|
Info: Ovo nije bogomolja, ovo je samo forum, ovdje ne vaze pravila ponasanja kao za njih ali je uljudnost i tolerancija pozeljna.
Ovdje se raspravlja o religijama i filozofiji, ali forum nije vjerski ni filozofski i ne pripada ni jednoj religiji, ni jednoj filozofiji.
|
bosno_moja
Nivo: Forumas sa iskustvom
Registriran(a): 23-11-2009
Odgovori: 249
IP: Maskiran
  
|
Re: Mjesto za religijske rasprave
Pojavljivanje kosmosa se u Kur'anu spominje na slijedeæi naèin:
"On je nebesa i Zemlju iz nièega stvorio!"
(Al-An'am, 101)
Ova kur'anska èinjenica je u potpunom skladu sa suvremenim nauènim otkriæima. Definitivan zakljuèak do kojeg je danas došla moderna astrofizika upuæuje na èinjenicu da je cijeli kosmos, zajedno sa materijalnom i vremenskom dimenzijom, nastao u nultom trenutku jednom velikom eksplozijom. Teorijom
Velike eksplozije (Big Bang) dokazano je da je cijeli kosmos nastao iz nièega,
eksplozijom samo jedne taèke prije, otprilike, 15 milijardi godina. Ova teorija je
ujedno i jedino nauèno objašnjenje nastanka i poèetka kosmosa, koja je prihvaæena
od strane svih nauènih krugova.
Prije Big Banga nije postojalo ništa zvano materija. Materija, energija i vrijeme
stvoreni su u jednom nepostojanju koje se može definirati kao apsolutno
metafizièko okruženje u kojem nije bilo ni materije, ni energije, pa èak ni vremena.
O ovoj ogromnoj èinjenici i otkriæu, do kojeg je došla moderna fizika, Kur'an
nas je obavijestio prije 1400 godina.
Veoma osjetljivi skeneri Cobe satelita, kojeg je 1992. godine NASA poslala u svemir,
registrirali su radijaciju za koju se pretpostavlja da predstavlja ostatak od Big Banga.
Ovo otkriæe je poslužilo kao dokaz teorije Big Bang koja predstavlja nauèno objašnjenje
èinjenice da je svemir nastao iz nièega.
U Kur'an-i-Kerimu, koji je objavljen prije 14
stoljeæa, u periodu kada još nije bila razvijena astronomija, ovako se govori o širenju kosmosa:
"Mi smo nebo moæi Svojoj sazdali, i Mi smo,
uistinu, oni koji ga šire."
(Az-Zariyat, 47)
Rijeè "nebo", koja se spominje u aktualnom
ajetu, na mnogo mjesta u Kur'anu koristi se u
znaèenjima svemira i vasione. I u ovom sluèaju upotrijebljena je u istom znaèenju. Kur'an je, dakle, veæ obznanio da se kosmos širi, a to je èinjenica do koje je danas došla i nauka.
U nauènom svijetu je do poèetka 20. stoljeæa
preovladavalo jedno mišljenje u smislu da "kosmos ima jednu statiènu, nepokretnu strukturu i da potièe iz vjeènosti".
Meðutim, istrage provedene uz pomoæ suvremene tehnologije,izviðanja i proraèuni doveli su do saznanja da kosmos ima svoj
poèetak i da se konstantno "širi".
Ruski fizièar Aleksander Friedmann i belgijski kosmolog Georges Lemaitre poèetkom ovog stoljeæa teoretski su proraèunali da je kosmos u stalnom pokretu i da se širi.
Ova èinjenica je, takoðer, i dokazana odreðenim posmatranjima provedenim 1929. godine. Amerièki astronom Edwin Hubble je, analiziranjem svemira uz pomoæ ogromnog teleskopa, otkrio da su zvijezde i galaksije
u konstantnom udaljavanju jedna od druge. A
kosmos, u kojem se sve konstantno udaljava jedno od drugoga, dolazi u znaèenju kosmosa "koji se širi".
