Info: Ako imate neke nejasnoæe, pitanja, primjedbe, sugestije,..i dr. u vezi ovog podforuma javite se privatnom porukom moderatorima.
|
Dea Nivo: Forumski doajen Registriran(a): 26-12-2005 Lokacija: IRI Odgovori: 4162 IP: Maskiran
|
Re: Re: Ko i zašto uništava simbole Tuzle ?
citat: /Medeni/ wrote:
pa eto dokle je taj "humani" sistem u Grèkoj mogo da uzdrži, išli frajeri sa 55 godina u penziju
hoèeš da kažeš da njemaèki kapitalizam, ili švedski nije human...dakle, poenta je da "humanost" ne ugrožava ekonomiju i privredu, što je bilo DRASTIÈNA pojava u socijalistièkim društvima
Kina više nema ni s od socijalizma, barem u privredi, druga je stvar što u politici vladaju bivše komunajre, ali oèogledno zaokrenute za 360 stepeni, pa je upitno da li se mogu i zvati više tako, za razliku od ove domaæe crvene bande, koja se lafo naziva nekim socijalistima, a sa njemaèkim socijalistima npr. su razlika nebo i zemlja, jer su ustvari relikti onog starog socijalizma i njeogovg mentaliteta, prave OKORJELE KOMUNJARE
Malo smo skrenuli, ali eto kad se pominju 'crvene bande' i to se moze povezati s Tuzlom. Ja ne branim socijalizam kao ideologiju, ali ponavljam da sistemi budu i propadnu.
Kakva ti je to konstatacija o Kini, pa valjda politika diktira stvari. Prvo, jugoslavenski socijalizam je bio daleko liberalniji onda nego kineski danas. A drugo, sto govoris o kvalitetu proizvodnje, kineska kas roba hara svijetom.
Nama nedostaju cvrsti zakoni i stroge sankcije za sve vrste prestupnika, a to postoji i u Americi i u Kini.
|
02-10-2011 at 22:21 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Abulafija Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 02-07-2004 Odgovori: 28828 IP: Maskiran
|
Re: Ko i zašto uništava simbole Tuzle ?
03. Oktobar 2011. u 09:12
Sloboda (1946 - 2011)
FOTO: Jozica Krniæ
Piše: Emir Imamoviæ
Košarkaški klub Sloboda iz Tuzle više ne postoji. Neæe se to u svijetu prave, ozbiljne košarke ni osjetiti. Ni u ovoj našoj, poluamaterskoj, možda ne odmah, ali za dvije, tri, pet godina, niko više neæe pitati: šta, boga vam, bi sa Slobodom? Ako se taj neko i zajebe, odgovorit æe mu kakav „dugogodišnji sportski radnik“: KK Sloboda je ugašena zbog nagomilanih dugova, formiran je Omladinski košarkaški klub Sloboda koji æe... U prijevodu na jezik prodaje muda pod bubrege: kontinuitet košarke u Tuzli neæe biti prekinut, a OKK æe postati i dijelom Radnièkog sportskog društva Sloboda.
Što se mene tièe, da izvinite, poserem se pravo na kontinuitet u kojem se na grobu gradi zabavište za one što su Slobodi iskopali raku.
Ma šta navijaèi tog kluba i Tuzlaci opæenito mislili i tvrdili, Sloboda nije bila neka velika sportska prièa. Pod uslovom da se u sportu sve – što može i nije krivo, ali nije ni blizu suštini – mjeri rezultatom. U ona doba kada je prva jugoslavenska košarkaška liga bila najbolja do Amerike, Sloboda Dita je igrala u drugoj. E sad, je l' se prva zvala samo A liga ili A 1, a druga A2 ili A1 da, kao, zvuèi ozbiljnije, nije važno. Prelazila bi, povremeno, ta Sloboda magiènu granicu, u još uvijek novu dvoranu Mejdan bi dolazili Partizan, Jugoplastika, Cibona, Bosna... Bratislav Braco Mitroviæ, najbolji igraè tih osamdesetih bi davao, redovno, preko dvadeset poena, ali džaba. IMT, Rabotnièki, ponekad Vojvodina, bili su klubovi sa kojima je Sloboda mogla igrati ili za neuspješni opstanak u prvoj ili za, rekoh, s vremena na vrijeme, uspješni odlazak naprijed iz druge lige.
Otkako u domaæoj prvoligaškoj košarci igra svako ko može skupiti dvanaest igraèa veæih od metar i osamdeset, a da znaju koliko koraka ima dvokorak, KK Sloboda je bila jedan od „naših najboljih klubova“. Bila i više nije. Jebi ga.
