licna kolekcija, to sam davno jos nasao na netu ...

R. Serbedzija - Zaboravi

Ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me sreces prvi put.
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kazi...i zaboravi.

Zaboravi dane koje smo nekada zajedno...,
I noci zaboravi...
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne...
Onaj hlad pod maslinama u nasoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok nas i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio...

Zaboravi da si ikada rekla da me volis,
I kako se nikada, nikada, necemo rastati.

Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno citali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Narocito zaboravi.

Ulicu divljih kestenova s pocetka Tuskanca,
I onaj nas poljubac na kisi
Za koga bi znala reci:
"Nikada necu zaboraviti".
Molim te zaboravi...

I kada ti kazem da zaboravis,
Kazem ti to zato sto te volim
Kazem ti to bez gorcine,

Otvori oci ljubavi,
Nasim gradom prosli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve sto smo bili,
Znali..., imali...
Zato... Zaboravi.

Cemu sjecanja...?
Pogledaj kako tresnja u tvome vrtu,
Iznova cvjeta svakoga proljeca.
Nasmijesi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.

Kasno je vec dragana, hocu da kazem,
zreli smo ljudi,
To jest, nismo vise djeca
I znam da nije lako,

I znam da mozda i boli, ...ali pokusaj,
Molim te,....pokusaj...zaboravi!

I ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me, kao da me sreces prvi put;
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kazi... i zaboravi.

Vani su padali pijanci
umjesto snijega
Bio je sijecanj ili januar
ne sjecam se vise.
Pozvan u tudji stan
sjedim u njezinoj sobi...bez svjetla
ona u opasnoj dobi ,a ja ....poput pijetla
pricam joj pjesme..
Ona se divila bedrima,dojkama,kukovima,
svim svojim sokovima
ona se divila mojim stihovima
a ja sam pio vinjak
i jedino sto je znala reci
Pa to je krasno...
i meni je tad stvarno sve bilo jasno
i uzasno,i strasno,i zao,i sva bih blaga
dao da mi se vrate rijeci sto sam joj rek´o
al´ bilo je vec kasno.
Ona je lezala pored kamina
i kao da se kaje
rumena od vatre vina plakala je
i nehoteci grijesila je
milujuci jastuk misleci pritom
da sam vuk koji cu skociti
a ja sam bio pozvan u ovaj stan
ako se ne varam tek nesto popiti..
I sjedio sam potpuno miran
dosada je gledala tisinu,
vatra se jarcala u kaminu,
a ona je pricala o svojoj macki
i o ludnici u diskicu
i o nekom crnom mladicu
koji ima kola i deset milijuna
na knjizici.....
I meni je tad stvarno sve bilo jasno
i rekao sam djevojcici
pa to je krasno!
To je zaista krasno
I otisao sam
padajuci sa snijegom po ulici.

R.Serbedzija
mala ispravka
gosn.Serbedzija je odrecitovao poemu
autora trenutno ne mogu da se sjetim

Heart, we will forget him
by Emily Dickinson

Heart, we will forget him,
You and I, tonight!
You must forget the warmth he gave,
I will forget the light.

When you have done pray tell me,
Then I, my thoughts, will dim.
Haste! ‘lest while you’re lagging
I may remember him!



Desire
by Samuel Taylor Coleridge


Where true Love burns Desire is Love´s pure flame;
It is the reflex of our earthly frame,
That takes its meaning from the nobler part,
And but translates the language of the heart




An Epitaph
Walter de la Mare

Here lies a most beautiful lady,
Light of step and heart was she:
I think she was the most beautiful lady
That ever was in the West Country.
But beauty vanishes; beauty passes;
However rare, rare it be;
And when I crumble who shall remember
This lady of the West Country?

e.e. cummings

i like my body when it is with your
body. It is so quite a new thing.
Muscles better and nerves more.
i like your body. i like what it does,
i like its hows. i like to feel the spine
of your body and its bones, and the trembling
-firm-smooth ness and which i will
again and again and again
kiss, i like kissing this and that of you,
i like, slowly stroking the, shocking fuzz
of your electric fur, and what-is-it comes
over parting flesh . . . . And eyes big love-crumbs,

and possibly i like the thrill

of under me you quite so new

Tuzne su ispitivacke oci tvoje. One bi da smisao moj dokuce kao sto bi mjesec da izmjeri more.

