USPON I PAD SELIMA BEŠLAGIĆA Čovjek koji je izgubio grad Za oktobarske izbore daleko je od vrha ljestvice SDP-a: no, 60-godišnji guverner Tuzlanskog kantona sam sebe zove - istrošenim političarem. Diljem planete, njegova bi se karijera smatrala uspješnom: u Tuzli danas malo ko ima lijepu riječ za njega. Sjednice Kantonalne skupštine obezbjeđuju tri stotine policajaca, njegovi protivnici prozivaju ga zbog kriminala, pljačke i mašu mu sudskim procesima i krivičnim prijavama, njegovi dojučerašnji suradnici ne kriju da ga žale, zbog njega u gradu soli nastaje kazališna predstava Načelnikovica… d 1990, kada je ovaj reformista Ante Markovića postao načelnik tuzlanske općine, do predvečerja izbora za koje najavljuje da su i njegovo definitivno povlačenje iz izvršne vlasti, Selim Bešlagić je prošao put od neprikosnovenog borca za multietničku i multikulturnu BiH, preko višestrukog dobitnika uglednih internacionalnih nagrada za ljudska prava, mir i demokraciju, među kojima je Nagrada za mir "Kurt Waldheim", koju je godinu prije njega ponio jordanski kralj Husein, ali i Nagrada "W. Averell Hariman", što je najveće priznanje Sjedinjenih Američkih Država, kojim su okićeni i Jimmy Carter i Madeleine Albright, sve do počasnog doktorata prava na Northwestern University u Chicagu i ulaska u najuži krug kandidata za Nobelovu nagradu za mir… do opaske slučajnog sagovornika u Tuzli koji je, vidjevši njegovu knjigu Čovjek i grad na zadnjem sjedištu našeg automobila, brižno posavjetovao: "Pokrijte ovo, razlupat će vam neko šoferšajbu!" Prije nego je postao političar, bio je tehnolog. Postdiplomski studij okončao je u Zagrebu, bivšu JNA odslužio u Kruševcu, jedno vrijeme radio u Fabrici cementa Lukavac i sve druge godine proveo u samoj Tuzli. Danas najradije putuje u Srebrenik, gdje mu je vikendica oko koje je dokupio komad zemlje: Selim Bešlagić još uvijek živi u istom stanu koji je imao i prije rata, vozi "fiat tipo", i jedini račun u ino-banci otvorio je zbog novčanog iznosa jedne od nagrada. I ma koliko baš na njemu bilo zvono krađe i kriminala, i najljući neprijatelji priznat će mu skromnost, reći da je dobar čovjek, da se ne libi skresati u lice sve što ima, a tek poneki će podsjetiti na njegovu karizmu ratnog i poratnog načelnika općine koju je kapitalizirala partija, ona ista u kojoj se danas, gotovo s gnušanjem pominje. No, istovremeno će pad njegovog ugleda objasniti megalomanskim apetitima njegove supruge ("da ju je poznavao, Nušić ne bi pisao Gospođu ministarku, već Gospođu načelnikovicu", ali "i Bešlagić je kriv: on je odobrio gradnju dvije benzinske pumpe preduzeću žKopex Sarajlić´ tik uz tuzlansku Termoelektranu, što još nigdje u svijetu nije zabilježeno, samo zato što je njegova supruga Amira jedan od čelnika te firme"), te zeta, vlasnika neovisne radiostanice Kameleon ("gradeći sebi trospratne palače i naplaćujući skupe projekte, Selimovu je političku karijeru toliko obrušavao da je danas zbog njega u samom blatu"). Isti sugovornik će, pak, sam priznati da i pored svega respektira moć koju Zlatko Berbić danas ima, a potonji će se naprosto oglušiti na pozive da govori o svom tastu. No, i sam je Bešlagić, svojim nerijetko kontroverznim istupima, zatvarao sebi put do mase: on, kojeg su vječno razmaženi i uglađeni domaći političari s nipodaštavanjem označavali populističkim tipom, dozvolio je sebi i takav luksuz da javno kaže kako će boračke stambene zahtjeve podržati "al´ u panjevima". Demobilizirani borci su shvatili poruku: nekoliko sati kasnije, pred zgradu Vlade Tuzlanskog kantona dovučena je gomila panjeva. Danas mu to spočitava i dojučerašnji