Ne znam kada se Sloboda prestala zvati Sloboda Dita, ali sam prilièno siguran da je eto taj dan, kada je iz imena otišao naziv fabrike deterdženta i, bit æe, još neèega, znaèio i poèetak kraja jednog kluba kojeg je nekada, kada je bilo smisla, gledalo sedam hiljada ljudi u Mejdanu. Ako ne bi dolazili najveæi klubovi. Koliko je duša bilo na utakmici na kojoj je, nakon prvih dvadeset minuta igre, Sloboda bila u egalu sa Cibonom, bog zna. Pravom Cibonom, onom u èijoj je trenirci, dva sata prije tekme, u dvoranu došao samo Dražen Petroviæ: da proba koševe, pa onako nezagrijan, dao oko dvjestoosamdesetdevet trica. Njegov brat je tih godina, možda i te iste, trenirao u Slobodi: kao vojnik Jugoslavenske narodne armije sa specijalnim tretmanom. Utakmice je, sve u Mejdanu, gledao sa južne tribine. Sjedio je, mislim, u drugom redu.
Ja, oèito je, pamtim onu neku Slobodu. Pamtim tricu u zadnjoj sekundi protiv Rabotnièkog, za koju smo vjerovali da je kljuèna za opstanak, kao što pamtim kada je iz Partizana došao Arsenije Pešiæ, a navijaèi mu pjevali: „Crven fesiæ nosi Arso Pešiæ...“ Pamtim, pored ostaloga, i jednu od svih trideset osam miliona utakmica bitnih za opstanak. Sarajevsku Bosnu je trenirao najveæi – Mirza Kindže Delibašiæ: iako Tuzlak roðenjem, on, ma šta danas pisalo u nekrolozima Slobodi, nije iz tuzlanske košarkaške prièe. Mirza bi bio sarajevski košarkaš sve i da se rodio u Oslu. Ali dobro, to je sada najmanje važno. Ako je, uopæe, ikada i bilo... Elem, doèekan je Mirza kao što se doèekuju roðaci iz daleka, s onom radošæu za koju ne znaš je li od ponovnog susreta ili zbog vjerovanja da se ni familiji u goste ne ide mahajuæih šaka. Mogla je, dakle, Bosna pokloniti Slobodi pobjedu i ostaviti je u ligi, ali nije. Mirza Delibašiæ je po nacionalnosti bio košarkaš, pa mu se kao takvome nije gubilo. Ne može, mislio je, a ja nagaðam, poraz biti nevažan. Poraz je vazda poraz i gotovo. Sloboda Dita je tako, opet, ispala iz lige. Bilo je, uostalom, prirodno da tako završi: Bosna i Sloboda, ponajmanje u basketu, dva su suprotstavljena pojma.
Prošlo je od tada, znamo, cijelo jedno stoljeæe, poèelo drugo i ništa više nije isto, osim parketa u Mejdanu. Mirza, Dražen i Sloboda su umrli, a Bosna – samo što nije.
Jurica Pavièiæ, najtemeljitiji hrvatski novinski komentator, isprièao je nedavno, baveæi se, uslovno reèeno, košarkaškom temom, zapravo dramatiènu, tužnu prièu u kojoj postoji jedinstvo prostora, vremena i radnje. Nije, naime, storija o ubijenoj Slobodi ni samo tuzlanska ni bosanska, niti se danas takvo šta može desiti samo kod nas.
Pavièiæ je, dakle, primijetio, sasvim ispravno, kako košarkaški centri nekadašnje države – uz onih nekoliko sjajnih splitskih godina – jesu bili i administrativna sjedišta republika, ali su regrutni bili tamo gdje oèevi nisu za posao oblaèili odijela, veæ zamašæene plave kombinezone. Desilo bi se da iz nekog takvog mjesta tituli prvaka priðe klub sa nazivom kombinata u imenu ili na dresu, ali se jugoslavenski šampion, u najboljim danima te igre u ovom dijelu svijeta, tražio izmeðu Sarajeva, Beograda i Zagreba. Jugoplastika je, da ponovim, poremetila ravnotežu, dok su Šibeniku – prije Slobode upokojen je taj klub u kojem je Zoran Moka Slavniæ jednom djeèaku dao da igra, a on postao El genio – prevarili 1983. godine, pa se kao zvanièni šampion iz te sezone vodi sarajevska Bosna.
Najbolji omladinski pogoni, najfanatiènija publika i najveæe kasnije zvijezde, dolazile su iz radnièkih gradova: od, recimo, Prijepolja u kojem je Rusmir Haliloviæ našao Vladu Divca, preko Splita – taj je grad postao veliki zahvaljujuæi industrijalizaciji, a ne prirodnom položaju i turizmu – i Šibenika, pa do Maribora i onda nazad, ili preko Srednje Bosne ili preko Beograda, opet do Crne Gore. Košarka je, dakle, tamo gdje se dimilo iz velikih dimnjaka oura i soura, bila neka manifestacija opæeg porodièno-obrazovnog napretka: radnièka djeca su u radnièkim klubovima trenirala igru za, kako se to uobièavalo reæi, intelektualce. Podrazumijevalo se u ona doba da veæina fudbalera zna, uz nadljudske napore, proèitati Sportske novosti i Tempo, dok je uz treniranje košarke, kada doðe vrijeme, išlo i studiranje. Makar DIF-a. (Koliko je, u stvarnosti, bilo odlikaša, najbolje znaju treneri kadeta koji su izmeðu treninga išli moliti za dvojke buduæih prvaka svijeta, umjesto da se odmaraju. Ali dobro sada...)
