KADA SE OTVORI VELIKO BOSANSKO SRCE

Nezaboravna zabavno-donatorska večer u bostonskom predgrađu Everett

Dakle, imam veliko zadovoljstvo da ovoga puta pišem o jednom zaista vrijednom divljenja i pažnje događaju koji se desio u sali “Silver Fox”, u bostonskom predgrađu Everett, u subotu, 6. marta ove godine. Da, povod za zabavno-humanitarnu večer jeste bio 8. mart - Međunarodni dan žena, ali su motivi bili ispred i iznad spomenutog praznika nježnijeg spola ljudskog roda. U organizaciji nedavno registrirane nevladine i neprofitne asocijacije “Help Bosnia” (za one koji ne razumiju engleski: “Pomoć Bosni”) ispunile su salu naše žene i djevojke da uz zabavni program, u kojem su nedvojbeno uživale, zapravo budu posredni donatori za 25-30 familija u Domovini, kojima će od prikupljenih novčanih sredstava sa te večeri biti poslani paketi sa prehrambenim artiklima. Voditelji Zijada Malibegović i Said Gušić su prisutne, oko 180 žena i djevojaka, uveli u program naizmjeničnim recitiranjem Makove pjesme “Zapis o zemlji”, a potom ih vodili kroz bogat muzičko-zabavni sadržaj, uz tombolu i vrijedne nagrade za sretne dobitnike. Za foto zapis ovog događaja pobrinuo se Alen Abdula, a za video Davor Haler. Inače, Radio-televizija “Slon” iz Tuzle je stalni suradnik humanitarne organizacije “Help Bosnia”, kako u selektiranju ljudi kojima je potrebna pomoć, tako i u distribuciji paketa u hrani, lijekovima i medicinskim pomagalima. Ovoj, drugoj po redu u proteklih mjesec dana, formalno zabavnoj, a suštinski donatorskoj večeri, pridružio se i naš zemljak Mirsad Mulabegović, vlasnik restorana u Nešui (Nashua - NH), koji je sponzorirao novac za iznajmljivanje sale. A ta sala - “Silver Fox”, je zaista bila komadić BiH u ovom dijelu Amerike, odnosno svijeta. U njoj se i igralo, i pjevalo, ali i veliko bosansko srce, kako to samo ono zna - kucalo je i za druge, ovoga puta za građane u matičnoj domovini koji su ovisni o pomoći drugih. Ni rezultat nije izostao: skupljeno je 4,200.00 US $ kojim sredstvima će biti kupljeni paketi sa prehrambenim artiklima i čim prije biti odaslani u Bosnu, odnosno na adrese 30-ak siromašnih bh. familija. Naravno, slijede daljnje akcije spomenute humanitarne organizacije, budući da je i formirana, ne za jednokratnu pomoć ugroženima - već za pomoć u kontinuitetu.

Više informacija o ovoj organizaciji možete vidjeti na www.helpbosnia.org

(Sabah)

[Edited by XMRVICAxTZ on 27-03-2010 at 09:13 GMT]

Razbojnici iz BiH opljačkali banku u Americi

Sefer Hodžić (32) iz Čikaga i Mario Bešić (37) iz Linkolna u državi Nebraska, uhapšeni su zbog sumnje da su u aprilu prošle godine opljačkali poznatu američku banku Fifth Third Bank i ukrali oko 120.000 dolara. Riječ je o filijali ove banke u gradiću Vilmeta, savezna država Ilinois.

Hapšenje osumnjičenih porijeklom iz BiH rezultat je zajedničke akcije koju su sproveli Imigraciono-carinska služba (ICE), FBI i lokalna policija grada Vilmeta.

Bešića terete da je s još jednom za sada nepoznatom osobom početkom aprila prošle godine upao u poslovnicu banke.

Oba razbojnika bila su obučena u trenerke s kapuljačama na glavi i naoružana puškama.

Hodžiću je na teret stavljeno da je dvojicu razbojnika čekao u autu, kojim su kasnije pobjegli u nepoznatom pravcu.

Tokom pljačke, dva bankarska službenika su bila vezana, a jednom radniku su naredili da im preda šifre od dva sefa u kojima se nalazio novac.

Nakon što su uspješno otvorili sefove, Bešić i saučesnik su odnijeli 119.523 dolara iz banke.

Naknadnom istragom policija je došla do dokaza koji povezuju Hodžića i Bešića sa ovom pljačkom. Za sada nije poznat datum suđenja, ali ukoliko budu proglašeni krivim, čeka ih kazna i do 20 godina zatvora.