Èinjenica da se kosmos nalazi u stalnom širenju svoju kategoriènost æe postiæi, takoðer, i kroz osmatranja provedena narednih godina. Meðutim, ova kategorièna èinjenica je stoljeæima prije saopæena kroz Kur'an i to u takvom historijskom periodu kada nijedan èovjek o tome nije apsolutno posjedovao ni približna znanja. Pošto je Kur'an rijeè Allaha, Stvoritelja i Gospodara
cijelog kosmosa i svih znanja.
Jedan od kur'anskih podataka o pitanju kosmosa je i podatak da je nebeski svod sazdan od sedam spratova.
"On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio, zatim je Svoju volju prema nebu usmjerio i kao sedam nebesa ga uredio; On sve zna." (Al-Baqarah, 29)
"Zatim se nebeskim visinama uputio dok je nebo još maglina bilo... Pa ih u dva vremenska razdoblja, kao sedam nebesa, stvorio, i odredio šta æe se u svakom nebu nalaziti..." (Fussilat, 11-12)
Kao što se rijeè "nebesa" u Kur'anu koristi u znaèenju cijelog kosmosa, isto tako se koristi i u bukvalnom znaèenju nebeskog svoda. Kada se rijeè shvati u ovom znaèenju, proistiže da je nebeski svod, odnosno atmosfera, saèinjena od sedam slojeva.
Zemlja posjeduje sve uvjete potrebne za život na njoj. Jedan od uvjeta za održanje
života je i atmosfera, koja ima specijalnu
ulogu zaštite živih biæa. Danas je poznato da
je atmosfera saèinjena od slojeva nanizanih
jedan iznad drugog. Isto kao što je to i u
Kur'anu istaknuto, atmosfera se sastoji taèno
od sedam slojeva. Nedvojbeno, ovo je jedna
u nizu kur'anskih mudžiza.
Upravo je danas i sa nauènog aspekta poznato da se atmosfera sastoji od razlièitih slojeva naslaganih jedan na drugi. Povrh svega, broj osnovnih slojeva je, baš kao što je to i u Kur'anu naglašeno, sedam. U nauènim izvorima se ovo pitanje objašnjava na slijedeæi naèin:
Nauènici su otkrili da se atmosfera sastoji od nekoliko slojeva. Slojevi se meðusobno razlikuju oèitim fizièkim svojstvima kao što je pritisak i spojevi gasova koji èine ove
slojeve. Atmosferski sloj koji je najbliži Zemlji je TROPOSFERA, koja èini 90% ukupne atmosferske mase. Sloj iznad troposfere je
STRATOSFERA. Sloj stratosfere koji apsorbira ultravioletne zrake je nazvan OZONOSFERA. Sloj koji se nalazi iznad stratosfere je MEZOSFERA. Iznad mezosfere je TERMOSFERA. Dio atmosfere koji se nalazi iznad termosfere je IONOSFERA, koja se sastoji od više slojeva djelomièno ioniziranih plinova i od slobodnih elektrona. Najgornji dio
atmosfere se prostire na visinama od
450 do 960 km. Ovaj sloj je nazvan
EKZOSFERA.
Kur'an je prije 14 stoljeæa, u periodu kada se vjerovalo da je nebo sastavljeno iz jednog
dijela, iznio èinjenicu da je nebo saèinjeno od slojeva i da ih ima "sedam". A do èinjenice da je atmosfera saèinjena od sedam osnovnih slojeva, moderna nauka je uspjela doæi tek u skorije vrijeme.
Više o tome možete proèitati na stranici:
http://www.dzemat-enns.at/index.php/kutubhana/1-KUTUBHANA/4-Harun%20Yahja.html
Tekst: KURANSKE_MUDZIZE.pdf
[Edited by bosno_moja on 28-11-2010 at 21:11 GMT]
|
|
28-11-2010 at 21:09 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
bosno_moja
Nivo: Forumas sa iskustvom
Registriran(a): 23-11-2009
Odgovori: 249
IP: Maskiran
|
Re: Mjesto za religijske rasprave
citat:
racionalna manjina wrote:
Nešto nastalo iz nièega  . Teorija "Velikog praska" ne može biti nauèno objašnjenje, jer nauka ne prihvata objašnjenja da je iz nièega nastalo nešto.