U svim tim industrijskim centrima, od Tuzle do Maribora, košarka je zaokruživala sistem razvoja zajednice: tvornice su gradile sportske dvorane i plaæale trenere koji su, obièno iz škola, dovodili talentirane, pa od njih, umjesto buduæih radnika u neposrednoj proizvodnji, pravili reprezentativce. Dvoranski sportovi – i košarka kao najelegantniji – bili su tako jedan od dokaza napretka pozapadnjenog socijalizma. Na kraju su, da ne dužim, sinovi prosvjetara, rudara, medicinskih sestara, radnika u fabrikama obuæe i vozaèa kamiona, igrali najbolju ligu odavde do Amerike.
Tog svijeta, meðutim, odavno nema. Nema više neke fabrike koja æe od radnièkog sportskog društva naèiniti, makar, lokalnu atrakciju, nema klubova u kojima najozbiljniji rade sa najmlaðima, oèevi više ne gledaju treninge sa tribina, veæ prijete trenerima, a radnici, oni preživjeli, nemaju od èega svojim naglo izraslim sinovima kupiti èestite patike, broj, najmanje, 44. Otišli smo, sve u svemu, u tri p**** materine. I zato se danas košarka, mahom i uz malo izuzetaka, igra tamo gdje tajkuni peru pare, rade jedino kladionice, a klubovi se sastavljaju preko e-baya – dva veterana, dva crnca i jedan domaæi za brzu preprodaju gdje bilo. Ako se gazda zaigra sa kreditima, od svega ostanu nagomilani dugovi, neoprani dresovi i pehar državnog prvaka u ostavi sa metlama.
Sloboda, dakle, nije imala nikakvu šansu. Ni u košarci koju danas igraju timovi što æe za pedeset i pet godina slaviti šezdeset i pet godina od prve pobjede nad bilo kim, niti inaèe. Nastala kao dio Radnièkog sportskog društva, nestala je zajedno i sa radnicima i sa društvom rada. Vrijednog, èestitog, ljudskog rada za platu. Rada èiji su vlasnici navijali, a djeca igrala za – Slobodu. I onu iz Tuzle i svaku drugu.
|
03-10-2011 at 10:32 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
/Medeni/ Nivo: Forumas sa iskustvom
Registriran(a): 31-05-2011 Odgovori: 164 IP: Maskiran
|
Re: Re: Ko i zašto uništava simbole Tuzle ?
citat: Dea wrote:
Malo smo skrenuli, ali eto kad se pominju 'crvene bande' i to se moze povezati s Tuzlom. Ja ne branim socijalizam kao ideologiju, ali ponavljam da sistemi budu i propadnu.
Kakva ti je to konstatacija o Kini, pa valjda politika diktira stvari. Prvo, jugoslavenski socijalizam je bio daleko liberalniji onda nego kineski danas. A drugo, sto govoris o kvalitetu proizvodnje, kineska kas roba hara svijetom.
Nama nedostaju cvrsti zakoni i stroge sankcije za sve vrste prestupnika, a to postoji i u Americi i u Kini.
nemaš ti pojma
u bivšem komunjarskom sistemu sve je bila državna/društvena Alajbegova slama što bi narod reko, kod Kineza je DANAS veæina privrede u privatnim rukama
Kina ima najveæi suficit u svijetu, što li?? kome ond aprodaje tu kaš robu. Sa deviznim rezervama kupujeamerièki državni dug, možda kupi i cijelu Ameriku
KINA POSTAJE EKONOMSKA SVJETSKA VELESILA
crvena jugobanda nije uspjela u americi prodati ni ušljivog juga
dakle ne mješaj EKONOMIJU sa drugim stvarima, ne mješaj žabe i babe, kinezi s ene mješaju u TRŽIŠNU KAPITALISTIÈKU EKONOMIJU što je radila crvena jugobanda
|
03-10-2011 at 17:48 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Trenutno aktivni korisnici |
Aktivni gosti: 10
Skriveni clanovi: 0
Aktivni èlanovi: 0
Sretan roðendan: almirdzini, boki, E_salkic, GIFT, Keno, meli1980, mirex, seky, selmic_de, Sselmica, Tuzlanka, vw joker
|
FORUM : Politika : Ko i zašto uništava simbole Tuzle ? |
|
Pregled tema u posljednjih 24 sata Pregled poruka u posljednjih 24 sata (dva dana, sedam, 30 dana) Pregled pisanja foruma�a u posljednjih 24 sata
|