bliski suradnik i još uvijek stranački kolega Sead Avdić, zaboravljajući pritom, recimo, da su panjevi jedna od rijetkih situacija u kojoj je Bešlagić nastupio sa pozicija identičnih SDP- -ovom lideru Zlatku Lagumdžiji, koji je na prvomartovskim protestima boraca zbog (ne)reguliranja njihovog statusa popraćenim paradajzom i jajima, uzvratio - takvi su me gađali i u Banjoj Luci, aludirajući na poznate fašističke izgrede povodom polaganja kamena temeljca do ledine srušenoj Ferhadiji. Koliko politika odrodi čovjeka od naroda, pa i takvog populistu kakav je Bešlagić, zorno ilustrira potpuni gubitak komunikacije sa tuzlanskim radnicima i njihovim sindikalnim predstavnicima. Ionako opterećeni problemima hemijske industrije te sporošću i, najblaže rečeno, nesnalaženjem federalnih vlada u procesima privatizacije, radnici su bili zgroženi kada ih njihov guverner, sakriven iza policijskog kordona, ispred kantonalne zgrade "pokazao" savijene srednje prste na obje ruke. Posljednja blokada saobraćaja na petlji kod Šićkog Broda, te deblokada koju su izvršile specijalne policijske jedinice - što se i inače tumači kao najteža kompromitacija Alijanse u ovom kantonu - bile bi izbjegnute da se guverner i njegova svita nisu oglušili na tri radnička poziva megafonom da im kažu šta će biti s njima. Problem se pokazao utoliko veći što je, precizan kakav jeste, guverner (Bešlagić insistira na: predsjednik Kantona), odmah po dolasku na vlast, ministrima u Vladi TK-a, te njihovim pomoćnicima, premijeru, šefovima kabineta i glavnim savjetnicima - povećao plaće. Istine radi, do januara 2002. godine ministri su primali 1.500 KM, a guverner 920, i tek tada je i njegova plaća, odlukom Skupštine, skočila na 2.500 KM. U Kantonu koji vrvi štrajkovima te mu se plaće nabijaju na nos gotovo svakog dana, naročito od strane budžetskih ovisnika koji nemilice štrajkaju: sem hemijske industrije, oko 4.000 zaposlenih u osnovnom obrazovanju su uoči podjele đačkih knjižica netom prekinuli štrajk i već najavljuju njegov nastavak s početkom nove školske godine, a obustavom rada prijete i policajci. Jedino što im može guverner ponuditi u ovom času jeste njegova knjiga Čovjek i grad (istina, i na bosanskom i na engleskom jeziku), kojoj lokalni sitničari spočitavaju štampanje iz spornih finansijskih izvora (pominje se čak i donacija u okviru projekta "Holandski gradovi za Tuzlu"). Bešlagić je tako u lošim odnosima gotovo sa svima: izbjeglice mu, kada se pohvali njihovim ratnim prijemom, odmah nabace kako je i Tuzla, zahvaljujući njima, dobila silne donacije, na što on, pak, uzvraća ponudom da sve što je sagrađeno bude prodano i ponovo građeno u Srebrenici ili diljem Podrinja. Onda opet nastupe izbjeglice: zbog gostoprimstva njima i jeste kandidiran za Nobelovu nagradu, a danas se po Tuzli preko plakata koji oglašavaju obilježavanje srebreničkog masakra lijepe najave srbijanskog folk-pjevača Mileta Kitića. E, sad, Kitić nije pjevao u Tuzli, već u Lukavcu, a oni koji hoće ostati realni priznat će da je, upravo zahvaljujući Selimu Bešlagiću, jedan od prvih u ratu obnovljenih objekata u samom gradu bila pravoslavna crkva, i to u vrijeme kada su, sretne što su uopće žive, izbjeglice iz Podrinja stizale u ovaj grad i zajedno sa Tuzlacima pokazivale spremnost i ogromni entuzijazam da odole želji za osvetom i sačuvaju temeljne principe i Bosne i Hercegovine i cijelog civiliziranog čovječanstva. Trebalo je, valja i to reći, imati ogromnu petlju i smionu hrabrost pa deložirati vojnike Armije BiH zarad povratka u Tuzlu, ali i ogromnu dozu političke drskosti pa se zarad udvaranja OHR-u sa psima i policijom