"Veliki prasak" je samo pretpostavka.
O tome kako je svemir nasto sa velikim praskom imaš svugdje. U svim ozbiljnijim znanstevnim ustanovama. Proèitajte o tome.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Veliki_prasak
Po teoriji Velikog praska (eng. Big Bang), svemir se prije (prema posljednjim istraživanjima) 14-15 milijardi godina poèeo širiti iz toèke neizmjerne gustoæe, te se nastavio širiti do danas. Ova teorija, za razliku od suparnièkih teorija, obuhvaæa koncepte mijenjanja i evolucije svemira, te je zato jedina u stanju objasniti pojave kao što su Hubbleov zakon, kozmièko mikrovalno pozadinsko zraèenje i omjeri lakih elemenata u svemiru.
Prije Planckovog vremena [uredi]
Velikim praskom naziva se dogaðaj stvaranja svemira. Važno je razumjeti da Veliki prasak nije nikakva eksplozija u "središtu svemira" (svemir nema središte!) veæ sam dogaðaj stvaranja prostora, vremena, materije i energije. Svemir se nakon Velikog praska poèeo širiti i širi se i danas. Sa širenjem prostora, materija se razrjeðivala, svemir se hladio i mijenjao: od homogene "juhe" vruæih, nama danas uglavnom nepoznatih èestica, do današnjeg hladnog svemira s milijardama galaksija.
Sam trenutak stvaranja i kratak period od 10-44 sekundi nakon stvaranja još uvijek su izvan domašaja znanosti. Naime, Einsteinova opæa teorija relativnosti, jedina opæe prihvaæena teorija prostora i vremena, ne funkcionira za sustave manje od tzv. Planckove udaljenosti (10-35 metara) i za dogaðaje koji traju kraæe od tzv. Planckovog vremena (10-44 sekundi). Unutar Planckovog vremena ni prostor ni vrijeme više nemaju isto znaèenje kao u svakodnevnom životu. Tu bi granicu trebala srušiti kvantna teorija gravitacije, koja još uvijek nije razvijena. Ovaj poèetni period svemira zovemo "epoha kvantne gravitacije".
Kratka povijest svemira [uredi]
Svemir možemo podijeliti u nekoliko epoha. Iza epohe kvantne gravitacije, slijede redom epoha velikog ujedinjenja, epoha elektroslabe sile (kvarkovska epoha), leptonska epoha, fotonska epoha, epoha u kojoj svemir postaje proziran i epoha formiranja galaktika nakon koje nastupa sadašnja faza razvoja svemira.
Epoha velikog ujedinjenja nastavlja se na epohu kvantne gravitacije, u trenutku kada je svemir imao temperaturu od 1032 K. Oko 10-38 sekundi nakon nastavka svemira, pri temperaturi od 1029 K, temeljna meðudjelovanja - jako, slabo i elektromagnetsko - mogla su biti ujedinjena. Fluktuacije u vakumu uzrokuju ubrzanu ekspanziju, tzv. inflaciju. Svemir je u 10-34 sekundi narastao od 10-15 m do velièine deset milijuna promjera sunèevog sustava. U ovoj epohi nastaje mala asimetrija izmeðu materije i antimaterije, koje æe se kasnije uglavnom poništiti, no mali višak materije stvoriti æe današnji svemir. Ovaj se proces zove bariogeneza.
U epohi elektroslabe sile (kvarkovska epoha), pri temperaturi od 1027 K i starosti svemira od 10-34 s, jako meðudjelovanje se poèinje odvajati od preostala dva koja zajedno tvore elektroslabu silu. Kvarkovi i antikvarkovi se meðusobni poništavaju, a spomenuta asimetrija odgovorna je za postojanje materije u svemiru.