Razotkrio sam zivot svoj pred tvojim ocima s kraja na kraj, i nista ne ostade ni skriveno ni presuceno.

I upravo me zato ne poznajes.

Da je to barem dragulj, mogao bih ga zdrobiti u stotinu komadica i nanizati ih u ogrlicu da ti je na vrat stavim.

Da je to barem cvijet, okrugao, sitan i ljubak, otkinuo bih ga sa stabljike da ti ga u kosu zataknem.

Ali, to je srce, ljubljena moja. Gdje li su njegova zzala i dno njegovo?

Ti ne poznajes granica ovomu kraljevstvu, pa ipak si kraljica njegova.

Da dodje samo casak radosti, on bi se u lagani osmijeh rascvao, i ti bi ga zacas mogla vidjeti i procitati.

Da bude samo bol, razlila bi se u bistrim suzama, pa bi se u njima i bez rijeci odrazila nutarnja tajna.

Ali, to je ljubav, ljubljena moja.

Njena je radost i njena bol bezgranicna, i beskrajna je oskudica njena i njeno bogatstvo.

Blizu ti je kao i sam zivot tvoj, ali je nikada ne mozes sasvim poznati


Ti si vecernji oblak koji bludi nebom mojih snova.

Ceznjama ljubavi svoje dajem ti boju i oblik.

Ti si moja, moja, ti koja obitavas u mojim beskonacnim snovima!

Tvoja su stopala ruzicasto rumena od ognja mog ceznjivig srca, ti koja znjes moje vecernje pjesme!

Tvoje su usne gorko-slatke od ukusa vina mojih patnji.

Ti si moja, moja, ti koja obitavas u mojim usamljenim snovima!

Senkom svoje strasti zarcnio sam oci tvoje, stalna gosco u dubinama moga pogleda.

Vezao sam te, moja, ti koja obitavas u mojim besmrtnim snovima!


Moje srce, ptica divljine, naslo je svoje nebo u tvojim ocima.

One su kolijevka jutra, one su carstvo zvijezda.

Moje su pjesme potonula u dubine njihove.

Pusti me samo da se vinem u to nebo, u njegovo osamno bespuce.

Pusti me samo da dijelim njegove oblake, da sirim krila u sjaju njegovog sunca.

Tagore

TEBI, LJUBAVI

1.
Voljela bih da mogu
da te prelijem osmjehom...
Da ti u oko pretočim
ovaj moj iskričav sjaj
koji kroz osmjeh zaživi
kad ti se spomene ime...
Da ti stočim jos smjelije
pogled sa jasnim podstrekom
koji vidi početke
i ne priznaje kraj...
Kako da ti ga predam?
Ne postoje te rime...
Kako sve da prenesem
kad putevi ne postoje...?
Nazirem samo drhtaj,
kao dah, treperav, sneni
u ono nemušto vrijeme
kad noć smenjuje dan...
I već mi sve nade streme
put tog tananog zračka
koji se niotkud razli
u niti žute boje...
I osmjeh puče u meni
poput zrelog maslačka
i ode nošen nečim
da ti oblije san...

2.
Voljela bih da mogu
svu ljubav da ti prenesem,
taj oblak beskrajne čežnje
i nježnosti i topline...
Da se duž zlatnih niti
sva moja ljubav raznese
i raspline po tebi
i nastavi da teče...
Da obavijem ti sve bi´
najčulnije dubine...
Prizivam blijedo veče
protkano žutim sjajem.
Da li je ovo već bilo
ili će sve tek da bude?
Svejedno.
Ljubav mi teče
i ja bih samo da dajem
dok se juče kroz danas
u isto trajanje slilo.
Da li ce stići do tebe?
Ne sumnjam više ni trena.
U meni čežnje ima
da poruši sve planine.
U meni nježnost snena
jača od svih morskih plima
uz nebo ljubavi grije
i gazi sve daljine.
Samo se pitam tiho
dok niti šaraju sne:
hoće li zaista moći
da ti prenesu sve...?