Inače, prema dokumentaciji koja je u posjedu suda, stoji i to da je blagajnik iz ove banke dugovao Hodžiću novac.

Navodno, Hodžić je od februara 2009. godine počeo da ucjenjuje dužnika, koji mu je kao otplatu duga ponudio pomoć u pljački banke.

U sudskoj dokumentaciji ne stoji koliko je blagajnik dugovao niti zašto je posudio novac. Prema dokazima do kojih je došao FBI, Hodžić je nakon toga prisilio blagajnika da iskoristi svoj položaj u banci i pomogne mu u pljački.

U istoj dokumentaciji se navodi da su Hodžić i Bešić od blagajnika dobili detaljne informacije o alarmu, sigurnosnoj kameri, bezbjednosnim šiframa, količini novca, te ostale operativne informacije.

Navodno, za učešće u pljački, blagajnik je trebao da dobije trećinu ukradenog novca.

Juče nismo uspjeli da saznamo gdje su Hodžić i Bešić živjeli u BiH.

Hemonwood



Baština

Pjesma nas je održala i ako pjesma prestane, mi postajemo neodrživi



Prošli sam vikend proveo u St. Louisu, gdje sam u funkciji člana i predsjednika Bosanskohercegovačko-američke akademije znanosti i umjetnosti, učestvovao u manifestaciji pod nazivom Building Pathways to Success, čiji je cilj međugeneracijsko povezivanje bh. dijaspore po profesionalno-akademskoj osnovi. (O čemu čitalac može više saznati na www.bhaaas.org kao i www.facebook.com/home.php?#!/event.php?eid=368837981030 . Manifestaciju je organizovala Akademija uz pomoć velikog majstora i počasnog Bosanca Patricka McCarthyja, mlađe bh. raje iz St. Louisa kao i Fontbonne Universityja, pa je sve lijepo i ozbiljno prošlo - podijelili smo znanje, ojačali redove, a malo se i zadernečilo.

Budući da ovo pišem u funkciji pisca, prvenstveno ću se pozabaviti dernecima. Prvo se, noć prije manifestacije, išlo na koncert Crvene jabuke koja se baš zadesila u St. Louisu. Nikad nisam bio ljubitelj tog benda - muzika koja nastaje i ovaploćuje se na plaži nikad mi nije bila bliska srcu - ali sam ipak išao, u funkciji Bosančerosa koji voli s rajom. Koncert je održan negdje u predgrađima, u sali gdje se obično održavaju svadbe: okrugli stolovi sa pepeljarom u centru, piva i Red Bull iz plastičnih časa, bina na koju je Crvena jabuka jedva stala. Moram priznati da sam, zaveden predrasudama, očekivao mlohavu tezgu, ali je Crvena jabuka - na čelu sa Žerom, koji se svirkom bavi već više od dvadeset pet godina - pošteno i profesionalno prašila skoro tri sata bez prestanka, pred publikom koja je, pretpostavljam, bila mnogo manja nego ono na šta su navikli.

Najbolje u svemu tome je to što je u publici ogromnom većinom bila mlađa raja, u svojim dvadesetim godinama - prosjek su im uglavnom kvarili prisutni članovi Upravnog odbora Akademije. Ja sam, iskreno govoreći, očekivao mnogo stariju publiku, kolektivno prizivanje sretnih predratnih dana kad se na plaži u Makarskoj ili Orebiću sviralo Bježi kišo s prozora. Ali ta mlađa raja, koja je odrasla u Americi, pri čemu neki od njih uopšte ne pričaju bosanski, a ako i pričaju mnogo im je lakše da se izraze na engleskom, znali su riječi svih pjesama, ulagali su istu emotivnu energiju, kao što je to prije frtalj stoljeća na jadranskim plažama i urbanim dernecima činila generacija njihovih roditelja.

Otud mi se postavilo par pitanja: Kako se ta omladina navukla na te pjesme Crvene jabuke? Kako su ih naučili? Šta oni tu razumiju, šta zamišljaju da razumiju? Da li je ta mogućnost razumijevanja i spajanja sa nečim što je nedostupno njihovim američkim vršnjacima diferencijalni kvalitet koji ih čini Bosancima? Da li su, drugim riječima, pjesme Crvene jabuke postale bh. kulturna baština uz pomoć kojih dijasporična omladina uspostavlja kontinuitet sa kulturnim iskustvom svojih roditelja?