Leptonska epoha poèinje pri starosti svemira od 10-10 sekundi i pri temperaturi od 1015 K. U ovoj se epohi razdvajaju elektromagnetska i slaba sila. Pri starosti svemira od oko 10-5 s stvaraju se protoni i neutroni. Na temperaturi ispod 1011 K protoni se ubrajaju u "tvar" dok se skoro 2000 puta lakši elektroni ponašaju kao zraèenje, pa, uz neutrine, doprinose termièkoj ravnoteži. Protoni i neutroni slobodno prelaze jedni u druge, no to prestaje kad se svemir ohladi do temperature od 1011 K, nakon èega prevladava prelazak iz težih neutrona u lakše protone, pri èemu se energija oslobaða. Nakon uspostave ravnoteže izmeðu procesa prelaska protona u neutrone i obrnuto, 38% nukleona (neutrona i protona) su neutroni, a 62% protoni.
Oko 1 sekundu nakon nastanka svemira, pri temperaturi od 1010 K, nastaje fotonska epoha. Termièka ravnoteža se više ne održava neutrinima, a istovremeno se veliki broj protona i elektrona anihilira i prelazi u fotone.
Tri minute nakon Velikog praska, pri temperaturi od 109 K stvaraju se jezgre atoma deuterija - deutroni, nakon èega nastaju jezgre elemenata težih od vodika, uglavnom helija. Ovaj proces se naziva prvotna nukleosinteza.
Oko 300 000 godina nakon Velikog praska, pri temperaturi od 3000 K, svemir postaje proziran. Elektroni se s protonima vežu u vodikove atome, koji su elektrièni neutralni, pa svemir postaje proziran za fotone. Svjetlost koja nam dolazi sa "rubova" svemira krenula je na svoj put prema nama u vrijeme zadnjih raspršenja fotona na 3000 K. Ovu je svjetlost prikupio satelit COBE (Cosmic Background Explorer), a kasnije i WMAP (Wilkinson Microwave Anisotropy Probe). Ovo je zraèenje, uslijed širenja svemira, do danas ohlaðeno na 2.7 K i predstavlja kozmièko mikrovalno pozadinsko zraèenje koje su 1964. godine otkrili Arno Penzias i Robert Wilson.
Milijardu godina nakon Velikog praska, poèinje epoha formiranja galaksija, temeratura je pala na 18 K. Poèetne nehomogenosti, iako vrlo male, prouzroèile su tijekom milijarde godina grupiranje tvari u nakupine - preteèe protogalaksija. Od najgušæih podruèja nastaju prve zvijezde, od kojih one najmasivnije vrlo brzo eksplodiraju kao supernove. Svemir se nastavlja hladiti sve do današnje temperature od 2.7 K.
U jezgrama zvijezda koje su nastale od jezgara vodika i helija, stvaraju se teže atomske jezgre. Ugljik, kisik, dušik i željezo stvoreni nukleosintezom u zvijezdama, raspršuju se svemirom eksplozijama supernovih, èineæi osnovu za zvijezde nove generacije.
Dokazi [uredi]
Kozmièko mikrovalno pozadinsko zraèenje, Hubbleov zakon, kolièina i lokacija lakih elemenata, radio-galaksije i kvazari razlozi su zašto veæina kozmologa danas prihvaæa teoriju Velikog praska, a ne suparnièku teoriju stalnog stanja.
Kozmièko mikrovalno pozadinsko zraèenje [uredi]
Zasigurno najjaèi dokaz teorije Velikog praska je kozmièko mikrovalno pozadinsko zraèenje (eng. Cosmic Microwave Background Radiation, CMBR). To je difuzno izotropno zraèenje èiji spektar odgovara spektru zraèenja crnog tijela pri temperaturi od 2.73 K. Spektar zraèenja se nalazi u mikrovalnom dijelu spektra, van optièkog prozora, pa ga je moguæe detektirati samo radio-teleskopima. Smatra se da ovo zraèenje predstavlja ohlaðeno zraèenje zaostalo iz vremena ranog svemir.
Otkriæe CMBR je vrlo važno jer jer se uklapa u teoriju Georgea Gamowa po kojoj su kemijski elementi stvoreni u prvih 5 minuta nakon Velikog praska. On je tvrdio da bi prvobitno zraèenje iz tog vremena još uvijek trebalo ispunjavati svemir, te da bi, usljed širenja svemira, trebalo biti ohlaðeno na oko 5 K.