uputiti ka prigradskom naselju Bare i iz stanova istjerivati majke koje su u ratu izgubile sinove. Valjda i zato što je pristao da deset godina provede na političkoj vjetrometini u prvom redu osutog fronta za inauguriranje demokracije, poštivanja ljudskih prava i jednake anacionalne aršine za sve, Selimu Bešlagiću je, u času dolaska u guvernersku fotelju, apotekarskom vagom mjeren svaki gest: u nastupnom ekspozeu bučno je obećao formiranje savjeta intelektualne i ekspertne elite, pa mu to danas zamjere najčešće upravo samoproglašeni elitni eksperti, njemu koji se godinama oslanjao na timski rad i isti takav uspjeh i čiji su suradnici znameniti kadrovi današnje vlasti, sada se spočitava kako je privatizirao i općinu i kanton, pa se čak na njegovu adresu upućuju i optužbe kako je svojom arogancijom i narcisoidnošću dokrajčio tuzlansku duhovnost, koju, eto, obnavlja njegov nasljednik na mjestu načelnika općine i dugogodišnji najbliži suradnik, od njega sve više distancirani Jasmin Imamović. U isto vrijeme, sam Selim će prstom uprijeti u svog pratioca Maksu, koji je kod njega "prebjegao iz PL-a" početkom rata, u vrijeme kada se ozbiljno razmatrala ideja o zauzimanju općine Tuzla od strane prvoboraca bh. otpora, da kaže sve šta ima, dok će Jasmina Omerašević, njegova dugogodišnja sekretarica, priznati kako je on divan čovjek koji nikada nije tona povisio. Istina, on mirnim glasom i posve bez ikakvog uzbuđenja objašnjava zašto Almazaga Ćatović, SDP-ov ministar saobraćaja i trgovine, uslovno osuđen zatvorskom kaznom, još uvijek nije smijenjen: čeka se izvršna presuda, te kako je Hamdija Musić poznatiji kao Hame, kralj tuzlanskih pijaca, tek sad na općinskom razrješavanju pitanja zakupa. No, u golemu riznicu Selimovih bisera danas se upisuju i projekti u koje su Tuzlaci spremno povjerovali i zarad kojih su u svog guvernera gledali kao privredno čudo: dizel od uljane repice, tunel ispod Ilinčice prema Živinicama, supermoderna tvornica vode, autoput Tuzla - rijeka Sava preko Majevice… Zauzvrat, dobili su moderan korzo. Ruku na srce, sve bi mu halili da je vode: u Tuzli i dalje iz česmi teče mulj i lakše se pod tušem uprljati negoli okupati. O BEŠLAGIĆU JASMIN IMAMOVIĆ (načelnik općine Tuzla): On je vrlo zaslužan, ne samo za ovaj grad već za cijelu BiH: u kritičnim je momentima pokazao jednu veliku ljudsku, ali i političku hrabrost. Mislim da je Tuzla u njegovo vrijeme sačuvala one osnovne principe na kojima je dobrim dijelom opstala i BiH. No, za sve te godine on se umorio, i, kada je tražio da se povuče, SDP je od njega zahtijevao da ostane na čelu Kantona, ljudi su od njega onda očekivali nerealno mnogo i počeli su ga optuživati. SEAD AVDIĆ (potpredsjednik SDP-a BiH): Selim je dobro procijenio moć medija, koji su mu apsolutno bili naklonjeni, i onda je sav ogroman uspjeh čitavog tima ljudi personificiran i vezan za jednog čovjeka. Tako je počela izgradnja harizme Bešlagića, i, ako hoćete, tako je došlo i do te apsurdne ideje kakva je njegova kandidatura za Nobelovu nagradu. Apsolutno je neprihvatljivo vezivanje rezultata jednog kantona, jedne partije, jedne države za jednog čovjeka. EKREM TOPIĆ (predsjednik sindikata TDI): Selim Bešlagić je sklon obmanama. Mislim da je duboko zagazio u kriminal: neovlašteno je otuđeno 15.000 kvadratnih metara firme TDI koje je on dao privatnom licu Hamdiji Musiću. To je navodno obavljeno bez ikakve naknade. Mi smo, kao sindikat, došli do brojnih podataka koji se tiču još ´96, kada je Bešlagić bio načelnik općine, a potpisnik tih papira Hasan Bećirević, zbog kojih je pokrenut sudski postupak. IBRAHIM SPAHIĆ (predsjednik GDS-a): Mislim da je riječ o čovjeku koji je kao tehnolog u proizvodnji postigao izvanredne rezultate zbog kojih je neke stvari pogrešno shvatio. Politika, zapravo, ne trpi tehnologiju. Šteta je što je povjerovao u sliku o sebi kroz fotoaparat stalno uperen u njega i to mu je, kad sve proanalizirate, osnovna i jedina pogreška. Žao mi je što je do toga došlo, jer sam duboko uvjeren da je riječ o dobrom čovjeku. IZET ŽIGIĆ (predsjednik Skupštine TK-a): Odigrao je značajnu ulogu u vremenu kada je jednoumlje vladalo na prostoru cijele BiH i postao, i on i Tuzla, simbolom borbe protiv jednoumlja. Dobar tim ljudi koji su to znali afirmirati čini se da je u toj njegovoj afirmaciji tražio i svoju šansu. Tiho nezadovoljstvo iz sjene pojačano je i slabim ljepilom između UBSD-a i SDP-a. To mu je nakon posljednjih izbora omogućilo da ostvari davnašnju želju i - bude guverner. Sjene su otišle za Sarajevo, postavile rampu Selimu Bešlagiću na Karauli: Sarajevo mu je okrenulo leđa, a izostala je i očekivana podrška međunarodne zajednice. FATMIR ALISPAHIĆ (novinar): On nije mogao shvatiti da je Selim Bešlagić projekat, zajednički, a da to nije njegova privatna prćija koju će musti njegov zet i pokondirena familija. On je nasamario cijelu Tuzlu, Sarajevo, Barcelonu, Weimar, on je budalama napravio časnog Marka Vešovića, Avdu Sidrana, Željka Ivankovića i desetine drugih uglednika koji su mu sricali hvalospjeve jer su u njegovoj pobjedi vidjeli pobjedu normalne Bosne. NESIM TAHIROVIĆ (likovni umjetnik): Vrijeme je najpošteniji sudija, pa kad je tako, šta nam govori zadnjih 10 godina? Piši propalo! Uzaludno šminkanje korza i dizanje građevina u dijelu grada koji tone, pa one dvije jadne maškare - statue Meše Selimovića i Ismeta Mujezinovića - ništa izuzev nestanka fizičkog i duhovnog propadanja. Nije to pitanje Selima Bešlagića, već čitave strukture i čudne kadrovske selekcije, Selima je samo zatrefilo da bude najistureniji. MEŠA BAJRIĆ (predsjednik SDA Tuzla): Do ozbiljnijih i vidljivijih deformacija Bešlagića dolazi ratne ´93/94. sa pozorišnom predstavom Tuzlanski bog Libertas, da bi narastajuća kultomanija proključala knjigom Čovjek i grad. Značajnu ulogu u bujanju kulta Bešlagić odigrali su i mnogi međunarodni faktori koji su se trudili da stvore nekog drugačijeg od nacionalnih lidera. Na toj poziciji najbolje je profitirala gomila Bešlagićevih suradnika. MIRNES AJANOVIĆ (predsjednik BOSS-a): SDP je pristao da snosi odgovornost za njegov katastrofalan rad, ali i da bude zaštitnik kriminala, o čijim pljačkama narodne imovine postoje brojni i vrlo konkretni dokazi. Izbor Bešlagića za člana Predsjedništva SDP-a i njegova kandidatura za Parlament BiH samo produžava agoniju. Vrlo brzo će doći do postojanja kritične mase ljudi u SDP-u koja ne želi snositi odgovornost za sve ono negativno što podrazumijeva ime Selima Bešlagića. ZLATKO DUKIĆ (pomoćnik ministra za informisanje u Vladi TK-a): U jednom trenutku, postala mu je, izgleda, pretijesna koža Selima Bešlagića. Htio je i pokušao više nego što je, objektivno ta koža htjela i mogla podnijeti. Započeo je i poslove i aktivnosti koje nije bilo realno izvesti do kraja. Vrlo je moguće da je u tome pravio i greške, čak i one uz koje se vezuju neke krivične prijave. Osilio se, bez sumnje, posebno u odnosu prema javnosti i kroz ignorisanje tuđeg mišljenja o onome što i kako radi. FADIL BANJANOVIĆ BRACIKA (lider povratnika): U ratnom i dijelu poratnog perioda dobro je vodio Tuzlu, Tuzlake i desetine hiljada izbjeglica koji su u Tuzli našli utočište. Imao je nekog šarma i nekog garda kojim je plijenio. Međutim, to