Moji su se preci sa očeve strane za austrougarskog vakta doselili iz današnje zapadne Ukrajine u Bosnu. Pošto se to dešavalo na prelomu između 19. i 20. vijeka, moji su pradjedovi sa sobom donijeli svašta nešto - malo prnja, košnice sa pčelama, veliku količinu pjesama - ali ne i bilo kakav oblik nacionalne svijesti, šta god da je to. Oni su, kao zemljoradnici kojima je obećana plodna zemlja i gusta šuma, došli iz zapadne provincije austro-ugarskog carstva koja se zvala Galicija, te su otud bili Galicijani. Ukrajinci su postali tek u Bosni - tzv. nacionalna svijest se kao epidemija proširila, pretpostavljam, putem crkve. Ali glavni i najjači način putem kojeg je ta galicijsko-ukrajinska dijaspora sebi prepoznatljiva kao takva je pjesma. Kad se moje ukrajinsko pleme za ovog rata skoro kompletno preselilo u Kanadu, sa sobom su doslovno ponijeli pjesme koje su nam pradjedovi, prije stotinjak godina, donijeli u Bosnu: moj rođak Ivan, koji je prije rata svirao te pjesme na priredbama ukrajinskog KUD-a Taras Ševčenko, na svadbama i dernecima, uključujući i porodične gdje su svi uglas pjevali, ponio je u Kanadu nekoliko teka punih tih pjesama, sa riječima i akordima. I danas, ako postoji kritična masa pripadnika mog plemena (tj. dva), odmah se udari u pjesmu - na porodičnim okupljanjima nije uopšte neuobičajeno da se pjesma ori šest do osam sati bez prestanka, pri čemu se najbolje i najdraže pjesme otpjevaju 3-4 puta (pošto je repertoar, na žalost, ograničen), tako da ih na kraju tog plemenskog oratorijuma znaju svi u krugu od jednog kilometra - porodica, komšije, slučajni prolaznici, divljač. Iako nakon trećeg sata (dosta glasnog) pjevanja prisutnoj publici često opadne koncentracija, dok djeca pozaspu ili počnu iz dosade da guraju eksere u utičnice, ta potreba da se ne prestaje je vezana za instinkt koji zahtijeva kontinuitet - pjesma nas je održala i ako pjesma prestane, mi postajemo neodrživi.

Dok su ukrajinsko-galicijske pjesme suštinski vezane za zemljoradničko iskustvo mojih predaka, pa je onda idealna pozornica za reprodukciju te baštine livada ili bašta, pogotovo što se tu može pustiti glas, pjesme Crvene jabuke su vezane za urbano iskustvo, pa je prirodni okoliš za njihovu baštinsku reprodukciju klub ili kafana. Otud sam u kafani u St. Louisu, gdje se zadernečilo nakon gorespomenute manifestacije, čuo nekoliko pjesama koje sam čuo na koncertu Crvene jabuke, uključujući i obradu pjesme Deni grupe COD, tog vječnog favorita svih djevojčica koje su bile spremne da se ljube na ekskurziji, ali ovaj put u izvedbi Alena i Enesa. Njih dvojica su te noći uz pomoć dvije akustične gitare odsvirali kompletnu baštinu bh. pop muzike, od Indexa, preko Zdravka Čolića i Bijelog dugmeta, pa sve do Crvene jabuke i Dine Merlina.

I moram reći da me je taj kurs iz historije popularne bh. kulture dosta uzbudio, ali ne iz bilo kakvih nostalgičnih razloga - dobar dio Alenovog i Enesovog repertoara ja sam onomad prezirao - nego zbog toga što su te pjesme, barem te noći, premrežavale i na okupu držale zajedničko bosansko iskustvo. Zbog tih pjesama moja generacija i bosanskoamerička omladina smo dijelili neizbježnu sadašnjost. Pjesma nas je održala, njojzi hvala.