Kada je zraèenje otkriveno, pokazalo se da je izotropno, iz èega je zakljuèeno da potjeèe iz dubokog svemira. Naime, svako zraèenja nastalo u blizini Sunca ili u našoj galaksiji ne bi bilo sferno simetrièno, t.j. njegov bi intenzitet varirao ovisno o smjeru. Drugo važno svojstvo CMBR je spektar zraèenja koji odgovara spektru zraèenja crnog tijela.
Hubbleov zakon [uredi]
Edwin Hubble otkrio je 1929. proporcionalnost izmeðu udaljenosti pojedine galaktike i brzine kojom se ona udaljava od nas. Ta se proporcionalnost naziva Hubbleov zakon. Ova proporcionalnost navodi na zakljuèak da je svim galaksijama trebalo podjednako vremena za pomak od poèetne pozicije do današnjeg položaja. Svemir je, dakle, jednom bio sažet u toèku i od tada se širi.
Omjeri lakih elemenata [uredi]
Nukleosinteza velikog praska (engl. Big Bang Nucleosyntesis, BBN) je dio teorije Velikog praska koji objašnjava omjere kolièine razlièitih lakih elemenata u svemiru. U trenucima nakon Velikog praska, svemir je bio vruæa mješavina raznih vrsta èestica. Kako se svemir hladio, barionske èestice, kao što su elektroni, protoni i neutroni, poèele su se vezivati u atome, veæinom vodika i helija. Teorija BBN ne samo uspješno predviða da su vodik i helij dominantni elementi u svemiru, nego predviða i njihov meðusobni omjer.
Deuterij je stabilni, neradioaktivni izotop vodika, a njegova jezgra se sastoji od jednog protona i jednog neutrona. Atomska masa mu je 2.104. Ova je èestica iznimno "krhka" - poznato je da ne nastaje u nuklearnim reakcijama u jezgrama zvijezda, veæ se tamo samo razara. Deuterij je moguæe pronaæi samo u meðuzvjezdanoj materiji koja još nije prošla kroz ciklus života neke zvijezde. Prisustvo deuterija je još jedan dokaz da su laki elementi nastali nakon Velikog praska.
Kvazari i radio-galaksije [uredi]
Radio-galaksije i kvazari takoðer su jedan od jakih dokaza teorije Velikog praska. Radio-galaksije su galaktike koje su iznimno svijetle u radio dijelu spektra. Kod veæine otkrivenih radio-galaksija utvrðena je jaka emisija radio-valova iz podruèja u blizini središta galaksije, a èesto se javlja i radio-svijetli halo. Otkriveni Radio-valovi su vrlo èesto jako polarizirani, što su astronomi protumaèili kao radio-emisiju elektrona vrlo velikih energija, koji se gibaju brzinama bliskim brzini svjetlosti. Smatra se da je uzrok tome neka vrlo dramatièna pojava pri èemu se osloboða energija ekvivalentna onoj koja se oslobaða anihilacijom desetak milijuna zvijezda.
Otkriveno je da se jaèi izvori nalaze na veæim udaljenostima od slabijih. Gledajuæi sve dublje u svemir ujedno gledamo sve dalje u prošlost, pa gornje otkriæe ukazuje na evoluciju radio-galaksija od jaèih prema slabijim izvorima. Upravo se teorija Velikog praska, za razliku od konkurentnih toerija, zasniva na ideji evolucije svemira.
Godine 1963. astronom Martin Schmidt otkrio je dva objekta (3C 273 i 3C 4 na kozmološkim udaljenostima od z=0.16 i z=0.37, što znaèi da se udaljavaju od nas brzinama jednakim 15% i 31% brzine svjetlosti. Ovi su objekti nazvani kvazarima (engl. quasar, quazi-stellar object, QSO).
