Ah simbolisti, kako vas samo volim!!!

Vladislav Petkovic Dis
Mozda spava

Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.
Pesmu jednu u snu što sam svu noc slušao:
Da je cujem uzalud sam danas kušao,
Kao da je pesma bila sreca moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.

U snu svome nisam znao za budenja moc,
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec da se krece u umrlu noc.
U snu svome nisam znao za budenja moc.

Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.
I u njemu oci neke, nebo necije,
Neko lice ne znam kakvo,možda decije,
Staru pesmu,stare zvezde, neki stari dan,
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.

Ne secam se niceg više, ni ociju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il´ te oci da su moja duša van mene;
Ni arije, ni sveg drugog, što ja nocas snih:
Ne secam se niceg više, ni ociju tih.

Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
Ja sad slutim za te oci da su baš one
Što me cudno po životu vode i gone:
U snu dodu da me vide šta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.

Da me vide, dodu oci, i ja vidim tad
I te oci, i tu ljubav, i taj put srece;
Njene oci, njeno lice, njeno prolece
U snu vidim, ali ne znam što ne vidim sad.
Da me vide, dodu oci, i ja vidim tad;

Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled što me gleda kao iz cveca,
Što me gleda, što mi kaže da me oseca,
Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom živi ili pociva;
Ne znam zašto nju i san mi java pokriva;
Možda spava, i grob tužno neguje joj stas,
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

Možda spava sa ocima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan života,
I s njom spava, nevidjena, njena lepota;
Možda živi i doci ce posle ovog sna.
Možda spava sa ocima izvan svakog zla.

Valovima lutala
sumom se krila
prividjala se na emajlu
sama sebi
rastanak bih mozda i hrabro primila
ali susret
bojim se
ne bih...

Ana Akhmatova, "Susret"

da odvojimo

Rešad Hadrović - Žena koju ljubim

Ne budi me
Svićem s druge strane svijeta
Moje srce gori
Znak da tebe pohodi
Pjesma dalija na snenom tijelu
Jutrom progovara duša
Iza dalekih pustinja
stida
Ja
Gospodar tvoga
Tijela
Slutim
jedino izbavljenje
Moga sna

Musa Cazim Catic
JEDNOJ BOGATASICI
Ne gledaj me ljepote ti tvoje!
Jer Tvoj pogled mir mi samo muti.
Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta Mom sevdahu zagradjeni puti..

Ti si kcerka bogatstva i srece,
Odrasla si u zlatu i svili,
Tvojom dusom nikad se nijesu Oblakovi teske tuge vili.

Tvoj je zivot ko jezerce mirno,
Po kom vazda zlatna radost pliva;
Ne poznajes uzdaha i suze,
Sto je svijet u svom krilu skriva.

A ja pjesnik gola sam sirota,
Za me radost tek je pusta bajka,
U kolibi pod cagjavim krovom
Rodila me siromasna majka.

Od djetinjstva udes me je vitlò
Kroz sve m`jene patnickog zivota,
Bas ko vihor na pomamnom krilu, Slabu slamku kad vitla i mota.

Vidis evo ovu tamnu mrezu
Krupnih bora povrh moga cela,
Ta nju mi je hrapavijem perjem
Gorka zbilja, - gorka tuga splela.

Pa ta tuga zar da i Tvoj zivot,
Tvoju srecu tako bistru muti?
-Ne gledaj me; ta do Tvog su skuta Mom sevdahu zagradjeni puti!

Ah! ja nemam nigdje nista svoga,
U svjetu sam kao gola grana;
Sve mi blago - uzdasi i suze,
A tuga mi - svagdanja je hrana!

citat:

---

jalijas wrote:
Musa Cazim Catic
JEDNOJ BOGATASICI
Ne gledaj me ljepote ti tvoje!
Jer Tvoj pogled mir mi samo muti.
Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta Mom sevdahu zagradjeni puti..

Ti si kcerka bogatstva i srece,
Odrasla si u zlatu i svili,
Tvojom dusom nikad se nijesu Oblakovi teske tuge vili.

Tvoj je zivot ko jezerce mirno,
Po kom vazda zlatna radost pliva;
Ne poznajes uzdaha i suze,
Sto je svijet u svom krilu skriva.

A ja pjesnik gola sam sirota,
Za me radost tek je pusta bajka,
U kolibi pod cagjavim krovom
Rodila me siromasna majka.

Od djetinjstva udes me je vitlò
Kroz sve m`jene patnickog zivota,
Bas ko vihor na pomamnom krilu, Slabu slamku kad vitla i mota.

Vidis evo ovu tamnu mrezu
Krupnih bora povrh moga cela,
Ta nju mi je hrapavijem perjem
Gorka zbilja, - gorka tuga splela.

Pa ta tuga zar da i Tvoj zivot,
Tvoju srecu tako bistru muti?
-Ne gledaj me; ta do Tvog su skuta Mom sevdahu zagradjeni puti!

Ah! ja nemam nigdje nista svoga,
U svjetu sam kao gola grana;
Sve mi blago - uzdasi i suze,
A tuga mi - svagdanja je hrana!

---

ZAGRLJAJ

Što šapću tvoje oči brzim pticama
s dalekih obala?
Nevidljiva u djetelini
na tvojim usnama treperi večer zvjezdana.

Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad.
Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka
i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici
prikrivam tjeskobu golog cvijeta.

Ti me tješiš osmjehom
što blješteći baca tamnozelenu sjenku
na ostavljeno jezero.

Večer je crvenozlatna i tako bliska javi.
Ptice prelijeću nad nama
zamišljeno.
Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.

Vesna Parun

Rade Serbedzija - (Zaboravi, 1996) - Popodnevna pjesma

Upucujem ovu lijenu popodnevnu misao,
njeznu i pohotnu
u ono dvoriste u kojem sam vas gledao,
draga susjedo
Tisucu devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slicna ovoj
I kada su jos u moj san udarali prozori
Roditeljske kuce utopljene u sibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbudjenom glavom kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kazem: steta
Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest
svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma, Alma, Adela
Da li je sto izmijenilo Vase lice, oci i trbuh
A kako sam Vam zavidio vracajuci se iz setnje
od osam do jedanest izjutra
Uz cetvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Pescenickom mljekarstvu
Svim je bojama vec moj prvi studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kazem: steta, steta
Vise vjerojatno i niste za takva sta
Ponovo ono dvoriste
Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vas suprug odlazi
Vi znaci danas dolazite jos ranije u moju sobu - oko pola sedam
A ja bas izlazim - steta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pruzio vise
Ali ja idem u setnju
I setao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim - bilo je toga
Kakve sve zemlje, pica, kakva mora, gdje sam sve bio
Gdje sam sve ljubio i kakve zene
Jer vama otvoreno mogu reci
Kuda sam sve setao po kisi ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom proljecu u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo zenu ostavljao, Isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijuci neko nerazgovjetno pice svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj
Pa oci providne i dragocjene jedne Cehinje iz Brna
Vozderkove
Premjestene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve sto treba - bilo je, bilo
Ali ono dvoriste u kojem sam Vas vidjao
Izmedju dva neodredjena stabla crna od vlage one jeseni
Vas tako obicnu i raskalasnu domacicu i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
U sezonama 1957,58 i sljedece
steta, nepovratno steta

trenutno se odvaljujem ( ne preuvelicavam) na obradu Rumijeve pjesme " Do you love me" koju je uradio Deepak Chopra sa Demi Moore!! Na zalost nemam rijeci obrade, ( ako ko ima nek mi molim, molim lijepo posalje).

Rumijev original:

A lover asked his beloved,
Do you love yourself more
than you love me?

The beloved replied,
I have died to myself
and I live for you.

I’ve disappeared from myself
and my attributes.
I am present only for you.

I have forgotten all my learning,
but from knowing you
I have become a scholar.

I have lost all my strength,
but from your power
I am able.

If I love myself
I love you.
If I love you
I love myself.

Ja volim orginal, jer poezija nikada ne moze zvucati isto na jeziku na kojem nije orginalno napisana.

Annabel Lee
by Edgar Allan Poe, 1849


It was many and many a year ago,
In a kingdom by the sea,
That a maiden there lived whom you may know
By the name of ANNABEL LEE;
And this maiden she lived with no other thought
Than to love and be loved by me.

I was a child and she was a child,
In this kingdom by the sea;
But we loved with a love that was more than love-
I and my Annabel Lee;
With a love that the winged seraphs of heaven
Coveted her and me.

And this was the reason that, long ago,
In this kingdom by the sea,
A wind blew out of a cloud, chilling
My beautiful Annabel Lee;
So that her highborn kinsman came
And bore her away from me,
To shut her up in a sepulchre
In this kingdom by the sea.

The angels, not half so happy in heaven,
Went envying her and me-
Yes!- that was the reason (as all men know,
In this kingdom by the sea)
That the wind came out of the cloud by night,
Chilling and killing my Annabel Lee.

But our love it was stronger by far than the love
Of those who were older than we-
Of many far wiser than we-
And neither the angels in heaven above,
Nor the demons down under the sea,
Can ever dissever my soul from the soul
Of the beautiful Annabel Lee.

For the moon never beams without bringing me dreams
Of the beautiful Annabel Lee;
And the stars never rise but I feel the bright eyes
Of the beautiful Annabel Lee;
And so, all the night-tide, I lie down by the side
Of my darling- my darling- my life and my bride,
In the sepulchre there by the sea,
In her tomb by the sounding sea.