Raduj se dijasporo, i vidi sto te matica voli


BHDANI



Noćna smjena - Frenkie



Kalesijski zvuči

Naši ljudi u Beču po pravilu mrze Austriju i austrijski mentalitet


Kada sam nedavno, po ko zna koji put išao u ambasadu po pasoš nadajući se da ću u njemu ugledati zalijepljenu zelenu šengensku vizu, imao sam zanimljiv razgovor sa čikom na šalteru. Gospodin, s kojim sam se zbog mojih čestih posjeta ambasadi maltene sprijateljio, pružajući mi pasoš rekao je: "Pa vama to s muzikom dobro ide, često putujete. Ima samo jedna ekipa koja dolazi po vize više od vas!" Ja sam mu se zahvalio, brzo bacio pogled u pasoš, i upitao za ime tog drugog benda. "Ma to su oni... Ima njih više", odgovorio je. "Dubioza?", uzvratio sam brzo. "Ma nije, ovi sviraju laganije", rekao je. "Zoster, Letu štuke...", počeo sam da nabrajam sve bendove koji su mi pali na pamet. "Ma nije, oni su ti gore iz tvog kraja", rekao je misleći na Tuzlu. Ja sam zastao i pomalo zbunjen pokušao da se sjetim nekog benda iz Tuzle koji često svira po dijaspori. "Kalesijski zvuci!", uzviknuo je čiko za šalterom sav sretan što se sjetio imena. Obojica smo se glasno nasmijali, ja sam rekao kako mi baš nismo isti žanr i sav sretan što sam u pasošu ugledao vizu krenuo ka izlazu. Sjedajući u auto samom sebi sam se nasmijao i mahao glavom. Kalesijski zvuci, naravno, kako se njih odmah nisam sjetio. Naivno sam vjerovao da mi "alternativci" možemo parirati "izvorno narodnim kraljevima koride i dijaspore". Kakva greška! Isti taj naziv, Kalesijski zvuci, ugledali smo par dana posle na velikom plakatu u centru Beča kada smo zadnji put gostovali u tom gradu. Moji prijatelji koji u Beču žive više od dvadeset godina su se počeli žaliti kako u tom gradu sve više hara turbo-folk krkanluk, kako ne postoji više nijedan dobar ex-yu kafić u koji možeš otići i kako ih je zbog svojih sugrađana sramota reći da su iz iste države. Našalili su se kako će na sljedećim izborima glasati za FPO (austrijska desničarska, antiislamska partija koja želi da zaustavi daljnji dolazak stranaca). Pričali su nam o kvartovima u kojima nije moguće vidjeti Austrijanca niti čuti njemački. Opisivali su nam turske familije koje su u Austriji već generacijama i koje ni dan-danas ne znaju pričati njemački. Na ulicama se redovno čuje naš jezik s raznim akcentima. Svakih nekoliko metara prođe auto spuštenih stakala iz kojeg trešti Seka ili neka druga turbo-folk diva. Oko vratova klinaca vise lančići s ogromnim vjerskim obilježjima. A klinci su iskvarcani, nabildani, utrpanih pantalona u duboke patike, s uskim roza majicama i šupljikavim kačketima na pola glave. Izgledaju, ustvari, kao pravi Austrijanci sve dok ne progovore ili dok ne izvade lančić. Naši ljudi u Beču po pravilu mrze Austriju i austrijski mentalitet. Nikad nećete čuti nekog od naših da kaže kako voli Austriju, jer ga je ona primila kada je u njegovoj domovini bio rat. Niko nije zahvalan Austriji što mu je pružila utočište, dom i posao a djeci omogućila školovanje. Za sve njih Austrijanci su škrti ljudi koji samo rade i koji ne znaju živjeti, i svi ti naši ljudi koji ne mogu očima gledati te šugave Austrijance jedva čekaju da dođu u njihovu najljepšu Bosnu i Hercegovinu. Naši ljudi u Austriji su skoro svi nacionalisti. Valjda misle da su veći patrioti i bliže domovini kada oko vrata imaju svoje križeve, mjesece i zvijezde, kada mrze druge nacije i kada odu na koncert kalesijskih zvukova. U gradu u kojem je svaki deseti čovjek s prostora bivše Jugoslavije dolazi često i do problema. Naprimjer kada igra jedna od "naših" reprezentacija. Specijalci koje inače ne viđamo u Beču znaju s kombijima blokirati ulice u kojima se nalaze naši kafići. Svađe, tuče i hapšenja su tada česta pojava. Tada Balkanci koji inače izlaze na ista mjesta zaborave da se znaju i pijani jedni na druge uzvikuju: "Kolji baliju, ustašu i četnika!" Stvarno je fascinantan taj otpor Balkanaca. Naši ljudi generacijama uspijevaju da se odupru kulturalizaciji. Oni godinama odbijaju da postanu dio jedne od najljepših i najvećih kulturnih prijestolnica svijeta. Umjesto toga, taj grad uništavaju i od njega prave balkansku provinciju u kojoj vlada primitivizam! U kulturnoj metropoli kao što je Beč, grad koji ima više muzeja, pozorišta i kino dvorana nego cijela Bosna i Hercegovina, naši ljudi najradije idu na koncerte kalesijskih zvukova!

citat:

---

Abulafija wrote:

---

citat:

---

laly wrote:

ti to da dokazes da si pravi dijasporas

---

Da mu pokazem, da je idiot bez trunke mozga, i da su Kalesijski zvuci (me vuci) za njega izmislili muziku, j***m ga polupismena

Nikako da dokucim kako se zove BA drzavljanin sto je izgubio zivot na Love-Paradi u Duisburgu