Kvazari su izvangalaktièki objekti koji su iznimno svijetli s obzirom na njihovu velièinu i udaljenost - smatra se da je emisija elektro-magnetskog zraèenja kvazara od stotinu do tisuæu puta veæa nego što je to sluèaj kod prosjeène galaksije. U teleskopima izgledaju kao toèke, pa odatle i naziv kvazari (kvazi-stelarni objekti). Do danas ih je otkriveno nekiliko tisuæa, neki od njih i u skupovima galaksija. Iako priroda kvazara i njihova uloga u evoluciji svemira nije do kraja jasna, danas se smatra da su kvazari najsvijetliji tip aktivnih galaktièkih jezgri iz ranih faza evolucije galaksija, te da se zaista nalaze na njihovim kozmološkim udaljenostima. Kvazari su najdalji i intrinsièno najsvijetliji objekti koje možemo vidjeti.
Problemi [uredi]
Kao ni sve druge znanstvene teorije, ni Teorija velikog praska nije nepogrešiva ni sveobuhvatna. Iako spomenuti dokazi podržavaju teoriju, neke nepoznanice još uvijek postoje. Èetiri su osnovna problema vezana uz ovu teoriju: nedostatak antimaterije, formiranje galaksija, buduænost svemira te uvjeti "prije" Velikog praska.
Zašto je tako malo antimaterije u svemiru? [uredi]
Fizièar Carl Anderson (California Institute of Technology) otkrio je 1932. godine novu vrstu èestice - pozitron. Pozitron je antièestica elektronu. To je bio prvi sluèaj otkriæa antimaterije u laboratoriju.
Ako postoji obilje èestica i antièestica na vrlo visokoj temperaturi procesi anihilacije i nastajanja novih parova èestica i antièestica biti æe u ravnoteži. S padom temperature opada i energija zraèenja, a time i brzina stvaranja novih èestica. Anihilacija se nastavlja sve dok se ne istroše sve èestice ili antièestice.
Problem s kojim se današnja kozmologija susreæe je nedostatak antièestica. Zemlja, znamo, sadrži vrlo malo, gotovo ništa, antimaterije. Sateliti poslani u orbitu oko Zemlje skenirali su svemir s istim rezultatima. Kako objasniti ovu neravnotežu izmeðu materije i antimaterije?
Neravnoteža je morala postojati prije razdoblja materije. Nekoliko je moguæih razloga za to: ili je svemira zapoèeo s viškom materije, ili je antimaterija odvojena u neki drugi dio svemira, ili (najvjerojatnije) je neki nepoznati proces stvorio višak materije.
Kako su se galaktike uspjele formirati u tako kratkom vremenu? [uredi]
Proces formiranja galaktika je usko vezan uz proces stvaranja atoma koji se dogodio oko 500 000 godina nakon Velikog praska. Prije stvaranja atoma, kontinuirano sudaranje fotona i èestica u ranoj plazmi stvaralo je pritisak koji je spreèavao okupljanje materije u veæe nakupine. Nakon stvaranja atoma svemir postaje proziran za zraèenje te ono više ne raspršuje materiju. Gravitacija napokon dolazi od izražaja te se atomi poèinju skupljati u sve veæe i veæe konglomeracije. Proces poèinje s dva atoma koji se sluèajno naðu u blizini te se, zbog gravitacije, još više približe. Takva mala nakupina svojom naraslom gravitacijskom silom postaje uzrokom lanèanog procesa koji na kraju vodi do formiranja galaktika i skupova galaksija.
Problem je u tome što za dovršenje tog procesa nije dovoljno ovih 10-15 milijardi godina na koliko se procjenjuje starost svemira. Pored toga, ako nakupina atoma u nekom vremenu ne uspije dosegnuti odreðenu kritiènu masu, širenje svemira æe odnijeti okolnu materiju izvan njenog dosega i tako zaustaviti proces. Jedino moguæe objašnjenje ove zagonetke je postojanje nekog nepoznatog procesa koji bi stvorio nakupine materije prije ere stvaranja atoma. Za sada nam nije poznat nijedan takav proces.
Hoæe li se svemir zauvijek širiti? [uredi]
Hoæe li se svemir zauvijek širiti ili æe se nakon nekog vremena poèeti sažimati? Odgovor na ovo pitanje ovisi o masi svemira, što je teško procijeniti s obzirom da sva masa nije vidljiva.
Što se dogaðalo neposredno prije Velikog praska?