nije bilo dovoljno za kasnije složenije obaveze u složenijem vremenu. Jednostavno se izgubio. Niko nema pravo da odbije razgovor sa predstavnicima hiljada radnika sve i ako nastupaju sa nerealnim zahtjevima. EKREM AVDIĆ (pomoćnik ministra za saobraćaj i trgovinu u Vladi TK-a): SDP je postao premali za njega i drugog inžinjera Zlatka Lagumdžiju. Prvi je populista, a drugi sjajan izdanak Crvenih Kmera. U tom sukobu koncepcija gubi Bešlagić, ali i SDP na Tuzlanskom kantonu, jer je Lagumdžija zaboravio da je prošle izbore ovdje dobio Bešlagić, a ne SDP, i ma kako on izgledao politički i na drugi način živopisno, bez njega SDP gubi izbore u TK-u. VEHID JAHIĆ (novinar): Ne udvara se političkim gazdama, što posebno cijenim. On je jedan od rijetkih političara na poziciji koji smije kritizirati skoro plemensku centralizaciju odlučivanja prisutnu u političkim strankama. Jedni ga vide kao velikog Bošnjaka, drugi kao anacionalnu osobu. Ne igra po taktu onih koji ga žele "ukoljenčiti" ili ima saradnike koji nisu na visini zadatka, zbog čega je sam odgovoran. U svakom slučaju, pozitivan politički lik izvan uobičajene sheme. BEŠLAGIĆ O: PADDYJU ASHDOWNU: Imam pitanje za njega: zašto se prema Tuzlanskom kantonu ponaša kao roditelj koji ima dvoje djece - jedno dobro, a drugo šejtan, pa uvijek čokoladu dobija šejtan samo da bi ga primirio? Međunarodna je zajednica danas prisutna u onim mjestima koja su bila izvor najvećeg zla, a mi, koje je tako hvalila, stalno kuburimo. SDP-u: Žalostan je ovaj razlaz Lagumdžije i Durakovića. Nedavno sam nekim novinama rekao: Zlatko zna raditi svoj posao, ali je ponekad previše svoj. No, mislim da se ovaj sukob neće odraziti na rezultate SDP-a, ali će partija morati da riješi neke stvari. POLITICI: Kada polažete šoferski, morate otići ljekaru da vidi imate li dobar vid, kakvi su vam refleksi, a sve zato da ne ubijete čovjeka kad upravljate fićom. U politici nema nijedne mjere koja će zaštititi državu od nesavjesnih vozača. GEORGEU BUSHU: Danas Izrael čini genocid nad Palestincima: nisam čuo da je to igdje rekao. Ja znam da je u Americi napravljeno zlo, i, ako ga treba vagati, ja ću reći: Srebrenica i New York su jednako teški. Zato molim sve političare svijeta da zlo promatraju kao zlo, a ne kroz političke simpatije. Tu ja vidim razliku između Clintona i Busha. SELIM, PRIVATNO Ponosan na unuke Enu, Omera i Arslana, djecu rođenu u braku njegove kćeri Maide i zeta Zlatka Berbića, ne propušta naglasiti sinovljevu diplomu stečenu u Zagrebu. Ne libi se priznati da mu garderobu "uspješno bira supruga Amira" i voli reći da bez oslonca na porodicu, koja je i u najtežim danima rata najčešće bila s njim, ne bi izdržao. Pazi podjednako i majku i punicu, no ni nakon pet minuta neće izgovoriti ime svog najboljeg druga. "Imam puno prijatelja", znači otprilike isto kao - nemam niti jednog, no u društvu Selim slovi kao veliki ljubitelj sevdaha, dobre pjesme i veselog opuštanja. Misli da nema neprijatelja, ali je svjestan da ima dušmana. Nedavno je gledao Kandidata, "američki film u kojem pravda pobjeđuje", a što se tiče knjiga - čita samo one koje dobije na poklon. Od pisaca neprikosnovenim smatra Mešu Selimovića. Ne ljuti se na novinare, samo će posve privatno priznati da misli "kako nije zaslužio harangu" i odmah zatim pristati da do tančina objasni kako on kuha "čobanac": umije, veli, mnogo oko hrane, a sve ga je naučila majka. Voli dobro pečenje i najvećom nagradom smatra kada mu ga neko maksuz spremi. U slobodno vrijeme plijevi baštu i uzgaja tikvice. Bajram je njegov praznik i rado se sjeća vremena kada je kao dijete dijelio kurbane. Mogao