bilo sretnije, pogotovo s moje strane Drine.
I još nešto Ljubo, zemljaèe bivši, poruèi tim svojima tamo oko sebe, tim što su èvrsto odluèili „nevjerovati u Srebrenicu“, da u toj Srebrenici nije ubijen niti jedan jedini Turèin (što ne bi mijenjalo zloèin), ali jesu mnogi srpski zetovi, beogradski i novosadski studenti, radnici onih graðevinskih firmi što su gradile Beograd i Srbiju. Jedan takav ubijeni je muž moje snahe Nade, Nesim (Sejdalija) Haliloviæ, veteran studentskih domova iz Beograda, sociolog. Roðen kasnih pedesetih, Nesib je bio poput izmišljenih junaka Mome Kapora (dok je Kapor još bio pisac), a kad se, nakon desetak godina „studiranja po Beogradu“, odluèio vratiti u svoju srebrenu provinciju, Nesib je sa sobom poveo i Nadu, svoju beogradsku ljubav iz Studenjaka. Oboje „Beograðani“, radili su kao sociolozi i referenti u Opæini, skuæili se brzo i zajedno zavoljeli Srebrenicu. Nekoliko godina pred rat su dobili i sina Omera. Pred rat je Nada otišla s malim Omerom u Beograd, dok se „situacija ne smiri“, a Nesib je ostao u Srebrenici. Jula 1995, Nesib je, zajedno sa svojim mlaðim (i jedinim) bratom Sabitom i ocem Mehmedom, strijeljan. Nadin Omer je jedini preživjeli muškarac iz tog dijela moje rodbine.
Ne znam gdje li su danas, ni Omer, ni snaha Nada. Nažalost, puno nas je lakše nabrojati žive nego pobijene, a i ovo što nas je živo razbacani smo diljem ove nesretne planete, èesto više i ne znajuæi jedni za druge. Tako, Ljubo, slobodno potvrdi tim svojima oko sebe koji „nisu sigurni“: genocid u Srebrenici je ama baš odraðen k'o po knjizi. Valjda i zato što je u njemu, od poèetka do kraja, uèestvovao najškolovaniji srpski kadar, od onih u SANU, preko generala, doktora i ostalih struènjaka za razvalaèenje pameti i „sve pobiti“-politike. Povedi jednom te svoje što još „ne vjeruju u Srebrenicu“ u Potoèare! Slobodno im reci da ih vodiš kod rodbine jednog svoga prijatelja, prijatelju. Jer, moji mrtvi neæe (p)ostati nikakva berza smrti za nacionalno i meðudržavno potkusurivanje, niti izgovor za planiranje kako da vam što brže i temeljitije vratimo milo za drago. Meðutim, dok je mene živog, neæe ih se ni negirati, niti ignorirati kao da ih nije ni bilo, bez obzira na (ne)postojanje neke nazor rezolucije o Srebrenici, (ne)izglasane od strane onih koji legitimno predstavljaju tvoju državu ! Ja za svoje žrtve genocida samo tražim poštovanje, da se ne zaboravi ko su bili - ne brojevima, nego imenima, datumima roðenja, zanimanjima, vrlinama i manama i svemu onome što ih je èinilo ljudima - i da tvoja država naðe sve one logistièare, nišandžije i specijalce (za ubijanje) i procesuira ih za ono sto su radili 1990-tih. Za poèetak, neka krenu odozgo i naðu Mladiæa!
Sve im ovo, Ljubo, tamo prenesi!
Srdaèno te pozdravljam!
Hariz Haliloviæ je socijalni antropolog pri School of Philosophy, Anthropology and Social Inquiry, The University of Melbourne.
Pešèanik.net, 19.01.2010.
|
21-01-2010 at 10:18 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Trenutno aktivni korisnici |
Aktivni gosti: 41
Skriveni clanovi: 0
Aktivni èlanovi: 0
Sretan roðendan: Adelin, ajsha, ameee, borac 92-96, KING_K6, mario, PANTER-3, saljefura, Sasa1980, sascha2012, TzAmelllll, von Karkin, willeke
|
FORUM : Dijaspora : Vijesti iz dijaspore! |
|
Pregled tema u posljednjih 24 sata Pregled poruka u posljednjih 24 sata (dva dana, sedam, 30 dana) Pregled pisanja foruma�a u posljednjih 24 sata
|