U znanstvenim okvirima nemoguæe je toèno odgovoriti na ovo pitanje. Velikim praskom nastali su prostor i vrijeme kakve poznajemo: ne možemo saznati što se dogaðalo "prije" toga.
Ovo zadnje jasno dovodi do zakljuèka na ono što u Kur'anu piše, da je Allah svemir stvorio iz ništa.
Znanost je potvrdila da je svemir stvoren. Nezna šta je iza toga. Ali nam je Allah prije 14 stoljeæa u Kur'anu to rekao. "On je nebesa i Zemlju iz nièega stvorio!" (Kuran, sura Al-An'am, 101)
To su velike stvari. Islam je velika istina.
Hvaljen neka je Allah stvoritelj svemira.
[Edited by bosno_moja on 29-11-2010 at 00:05 GMT]
|
|
28-11-2010 at 23:28 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
racionalna manjina
Nivo: Forumski doajen
Registriran(a): 02-02-2010
Lokacija: Tuzla
Odgovori: 11437
IP: Maskiran
|
Re: Re: Mjesto za religijske rasprave
citat:
Aidatuzla wrote:
cekaj malo, sad si me zbunio...
znaci, nauka moze objasniti SVE sto se desava na zemlji?
zao mi je sto cu te razocrati ali, na nasu veliku zalost, ne moze barem jos. zato jos uvijek radimo naucna istrazivanja, znas.
ti si izucavao defektologiju, zar ne?
mogao bi mi onda objasniti kako i zasto nastaje npr., autizam.
ovo nema veze sa religijskim raspravama ali nece biti prvi put da odvedemo temu na neki drugi put 
Moram te ispraviti - neæe nam biti prvi, a ni zadnji put da se udaljavamo od teme
Jesam, završio sam Defektologiju, ,ali bez obzira što ne radim ono za što sam se školovao èuvam još uvijek literaturu 
Šta je autizam ?
Autizam, 1943. izvorno nazvan psihološkim poremeæajem, sada se u suštini smatra neurološkim. Autizam je onesposobljenost koja traje èitav život i èiji se simptomi javljaju u prve tri godine života. Ogleda se u djetetovoj nemoguænosti da razvije normalne socijalne, emocionalne i komunikacijske vještine, pri tome stalno ponavljajuæi izvjesne radnje.
Opšte je prihvaæena èinjenica da je uzrok ovog poremeæaja bio -hemijski,obilježen organskim promjenama u mozgu koje se dešavaju u ranim fazama razvoja. Istraživanja provedena nad ljudima sa autizmom otkrila su abnormalnosti na nekoliko dijelova mozga, ukljuèuj8uæi mali mozak, amygdala, hippocampusseptum i mamilarna tijela. Neuroni u ovim podruèjima mozga su manji nego što bi normalno trebalo biti;nervna vlakna su zakržljala, što ometa nervnu stimulaciju. Ove abnormalnosti nas navode na zakljuèak da je autizam rezultat ometenosti normalnog razvoja mozga u fazi razvoja fetusa.Postoji više razlièitih povoda, ukljuèujuæi rekacije na imunizacije, antibiotike, toksiènost sredine, alergije i teže oblike intolerantnosti prema odreðenim vrstama hrane. Druga istraživanja pokazuju da ljudi sa autizmom imaju abnormalnost serotonina ili drugih signalnih molekula u mozgu.
Nedavna istraživanja govore da neke osobe imaju genetsku predispoziciju za autizam. Nauènici smatraju da je u porodicama koje imaju jedno dijete sa autizmom, rizik da æe i drugo dijete biti autistièno 5% ili 1 :20, što je puno veæi procenat nego kada se gleda procenat u cijeloj populaciji. Istraživaèi nastoje otkriti koji geni doprinose poveæanoj osjetljivosti na ovaj poremæaj.
Eto, ako su mene lagali lažem i ja tebe
|
|
29-11-2010 at 15:12 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Pregled tema u posljednjih 24 sata
Pregled poruka u posljednjih 24 sata
(dva dana, sedam, 30 dana)
Pregled pisanja foruma�a u posljednjih 24 sata
|