sam biti diplomata Sve optužbe koje mu se nemilice upućuju zadnju godinu i više, zove čistim lažima: da ima i jedan posto istine, kaže, dosad bi bio u KP Domu u Zenici i služio najmanje 25 godina robije. No, priznaje krivicu: trebao se, veli, iz izvršne vlasti povući na vrijeme, a mogao je, te uživati u hladovini fotelje predsjedavajućeg parlamenta ili u nekoj od ambasadorskih rezidencija. Duboko vjeruje da Tuzli i kantonu danas trebaju mladi ljudi, menadžeri, ekonomisti… DANI: Zašto je ovaj Kanton sa ubjedljivo najviše štrajkova? BEŠLAGIĆ: Ušli smo u proces privatizacije a nismo poduzeli mjere kako da zaštitimo prava radnika; na ovom kantonu su ostala preduzeća koja su bila prvo jugoslavenska, pa bosanska, pa federalna i sad ispadoše kantonalna briga, a radi se o hemijskoj industriji bremenitoj problemima. Mi smo nastojali naći sistemska rješenja, a ona nekad izgledaju radikalna. Rezultat svega je npr. "Polihem", u kojem je nakon privatizacije novi vlasnik zaboravio na prava radnika, ne interesuje se za proizvodnju, povjerioci su zatražili stečaj i sad je stečajni postupak. Stečajni upravnik izbaci sve napolje, a pet godina nije uplaćivan penzioni niti zdravstveni doprinos. Mi smo preduzeli neke mjere pošto je zdravstvo na nivou kantona, a penzioni Fond na nivou Federacije, ja sam bio uz radnike, uplatila se prva rata za povezivanje staža te praktično obezbijedilo da stečajni upravnik vrši dalje uplate. Međutim, onda su radnici postavili nove uslove… Ja ne mogu da razgovaram sa ljudima koji meni kažu da sam Staljin, ali sam razgovarao sa legalnim sindikatom. DANI: U predizbornoj kampanji ste voljeli reći kako Tuzlanski kanton više neće biti žrtva, citiram, pljačke u režiji Sarajeva. Ovih dana opet idu optužbe kako su javni fondovi maćeha Tuzlanskom kantonu. BEŠLAGIĆ: Megapolizacija i politike i para će koštati ovu državu: pazite, direktor Elektroprivrede u Tuzli nema pravo ni na deratizaciju ukoliko nema naredbu iz Sarajeva. Dotle smo došli. A treba nam sistem. I to nije priča o sukobu Tuzle i Sarajeva, već priča o tome kako bez sistemskih rješenja svaka takva institucija postaje vlasništvo ljudi koji tu sjede, a Tuzlaka među njima nema. DANI: Prognoza za sljedeće izbore? BEŠLAGIĆ: Objektivno, možda bi nam bilo bolje da smo ostali još dvije godine opozicija. Ljudi su za dvije godine od Alijanse očekivali čudo, a ustvari imali smo godinu i mislim da smo uradili više nego nacionalne stranke za sve njihove godine. Ali ne može se za godinu dana popraviti ono što su oni sistematski kvarili 10 punih godina. Druga stvar, koja je također bitna, jeste činjenica da Alijansa bukvalno ovisi o jednom čovjeku i jednom glasu. SDP jeste najbrojnija i najjača stranka unutar Alijanse, ali, vjerujte - Alijansa je u takvoj poziciji da je meni teže kao predsjedniku kantona nego dok sam bio načelnik općine, samo zato što sam tada bio jedini i imao podršku opozicije. Danas, i kad se ne slažem sa Alijansom, moram šutjeti jer je ogroman teret da Alijansa ide ka boljitku. Bila bi, naravno, iluzija očekivati da SDP sam dobije 51 posto glasova, ali vjerujem da će Alijansa trijumfovati.   Preuzeto iz DANA Zlatni tuzlanski plesači Šejla Šehabović Hadži efendija Muhamed Lugavić Mirsada Hukić: Bosanka u Evropskoj akademiji nauka Selim Bešlagić: Čovjek koji je izgubio grad Dževad Šećerbegović: Hora hora Šećere Dragan Divjak: Tuzlanski Djed Mraz Emir Hadžihafizbegović, glumac Slikari iz male ulice Mirza Delibašić - Kinđe Jasmin Imamović: Načelnikujem uz savjet nacija i generacija Dejan Ivanović: Svjetska priznanja tuzlanskom gitaristi Meša Selimović - 90 godina od rođenja