3.
Voljela bih da mogu
da ti dotaknem lice...
Da te usnama svojim
toplo osjetim žudim...
Da talasava vatra
u dubinama mojim
kroz dodir izroni negdje
gde skupa s tobom postojim...
I da svojom toplinom
i tvoju vatru budim...
Negdje u odbljesku zlata
moj dah se mješa s tvojim.
Kroz neke žućkaste niti
osjećam tvoju kosu.
Dok modro, kasno veče
tvoje mi tijelo krije,
počinjem da postojim
kroz zlato koje se prosu.
I nije sve ovo varka.
Ja sam ti dala sebe,
svu plam što iz mene lije,
vrelinu svakog mog kutka...
I nije mi više bitno
da li sam ja još ja
ili postojim kroz tebe
dok je tog vječnog trenutka...
Moj požar obojen žutim...
Znam da do tebe stiže...
jer s tvojim plamenom sluti,
zašto mi nisi bliže...?

4.
Odraz Sunca u meni,
toplina koja me grije,
i žudnja i dah sneni
dok strujimo u jedno...
I meki odbljesak snova
što se treperi i smije,
i čini od zajedništva
sve drugo manje vrijedno...
I sve drugo što šaljem
kroz ove zlatne niti,
sve ono što imam
do čega mi je stalo...
Nisu dovoljni u biti...
Ne dopiru istim sjajem...
Jer:
koliko god da ti dam,
još toga u meni ima...
koliko god da dajem,
u meni je još scvalo...
koliki god bio žuti sjaj,
još veća postoji plima...
I znam da ti nisam dala dovoljno,
da je sve to malo...

Dragana Konstantinovic

NE PRIZNAJEM RASTANKE
Ne priznajem rastanke
i nikad neću.

Suviše boli kada se grubo
otkine cvijet
koji tek niče;

kada na samom početku priče
vrijeme zatreperi i stane,
baš kada blijeda,
još prazna zora
mjesečevo srebro ućuti;

i kada zamre let povjetarca
što dahom sluti
uzdahe nove, nasmijane...

Ja želim da još s tobom gledam
kako se bude zlatasta mora,
da s tobom dišem i da te volim
i vatrom noći i zore sjajem.

I zato ne dam, i zato neću,
i zato rastanke ne priznajem.

Želim da živim tvojim dahom
i da se smijem osmjehom tvojim,
želim da bolujem tvoje boli
i da strahujem tvojim strahom
dokle me ima,
dok postojim.

Želim da sanjam tvoje snove
i da kroz virove tvoje rijeke
ponovo osjetim prste u kosi;

da razvejano sjeme maslačka
tvoj vjetar nosi
i sipa u šarene misli neke,
u žute duge na modrom tlu.

Zato ne dam i zato neću.
Zato moj odraz još vješto krije
istih osmjeha tajne daleke.
Zato ću uvijek biti sa tobom,
u dašku misli ili u snu.

Još uvijek naš cvjet negde niče,
još uvijek naše tajne snije
i ustreptalom ljepotom traje
dok mu na lati leptiri sleću.

Svi su rastanci tužne priče,
zato ja rastanke ne priznajem
i nikad neću.

Muwashshah

I

My tormentor came to me in the fold of dusk, like a planet shining in the horizon.
I said to her, you have lightened my life, my sweet visitor, aren´t you afraid to walk alone in the street?
She replied with ti tears in her eyes: "He who rides the sea is not scared of drowning."

II

It I had control over my heart, I would have chosen none but you,
and would have accepted no other one to be my love.
But my heart desires
the one who is tormenting it
and would accept no blame or reproach.




[Edited by Quebec on 14-07-2005 at 21:06 GMT]

citat:

---

cutie wrote:
budim je
mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me trazi i vidi da me nema
ta zena sa rukama deteta, koju volim
to dete koje je zaspalo ne obrisavsi suze koje budim
uzalud, uzalud, uzalud
uzalud je budim
jer ce se probuditi drukcija i nova
uzalud je budim
jer njena usta nece moci da joj kazu
uzalud je budim
ti znas, voda protice, ali ne kaze nista
uzalud je budim
treba obecati izgubljenom imenu necije lice u pesku

odlomak iz Uzalud je budim B. Miljkovica

---

SMIRAJ

Setim se,kako su u ljubavi
dragi prvi dani.
Kad su ruke tople,
kad se oci slede,
preletajuci ono kolutove blede
oko usana.

Sto drhte protkani,
mutnom tisinom,
u kojoj su osmeh i tuga pomesani
nesigurno i tamno.

Klatno zvona,
tesko i tmurno,
u grudi udara me.

Tad se dizem,
i,u mutna oka prozora,
puna sitnih glasova veceri,
sapucem nesigurno,
i moje ime.

M.Crnjanski